Zašto nas priče o životu i ljubavi uvijek iznova privlače? Roman “Život, Lezbijo, neka bude” otvara prostor za iskren razgovor o identitetu, prihvaćanju i svakodnevnim izazovima s kojima se suočavaju lezbijke u suvremenom društvu.
Ova knjiga donosi autentičan prikaz života mlade žene koja, kroz humor i ranjivost, traži svoje mjesto u svijetu, suočava se s predrasudama i gradi vlastiti identitet, istovremeno ostajući vjerna sebi.
Priča nije samo o seksualnosti već i o hrabrosti da se živi autentično, bez obzira na tuđa očekivanja. Tko god želi razumjeti složenost života iz prve ruke, ovdje će pronaći inspiraciju i podršku.
Uvod u lektiru i autora
Nećete pronaći klasični školski miris stare lektire u “Život, Lezbijo, neka bude”. Ova knjiga često iznenadi čitatelja na prvoj stranici i natjera vas da zamislite vlastitu svakodnevicu bez filtera. Ako ste ikada osjetili pritisak predrasuda ili ste samo tražili svoje “mjesto pod suncem”, znate o čemu autorica piše – bez šminke, na svoju ruku i s duhovitim odmakom.
Autor
Iza ove neobične naslovnice krije se Tamara Bakran – autorica koja ne izbjegava škakljive teme, već ih nosi kao bedž hrabrosti. Tamara nije tip koji daje gotove odgovore ili štedi čitatelja neugodnosti. Njezin rukopis poznat je po britkom humoru, ali i po trenucima kada, recimo, zaluta u sjećanja iz djetinjstva na zagrebačkim ulicama (kava u “kultnom” kafiću “Sofija”, ako ste se pitali).
Ljudi je pamte po hrabrosti, izravnosti i sposobnosti da svakodnevne situacije pretvori u malu pobunu protiv nevidljivih društvenih pravila. Osim romana, Tamara često piše eseje i radi na izložbama u lokalnim kulturnim centrima (Pogon Jedinstvo bio bi tipičan primjer, barem onima iz centra grada).
I… da, nije rijetkost da čitatelji pronađu samog sebe u rečenicama ili upadnu u monolog koji kao da ih špijunira iz drugog reda tramvaja. Ako to nije poznat osjećaj – možda još nije kasno da pročitate roman.
Žanr i književna vrsta
Ovdje ne pričamo o svakodnevnom ljubavnom romanu, ali ni o klasičnoj društvenoj kritici. “Život, Lezbijo, neka bude” bez puno okolišanja žonglira na granici autofikcije, svakodnevne drame i finih, samo naizgled bezazlenih komičnih crtica.
Roman često pleše između stvarnog i izmišljenog svijeta – ali uvijek zadrži stvarnost u fokusu, kao da stalno pita “i, što sad?”. Prizori podsjećaju na filmske sekvence iz europskih art kuhinja – pomalo sirove, ali “skuhane” s mjerom. Ako volite kad vas knjiga polije hladnom vodom i digne na smijeh kad to najmanje očekujete, ovaj žanr vam neće biti stran.
Kao književna vrsta, roman pripada suvremenoj prozi, s elementima ispovijesti i društvene ironije. Stil je rasterećen, dvosmislen – ponekad vas ostavi bez riječi, ponekad natjera da se nasmijete naglas, pa čak i u tramvaju punom ljudi. Bakran koristi detalje svakodnevice poput namještanja šešira pred ogledalom, razgovora na parkovskim klupama, pa sve do situacija u kojima identitet nije privatna stvar, nego javni izazov.
Tko želi tradicionalnu lektiru, ovdje neće pronaći odmor. Tko želi prepoznati vlastite strahove i sitna veselja u tekstu, mogao bi poželjeti da roman traje barem još jednu stanicu dulje.
