Neki su bajke više od običnih priča – one nose mudrost koja prelazi generacije i oblikuje naš pogled na svijet. “Sunce djever i Neva Nevičica” jedna je od onih narodnih pripovijesti koja intrigira svojom simbolikom i bogatim slikama.
Kratki sadržaj bajke “Sunce djever i Neva Nevičica” otkriva putovanje mlade djevojke koja, suočena s nepravdom i izazovima, pokazuje hrabrost i dobrotu, a na kraju biva nagrađena zahvaljujući svojoj upornosti i čistom srcu.
Ova bajka nudi mnogo više od uzbudljive radnje – u njoj se kriju vrijedne poruke koje vrijedi otkriti i primijeniti u svakodnevnom životu.
Uvod u lektiru i autora
Ajmo odmah u glavu—tko nije imao “Sunce djever i Neva Nevičica” za domaću zadaću barem jednom? Vjerojatno bi i sam autor podignuo obrvu kad bi vidio koliko je puta njegova bajka završila među našim lektirama na kuhinjskom stolu. Prije nego što se bacite na radnju, evo nekoliko sočnih detalja o stvaratelju i onome što zapravo čitate.
Autor
Ivana Brlić-Mažuranić. Zvuči poznato, a? Nije čudo—zovu je “hrvatski Andersen” i teško ju je zaobići ako ste odrasli s jednom onom žutkastom izdanjem bajki na polici (znate onu, puna starinskih ilustracija i mirisa “bakine kuće”). Rođena je krajem 19. stoljeća, u obitelji gdje su se knjige štovale više nego jutarnja kava. Iako nikad nije pohađala pravu školu, njezina pisma i bajke su i dan-danas standard u hrvatskoj književnosti.
Možda ste čuli za “Priče iz davnine”? E pa, ova bajka je jedna od zvijezda tog legendarnog izdanja iz 1916. godine. Ivana je u radove upisivala magiju slavenske mitologije i domaćih motiva tako vješto da ponekad zaboravite kako zapravo čitate lektiru, a ne narodnu pripovijest prenesenu s koljena na koljeno.
Žanr i književna vrsta
Da razjasnimo, “Sunce djever i Neva Nevičica” nije nikakva povijesna drama niti epska pjesan—ovo je bajka, i to ona vrsta koja miriše malo na šumu, malo na snove, a malo na djetinjstvo.
U svijetu književnih etiketa, smješta se pod fantastičnu prozu ili još preciznije—umjetničke, odnosno autorske bajke. Za razliku od narodnih priča bez poznatog autora, ovdje imate “potpis”, a svaki redak prožet je rukopisom, ritmom i specifičnim rječnikom Ivane Brlić-Mažuranić.
Ne očekujte modernu brzu akciju i sukobe poput blockbustera—radnja ide polako, s puno unutarnjih previranja, simbolike i čudesnih likova. Zamislite to kao dvoboj dobra i zla gdje pobjeda ne dolazi mačem već upornošću, iskrenošću i nekom vrstom nevine hrabrosti.
Ako ste ikad lovili leptire po livadi ili očima tražili likove u oblacima, ovaj žanr govori vašim jezikom—tu prolaze nevidljive granice između stvarnosti i čudesa, a svaka rečenica skriva moralnu pouku koja ostaje pod kožom.
U domaćim okvirima, ovakve bajke još uvijek drže satove lektire na okupu više nego bilo koji kviz iz poznavanja gramatike… i baš zato ih djeca (potajno) više pamte nego tablicu množenja.
Kratki sadržaj
Kad provališ “Sunce djever i Neva Nevičica”—ma kakva lektira, kakvi bakrači, osjećaj je kao da te baka još jednom pritisne onom toplom pričom pred spavanje. Zamisli samo: svijet pun čudesa, gdje pravda stalno igra skrivača, ali nema šanse da je ne dočekaš, ako imaš dovoljno inata i srce na pravom mjestu. Nema tu brzih rješenja—sve prolazi kroz sito i rešeto. Evo kako priča ide…
Uvod
Znaš ono kad netko kaže: “Nije život med i mlijeko”? E, to su stari Hrvati znali odavno. U ovom svijetu na početku bajke, svi žive s glavom u oblacima, dokle god Sunce ne odluči postati… doslovno – djever! Da, baš onaj Sunce.
