Kada se priča o klasičnim djelima hrvatske književnosti, “Miševi i mačke naglavačke” uvijek izazove znatiželju. Ova neobična i duhovita priča nudi mnogo više od obične bajke o životinjama i skriva mudre poruke iza svakog stiha.
“Miševi i mačke naglavačke” je alegorijska pjesma Luke Paljetka u kojoj miševi, u svijetu naopako okrenutom, preuzimaju vlast nad mačkama i time šaljivo prikazuju društvene odnose i moć.
Svaka strofa otkriva novu razinu igre između slabih i jakih. Tko želi dublje razumjeti kako se kroz humor može progovoriti o ozbiljnim temama, ovdje će pronaći mnogo više od običnog sažetka.
Uvod u lektiru i autora
Priznajmo odmah — naslov “Miševi i mačke naglavačke” zvuči kao da ste upali u svijet izokrenutih pravila i tajanstvenih šaljivdžija. Ako ste ikad pomislili da bi školska lektira mogla biti dosadna… eh, ovo djelo vas može razuvjeriti brže nego što ste rekli “sir” pred gladnim mišem.
Autor
Luko Paljetak — možda ste njegovo ime već čuli u školskoj čitanci ili ako ste kao dijete listali slikovnice prije spavanja. Rođen usred vjetrovitog Dubrovnika ’43., ovaj gospodin stvorio je toliko knjiga da bi posramio i najrevnijeg knjižničara. I pjesnik, i prevoditelj… i, što je najvažnije, netko tko ne podcjenjuje dječji smisao za igru. Možda mislite, kako dokučiti Paljetakovu logiku? Jedan dan piše haiku o zvečarki, drugi dan šapuće stihove za lutkarsku kazališnu družinu, a treće večeri izmišlja, pa… priču gdje su miševi šefovi! Njegov stil? Mješavina šećera i soli — zabavan, ali uvijek s malom porukom pod površinom, baš kao ona mudrost koju vam baka prošapne dok reže kruh.
Neka vas ne iznenadi ako naletite na Paljetkov poznati humor u svakom drugom stihu. Usput, jeste znali da ga često nazivaju suvremenim Sanjom Pilić — autorom s kojim se rado šali i kolaborira na književnim manifestacijama u Splitu ili Zagrebu? Eh, tko bi rekao, svijet hrvatskih pisaca prilično je malen!
Žanr i književna vrsta
Zamislite pjesmu koja šeta po tankoj liniji između bajke i satire, a usput pleše breakdance. E to je ova zbirka pjesama. “Miševi i mačke naglavačke” tehnički spada u poeziju za djecu — ali pazi sad, nije ona blaga, bezlična, “za laku noć” poezija. Ovdje su stihovi brzi, ritam prpošan, a svaka strofa zadaje novi šamar stvarnosti. Ispod svega, autor nam podvaljuje jasnu alegoriju — društvo, vlast, slabiji i jači, svi oni skupa sjede za istim stolom, ali svatko želi veći komad sira (ili moći).
Mnogi teoretičari, poput akademika Tonka Maroevića, stalno ističu kako je Paljetak pogodio žanrovski miks — njegova se pjesma čita kao bajka, ali ugriz satire jasno bode svaku generaciju čitatelja. Učenici je analiziraju pod pojmom “alergorijska pjesma”, dok bi ljubitelji klasika uočili upliv basne. No, samo jednom ćeš čuti učiteljicu kako kaže: “Djeco, čitajte između redaka!” — baš jer Paljetak nije napisao običnu pjesmu, nego je u stihove sakrio srž naše svakodnevice.
Kratki sadržaj
E sad—ako ste ikada gledali stare crtiće u kojima miševi igraju šah s mačkama, vjerojatno biste prepoznali sličan ton u “Miševi i mačke naglavačke” Luke Paljetka. Ili ste možda (sve dok vam nisu dodijelili lektiru u školi) mislili da miševi i mačke žive u ravnoteži snaga, taman kao u lošoj epizodi Tom i Jerryja. Ova pjesma vrti tu dinamiku naopačke. Svi prljavi detalji—i zveckanje humorom—u nastavku!
Uvod
Nema uvodnih dugmeta ni formalnog predstavljanja. Paljetkova pjesma ulazi kao gost na tulumu: odmah baca šalu, odmah preskače dosadu. Autor počinje vrlo direktno—inventura situacije je neobična: miševi imaju glavnu riječ! Ne gubi vrijeme na dramatične opise svemira ili povijesti. Umjesto toga čitatelja baca u apsurd i izaziva reakciju: tko bi normalan zamijenio nogometaše i navijače, a miševe i mačke stavio naglavačke?
