Zašto bajka o Matovilki već generacijama osvaja srca čitatelja svih uzrasta? U njenoj priči krije se mnogo više od obične dječje zabave – ona nudi mudre poruke o hrabrosti, odanosti i snazi dobrote.
Matovilka je bajka braće Grimm o djevojci s dugom zlatnom kosom koju zla vještica zatoči u visoku kulu, a njezina sudbina se mijenja kad je pronađe zaljubljeni princ.
Ova bajka nije samo priča o spašavanju, već i o odrastanju i pronalaženju vlastite slobode. Vrijedi zastati i pogledati što Matovilka skriva između redaka.
Uvod u lektiru i autora
Svi znaju priču o Matovilki—barem se tako čini kad promrmljate naslov na hodniku i odmah čujete: “Duga kosa i zla vještica!” Ali zna li itko zašto je ta bajka još uvijek top izbor za lektiru? Ako se netko pitao tko je smislio priču, ili zašto je Matovilka toliko posebna, evo prilike da se otkrije nešto više… bez cenzure, bez suhoparnih fraza.
Autor
Braća Grimm — Wilhelm i Jacob — nisu baš padali s neba kad su zapisivali Matovilku. Njihova zbirka nije bila serija lakih, slatkih bajki, nego prava riznica starih priča koje su čuli po njemačkim selima (neki bi rekli, prava narodna “trash TV” programa 19. stoljeća). Zamislite ih kako sjede uz ognjište s bilježnicom, pokušavajući nagovoriti bake, kovače i usputne putnike da ispričaju sve što znaju. I stvarno su ulovili ono nešto zbog čega su njihove bajke drugačije—nije im bilo ispod časti uključiti brutalne, pomalo čudne detalje, ni nakon što ih je kralj pozvao u dvorac. Fun fact: Matovilka ne bi postojala bez njihove opsesije da ništa ne ostane prešućeno ili dotjerano. Kroz njihove zapise, Matovilka i dalje živi, baš kao što je njezina kosa – svjetlucava i nemoguće duga (ne treba joj šampon; čista Grimm logika!).
A kad netko kaže “Grimm” u Njemačkoj, neće razmišljati samo o vilama i princima, već možda i o povratku djetinjstvu, o strahu ispod pokrivača ili onom osjećaju kad priča nije sigurna, nego izazovna. Ovo dvoje autora ostavili su trag dublje od bilo kojeg self-help influencera danas.
Žanr i književna vrsta
Zamislite sljedeći prizor: Sjedite u učionici, stružete po papiru “matovilku”, i netko pita — Ok, ali kakva je to knjiga uopće? Bajka, naravno! I to bajka s velikim B, jer Grimmove priče nisu samo za malu djecu, koliko god ih odrasli pokušali “ublažiti”.
Matovilka se službeno gura pod žanr narodnih bajki, što znači da je kroz stoljeća preturala po seljačkim pričama, prije nego što je završila na papiru. A književna vrsta? E baš tu dolazi do izražaja njezin šarm – ona je pripovijetka, s jasnim početkom, zapletom, zapetljancijom i – pogađate – velikim finalom. Bajka, koja voli pravila i simetriju, a istovremeno ih potkopava (tko se normalan penje po nečijoj kosi, osim možda u bajkama ili viralnim videima na TikToku?).
No bajke kao “Matovilka” ne služe samo za uspavljivanje djece; one podbadaju čitatelja da razmišlja izvan okvira. Ovdje nema dosadnih opisa sela ili rodoslovlja, već jasni motivi borbe dobra i zla, slobode i zatočeništva, mudrosti i lakovjernosti. Ako se netko pita zašto su ovakve bajke kultne—e pa, tko drugi nudi toliko fantazije i poruka u jednom pakiranju, a bez previše komplikacija?
Dakle, Matovilka je bajka-pripovijetka, gdje se sve preokrene s jednom pletenicom. Tako su Grimmovi zamislili žanr prije više od dvjesto godina, i stvarno, i dalje pali lekciju svima nama koji tražimo novu frizuru… ili barem neki izlaz iz (životne) kule.
Kratki sadržaj
Zamislite sobu visoku kao toranj od Lego kockica, pa još dva kata. U toj sobi, skrivena od svijeta, živi Matovilka—djevojka sa zlatnom kosom toliko dugom da bi s njom mogla omotati pola Zagrebačkog Gornjeg grada… Ili barem stubište do Lotrščaka. Ima tu princeza, vještica i, naravno, princa koji voli penjanje. Ako ste ikad skakali po bojama trotoara, pogađajući tko će prvi stići do kraja, ova bajka ide baš tako—ali s više pletenja kose i manje ogrebanih koljena.