Kratki sadržaj
Ako ste ikad pročitali roman i pomislili: “Ej, pa ovo je baš kao neka porcija svakodnevnog haosa, s dodatkom ironije i malo tuge sa strane” — e, dobrodošli u svijet “Život, Lezbijo, neka bude.” Nema ovdje lakih rješenja ni patetičnih govora… nego autentičnih trenutaka, onih što zapnu u grlu. S vama su svi likovi, a njihove greške? Hmm, pa mogli ste i sami biti na tom njezinom mjestu…
Uvod
Prvo upoznavanje s glavnom junakinjom izgleda kao slučajni susret u gradskoj pekari — sjetite se one nelagode kad zagledate police, a niste sigurni što tražite. Ona je tip cure kojoj će tramvaj pobjeći pred nosom, a kiša će je uhvatiti točno kad zaboravi kišobran.
Nalazimo je u trenucima kada vlastiti identitet izgleda kao rubikova kocka viška boja — upitna, zbunjena, živa. I gotovo svaki susret ili razgovor nosi toliko nespretnosti da se čovjek mora pitati… koliko svaki naš naizgled sitan izbor nosi težinu za one drugačije, one “vani”, na margini.
Bakran ovdje ne čini ništa “pomodno”, nego zbilja zaroni pod površinu, onako kao što dobro društvo zna napraviti kad večera potraje predugo, a vino jeftino. Kroz tu ozbiljnost stalno prosipaju humor i ironiju — možda zato što je to jedini način da se izdrži pod reflektorom pogrešnih tuđih očekivanja.
Zaplet
A onda — zaplet, koji je sve samo ne predvidljiv. Glavna junakinja, poput svih frajera u lošim ljubavnim romanima, slučajno upada u vlastita preispitivanja. Samo, ovdje nema ni trunke klišeja.
Prijateljice sumnjivo šute za kavu, majka usputno spomene bivšu susjedu (drama alert), kolege klimaju glavom na poslu — ali iza leđa se sve lomi, titra, smije. Nema ni velikih riječi ni ispadanja ljutnje kroz prozor. Više je to tiha borba: s obiteljskim okupljanjima gdje pitanja “Kako ljubavni život?” zvuče kao šifrirane uvrede, ili razgovora s terapeutom koji je valjda promašio poziv pa bi radije komentirao nogomet.
A neki trenuci, iskreno, tjeraju suze na oči — posebice kad shvatite da su ti sitni porazi, od izlaska kod stomatologa do prvog poljupca na parkingu, srce ovog romana. Taman kad pomislite da je život dovoljno jednostavan, autorica ubaci scenu toliko realnu da ćete poželjeti poslati poruku vlastitoj prijateljici i reći joj “Hej, nisi sama.”
Rasplet
Sad, tko čeka grand finale, ovdje ga neće naći. Ali rasplet? Eh… sličan osjećaj kad otvoriš frižider i nema ničega jestivog, ali shvatiš da si i dalje gladan. Junakinja polako skida sloj po sloj svojih strahova, pa dobijemo pogled na svijet iz sjene, razbijenih predrasuda što se skupljaju poput prašine ispod tepiha (i da, baš tamo najviše žulja).
Scena za scenom, vidimo kako humor postaje štit, a ranjivost polako ispliva — svaki neuspjeh jača te, ali i podsjeća: autentičnost boli, ali peckanje traje kraće od odricanja.
Ono što ostaje? Mala pobjeda kad se otvoreno izgovori “To sam ja”, još veća kad se ni ne mora objašnjavati. Osjeti se olakšanje u svakodnevnim ritualima: odabiru kave s više mlijeka, promjeni frizure, prvom “outanju” pred prijateljem iz djetinjstva koji, naravno, nije iznenađen. (Zauvijek se pamte sitnice.)
Kraj
Kraj ovog romana nije crna ili bijela točka – više je nešto između, onaj sivi kolosijek života. Nema pompozne parade. Niti pobjedničkih govora. Zvuči nekima sumorno? Možda.
Ali – život ide dalje… Junakinja otkriva da teške odluke ne donose vatromet, nego tišinu i mir. Njeni odnosi ostaju nesavršeni, ali ispunjeni novim povjerenjem, boljim razumijevanjem, možda i pokojim kompromisom (jer tko nije upao u raspravu oko TV daljinskog u 23:15, taj — nek’ prvi baci čips).