Ovdje Paljetak koristi svoj zaštitni znak—ironiju i blagi podsmijeh—dajući svima znanja da ovo nije još jedan dječji stih. Atmosfera mirnoće traje koliko i prva strofa jer se ubrzo uvodi sukob. Miševi nekako preuzimaju pozicije, a mačke… pa, one gledaju i pitaju se: “Tko je tu poludio?” Citirat ću moju učiteljicu hrvatskog: “Paljetak ovdje ne štedi nikoga, a najmanje klišeje.”
Zaplet
Nakon brzinskog uvoda—sakrijte sir, sakrijte pse, miševi vode glavnu riječ. Nije to samo dječja igra. Ovdje “zaplet” nije doslovno klasičan plan-zaplet-rasplet, nego više niz malih obrata. Miševi stječu toliku moć da biste ih komotno mogli zamisliti kako dijele diplomu za najhrabrijeg miša. Svaka strofa baca novi pogled na promjene: miševi pokreću igre u kojima mačke više nisu najjači igrači—oni sada navijaju, poskakuju, ponekad izgledaju zbunjeno.
Alegorija je ovdje svjesno nesuptilna—autor se ne skriva iza velikih riječi pa ni osnovnoškolac ne bi propustio ironiju. Čitatelj stalno bježi između smijeha i lagane nelagode: što kad “slabi” zavladaju? U mom razredu bi počeli glumiti skeč—a baš to Paljetak radi, ali s puno više smisla za detalje nego mi s improviziranim rekvizitima. Najveća vrijednost? Svatko može prepoznati “obrnuti svijet” i usput se (ako ima dobre volje) zamisliti nad vlastitim predrasudama prema moći.
Rasplet
Rasplet dolazi kad se miševi previše zanesu vlastitim uspjehom. Nitko to ne kaže otvoreno, ali osjeća se nemir. Mačke, koje su bile ili zbunjene ili smušene, polako kuže nova pravila igre. Nema više starog poretka—sad se uloge preklapaju, mijenjaju svake druge strofe. Čitatelj može “pomirisati” neizvjesnost—kao kad navijaš za autsajdera na turniru, ali ne znaš trebaš li slaviti ili bježati iz dvorane.
Autor lagano pojačava tenzije i (da citiram svog prijatelja iz knjižare) “uvodi sve što treba da zagrizeš usnicu u iščekivanju”. Humor tu nije sam sebi svrha—završava s pitanjem: Što kad pobjednici postanu bahati, a poraženi pronađu način da se vrate?
Kraj
I onda—šok za kraj. Paljetak ne rješava stvari, nego pušta čitatelja da prežvače sve napisano. Nema zadnjeg zvona, ni velikog poentiranja. Stihovi stanu, a u glavi odzvanja pitanje: Tko je na kraju stvarno “pobijedio”? To nije pobjeda s pokalom, više kao neizvjesan remi gdje svatko uvidi nešto svoje. Učitelji vole ovakve završetke jer djeca na satu promišljaju, raspravljaju, a čak se i odrasli zapitaju: Ima li života naglavačke i među nama? Samo što, bez mačaka i miševa, sve je manje smiješno.
Na kraju balade, pjesma ostaje jednako živa—možda zato što nema točku na kraju. Pa tko voli, nek’ probere još jednu strofu; tko ne voli, uvijek može “preskočiti” ali opasnost je—možda će propustiti najbolju pouku skriven(og) u šali.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite svijet u kojem ste svi jutros ustali—ali ovaj put stvari su malkice naopako. Ne pričam o onoj scenariju kad kasnite na bus pa ste sigurni da ste u paralelnom svemiru (iako, blizu smo!). „Miševi i mačke naglavačke“, ta čuvena Paljetkova pjesma, zaigrano smješta radnju u, hajmo reći, vrlo stiliziranu verziju svakodnevnog života miševa i mačaka. I, sad iskreno, tko bi očekivao da će glavne uloge imati baš likovi koje ste vjerojatno crtali na školskim marginama?
Mjesto? Ne, to nije tipično selo ili grad iz školskih lektira. Paljetkov svijet svojevrsna je kombinacija podruma punih sira, zabačenih tavana gdje mačke vrebaju, i ulica koje bi lako mogle biti izvučene iz crtića. I nisu to samo prostori—ovdje mirisi sira stvarno mogu „škakljati nosnice”, a daske škripe pod šapama, kad naglavačke vlasti zamijene mjesta.
A kad smo kod vremena… Zaboravite stara dobra „bilo jednom davno“. Ovde vrijeme nije uvezano u kalendar, već točno onako kako ga djeca zamišljaju—sve se događa „tu i sad“. Svaka strofa nosi impuls trenutka: miševi uzvikuju, mačke šute, stvari se mijenjaju brže nego što možete reći „tvrdi sir“.