Uvod
Matovilka i „dobrodošli u toranj”! Ta djevojka, rođena iz tek jedne ogromne gladne želje za salatom (da, doslovno matovilkama iz vrta), završava zatočena u visokoj kuli. Kriva je zla vještica, ona ista koja bi danas stalno gledala tko lajka slike salate na Instagramu. Roditelji djevojke dogovaraju s vješticom nagodbu, a cijena je visoka—njihovo tek rođeno dijete. Reći da je djetinjstvo Matovilke bilo nesvakidašnje zvuči pomalo blago… Tko se još zabavlja bez stubišta, televizora, ekrana od mobitela? Samo ona i hrpa knjiga, s vješticom koja traži „Matovilka, pusti kosu dolje!” kao onu najiritantniju zvonjavu na ulaznim vratima.
Zaplet
Prava zabava kreće kad se jedno popodne pod prozorom kule stvori princ. Da, onaj klasično pozlaćeni, s jaknom koja se sjaji kao nova limenka Cockte iz samoposluge, dovoljno hrabar (ili znatiželjan) da se popne bez lifta. Nema TikToka, ali ima Matovilkinu kosu za užad. Svatko bi, u tom trenutku, instinktivno pitao—zar nije bilo lakše poslati goluba s porukom? Nije, jer gdje je tu romantika? Matovilka i princ u trenutku kliknu—znaš onaj osjećaj kad zaboraviš šifru, ali netko ti je šapne… Tako. Ona otkriva da postoji svijet izvan tornja, a on otkriva da nije lako biti James Bond na bajkovit način. Svakodnevni susreti postaju novo normalno, dok vještica osjeća da joj je netko provalio lozinku. Kad Matovilka slučajno izbrblja tajnu, vještica poludi—a plavi ekrani i smetnje nisu ništa naspram onoga što joj sprema.
Rasplet
I što sad? Vještica ne štedi na drami; šiša Matovilku i protjeruje je duboko u šumu, negdje između „nema signala” i „sretno naleti na vukove”. Princ dolazi, kao i svaki ne-planirani posjet jednom roditeljskom sastanku, zove Matovilku. Nema odgovora. Vještica spušta kosu poput varalice na igri „Zmija” na staroj Nokiji, a princ, koji ne može vidjeti tko ga čeka gore, pada… I postaje slijep. Nije baš uobičajena nedjeljna šetnja po Maksimiru. On sada luta poput lutalice, a svijet je mutan kao prozor koji nitko nije oprao mjesecima kiše. S druge strane šume, Matovilka s blizancima (da, i to se desi u šumi, očito šuma osim gljiva skriva i bebine pelene) sanja povratak.
Kraj
Ako ste mislili da bajke uvijek imaju šećernu glazuru, evo twist! Susret u divljini, između bodljikavog grmlja i ručno ispletenih pelena. Matovilka i princ se konačno sreću—ona ga prepoznaje, on nju ne vidi, ali njene suze postaju kao tajno oružje: skidaju njegovu sljepoću kao magično sredstvo za čišćenje prozora iz reklame. Nova šansa za obitelj, tu negdje pod šumskim krošnjama. Vještica? Pa, ona nestaje bez mnogo pompe, ne kao neki negativac iz Marvelovih filmova, već više kao dosadan oglas koji konačno kliknete „skip ad”. Princ, Matovilka i blizanci napuštaju šumu—i žive, rekli bi stari, sretno… Baš onako kako bi svatko poželio nakon previše vremena u lockdownu, ali s manje dostave i više dobre stare čarolije.
Mjesto i vrijeme radnje
Ako ste ikad sanjali da pobjegnete iz svakodnevice, Matovilka bi mogla biti vaš vodič… pod uvjetom da volite visoke građevine i jako izolirane susjede. Radnja bajke većinu vremena zapinje baš u tom famoznom tornju ― da, onom bez lifta, gdje bi samo Google Maps promašio ulaz. Toranj je smješten na rubu guste šume, daleko od vilinskih festivala i gradske vreve — nema ni kafića ni signala. (Zamislite vikendicu gdje su jedini gosti ptičice i povremeni zaljubljeni princ na konju. Airbnb bi vjerojatno dao tri zvjezdice, čisto zbog pogleda.)
Vrijeme radnje… eh, sad tu stvari postanu mutne. Braća Grimm su poznata po onom “jednom davno” zamagljivanju. Nema mobitela, ali ima vještica. Njeni trikovi su više out of date nego moj stari VHS. Bajka diše ono srednjovjekovno doba: toranj, konji, vjetar kroz prozore (klima uređaji su očito izostavljeni zbog štednje). Nema sata koji pokazuje vrijeme, ali svijetlo kroz prozor označava dan, dok zvukove noći prekine samo huk sove.
