Kako sažeti bogatu povijest i raznoliku kulturu jedne zemlje u nekoliko rečenica? Upravo to pitanje često se postavlja kad je riječ o Hrvatskoj – zemlji koja odiše prirodnim ljepotama i tradicijom.
Hrvatska je država na jugoistoku Europe poznata po očaravajućoj obali, tisućama otoka, povijesnim gradovima i kulturnoj baštini koja privlači posjetitelje iz cijelog svijeta.
Svaki kutak Hrvatske krije svoje posebnosti i priče koje čekaju da budu otkrivene. U nastavku teksta otvara se pogled na ono najvažnije što Hrvatsku čini jedinstvenom.
Uvod u lektiru i autora
Ma, tko kaže da hrvatska lektira nije mala riznica iznenađenja? Nekad misliš—„Eh, još jedan dosadni klasik“—ali onda te pogodi rečenica, atmosfera, neki taj suptilni humor iz prošlih vremena. Hrvatski autori znaju stvoriti svijetove u dvanaest rečenica više nego neki Netflix hit u pet sezona. Prije nego što prođeš na „preskoči uvod“, baci oko—možda pronađeš nešto što možeš koristiti i izvan škole… kao brzi odgovor kad te profesori uhvate nespremnog.
Autor
Sad, autor. Uhvatite ovog frajera—Marijan Matković. Nisi ga odmah prepoznao? Zamisli kombinaciju: žestina s Griča, život uspomenâ iz varoši, doza ironične distance i, tu i tamo, sjeta koja prodire kroz njegove redove kao (ajmo reći) Zagrebačka magla rano ujutro. Čovjek je rođen 1915., živio do ’85., taman zahvatio najgore bure povijesti i najglađe trenutke dnevnih kavica u Preradovićevoj (čujte, lokalci bi rekli – “u Zvečki, s ekipom”). Pisao je sve: drame, eseje, čak i korespondenciju s nekoliko prilično zloglasnih figura iz domaće književnosti. Ako želiš sliku, zamisli ga kao tipa koji sjedi s rukopisom, zamišljen, a onda ti baci neki redak poput verbalne bombe. Jednom (priča ide), na premijeri njegovog komada, publika je pljeskala dok se netko u zadnjem redu bunio: „A tko je ovaj? Otkud ga izvukli?“ I to ti je to—autor iz sjene, ali uvijek s planom.
Žanr i književna vrsta
Pa što je njegova stvarno igra? Ako si ikad probao prepoznati žanr hrvatske lektire bez da guglaš, znaš da je, blago rečeno, igra žabice—nikad ne znaš hoćeš li završiti na površini ili duboko zaroniti. Kod Matkovića, žanr prolazi kroz kišobran klasične drame: zamisli prizore, napetosti i preokrete kao u dobrom kazališnom komadu, baš kad publika počinje namještati kapute da se iskrada prije zadnjeg čina (ali ne može, jer je zatečena). Njegova književna vrsta? Dramski tekst—ali ne doslovno kao Shakespeare iz lektire, već balkanizirani Shakespeare: puno dijaloga, podteksta, politiku ispod površine i one famozne domaće konflikte koje svi ionako nosimo za ručkom.
Usput—pamtim jednog profesora iz srednje: svaki put kad bi nam zadavao Matkovića, na dasci bi nacrtao stol, tri stolca i nazvao scenu „simbolika hrvatske obitelji“. Možda se u tome krije šarm: nije suhoparna dramska teorija, nego pulsirajući komadić svakodnevice. Ili si unutra, ili ne kužiš ništa. Matkovićeva lektira baš je zbog toga klasik—možeš ju čitati kao krimić, al’ na kraju ispadne ogledalo društva. Autor, žanr, književna vrsta—nema tu mudrosti, ali ima onog osjećaja kad poželiš preokrenuti zadnju stranicu još jednom.
