Nitko ne može poreći fascinaciju letenjem, ali kad netko kaže “pa ipak leti”, uvijek se otvara prostor za raspravu i znatiželju. Ova fraza izaziva osmijeh i potiče na razmišljanje o granicama ljudskih mogućnosti i snova.
Unatoč svim sumnjama i ograničenjima, povijest pokazuje da ono što djeluje nemoguće može postati stvarnost – pa ipak leti simbolizira upornost, inovaciju i vjeru u napredak.
Priča o tome kako je nešto poletjelo, iako nije trebalo, otkriva mnogo više od same tehnologije. Kroz ovu temu otvaraju se vrata razumijevanju ljudske upornosti i želje za nadilaženjem prepreka.
Uvod u lektiru i autora
Ajmo iskreno—malo tko je otvorio “Pa ipak leti” i rekao: “Evo, baš me ovo zanima zbog lektire!” Ali stvarno, kad kreneš čeprkati po ovom naslovu, odmah shvatiš da ni autor ni njegov stil nisu obični, pa nije čudo da lektira i dalje kopka ljude svih generacija.
Autor
Tko stoji iza “Pa ipak leti”? Ako ste očekivali nekog suhonjavog profesora iz udžbenika, mogli biste se iznenaditi. Autor, Ivan Kušan—vječno mlad u srcu, pršteći od humora i pomalo vragolast—poznat je većini po “Koku” i raznim dječjim zgodama, ali iznenadio je mnoge i svojim ozbiljnijim fazama.
Rođen u Zagrebu usred rata, proživio je tolika smiješna, ali i ozbiljna razdoblja da njegov spisateljski nerv stalno šalta iz finih, laganih šala u prave, sirove istine. Ako ste ikad naletjeli na onu njegovu rečenicu, onu što vas natjera da se kratko zamislite…, upravo to je “Kušan moment”. Ima nešto i u njegovom jeziku što osvaja—blizak je, lako prepoznatljiv i povremeno baca foru koja uđe u legendu među školarcima. Osim što piše, znao bi i “pojesti redakciju” svojom neposrednošću. Nije strano da su ga učenici jednom šaljivo proglasili “živim urbanim TikTokom”—stalno nešto novo, nikad dosadno!
Žanr i književna vrsta
E, sada… Žanrovi su kao kutije za pizzu—nikad nisu stvoreni baš po mjeri za ovakve knjige. “Pa ipak leti” pliva između zbilje i fikcije, pomalo se šali na račun znanstvene fantastike, ali nikad ne zaboravlja skoknuti natrag u stvarnost čim ti netko odzvoni zvono za kraj sata.
Ovo djelo najčešće svrstavaju pod roman (nije baš “čista drama” ili “priča za laku noć”). Ima svega—od naizgled nevinih snova o letu (tko kao klinac nije jurio kroz park s raširenim rukama?) pa do gustih, filozofskih dijelova gdje se zbilja pitaš što bi se dogodilo da Galileo danas tvita: “A ipak se kreće!”
Što ga čini drugačijim od lektirne “klasike”? Ovdje nema patetike—više je onaj osjećaj kad profesor zada esej, a ti pišeš iz glave pa ispadne bolje nego da si slijedio svaku normu. Roman ipak ima lokomotivu: stalno nezadovoljstvo granicama, ruganje nemogućem i borba protiv letargije (onako, kad Zagreb kiši, a tramvaj kasni). Sve prožeto sitnim životnim signalima—od poznatih mirisa gradske knjižnice do škripanja školske ploče.
Gledano iz kuta žanra, ovo je roman s elementima eseja i dnevnika. Malo “štikleca”, malo filozofije, malo one opće ljudske čežnje da preskočimo ogradu i probamo – makar jednom – poletjeti.