Matovilka dane broji u knjigama, ne u TikTok videima, dok vještica povremeno svraća s tržnice. Princ? On dolazi kad ga noge odvedu — bez GPS-a, naravno. Čekanje postane cijela jedna epoha, pogotovo kad menu dana stalno uključuje… istu salatu.
I, gle čuda — sve to vrijeme, izvan tog tornja sve vrvi legendama i prepričavanjima. Prava misterija, tko je tamo zapravo više zatočen: Matovilka ili čitatelji, uhvaćeni između redaka ove stare bajke?
Tema i ideja djela
Kad nekome spomeneš “Matovilku”, većina odmah vidi plavušu s dugom kosom koja visi kroz prozor visokog tornja — ali, je li cijela priča stvarno samo bajka o frizuri i nesretnoj princezi? Ne baš. Tema ove priče daleko je zabavnija i, usudimo se reći, kompliciranija nego što na prvu izgleda. Matovilka nije tipična “spašavaju je”, već zapravo pokazuje kako snalažljivost i hrabrost mogu pobijediti svakog zlikovca, i to – ruku na srce – baš kad to nitko ne očekuje.
Kroz priču, Matovilka ne sjedi bespomoćno. Suprotno, njezina želja da iskusi svijet i upozna nešto izvan sivih zidova skroz je opipljiva — i zapravo pokreće radnju (tko nema barem jednog člana obitelji kojemu je sve novo sumnjivo?). Ljubav se pojavljuje kao hrabar princ, no prava borba odvija se unutra — borba protiv vlastitih strahova i granica koje su joj nametnute. Ideja je jasna: Ne moraš biti slobodan izvana da pronađeš snagu i smisao unutra. Doslovce, ni cigleni zidovi ne mogu zaustaviti osobni rast — recimo, kao kad netko iz malih sredina dođe u veliki grad i prvi put se vozi tramvajem. Nije to samo bajka, već (priznajmo) životna metafora za sve one prepreke kroz koje svi povremeno prolazimo.
A onda, tu dolazi ona famozna “matovilac” salata iz naslova — roditelji su povukli lavinu događaja zašto? Zbog jednostavne želje! Koliko puta si i sam poželio nešto, pa tek kasnije shvatio kamo te to vodi? Već tu vidiš kako se fokus ne zadržava samo na magiji, nego i na običnim, ljudskim porivima. Vještica postaje zaštitni znak teškoća, ali i vlastitih granica. Nije tu samo da bi “bila zla”. Ona testira, tjera Matovilku na promjene, kao što stvarni život često ispituje našu izdržljivost kad dođu nepoznate situacije.
Matovilka zato tematski progovara o slobodi, rastu, ali i oprostu. Da, čak i kad princ izgubi vid i kad se Matovilka izgubi u divljini, rješenje dolazi kroz suosjećanje, suze, (i još jednom – puno hrabrosti). I zato se ova bajka prenosi dalje — ne zbog besprijekornog happy enda, već jer podsjeća da prave pobjede često dolaze tek nakon što prođemo kroz vlastite šume i tornjeve.
Analiza likova
Zaboravite sve što ste znali o “tipičnim bajkovitim junacima”. “Matovilka” možda zvuči kao dječja priča, ali likovi su – da oprostite na izrazu – svakog psihologa odveli na kavu. Pripremite se, ovo neće biti dosadno nabrajanje. Idemo u srž, bez šećera, s dozom stvarnog života (i žlice znatiželje).
Glavni likovi
Krenimo s Matovilkom. Ona nije ona statična princeza iz reklama za šampone – iako, kosa joj je zbilja impresivna, baš za katalog. Matovilka nosi svoju samoću kao nepoželjnu zimsku jaknu, ali odbija ostati zauvijek zatvorena. U virovima dosade čita knjige, potajno sanja nešto više. Kad konačno ugleda princa (koji vjerojatno ne zna što znači “karantena” dok ne popriča s njom!), pokreće lavinu promjena koje ni TikTok trendovi ne mogu pratiti.
Princ – da, on. Iznad prosjeka za bajke: nije onaj “plastični” spasitelj. Više je kao student na maturalnoj večeri koji prvi put pije crno vino i zaljubi se u nepoznatu djevojku. Njegova hrabrost nije samo bodljikava vanjska fasada. On riskira sve, a na kraju doživi preobrazbu kojoj bi se najuporniji life-coach divio.