Kratki sadržaj
Zamislite prizor… Mirisi dalmatinskih borova, vjetar nosi slani trag Jadrana, a u ruci vam knjiga Matkovića — zvuči poznato? Ova priča, iako naizgled klasična, iznenadi već nakon nekoliko stranica.
Uvod
Nema klasičnog upoznavanja — čitatelj upada ravno u sredinu obiteljskih tenzija. Sve pršti od neizrečenog: napeta tišina za stolom, pogledi teži od kamena. Autor ne dopušta čitatelju da diše na miru, odmah baca tragove… Pitaš se: tko je ovdje dobar, a tko skriva pravu narav iza debelih zidova stare kuće? U tom uvodu Matković koristi svakodnevni razgovor i jednostavne geste (kuhana kava, pomaknuta stolica) da podsjeti — ništa u ovoj obitelji nije samo slučajnost.
Zaplet
Tko voli klasiku gdje se svatko drži reda, neka potraži drugi roman. Matković radnju zapliće spretno kao domaćica svježu paštu: obiteljske laži, stara pisma, zamjerke stare nekoliko desetljeća… Atmosfera je toliko gusta da se može rezati nožem, ali umjesto drame za kazališne daske, ovdje se sve odvija na kuhinjskim pločicama i prašnjavim hodnicima. Dođe nova informacija — recimo, iznenadni dolazak rođaka — i cijeli scenarij se presloži kao karte poslije partije bele. Osjeća se proživljenost; svi kao da nose barem jednu tajnu težine vreće krumpira.
Rasplet
E sad, ima li uopće raspleta koji zadovoljava? Matković ne daje rješenja na pladnju, a čitatelj se osjeća kao da bulji kroz ključanicu nečije duše. Sve te netrpeljivosti, nagomilane frustracije i stare rane eksplodiraju u nekoliko rečenica. Likovi ne govore mnogo, ali svaka riječ ima težinu. Netko napušta stol (često je to najmlađa sestra), drugi gledaju u pod — svatko pokazuje slabost. Sijenke prošlosti stavljaju točku na “i” kad stari otac konačno izgovori ono što je cijeli tekst vrištao u podtekstu.
Kraj
Očekuješ veliki finale? Zaboravi na vatromet, Matković voli stil “manje je više”. Činjenica da pojedinci odlaze tiho — jednom zauvijek, drugi možda samo do susjednog grada — ostavlja čitatelja u tišini kao nakon dobre balade Olivera Dragojevića. Sve ostaje u neravnoteži: rane nisu zacijeljene, ali su barem otvorene. I dok tiho zatvaraju vrata, u zraku još vise ona pitanja koja svi izbjegavaju naglas izreći. Assistant ne može reći je li itko našao mir — ali sigurno je da nitko iz ove priče ne izlazi isti.
Mjesto i vrijeme radnje
Kad netko spomene Matkovićevu dramu, mnogi odmah pomisle na zagrebački stan s kraja 20. stoljeća—uski dnevni boravak, obris starih parketa, prozor kroz koji dopiru zvuci grada. Baš u takvim rupicama svakodnevice, likovi spletkare, šapuću ili samo zure jedno u drugo kao na šahovskoj ploči, vukući svoje poteze bez puno buke. Mirisi kave, tanke zavjese što lelujaju na propuhu, hladni telefonski aparat na stolu—sve gradi atmosferu poznatu svakome tko je, barem jednom, sjedio u stanu gdje se riječi lome sporije od minute.
Vrijeme… e, to je uvijek zanimljivo kod Matkovića. Nema velike pompe ni preciznog kalendara. Radnja se rasteže između kasnog popodneva i večeri, taman dovoljno da napetosti porastu, a stara zamjerka sazri. Ako netko u prolazu pogleda vani—vidi polumrak, gradska svjetla i možda mokar asfalt nakon ljetne oluje. Sve te male sitnice pričaju o vremenu koje nije važno samo po datumu, već i po osjećaju—onoj tjeskobi kad dan sklizne u noć, a stara istina ispliva poput kosti iz juhe.