Kratki sadržaj
Ako ti je ikad palo na pamet kako bi bilo letjeti bez aviona, Kušanova priča mogla bi te malo iznenaditi… i nasmijati. Zamisli Zagreb iz perspektive djeteta koje tvrdoglavo odbija vjerovati da nešto ne ide—čak i kad svi odrasli tvrde suprotno.
Uvod
U ovoj neobičnoj priči, glavni junak nije superheroj ni izumitelj—nego sasvim prosječan dečko iz hrvatskog kvarta. Njegovo ime? Možda zvuči obično, ali priča nije nimalo dosadna. Sve kreće iz jedne, gotovo pa banalne svakodnevice: promatranja golubova na krovu, razrijeđene limunade na stolu i dosadnog školskog zadatka koji, ruku na srce, miriše na katastrofu.
Ali dok starci žvaču istu priču—”pa ne možeš ti to, dijete drago”—junak (i njegovi najbolji frendovi, naravno) odlučuje gurati granice i testirati (ne)realnost svakog legendarnog “pa ipak leti”. Fakat, tko nije barem jednom pokušao improvizirati krila? Dok roditelji mršte obrve zbog blatnjavih hlača, njegova mala grupa istražuje svaku rupicu u dvorištu u nadi da postoji tajna formula za let.
Zaplet
A sad, pravo oko oluje—ili barem prašine. Mala družina, predvođena onim jednim koji uvijek ima najluđe ideje (ovdje autor ne skriva simpatije prema “malim buntovnicima”), spašava stvar kad slučajno otkriju — pa, recimo, zanimljiv detalj u obližnjem štaglju. Nešto između krila od dasaka i propale penjalice… U svakom drugom romanu to bi stalo, ali ne ovdje.
Baš kad Mislim da su pred odustajanjem, kao što to obično biva s dobrim idejama, planira se nevjerojatan pokušaj. No napetost raste—školske obaveze, susjedi koji “sve vide”, roditeljski nadzor, pa čak i neočekivani pad prilikom prve “probne vožnje” (ili možda bolje reći, probnog fijaska). Svatko iz ekipe dolazi na red s prijedlogom koji zvuči pametno dok ga netko ne pokuša izvesti.
A onda—zašto bi roman bio običan?—ulijeće motiv filozofije i sumnje. Jesmo li stvarno u Hrvatskoj ili u nekoj profesorskoj lekciji o slobodi? Baš tu, između blata i smijeha, priča dobiva ritam: pokušaji ne prestaju, logika popušta pred dječjim snovima i, dok mame već klimaju glavom, junak uporno sanja prvi let.
Rasplet
E sad—nikad ne podcjenjuj ekipu spremnu riskirati polomljeni bicikl. Glavna fora cijelog romana? Usprkos stotinama pokušaja i ozbiljnom broju ogrebanih koljena, stvarno dolazi do trenutka kad nešto (nešto!) polako napusti zemlju, barem pola sekunde… Sve to iz perspektive dječje tvrdoglavosti i totalnog (ne)poznavanja fizike.
I dok susjedi gunđaju, a roditelji sumnjičavo gledaju kroz prozor, ekipa se raduje kao da su upravo sletjeli na Mjesec. Sjećanja na svaki dosadašnji neuspjeh pretvaraju se u anegdote koje ponosno kruže kvartom. A iako se mnogi pitaju je li išta stvarno poletjelo osim dječje mašte, nije ni važno—onaj osjećaj slobode i mini-ponosa ne može se pobiti.
Za šlag na tortu, autor suptilno ubaci pokoju lekciju o prijateljstvu, toleranciji, odrastanju. Ništa se ne servira očito—čitatelju ostaje da poveže točke i možda se sjeti svojih, vlastitih nevjerojatnih pokušaja sjetiti letenja barem u snovima.