Ne smije se preskočiti ni vješticu – tajni član svakog dobrog dramskog tima. Gospođa sa spremnikom za zle planove i apsolutnim osjećajem za kontrolu situacije. U njenoj priči nema ni milosti ni slabosti. Ona gura granice svog “osiguravateljskog” posla – sve dok je netko ne nadmaši. Mnogi bi je opisali kao čudovište, ali ako ste nekad imali strogu učiteljicu, znate otprilike o čemu je riječ.
Sporedni likovi
E sad, budimo iskreni: sporedni likovi u “Matovilki” nisu tu zbog puka broja – svatko ima ulogu, iako se ne pojavljuju baš često kao reklame za mineralnu vodu usred ljeta.
Matovilkin otac… Ajoj, kakav tip! Sve je započelo njegovom žudnjom za matovilcem (da, zelenom salatom). Možda bi danas naručio dostavu, ali eto, njegova odluka pokreće cijeli zaplet. Predstavlja onaj “tužni kompromis” između roditeljske nemoći i pogrešne procjene – klinci ga pamte po grešci, odrasli po namjerama.
Matovilčina majka nije glasna, ali prisutnost joj se osjeti. Strah, zabrinutost i tužan pogled dok vještica uzima dijete iz naručja… Osobno? Da sam roditelj, ne bih prežalio.
Povremeno na scenu dođe poneki slučajni lik – poput ptica koje donose vijesti, šumskih životinja što tješe Matovilku ili čak bezimenih štitonoša iz dvorca. Njihova uloga? Rijetka, ali svježa, pa kao dodatak u solidnom gulašu. Malo simbolike tu i tamo nikome ne škodi.
Odnosi između likova
Ovdje dolazimo do onog dijela zbog kojeg psiholozi ne spavaju mirno nakon večere… Dinamika je toliko bogata da možeš napisati vlastiti vodič za parove (ili barem nekoliko savjeta za izbjegavanje drama).
Matovilka i vještica – klasični odnos “roditelja” i “djeteta”, ali s plot twistom. Vještica pruža zaštitu i zatočeništvo u istom pakiranju. Prava kontrola pod krinkom brige. Tko nije proživio pubertet, neće razumjeti.
Sa druge strane – Matovilka i princ. Ta kemija nije “ljubav na prvi pogled” u najbanalnijem smislu. Prvo znatiželja, pa povjerenje, tek onda ono romantično… To je razvoj od nespretnog razgovora do osjećaja “sad ili nikad”. Princ donosi nadu i slobodu, ali i izazov za preispitivanje želja.
Matovilka i njezini roditelji – začetak svega, ali i trajni pečat (podsjetnik da jedna nepromišljena odluka može promijeniti baš sve). Mnogi moderni roditelji prepoznali bi taj trenutak slabosti.
Za kraj, vještica i princ? Kratko, napeto, neugodno – tipičan susret brzog tempiranja i snažnih prijetnji. Oni predstavljaju stari sukob autoriteta i slobode… Sve u nekoliko zgusnutih scena koje se pamte dulje od prosječnih poruka na WhatsAppu.
Kroz razigrane dijaloge, skrivene motive i životne greške, likovi u “Matovilki” prošli su od djetinjske bajke do ozbiljnog materijala za obiteljsku psihodramu – uz povremene usporedbe sa stvarnim životom. Tko kaže da bajke nisu ozbiljna stvar, očito nije probao objasniti Matovilkin odnos s vlasitom slobodom ili kosom.
Stil i jezik djela
Zamislite da ste bacili pogled na stare rukopise ili čak prelistavali prvu Grimmovu zbirku (onaj miris prašine i tintarnog papira!). Stil “Matovilke” podsjeća na usmenu predaju—rečenice teku jednostavno, gotovo kao da ih priča baka kraj kamina, ali s dozom magije koja mami da okrećete stranicu. Kratke, britke rečenice—baš kao što su naši djedovi upozoravali: “Što kraće, to slađe.” Nema nepotrebnog kićenja ni filozofiranja. Likovi govore jasno, a riječi svaki put pogode ravno u metu.
Jezik ne skriva surovost—ne bježi se od grubih motiva ni šokantnih obrata. Kad vještica ulazi u scenu, osjeti se hladnoća i jeza, kao kad netko naglo otvori prozor usred zime. Grimmski ton nosi onaj isprekidani ritam: malo straha, pa humor, pa opet nagli preokret sudbine. Nije za svakoga… klinci možda povremeno pokrivaju oči, ali odrasli znaju prepoznati skrivene slojeve.