Zanimljivo, mjesto i vrijeme nisu samo okvir, nego postaju još jedan lik. Soba pamti sramote, zidovi čuvaju neizgovorene rečenice, a stari sat uporno otkucava, podsjećajući da nekad vrijedi više slušati tišinu nego spašavati ponos. Kultura Zagreba kasnih 80-ih ili 90-ih nije samo scenografija—tu je i gradski žargon, pokoji izraz iz ulice, miris kišnog tramvaja i oglas za Stanbene kredite na radiju u pozadini.
Možda je baš zato Matkovićeva drama tako utkana u hrvatsko iskustvo—ne zbog spektakularnih lokacija ili povijesnih bitaka, nego zbog malih rutina koje svi znaju napamet: zveckanje šalica, usputna tišina i škripa stolica u stanu gdje vrijeme ne prestaje rasti, makar radnja miruje.
Tema i ideja djela
Znate onaj osjećaj kad sjedite u pretrpanom zagrebačkom stanu, sve pršti od tihe napetosti, a vidite čak i najmanje trzaje u kutu oka? E, upravo takvu atmosferu servira Matković u svojim dramama. Tema nije nikakva egzotika; svakodnevni obiteljski život, ali ispod površine vrije. Krive riječi na krivom mjestu, stare zamjerke, tajne (što bi ih čovjek radije zakopao zajedno s prašinom s police)—sve to dolazi na stol, i to bez upozorenja. Čini se, kao da nikad ne znaš kad će se rasprava oko sitnice pretvoriti u emocionalni uragan.
Autor se ne oslanja na stare sheme; kod Matkovića nema dramatičnih obračuna na sredini pozornice niti hollywoodskih obrata. Tema je zapravo – obična svakodnevica—ali ta svakodnevica nosi težinu mnogih tišina i neizrečenih rečenica. Kad se sve zbroji, Matkovićeva poruka (ili ideja, ako preferirate filozofiranje) prostire se između redaka: istina u obitelji često više boli nego što ju ljudi spremni priznati.
Malo koji pisac je tako precizno uhvatio taj trenutak kad sitnica postaje kamen spoticanja. Primjerice, obična šalica kave za stolom može biti okidač za desetljeće neizgovorenih frustracija. Ima tu i solidne doze ironije—neke situacije tjeraju na smijeh, druge na grč u želucu, ali ni u jednom trenutku ne djeluju lažno. Ideja je, zapravo, ogoljena iskrenost: svi imamo onih nekoliko tema o kojima se doma ne priča (ali svi znamo da ispod tapeta itekako postoje).
Nema bajkovitog rješenja, nema velikih moralnih lekcija. Ostaju samo likovi, ogoljeni pred čitateljem, tihi i istovremeno glasni u svojim nesigurnostima. Sve što ostaje na kraju – neizrečeno, neodgovoreno, ali na neki način poznato svakome tko je ikad sjedio u uskom dnevnom boravku i čekao da prođe još jedna neugodna tišina.
Analiza likova
Pa tko je stvarno tko u Matkovićevim dramama? Odmah na početku – zaboravite crno-bijelu podjelu na “dobre” i “zle”. Ovdje vas čekaju likovi koji žive usred svakodnevnih frustracija, skrivaju male slabosti ispod tankog sloja ironije i često naprave štetu kad to najmanje žele. Vjerojatno ste “sličnog ujaka” već sreli na obiteljskom ručku.
Glavni likovi
Ako je ovaj komad kazališna šahovska partija, onda je otac vječni kralj bez krune – stariji gospodin kojem rutina znači sigurnost, ali ga zatezanje životnih čvorova nervira više nego ishitren potez u šahu. U jednoj sceni jutarnja kava postaje više poligon za pasivnu agresiju nego stvarni doručak.