Roman završava točno onako kako je i počeo: tiho, ali mudro. S blagom dozom optimizma. Ponekad sama, ponekad u društvu, ali uvijek hrabro — pa čak i kad znači ostati bezjezično ili s osmijehom u tramvaju. Tko zna, možda će vas ova knjiga natjerati da preispitate vlastita (neizgovorena) pitanja. Ili barem, da zagrlite sebe jače kad “neki dan” ispadne teži.
Mjesto i vrijeme radnje
Ne trebaš kartu za Berlin da shvatiš kamo te roman vodi—radnja uglavnom boravi u prosječnoj, pomalo haotičnoj metropoli na našim prostorima. Zagreb igra glavnu pozornicu, ali ovo nije razglednica s Kaptola ili Gornjeg grada. Zamisli stan od 35 kvadrata (s kuhinjom u kojoj uvijek nešto kipi), prometne tramvaje koji urlaju pod prozorom i kvartovsku birtiju gdje svi znaju sve—osim kad je najvažnije. Ako si ikad hodao/šla Ilicom sa slušalicama na ušima, već si zakoračio/šla u svijet glavne junakinje.
Vrijeme radnje? E, tu nema povratka na crno-bijeli film—priča živi u sadašnjem trenutku. Netko bi rekao posljednjih desetak godina, taman kad Facebook podsjetnici počnu više živcirati nego veseliti, a kava s frendicama postaje luksuz, ne navika. Sve miriše na sadašnjost: mobitel ne prestaje pištati, roditelji šalju poruke na Viberu (koje bi radije ignorirala), a terapije, speed dating i izlasci do jutra nalaze put između sastanaka na poslu ili dosadnih državnih praznika. Kratko rečeno—živci se troše brže od parkirnih karata u centru.
Atmosfera? Ne, nije sve crno. Kad kiša opere ulice, glavni likovi traže skriveni osmijeh i male pobjede u svakodnevici—ili barem topao burek u tri ujutro kad se vraćaju iz izlaska. Čitatelj se lako uhvati kako traži poznate zvukove i mirise grada: cvrčanje masnoće iz pekare, glasne susjede iz haustora, zvuk ključa na vratima dok se vraćaš nakon dugog dana. Sve djeluje istovremeno obično, a opet dragocjeno.
Zanimljivo, roman povremeno otplovi i u unutarnje prostore—četiri zida terapeutskog ureda, tišinu dnevnog boravka nakon žustre rasprave ili obiteljski stol gdje uvijek nedostaje jedna stolica. Da, ovdje je vlastiti prostor uvijek malo tesan, dok vrijeme leti, stane, pa opet poludi — kao tramvajska linija u špici. Mjesto radnje zapravo je svugdje gdje osobne borbe pronalaze svoj mali kut, a vrijeme teče prema naprijed čak i kad bi ga najradije zaustavio.
Što misliš—bi li tvoj kvart bio dobar kulisa za ovakvu priču?
Tema i ideja djela
Netko bi mogao pomisliti da je “Život, Lezbijo, neka bude” još jedna tipična priča o traženju sebe u svijetu punom svakodnevnih drama. Ali, tko bi mogao ostati ravnodušan kad protagonistkinja, usred nezgrapnog obiteljskog objeda, prebaci priču u smjeru hrabre autentičnosti – sve uz nesavršen osmijeh i tonu ironije?
Ovdje nema velikih manifestacija – mala, tiha otkrića nose srž romana. Ključna ideja? Traženje prostora za vlastiti identitet, usprkos svemu što društvo (ili baš teta na nedjeljnom ručku) o tome misli. Roman nije opsjednut velikim riječima; više ga zanima što se događa kad kamera prestane snimati – kad pokušavaš odlučiti što reći na grupnom chatu kad se povede priča o ljubavi, pred malom armijom svakodnevnih skeptika.