Rado ćete naići na ponavljanja (“Matovilka, Matovilka, spusti kosu!”), kao refren iz stare narodne pjesme koja uporno ne izlazi iz glave. Takav stil ostaje zapamćen, baš kao kad ti netko pri šaputanju ispriča tajnu—i ti je ne zaboravljaš.
A evo jednog “insajderskog” detalja: njemački izvor ima dosta arhaičnih i regionalnih izraza, pa u prijevodima (Primjer: hrvatska naklada Mozaik knjiga, 2022.) često naletimo na zanimljive jezične igre—poput ‘matovilca’ i ‘zlatne kose’ koje u hrvatskom zvuče i kao hrana i kao bajkoviti motiv.
Grimmovi ne pišu za jednog uzrasta, nego miksaju jezik tako da ponešto uvijek “legne” svakome—od začetka rečenica koje škripavo podsjećaju na srednjovjekovne kronike do dijaloga koji se mogu gotovo zamisliti u stvarnom životu. Sve odiše jednostavnošću, ali pod tom “skromnom” fasadom, kriju se riječi koje znaju zaboljeti, nasmijati i ostati s vama danima. Probajte čitati na glas, zvučično će vas iznenaditi: živa, ritmička bajka—nikad sterilna, uvijek kao da malo škripi, baš kao stare daske pod nogama kad noću prolazite kućom.
Oni što vole “Matovilku” često priznaju da ih je jezični ton podsjetio na dječje bajke, ali u baš svakom novom čitanju otkrivaju novi sloj značenja—između redaka, grudica tišine, pokoja rečenica dovoljno hrabra da se ne objasni do kraja. I nije li to stvarno najljepši štih jezika—ostaviti nešto što čitatelja gura da sam prokopa dublje?
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nema smisla okolišati—ako ste ikad preskočili bajke misleći da su samo „još jedna dječja priča”, Matovilka vam može izvući tepih pod nogama. Čak i bez čarobnog zlatnog praha, ova priča uspije trenutačno okupirati pažnju. I nije samo zbog onog, realno, nevjerojatnog dilemnog trenutka kad netko na pitanje „što želiš iz vrta?” odgovori „salatu”. Svaki put kad netko spomene Matovilku—čak i na dosadnim roditeljskim sastancima ili usred neprospavanih noći s klincima—bajka postavi pitanje: Tko bi, zapravo, ostavio dijete zbog povrća?
Međutim, što zbilja fascinira? Likovi nisu papirnati izrezci—da, na prvu, vještica djeluje kao tipična zlica, ali s vremenom se ispod njezine prijetvornosti i strogoće nazire čista nesigurnost i strah od napuštanja. Matovilka? Možda ne nosi krunu, ali svatko tko je ikad sjeo u svoju „sobu s pogledom” i osjećao da život prolazi pokraj njega—prepoznat će njezinu čežnju za svijetom izvan zida. Princ je “onaj lik s idealističkim naivnim planom”, ali, ruku na srce, koliko bi nas uopće pokušalo popeti se uz nečiju kosu?
Je li ovo stvarno bajka samo za djecu? Teško. Odrasli često pronalaze poluskrivene poruke—od one tihe hrabrosti kad netko konačno napravi ono čega se najviše boji, do ideje da oprost ne znači zaboraviti. U djetinjstvu, scena šišanja Matovilke možda zvuči poput najgore kazne. Danas… mnogima dođe kao iznenadna sloboda. Sjećanja naviru—pročitana priča ispod deke, miris starih knjiga i onaj trenutak kad saznaš da su čari možda izmišljene, ali osjećaji nisu.
Još uvijek se sjećam kako se djeca iz razreda dijele na one koje je scena Matovilkinog zarobljeništva užasnula i one koji su navijali za vješticu samo zato što „ne voli princeze”. U srednjoj školi redovito bih kroz smijeh tvrdio da ni jedna vještica ne bi preživjela deset minuta s matičnim odborom na roditeljskom. Ali bajka ostane. Šeta s tobom… u autobusima, kroz odrasle pogreške i najsjajnije trenutke kad poželiš, barem na tren, biti dijete koje još vjeruje u spas kroz prozor tornja.
Ako bi netko pitao treba li Matovilku čitati u 2024.? Nema dvojbe. Ova priča, makar je stara kao kamen, uvijek pronađe novi način da pogodi pravo u žicu. Možda kroz sjetnu emociju, možda kroz smiješan detalj, možda kroz onu kap suze koja odjednom sve promijeni… Tko zna, možda vam jednom baš Matovilka ostane prva asocijacija kad čujete škripu starog ormara ili kad ugledate dugu kosu kako vire kroz prozor malog stana.