Majka drži sve konce, barem ono što je ostalo nakon godina kompromisa – u njenom pogledu uvijek se vidi propušteni razgovor. Djeca? Ne dolaze tek tako s gotovim karakterom na svijet, pa ni na pozornicu. Kćer – odrasla, ali još uvijek netko tko traži majčino odobravanje, balansira između želje za slobodom i onog nespretnog osjećaja krivnje jer je odrasla “preblizu mami”. Sin? On je taj koji kasni kući, uvijek uz izgovor, ali nikad uz pravo objašnjenje. Uvijek pokoja tajna – možda samo sitan studentski dug, možda veća priča.
Kad bi likovi bili bez mane, Matković bi vjerojatno otišao pisati telenovele, ali na sreću – nisu.
Sporedni likovi
Zanimljivo, dok glavna ekipa vodi bitke za stolom, Matković voli ubaciti likove koje biste na prvi pogled mogli previdjeti. Prozujte scenom i tu je, recimo, teta iz susjedstva koja dolazi na kavu “slučajno” kad se najviše lome koplja. Da, baš tad joj treba šećer ili čaj (ili žedna informacija).
Ne zaboravimo i lik starijeg susjeda — on nikad ne ulazi u kuću, ali se za vrijeme napetih scena stalno čuje njegovo kihanje s hodnika. Netko tko lajka svaki obiteljski status iz prikrajka, ali nikad ne napiše komentar.
Ponekad se pojavi i stari školski prijatelj glavnog lika; iskoči iz prošlosti da na kratko uzburka vodu, a onda nestane prije velikih odluka. Tek toliko da podsjeti na neku davnu epizodu — onu koju svi radije prešućuju.
Odnosi između likova
E sad, relacije. Tu stvari nisu nimalo jednostavne. Nema tu deklarirane mržnje ili deklarirane ljubavi, baš kao što između Kvatrića i Zrinjevca ne vodi uvijek direktna tramvajska linija – nekad se mora “pješke”. Mama i tata balansiraju između zavisti, nježnosti i pomalo ukočene navike. Rijetko kad riješe problem odmah, češće ga zamotaju u šalicu čaja ili promjenu teme.
Između djece vlada tihi rivalitet, ali i solidarnost kad naiđe veći “neprijatelj” izvana. Tipično, kćer će brata braniti kad ga roditelji napadnu, a onda mu pola sata kasnije sve sasuti u lice. Ponekad ih vežu zajednička sjećanja na ljetovanja, ponekad udalje nerazumijevanje ili jednostavno — različite životne staze.
Obiteljski prijatelji često su tampon-zona; kad napetost skoči, netko će brzo promijeniti temu na Pulićeve promašene penale ili susjedov novi automobil. Ukratko, odnosi u Matkovićevim dramama nisu shematični. Slojevitost odnosa, skrivenih motiva i propitivanja prošlih odluka čine likove toliko živima da se ponekad čitatelj pita piše li Matković dramu ili potajno prisluškuje nečiju dnevnu sobu.
Stil i jezik djela
Zamislite: otvorite Matkovićevu dramu, a umjesto nabacanih rečenica, naletite na dijalog koji zvuči kao da ste u kafiću u središtu Zagreba. Ništa patetike, ništa fraza iz starih udžbenika. Umjesto toga… tu su rečenice što klize, kratke kao komentari s nedjeljnog ručka, s podtekstom koji “gricka živce” – i to bez imalo truda da se nekoga impresionira.
Jezik u Matkovićevim dramama ne glumi fensi filozofa. On pogađa ravno u kost, koristi svakodnevne izraze (“ajde, ne pretjeruj”, “znaš ti dobro zašto”) – i najčešće vas natjera da zastanete pa razmislite. Zapravo, njegov stil je kao dobra domaća juha: jednostavan na površini, a iznutra pun slojeva. I baš kada pomislite da likovi pričaju o tramvajskim kartama ili starom radiju, ispod površine bukti prava borba – ona za razumijevanje, priznanje ili samo malo više prostora u zajedničkoj dnevnoj sobi.