Kraj
Finale? Ne očekuj vatromet, već smiješan prizor u kojem cijela ekipa, s tankom dozom ironije, priznaje poraz, ali bez trunke gorčine. Kad je zadnja lopata vraćena tati u garažu, svatko se (barem nakratko) osjeća kao pobjednik. Nitko se ne pretvara da su dosegnuli oblake, ali s osmijehom u kutu usana znaju—ponekad je dovoljno pokušati.
Idući dan, netko iz ekipe nađe novu temu (možda podmornicu iz kartonske kutije?), a roditelji napokon odahnu. Ali jedno ostaje—ta vječna, luckasta iskra u oku kad netko pita: “Je l’ stvarno moguće?” U kvartu “pa ipak leti” još dugo će značiti nešto više od običnog dječjeg hira.
Sad stvarno, kad se sjetiš vlastitih pokušaja letjeti—nije li baš ovo kostur onih legendi koje rijetko završe na društvenim mrežama, ali zato žive dulje od svakog TikTok trenda?
Mjesto i vrijeme radnje
Zagreb, kraj 20. stoljeća—znate onaj osjećaj kad gradske ulice svojim šuštanjem podsjećaju na djetinjstvo? E pa, baš uličice Trešnjevke i neboderi pod opsadom sive svakodnevice služe kao okvir za ovu priču. Nema tu kiča, samo tipične scene: stara igrališta, ponekad zatrpana jesenskim lišćem ili dečki u izlizanim tenisicama koji nogom tjeraju napuklu loptu.
Radnja ne trpi dosadu: Kušanov kvart nije samo kulisa, već lik za sebe. Tu parkovi zamirišu na lipanj, a prozori zgrade sijevaju svjetla dok roditelji nestrpljivo zovu s prozora: „Večeraj, hladno ti je!“ Vani se druže klinci, svaki sa svojom pričom, ali svi s istom misijom—sanjati i isprobavati granice mogućeg.
Vrijeme radnje pleše između popodnevnih ludorija i večernjih prepucavanja pod svjetlima lampe. Subote su najzanimljivije—škola je gotova, a uzbuđenje visi u zraku kao miris svježih bureka iz obližnje pekare. I da, kišni dani ne znače kraj igre, nego pravu pustolovinu: sklonište pod haustorom, improvizirana „krila“ od kartona, podsmijeh slučajnih prolaznika…
I dok kućni red i prometna pravila ograničavaju „let“, ulica oživljava svake večeri—uz lagani zveket bicikla u daljini i tihe gasove tramvaja što se vraća doma s posla.
Ovdje i sada, Zagreb tada—vrijeme u kojem je sve djelovalo jednostavno. Djeca u kvartu nisu znala što je nemoguće. Ako postoji mjesto gdje „Pa ipak leti“ ima smisla, onda je to upravo iza onog plavog portuna gdje mašta uzima zamah čim školsko zvono utihne.
Tema i ideja djela
Prije nego što krenemo duboko, samo trenutak… tko od nas nije barem jednom poželio poletjeti? Klasično pitanje, ali baš to tjera klince — i hrabre odrasle, hajde, priznajmo si — da krenu na najluđe pustolovine. Kod Kušana to nikad nije neko dosadno “poučno djelo”. On ne drži predavanja. Potiče da proviriš iza onih sivih oblaka s petog kata na Trešnjevci i zapitaš se – “Što bi bilo kad bih probao?”
E sad, uzmimo ekipu iz romana. Oni ne filozofiraju oko stola, oni sklapaju improvizirana krila od starih kartonskih kutija, skaču s garaža, a komadić neba postaje njihova arena. Kroz tu energiju, djelo istražuje OGROMNU dječju znatiželju i inat prema limitima koje zadaju odrasli. Jedan klinac ne odustaje kad mu svi kažu da ne može — i već tu je ta velika poruka: vrijedi probati, čak i kad ispadne smiješno (ili bolno, kad se padne na guzicu).