Nastaje čitava komedija stida, iskrenosti i malih, privatnih pobjeda. Zamisli scenu: protagonistkinja stoji pred police punih preporuka za “normalan život”, uz buku Zagreba u pozadini i povremeno nespretno dvostruko tapkanje po ekranu mobitela. Ovdje je autentičnost često zapakirana u neugodne trenutke – spoj na slijepo, mamina poruka, nespretan razgovor kod terapeuta. Sve nabrojano dobije sloj humora, ali tekst se ne skriva od težine – ironija ne postaje štit nego most prema nečemu što zvuči poznato svakome tko je ikad osjećao da ne pripada idealu s reklame za obiteljski deterdžent.
Poruka romana klizi između redaka: za pravi mir s vlastitim identitetom treba proći sitne borbe – pred prijateljicama iz djetinjstva ili u tramvaju, dok se razmišljaš koga uhvatiti za ruku. Nema “velikog trenutka”, samo cijeli niz sitnih izazova i trenutaka kad želiš vrisnuti, pa ipak (najčešće) samo duboko udahneš.
I što nam zapravo ostaje? Ideja da su hrabrost i ranjivost često bliže nego što misliš – skriveni između poruka, memeova, neugodnih pauza za stolom i kratkih pogleda u ogledalu. Tako roman, kroz topli nered svakodnevice, s lakoćom podsjeća: biti svoj nije performans, nego život koji nema skriptu.
Analiza likova
Ako ste ikad razmišljali o tome kako likovi ponekad ispadnu živopisniji od stvarnih ljudi ‒ e, ovaj roman će vas doslovno natjerati da pomislite da ste ih već sreli na tramvajskoj stanici ili u Sparu u subotu prijepodne. Ovdje nema superjunaka, nema savršenih obrva ni inspiracijskih govora—ali ima itekako prepoznatljivih nespretnosti i nedoumica.
Glavni likovi
U centru zbivanja je glavna junakinja čije ime autorica pažljivo skriva, pa čitatelja drži u blagoj nedoumici cijelo vrijeme (da, kao kad pokušavate pogoditi ime psa svog susjeda jer vas je sram pitati). Ona nije „značajna“ na filmski način: radi u običnom uredu, zapinje na istim birokratskim forama kao svi, a baš joj kava zna zafaliti kad je najpotrebnija.
Kaže se da je najteže objasniti tko smo sebi samima. Njezin identitet nije gotov proizvod s polica DMa već stalni proces—ona testira vlastite granice, strahuje kako će obitelj reagirati na njenu autentičnost, i stalno balansira humorom i sarkazmom. Okej, nije joj uvijek smiješno, ali često i sama sebi dijeli autorske bodove za duhovitost dok istovremeno „zagori“ u najnezgodnijim životnim trenucima. Ponekad je ranjiva, često iskrena—i tu se čitatelj uglavnom „upeca“.
Zanimljivo, autorica kroz junakinju prikazuje fikciju koja vuče na dokumentarac. Nedostaci? Njezine sitne laži, promašene rečenice, trenutci kad šuti jer ne zna što bi rekla mami ili psihoterapeutkinji. U njezinim riječima i šutnjama kriju se svi oni sitni grijesi i male pobjede običnog dana—i zapravo, upravo ti trenuci navežu čitatelja do kraja.
Sporedni likovi
Okej, nitko ovdje nije tek „fikus“. Sporedni likovi imaju svoje male reality showove usred tuđih monologa.
Tu je, da prvo istaknemo, mama: kraljica pasivne zabrinutosti i nesvjesnih komentara („kad si već kod toga…“), koja može upropastiti coming out s jednom pogrešnom rečenicom. Nije njezina uloga samo suditi, više je to cijeli portret generacijskih razlika nabijene na tisuće Whatsapp poruka i nespretnih pokušaja podrške.