Tu je Neva Nevičica — ne toliko glasna, ne slomljena, ali i ne cijepljena na tuđu nepravdu. Njezina maćeha? Mogla bi konkurirati onoj iz “Snjeguljice”. Djevojčin svijet se zaljulja kad majčina smrt otvori vrata svemu, od suza do podlosti. Nema GPS-a — samo osjećaj za pravdu i pokojeg čudnovatog junaka na putu.
Zaplet
Ako si ikad mislio da su tvoji obiteljski ručkovi napeti… eh, čekaj tek ovu bajku! Neva ni kriva ni dužna, biva izgurana iz vlastite kuće — maćeha hladna k’o led, njene zle sestre još hladnije.
Krenu Neva u (doslovno) nepoznato. Nema planera, nema Google Maps, samo vjera i upornost. Usput sreće bića kakva pamtiš iz najboljih crtića: razigrane životinje, mudre starice, pa i samo Sunce, koje joj daje osjećaj da dobrota ipak nešto znači (iako je ponekad i Sunce na godišnjem).
Možda najviše bode oči kad Neva bez obzira na sve – laži, spletke i brutalan tretman – ostaje svoja. Tko bi rekao da možeš i pod drukom ostati do kraja fer?
Rasplet
Stvar dođe do usijanja kad zla ekipa misli da ih je sreća poslužila—ali zaboravili su na onu narodnu: “Sve se vraća, sve se plaća.” Maćeha i njezina “gang” smišljaju zavrzlame dostojne najlukavijih telenovela, ali Neva… pa, ona ima vlastiti kompas (plus par novih prijatelja).
Tu negdje i Sunce zablista, ne samo kao crtić lik, već pravi tihi saveznik. Baca svjetlo na prljave tajne, a Neva dobiva zasluženi “aha!” trenutak, onaj kad čitatelj poželi zapljeskati. Nije tu bilo spektakularnog vatrometa—više tihog trijumfa čiste savjesti.
I da, narodski rečeno—nitko se nije “prošvercao”. Tek sada svi shvate, dobrota nije slabost. Ona je tvoj najjači štit.
Kraj
Sad dolazi desert, iako nije bajka za one koji vole “svi sretno do kraja života”. Neva ne završava s parolom “pa svi se vole”. Nagrađena je mirnom svakodnevicom, poštovanjem i prilikama kakve se rijetko nude — ne zlatom ili slavom.
Oni koji su je gazili, sada su goli pred vlastitim slabostima. Caka je u tome što priča stavi težinu na vrijednosti, a ne na novac ili moć. Čitatelj na kraju nije napunio džep, ali je možda napunio dušu.
A Sunce? I dalje grije — iako sad znamo da toplina itekako ovisi o onome što nosiš iznutra.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite prizor: gusta šuma iza sela, magla se još vije nad granama, a svaka sjenka krije nešto čudesno. Tu negdje, baš između ove naše svakodnevice i svijeta za koji djeca često misle da su ga odrasli zaboravili, smjestila je Ivana Brlić-Mažuranić priču o Nevi Nevičici. Ne, Neva ovdje ne šeće zagrebačkim tramvajima niti pije kavu u Staroj Vlaškoj — radnja klizi kroz slavenska sela, zaogrnuta starinskom atmosferom: kolibe od drveta, rijeke prepune odsjaja, pa čak i nepoznate planine gdje bi se možda usudila zaviriti samo najhrabrija duša.
Vrijeme? Eh, tu autori bajki obično igraju na kartu “bilo jednom davno”—ali ovdje to ima smisla. Priča ne žuri, ne juri za novim trendovima ni mobitelima s pet kamera. Ako pitate baku, reći će vam da se radnja odvija “kad su vile i ljudi još razgovarali isti jezik”, negdje izvan vremena koje mjeri sat na ruci. Dan može započeti u maglovito jutro, a završiti pod blistavim mjesecom — ritam ovog svijeta određuju prirodni ciklusi, a ne Google kalendar.
Zadubite se — kroz Nevin svijet ne odzvanja buka prometa ili šum poslijepodnevnih serija, već pucketanje vatre i šaptanje drveća. U priči doslovno svjetluca Sunce kao živi lik. Naglasak na prirodi i elementima daje cijelo “mjesto radnje” onaj dojam čarolije, što nije slučajno: baš tim prostorom prolaze istinski izazovi, tamo se prelamaju ljudska slabost i prkos — a svaka prepreka zvuči glasnije pod drevnim krošnjama nego u any shopping centru.