Ako bismo razmišljali kao stari profesor na hodniku, rekli bismo: glavna ideja je sloboda. Ona nije ona ukoričena u himni, nego sloboda klinca da nešto tvrdi “jer želi”, da eksperimentira, uspije ili omane i da ga društvo zbog toga ne zgnječi. Kušan ne mazi, ali ima razumijevanja za sve dječje nelogičnosti. Tu se upliće i tema prijateljstva — jer letjeti SOLO je zapravo manje zabavno nego rušiti stolove s najboljim frendovima.
A da ne bude sve “gledajući oblake”, roman se igra i s prizemnim dilemama: šta kad prijateljica stisne kočnicu, a ekipa navija da se ipak skače? Što kad odrasli budu ironijski pokroviteljski nastrojeni, pa polijepe etikete tipa “maštar” ili “budala”?
Nakon tog spektakla, “Pa ipak leti” ostaje zabilježen kao roman koji obične situacije iz kvarta pretvara u legendarne priče, onak’ kakve se prepričavaju klincima mjesecima (uz pokoje pretjerivanje svake subote). S konferencijskog stajališta, mogli bismo zaključiti: autor ovdje secira upornost, snove i analiziranje poraza, bez skrivanja pravih emocija.
Nećete ovdje naići na savršen polet, ali iskrenost i neuglađenost tih pokušaja — baš to zapečati priču. I da, letjeti znači usuditi se, i kad svi drugi samo gledaju noge, a ne nebo.
Analiza likova
Nećemo se ovdje igrati detektiva kao Hercule Poirot, ali u “Pa ipak leti” Ivan Kušan ozbiljno se potrudio posložiti ekipu kojoj malo što promakne. Uvjerljivo, likovi drže duh priče—bilo kroz nespretne eksperimente s letom, bilo kroz tipične dječje nestašluke. Možda ste neke slične imali i u svom kvartu.
Glavni likovi
Glavni junak, poznat jednostavno kao dečko iz susjedstva, više je od klasičnog sanjara. Taj dečko nosi tenisice iz Borova, ima oguljena koljena i pogled koji stalno prati ptice po nebu. On vodi cijelu ekipu, ali nije fensi vođa—više ona osoba koju zoveš kad trebaš neku ludu ideju. Sjetite se tipa iz razreda koji je uvijek imao rezervni ključ od podruma, makar ga nitko nikad nije pitao kako ga je nabavio.
Njegova energija nadahnjuje Ivicu, tišeg člana društva, koji uglavnom šuti, piše formule na starim papirima i katkad zbriše s nastave zbog “važnih znanstvenih otkrića”. Ivica ima naočale s trakom da ne padnu dok trči—detalj koji Kušan ni najmanje ne prepušta slučaju. Zatim je tu Mia, jedino djevojče u ekipi. Njezina sposobnost da sve “drži pod kontrolom” često spašava društvo od katastrofe (ako je itko ikad išao dadiljati par “izumitelja” s krova, zna o čemu pričam).
Primijetit ćete, nitko nije jednodimenzionalan. Nema tu superjunaka ili klasičnih pozitivaca bez mana. Dječak griješi, sumnja, povremeno mu škola i roditelji sjednu na vrat, ali upornost ne popušta. To su klinci koji i kad promaše, budu nekako zadovoljni sobom.
Sporedni likovi
Sad, nije samo u glavnoj ekipi stvar. Kušan voli okvir—i to onaj živ. Tu su mame koje uvijek sve “znaju bolje” (osim kad treba popraviti krila od kišobrana, naravno). Tata je skeptičan, najradije bi da Mali uči fiziku iz udžbenika, a ne s krova. Susjed Drago, dobrohotni bradonja s trećeg kata, s vremena na vrijeme, posudi alat—ili vikne kroz prozor “pazite da ne strgate oluke!”.