Najbolju prijateljicu nikako ne treba zanemariti. Ona je tu kad treba šutiti, kad treba smijati se glupostima na Netflixu (ili kad treba izliti vino jer su teme preteške). Ponekad se čini kao katalizator promjena: gura glavnu likinju iz zone komfora, ali bez savršenih rješenja. Ima onih trenutaka kad prijateljstvo nadmaši ljubavne priče—e, upravo to se događa ovdje.
Spomenimo i terapeuta. On ne djeluje kao doktor Phil, niti je superstručan glas razuma. Češće služi kao zvučna ploča gdje rečenice ostaju visjeti—ne nudi instant rješenja, već više „ušmrkane“ papiriće i podsjetnike da ni terapija nije linearna.
I, tu i tamo, grad — Zagreb sam po sebi podmeće noge ili nosi junakinju na sladoled kad je stvarno dan za poludit’.
Odnosi između likova
Kako se odnosi grade u ovom romanu? Nećete ovdje naići na ljubavne trokute iz sapunica, više na nelinearne puzzle gdje se komadići stalno mijenjaju mjesto. Svađa s majkom „na sitno“ oko odabira riječi, ali duboko ispod svi žele jedno – razumijevanje. Nije to uvijek toplo i mirisno, ali je stvarno.
Prijateljstvo pruža poseban sloj sigurnosti – kao toplina deke na hladan zagrebački dan. Kad sve krene nizbrdo (a često krene), najbolja prijateljica je tu da podsjeti glavnu junakinju tko je i ponekad je natjera da pogleda svoje stare fotke sa studija. Iskreno, imaš osjećaj kao da pratiš njihovu privatnu teoriju relativnosti gdje se vrijeme rasteže i sužava ovisno o količini dijeljene kave i povjerenja.
Ljubavne relacije? Nema klasičnih happy endova, ali ima puno malih lomova, koraka nazad, i onaj osjećaj da nešto važno ostaje nedorečeno. Ne žudi se za idealom već za dozom normalnosti, prostorom u kojem je dovoljno reći „evo me, tu sam, i još uvijek učim sebe voljeti bez fige u džepu“.
Familijarni odnosi služe kao lakmus papir: majka često nesvjesno provocira, ali zapravo traži vlastite odgovore. Otac je tu više kao sjenka, podrška koja se ne zna uvijek iskazati, a ponekad je dovoljno da šuti „u redu“ na pravom mjestu.
Najintrigantnije: svi odnosi vođeni su tišinom i nespretnim pokušajima razgovora—ne srceparajućim monolozima. Tu i tamo, između redova, naslutiš da je netko u romanu prvi put iskreno sretan, ali nikad ne dobiješ to servirano na pladnju. Kakav život, takvi odnosi—slažu se, pucaju, pa opet funkcioniraju.
Stil i jezik djela
Zamislite kako netko priča priču u tramvaju i iznenada se svi nađu u toj istoj glavnoj rečenici—otprilike takvu energiju nosi Tamara Bakran u ovom romanu. Sve je nabijeno iskrenom svakodnevicom, a jezik je često skoro pa „s ulice“—ne u lošem smislu, već baš onako kako ljudi stvarno razgovaraju kad misle da ih nitko ne sluša. Autorica ne izbjegava proste riječi kad zatreba, ali nema tu pretjerane vulgarizacije; više je to kao kad netko odbrusi pod stresom, nego planski šokira.
Stil pripovijedanja pleše između britke ironije i suzdržane nostalgije… Prolazi tanka linija između gorkog smijeha i one tihe tuge koju znaš tek kad je osjetiš. Kratke rečenice? Ima ih, i to često usred najvažnijih trenutaka, kao rezovi kod montažera. Dugačke tirade? Ponekad, obično kad glavna junakinja pokušava objasniti samu sebe ili kad se obraća zamišljenom sugovorniku—najčešće svojoj majci ili terapeutu.
Najveća fora s jezikom? Sve je razigrano, a opet prizemljeno. Ironija sjaji kao svježe ispolirani parket u prastarom stanu. Ima i one „zagrepčanske“ topline—prepoznat ćete fraze, sitne izraze ili male žargone koji su proizašli iz stvarnog života, poput uzdaha na stanici ili zvuka kišni kapljica na limenim krovovima. Čitatelj lako upije atmosferu, kao da iz pozadine stalno svira nekakav lagani jazz.