Dok Neva putuje kroz šume, sela i mitske prostore, čitatelj osjeća baš da priča živi izvan okvira udžbenika — bliža je bakinoj kuhinji, nego mudrom planeru. Zapravo, nije li baš u tome čar dobre bajke? Radnja se ne vezuje uz prostor iz geografskog atlasa, već za kutak kolektivne mašte. A vrijeme? Ono baš i nije važno — važno je što se, svaki put kad se priča čita, prošlost ponovno ušulja među nas, pa stvarnost na tren utihne. Ovdje bajka nije zamrznuta, nego stalno treperi.
Tema i ideja djela
Možda zvuči nevjerojatno, ali ova bajka skriva više od magičnih šuma i neobičnih putovanja. Tema? Prava pravcata borba dobra i zla, gdje skromnost i čista savjest, na kraju—kad se svi gosti raziđu—ipak donose neku unutarnju pobjedu. Neva Nevičica nije tipična princeza iz bajki, ova djevojka ne čeka da je spasi neki princ na bijelom konju (ili, budimo realni, magarcu iz susjednog sela). Ona zapravo sve okrene na glavu—šta god joj sudbina baci pred noge, nju ne slomi, već samo pogura dalje.
Kad krenete čitati ovo djelo Ivane Brlić-Mažuranić, lako upadnete u ono “evo još jedne tužne priče o nesretnom djetetu”, ali—i evo velikog ALI—bajka otpakuje jedan neočekivani twist jer Neva ne pobjeđuje snagom ruke, nego snagom srca. Morate priznati, tko bi danas bio toliko tvrdoglav pa bi i nakon deset prepreka ostao dobar prema svijetu? Zvuči kao slogan za reklamu, ali to je zapravo srce ove priče.
Ideja djela? Nema filozofskih traktata, ali ima praktičnog šećera za dušu—kad si pošten, kad držiš do onoga što govoriš, život možda neće servirati zlatne kašike, ali nećeš ni izgubiti sebe. Autorica to šapće kroz svaku stranicu; čist karakter najjači je štit protiv svega otrovnog oko nas. I sunce, ono doslovno Sunce iz naslova—ne služi tu samo za klimatizaciju bajke; ono je vječna podrška svakome tko neće prevariti, slagati ili pokleknuti pred nepravdom.
Zanimljivo, motivi bajke i lik Neve nelete na klišeje pa se može reći da ova lagašna šuma više podsjeća na ljudsko društvo nego što bi netko očekivao iz naslova. Da, Neva na kraju ne oženi kraljevića nego pronađe mjesto gdje može biti svoja i to je, ruku na srce, rijedak “happy end” među našim narodnim pričama.
Kad bi netko pitao čemu zapravo služi ova bajka, odgovor bi bio: “da podigne obrve i malima i velikima i podsjeti da dobrota nije znak naivnosti, već hrabrosti”. Jer, složit ćete se, nije lako uvijek biti Neva.—ali, kad uspijete, to je baš poseban osjećaj.
Analiza likova
Ajmo sad malo zaviriti iza kulisa ovog čudesnog svijeta—jer tko kaže da su bajke rezervirane za djecu, a likovi nacrtani crno-bijelo? Čak i Sunce može biti (d)j(e)ver, a suze Neve Nevičice ostave trag kao crvenkasta boja na svježe padajućem snijegu. I, priznat ćete, nitko ne klizi kroz ovu priču skroz ravno—ima tu dosta zavoja, pogotovo kad krenu preplitati unutarnji motivi.
Glavni likovi
Neva Nevičica je naša glavna junakinja, ali vjerujte—nije tipična “princezica” koja sjedi i čeka. Ona, recimo, više podsjeća na osobu koja bi na tramvajsku kartu napisala Sve mogu sama. Kroz cijelu priču, doslovno ne odustaje ni pred čim. Maćeha i sestre zadaju joj muke, ali Neva ni-pi-pi. Slomit će led, ako treba—ali neće srce. Zanimljivo je kako njezina dobrota nije slaba, nego ju zapravo čini neuništivom.
A onda stupa na scenu Sunce djever—ako ste ikad imali prijatelja koji svijetli i kad je oblačno, znate kakav je to tip energije. On Nevi pomaže kad nitko drugi ne želi, što u bajci često znači da nije riječ samo o astronomskoj pojavi, nego o pravom prijateljstvu. Zamišljam ga kao onog rođaka kojeg viđate samo na svadbama, ali bez kojeg nikakav pravi obiteljski ručak nije potpun.