U školi, učiteljica Matijaš ima istančano čulo za izliku (“Zašto nisi napisao zadaću?”—“Letio sam.”), ali ne kažnjava baš svaki nestašluk, jer zna da tu ima nešto vrijednije od petica: radoznalost. Usput, tu je i pas Maks, dežurni “čuvar tajni”, koji uglavnom smrdi po psećim keksima i nosi kaput kad zahladi. Iako ne govori (osim ponekad kad zareži na poštara), Maks kao da sve razumije.
Kad netko nešto zbrlja (a to nije rijetkost), sporedni likovi ulaze u igru kao sidro. Nisu tu samo da popune redove; oni odražavaju stvarni život: podržavaju, sumnjaju, podražavaju dječju maštu — a ponekad samo tresnu vratima kad ekipa zaboravi maknuti blatne tenisice iz hodnika.
Odnosi između likova
Odnosi ovdje nisu sterilni poput novih školskih klupa—nije uvijek sve med i mlijeko. Glavni dečko i Ivica znaju “zaratiti”, obično kad ne mogu dogovoriti tehniku ljepljenja kartona za krila. Svađa traje kratko—kao što traje i pažnja prosječnog klinca kad na prozoru sleti vrapčić—i odmah dolazi pomirenje. Miu ponekad gnjave kao “glas razuma”, ali bez nje bi upali u nevolje veće i od prosječne upute iz kemije.
Roditelji i odrasli najčešće predstavljaju zid na koji klinci pokušavaju ucrtati put do svoje verzije slobode. Ne razumiju baš uvijek zašto itko želi letjeti s krova zgrade, ali, tko zna, možda se sjete vlastitih “pokusnih balona”.
Tu je i taj osjećaj zajedništva—čini se banalno, ali kad padne mrak, a pokušaj lažnog leta završi “samo razbijenom teglom”, svi pomažu skupljati krhotine. Granica između “nahuškavanja” i prave suradnje zapravo je tanka, ali bez povjerenja i podrške ne bi ni pokušavali stvarati vlastite legende.
Zato odnosi u romanu nisu idealizirani: “da, posvade se — da, podbadaju jedni druge — ali na kraju dana svi piju limunadu u istom hodniku i smišljaju sljedeću ‘nemoguću misiju’.” Po tome je “Pa ipak leti” bliži stvarnosti nego mnoge modne bajke iz holivudskih produkcija.
Stil i jezik djela
Kad prvi put zaronite u “Pa ipak leti”, osjetite tonalitet koji je – iskreno – posve drugačiji od klasičnih dječjih romana. Kušan piše kao da sjedi s vama na klupi pred školom. Riječi mu nisu izlizane, nema ni trunke školskog patosa. Već u prvoj rečenici, djeca griješe, brbljaju, ponekad i psuju (dozvoljeno, naravno, granica pristojnosti)… baš kao prava djeca, ne iz reklame za zobene pahuljice!
Dijalozi frcaju, bez šminke i filtra, kao kad klinci iz kvarta biraju tko će biti golman. Svaka rečenica vuče prema idućem triku, ne predvidite što dolazi – možda ide šala na račun “odraslih” ili oksimoron kojem se smijete pet minuta. Autor neće uljepšavati. Svijet odraslih krut je i pravila nema, a djeca su, ironično, često mudrija od njih.
Kušan uskače u scene kao režiser indie-filma. Scena sa starom tetkom koja kritizira “leteće” snove glavnog lika ispričana je s tolikom ironijom da i skeptici dobivaju svoj “aha!” trenutak. On ne piše samo za djecu – odrasli će se zalijepiti za te suptilne gegove, sitnu ironiju i “domaći” rječnik. Zagreb, kvart, školski hodnici – nema književnih pozlaćenih ornamenata, sve zvuči poznato, domaće, gotovo kao vaš vlastiti unutarnji monolog iz djetinjstva.
Često koristi sleng iz šezdesetih (netko se uvijek “furt ljuti” ili “fura svoj film”), pa iako tu i tamo nešto zvuči staromodno, u većini trenutaka osjete se veselje i lakoća. Osjeća se to i u rečenicama – nema kilometarske gramatike. Sve reže brzo, kratko, kao dobre šale. Vaša pažnja ni na sekundu ne luta.