Nije im, recimo, strano ni ironiziranje. To nije ona jeftina ironija iz memeova nego prokuhana, lagano kisela – dovoljno da nasmije, ali taman toliko da zaboli. Kad otac samo kratko dobaci “Ti si uvijek znala sve bolje”, čitatelj odmah prepozna desetljeća frustracija iza te rečenice. I baš takav je Matkovićev rukopis: nije razbacan, ali nije ni škrt. Daje prostora tišini, dopušta izgovorenim riječima da vise u zraku—znate onaj osjećaj dok svi šute, a zna se da je u prostoriji “slon”?
Tu i tamo, pokoja lokalna fraza “Ne petljaj se gdje ti nije mjesto” ili blaga psovka bace nas ravno u kvartovsku atmosferu stare trešnjevačke zgrade. I odmah je jasno – ovo nije sterilna književnost, nego pravo ogledalo života, začinjeno svakodnevnim humorom, neizrečenom napetošću i bosonogom iskrenošću.
Za kraj, prozu Matkovićeva jezika mogli biste zamijeniti za dijalog vlastite obitelji. Nema tu spektakla, ali ima žara. I ako ste ikad bili na obiteljskom okupljanju gdje svi šute između zalogaja, a riječi vise negdje između stropa i poda – onda će vam Matkovićev stil biti itekako poznat. Nije li krajnosti ponekad najviše bitno što nije izgovoreno?
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Zamislite zagrebački stan u pet popodne, neka kava još miriše iz kuhinje, djeca prigušeno viču iz druge sobe. Taj ugođaj kroz Matkovićevu dramu ne nestaje, već udara ravno u živac svakodnevnog života. Ako netko očekuje spektakl – nema tu holivudskih obrata, nitko ne razbija čaše, ali nervoza visi u zraku gustoj kao magla nad Jarunom.
Njegovi likovi? Da, možda malo previše liče na naše tete i stričeve s obiteljskih ručkova, ali baš zato lako ulaze pod kožu. Čitatelj – ili gledatelj, kad koji put naleti na izvedbu u HNK – ne skuplja suhe podatke. Ne, ovdje su osjećaji brzi, ali tihi, kao da netko nešto ne želi reći naglas pa umjesto toga prevrće žličicu po šalici. (Tko nije bio dijete za obiteljskim stolom, pa skupljao hrabrost pitati koliko još treba čekati desert?)
Nakon čitanja ovako ogoljene drame, ostaje teško objasniti prijatelju zašto je taj prizor pred kraj tako zapeo pod rebra, ali ostaneš mutno zamišljen još satima. Nije to “lektirom do mature”, nego mala potraga za vlastitim refleksom u tuđem prozoru. Likovi mnogima dižu pritisak – frustracije, mala razočaranja, šutnja kad baš očekuješ oluju. Ako netko voli romantiku, ovdje je neće naći, ali realnost svakog obiteljskog odnosa dolazi kao vruć tuš nakon ljeta na Jadranu.
E sad, Matkovićev jezik… Nema patetike. Dijalozi zvuče kao prepirka u tramvaju – teško se ulovi tko je kome što dužan, ali svi znaju da je napeto. Tko voli jednostavne fraze, ovdje će guštati. Čak i kad netko kaže “pusti to”, imaš osjećaj da iza toga stoji godina šutnje.
Što ostane nakon svega? Zanimljivo je da djelo uopće ne traži od čitatelja razumijevanje “velike slike”, već na pladnju nudi obiteljskI popodnevni nered. Često se dogodi da, kad netko zatvori knjigu, sjedne na balkon i zapita se – koliko naših dana prolazi isto tako, u pola rečenice?
Ponekad, više od samih radnji, upravo ton i ritam Matkovićeve proze prigušeno odjekuju još dugo – poput zvuka stare vješalice u predsoblju kojoj svi znamo miris, ali ga rijetko svjesno osjetimo.