Dodajmo i maćehu, tu vječitu “vladaricu kuhinje”—poseže za trikovima kad osjeti da Neva ima nešto što se novcem ne može kupiti: čist obraz i čvrstu volju. Njezina djela više govore o njezinim nesigurnostima nego o Nevinim manama.
Sporedni likovi
Ovdje stvari znaju iznenaditi jednako kao kad u frižideru nađeš ledeni sladoled usred veljače. Jedan od zanimljivijih likova je vjetar—on ne samo da promijeni smjer, nego i dinamiku cijele radnje. Kad Neva zapne, vjetar zna, pa pogura. Ako ste ikad trčali protiv bure na Rivi, znate koliko neki “sporedni lik” može zakomplicirati, ali i olakšati stvari.
Sestre? O, one su tipična reality TV postava. Uvijek spremne na nadmetanje, pomalo zavidne, pa još malo zavidnije. Ne dobiju oprost, ali se itekako nauče nositi s posljedicama. Tu je i razna prirodna svita—šume, rijeke, sjenke—koja Nevi poklanja malo čarolije kad joj ponestane snage.
Zanimljivo, svaki lik, pa i najmanji, ima neki “tajni” alat. Voda, primjerice, nekad samo hladna, a nekad neopisivo spasonosna. I nije sve što je na prvu sivo, nužno dosadno. Čak ni sumorni kutak šume kod Brlić-Mažuranić ne postoji bez razloga.
Odnosi između likova
Odnos Neve i maćehe, prava je školska priča o natjecanju pravde i nepravde—one dvije sile na klackalici. Njihov odnos više podsjeća na borbu za prostor na kauču, nego na išta drugo. Neva stalno klizi prema rubu, ali ipak se ne da gurnuti dolje.
Sunce i Neva? To nije tek spašavanje u stilu starih crtanih—više partnership nego mentorstvo. Sunce otvara vrata, ali Neva ipak mora sama prijeći prag.
Sestre i Neva? Eh, tu najčešće pršti zavist kao da je netko otvorio bocu mineralne vode. Razumijevanja ima onoliko koliko i lješnjaka u sladoledu od vanilije—ali kroz cijelu priču, dolazi do zrna empatije, makar i sitnog.
Prisjetimo se i odnosa Neve s prirodnima silama—voda, vjetar, šuma. Dok drugi likovi zavide i prepreke slažu, priroda joj šapće gdje treba ići ili kada predahnuti. Baš zato, odnos s okolinom nije usputna stanica, već onaj pravi “koridor” prema rješenju—gotovo kao nenametljivi WiFi signal kad ga najviše trebate.
A za kraj, naravno, sve to pleše po finoj niti koja Nevu veže za zajednicu. Nije sama, i sve što prolazi ima odjek i kod ostalih “malih” likova, pa makar ih susretala samo kratko na svom putu.
Još mislite da su likovi u bajkama ravni kao papir? Probajte ovu, i pogledajte koliko slojeva se krije ispod prve linije teksta.
Stil i jezik djela
Kad netko spomene jezik “Sunce djever i Neva Nevičica”, većini prvo na pamet padne arhaičnost. No, nemojte odmah pomisliti da vas čekaju naporna, starinska ćirilica ili rečenice duge k’o repertoar na tamburaškoj fešti. Brlić-Mažuranić se, istina, često poigrava zastarjelim riječima, ali više iz želje da udahne bajci neku davnu, zakučastu čar—ne da vas natjera na panično prelistavanje rječnika. Jesi li ikad naježila kožu na „mladolika lica” ili „međusobno“ pričanja likova? E, to je ta atmosfera, kao da si zalutao/la u zabačeno seosko dvorište gdje su priče starijih najslađe pred san.
Stil je tih, ugođajan—kao da hodaš šumom gdje svaka grana šapuće. Autorica koristi puno usporedbi i personifikacija (okej, nekad stvarno završiš računajući koliko drveće može pričati po bajci). I premda s vremena na vrijeme uskoči riječ „djever“, svako to ime ima svoj „zašto“. Recimo, „Sunce djever“ stvara osjećaj bliskosti, a ne distancirane planetarne kugle. Nisu to tek ukrasi. Te stare izraze koristi kao začin, taman kako baka pospe cimet po bundevi: da zamiriši ali da ne presladi.
Jezikom bajka, zapravo, pogađa djecu i odrasle. Djeca čuju pustolovinu, odrasli prepoznaju skrivene poruke i društveni komentar (možda ti padne na pamet neka susjeda koja uvijek sve zna). Dijalozi su jednostavni, često pjesnički. Ponekad su likovi čak komični u toj svojoj ozbiljnosti—voliš taj tip „nespretne mudrosti“? Da, ima toga.