Dijaloge karakteriziraju sitni nesporazumi, podbadanja i retorička pitanja. Sve često nalikuje razgovorima koji se vode kasno navečer, kad padne gard i netko kaže nešto doista važno, ne želeći ni pogledati sugovornika u oči. Kad se opisuju osjećaji, nema patetike. Sve prolazi kroz filter sarkazma i realnosti, pa je dodatno sočno i lagano gorko.
Ipak, stil ne pada u zamku pretencioznosti. Likovi nisu maskirani književnim frazama, nego pričaju kako im dođe—iskreno, neuredno, toplo, ali dovoljno artikulirano da nas povuče kroz priču. U svakodnevici gdje se istodobno šalje meme i vodi unutarnji monolog o smislu života, roman uspijeva pronaći balans.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Možda ste pomislili da ste iz prve rečenice već “provalili” Tonku i njezin svijet, ali — nije to ta priča. Ovdje nema zapakiranih završetaka ni heroja koji sve idu na prvu loptu, i to je vjerojatno najveća čar romana “Život, Lezbijo, neka bude”. Od prve do zadnje stranice, tekst šeta po rubu iskrenosti i ironije, često toliko blizu svakodnevnici da biste ga najradije gurnuli s police i nastavili dalje.
Dok čitate, lako se zateći kako paralelno navijate i glasno kolutate očima. Lice vam se razvlači u poluosmijeh kad glavna junakinja odluči ignorirati telefonski poziv mame (koliki stres, a nekad i olakšanje, zar ne?), ali onda vas pogodi rečenica koja “pogodi ravno u pleksus” i odjednom shvatite — svi smo mi pomalo nespretni, pogubljeni u vlastitim pitanjima. Junakinja je ponekad komična, ponekad neodoljivo ranjiva, i često upravo to stvara osjećaj autentičnosti.
Osjećaji tijekom čitanja vrte se od smijeha na glas do tihih trenutaka kad pogled zastane na rečenici i zapitate se: “Gdje sam ja na toj osi autentičnosti?” Autorica usmjerava reflektor na svakodnevne mikrosituacije — neugodni razgovori s terapeutom (tko nije barem jednom prešutio nešto na terapiji?), izbjegavanje pitanja na obiteljskim okupljanjima, pronalaženje “svog mjesta” na krcatom tramvaju ponedjeljkom. Te su scene nevjerojatno prepoznatljive i pogađaju ravno u osjetljivo mjesto.
Što se tiče stila, jezik pršti životom: dijalozi se lome, misli se prepliću, a ironija šapće u pozadini kao prva bliska prijateljica. Nema patetike, sve je prožeto toplom dozom sarkazma i vlastitih malih pobjeda, ali i gubitaka. U jednome trenutku možda ćete pomisliti da ste na kavi na Martićevoj ili na natprosječnoj “kavi s prijateljicom”, toliko su scene s likovima prizemljene, razigrane i mjestimice osjetno “domaće”.
Dojam o romanu najlakše je opisati jednom riječju: oslobađajuće. Likovi se ne trude biti savršeni ili sviđati se svakome. Kroz ležerne razgovore, nesavršenosti i male katastrofe osjeća se važnost autentičnosti, a roman drži ogledalo svakome tko se potajno pita pripada li. Razrovana svakodnevica, zagrebački tramvaji, neugodni obiteljski ručkovi, te male borbe oko identiteta i prihvaćanja—sve se to stapa u priču koja ne docira, nego poziva na razumijevanje i empatiju.
Oni koji traže odgovore možda će ostati s upitnicima, ali nije li to, uostalom, i najiskreniji osjećaj? Roman “Život, Lezbijo, neka bude” ne nudi priručnik za život — daje puno više: prostor da budemo i smiješni i uplašeni, a ponekad i drsko svoji.