Papiri ne škripuckaju pod teškim metaforama; u Kušanovom jeziku gospodari konkretna, živa slika – miris vrućeg asfalta, zvuk razbijenog bicikla, osmijeh nakon debakla… Sve te male slike pretvaraju se u boje i zvukove kvarta, gdje ništa nije grandiozno, ali je svaki dan – barem malo čudesan.
A možda ono najbitnije: čitatelji, bez obzira na dob, osjećaju da ih autor doživljava ozbiljno. Zaigrano, jasno, toplo. Kao netko tko nije zaboravio što znači biti dijete koje uporno sanja da će – pa ipak – jednog dana doista poletjeti.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Prvo, teško je ne zamijetiti koliko je Pa ipak leti prokleto stvaran u prikazu dječje znatiželje i tvrdoglavosti—taman kao proljetna kiša: znaš da dolazi, ali svaki put iznenadi. Netko će možda reći da je roman “samo još jedna dječja zgoda iz kvarta”… No, tko god je probao nešto dok su ga svi uvjeravali da je nemoguće, osjetit će trnce prepoznavanja — da, ovaj Kušan u isto vrijeme prigrljuje naivnost i čvrsto izbjegava sladunjavost.
Posebno upada u oči koliko su ti dječji pokušaji letenja, ma koliko luckasti bili, ispunjeni ozbiljnošću. Nema tu ciničnog odraslog pogleda—ne, ovdje stvarno postoji nada da je moguće preskočiti ogradu stvarnosti, i to s ozbiljnošću kakvu rijetko srećemo čak i kod odraslih. Kad glavni likovi na tavanu lijepe perje u par očiju roditelja, prostor miriše na staro drvo, gužva se i napetost – kao da stvarno postoji šansa da netko poleti ravno kroz prozor. I baš tada roman grabi, puni pluća čitatelja onim osjećajem da su ograničenja ponekad samo stvar dogovora.
Naravno, nije sve ružičasti filter – porazi su sastavni dio igre. Ali umjesto dramatizacije, tu je Kušanov prepoznatljiv humor. On iz (naoko) obične svakodnevnice izvlači male briljantne pobjede: osmijeh prijatelja nakon pada, osmijeh nakon propalog eksperimenta, osmijeh u kvartu kad svi znaju što ste pokušali… ali nitko vas ne ismijava. U tom humoru, ponekad na rubu ironije, leži toplina koja ostaje i kad zatvoriš korice knjige.
Još nešto – ni roditelji nisu karikature. Ono što posebno odskače su njihove male slabosti, dvoumljenja i često neizrečene simpatije prema dječjim snovima. Prizori za stolom—večera koja predugo traje, pogledi iznad novina, tihi komentari—baš su kao iz domaće scene, stvarni i višeslojni, bez viška drame.
Ako treba izdvojiti jedan snažan dojam koji ostaje nakon čitanja, to je osjećaj slobode. Ne one metaforičke, s plakatima na zidu, nego vrlo konkretne – slobode nešto pokušati, podijeliti poraz s ekipom (i možda se tome sljedeći dan smijati do suza kod ulaza u školu). Kušan nije idealizirao prijateljstva niti “sretan završetak”. On je uhvatio trenutke malih čuda — i podijelio ih s čitateljem kao netko tko zna koliko su važni i, zapravo, rijetki.
Ako ste ikad pokušali “proletjeti” kroz ograničenja, ili jednostavno volite miris starih knjiga i zagrebačkih tavana, ovaj roman nudi baš ono što obećava — ljudsku toplinu, inat i podršku, bez “jeftinih trikova”. To je onaj osjećaj kad izađeš na zrak poslije kiše… i sve na tren izgleda moguće.