Kad Neva razgovara s prirodom, rečenice su mekane, ritmične—nijanse nježnosti. Opisi prirode podsjećaju na svježi zrak kad ljeti uđeš u rashlađenu dnevnu sobu: sve miriše na travu, sunce, polja. Većina rečenica je kratka, prohodna, no tu i tamo pojavi se zavijutak. Ako te zbuni neka riječ ili struktura, znaš što? Nisi sam/a—čak bi i, recimo, tvoj ujko Krešo, vječni pametnjaković, morao dvaput pročitati pokoji redak.
Stil nikad nije hladan. Osjeti se toplina, neka tiha ruka na ramenu, osobito kad autorica prevodi starije narodne motive u prizore o svakodnevici: odnos s majkom, bratska ljubomora, težak rad… Sve djeluje poznato, ali malo „pomaknuto”, kao da gledaš svoju sobu, ali iz kuta iz kojeg nisi navikao/la.
Kako to funkcionira u praksi? Evo sitnice koja to pokazuje: i kad se priča o velikim temama, poput pravde ili oprosta, autorica koristi nepatvorene riječi i slike iz svakodnevnog života. Nema tu „viših filozofskih traktata“, ali itekako ima mudrosti. I, opet, uvijek neki stari izraz izroni poput starih novčića na tavanu—čisto da te podsjeti kako priče mogu biti začudo moderne čak i kad mirišu na prošlost.
Probudi li se zezancija i lagana zbunjenost u jednom poglavlju? Neka, to je dio šarma ovog jezika. Baš zato, „Sunce djever i Neva Nevičica“ možeš čitati kao pustolovinu, rječnik, i šalicu toplog kakaa—sve odjednom.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Možda ste i vi kao dijete sumnjičavo gledali naslov „Sunce djever i Neva Nevičica“—jer ozbiljno, što Sunce ima raditi na svadbi? No jednom kad zagrizete u priču, lako propadnete kroz njezine slojeve kao kroz slojevite kore domaće pite. Djelo gotovo provokativno tjera na razmišljanje o dobru i zlu—ali bez prstom upiranja. Nema dizanja nosa kao na satu vjeronauka, više nalikuje onom osjećaju kad vam baka (“ona iz Daruvara, ne iz Ogulina!”) ispriča bajku koja naoko nema veze s vašim problemima… a onda je ne možete prestati vrtjeti u glavi.
Sunce djever iskače kao starinski simbol—toplina, poštenje, konstantno obećanje da nakon tmurnih dana dolaze svjetliji. Za razliku od mnogih bajki, ovdje i likovi iz pozadine nose posebnu težinu, ne šetkaju samo zbog popunjavanja prostora. Sestre i maćeha nisu samo „negativci iz fore“, nego živo podsjećaju na sve one situacije kad pravda ne dođe odmah nakon krivice. A Neva Nevičica—eh, ona nije tek još jedna dobra djevojčica iz bajki, već sve ono što bismo ponekad voljeli biti kad izostanu aplauzi ili tapšanja po ramenu.
Zanimljivo je kako autorica, iako piše o fantastičnim svjetovima, nikad zapravo ne bježi od stvarnih osjećaja i problema. Ako ste nekad čitali bajku kad vam nije bio dan (ili tjedan!), shvatit ćete da Ivana Brlić-Mažuranić, unatoč vremenskoj distanci, pogađa žicu i kod odraslih. Njezina poruka prolazi diskretno, kao miris svježeg kruha u susjedovom haustoru—ne nameće se, ali ostaje cijeli dan u pamćenju.
I kad pročitate zadnju rečenicu, ne ostane gorak okus krajnosti (nitko ne pretvori Nevu u princezu sa zlatnim krovom, nitko ne baca konfete s neba), već osjećaj olakšanja—kao da ste skinuli težak školski ruksak nakon uspona na Sljeme. Likovi, priroda i ti „maleni čudni detalji“ čine bajku nepretencioznom, ali dubokom. Zapravo, više je to priča o svakome tko je nekad morao izabrati svjetlost u moru sivila.
Eh da, i da ne zaboravimo—nitko ne opisuje svitanje kao Brlić-Mažuranić. Probajte čitati po sunčanom danu i ne zamisliti Nevu s osmijehom, pa javite osjećaje (odgovor: nemoguće je).