Zanimljivo, autor se ni u jednom trenu ne bavi povijesnim kronologijama. On važno daje prednost atmosferi apsurda i „okrenutih“ uloga. I baš zato čitatelj svaki put može zamisliti vlastito okruženje: možda vašu staru garažu ili školsku učionicu prije odmora. Sve to još više naglašava univerzalnost—ova se priča može odvijati baš bilo gdje i baš bilo kada.
I da, ako se ikad opustite pa pokušate predvidjeti kamo ide radnja, iznenađenje vas uvijek čeka iza iduće strofe. Jer, u „Miševima i mačkama naglavačke“, pravila mjesta i vremena vrijede točno onoliko koliko traje igra—ili, recimo, jedna dobra pjesma s prijateljima za stolom.
Tema i ideja djela
Tko je rekao da su mačke uvijek gazde, a miševi vječna meta? Paljetak ide potpuno suprotnim putem—i to toliko da se zbilja možeš zapitati što bi rekao neki prosječan stanovnik Zvonimirove ulice na to da jednog dana lagano otvori vrata i zatekne kongres miševa, a mačke pokušavaju neprimjetno pobjeći.
Ne, nije trik. Ova pjesma obrće pravila—doslovno ih stavlja „naglavačke”. Ideja? Stvari nisu uvijek onakve kakvima ih priče prikazuju. I baš zato, svako dijete (i odrasla osoba koja voli malo „začiniti“ svoj pogled na svijet) lako može zaroniti u šaroliku zbrku odnosa među slabima i jakima. Nije „bajka u kojoj se zna tko koga lovi”, već prostor za pitanja i čuđenja. Zamisli zabavnu scenu u kojoj se moć prevrće poput palačinke na Danu palačinki.
Govori li pjesma upravo o hrabrosti i prkosu slabih ili o apsurdu svijeta gdje pravila oplakuju svoju vlastitu ozbiljnost? Malo jedno, malo drugo. Evo što zbilja „kuha” ispod površine: svi odnosi moći iz ulice, škole, tramvaja, zapravo na kraju ispadnu smiješno relativni. Danas je miš. Sutra je mačka. Prekosutra tko zna? Ideja o „obrnutoj hijerarhiji” odlično prianja na dlan svakog klinca koji je barem jednom poželio biti glavni na igralištu—ili svakog odraslog koji je sanjao da pobijedi šefa u partiji šaha.
Satira je tu ključ—Paljetak ne „šalje” svoje likove u svemir, ali ih baca u male revolucije redom: miš postaje predsjednik, mačka bježi na balkon. Sve to, dok slova plešu, pokazuje koliko su odnosi krhki i promjenjivi, baš kao i vremenska prognoza za Split u travnju. I, ruku na srce, tko može odoljeti toj sitnoj sablazni da i najslabiji lik konačno provali u centar pozornosti?
Ukratko—ovo je priča koja se čita za smijeh, ali ostaje u glavi kao ozbiljna zraka sumnje da „veliki” nisu uvijek i najpametniji. Tu prepoznaješ pravu Paljetkovu foru—i baš zato, ponekad vrijedi sve staviti malo naglavačke, makar i samo u pjesmi.
Analiza likova
Kad se upustiš u Paljetkov “Miševi i mačke naglavačke”, vrlo brzo shvatiš da ovo nije samo još jedna pjesmica o životinjama. Ovdje glavni i sporedni likovi igraju bingo osobnosti, svatko poteže vlastiti as iz rukava, a dinamika među njima – ajme, stalno nešto ključa pod površinom.
Glavni likovi
Svi pričaju o miševima, kao da su oni neki lokalni genijalci koji su uspjeli smotati mačke oko malog mišjeg repa. Ekipa siva, samozatajna, ali ima tu i miša vođu – uvijek onaj jedan koji smisli plan kad se ostatak boji i vlastite sjene. Zamisli vođu na čelu povorke, praćen odvažnim savjetnicima (da, i miševi imaju svoje mudrace, ako ih pitaš).
Sad, kad stignemo do mačaka… stvari se zakompliciraju. Prvotno su oholi, poznavajući svoju moć, i stalno bacaju pogled “ispod brka”. Kao zaborave kome tu pripada vlast, dok im se ne dogodi—naglavačke preokret. Tu odjednom imamo sumnjičave, zbunjene mačke koje umjesto da love, postaju lovljeni. Smanjilo im se samopouzdanje kao kad propadneš na testu matematike.
Nije na odmet spomenuti — Paljetak ne daje svakom liku osobno ime, ali koristi osobine poznate svakome tko je ikad gledao Tom & Jerry ili doživio školski sat kad najtiši klinac preuzme katedru.
Sporedni likovi
Pazi sad, ti sporedni likovi! Tu ne radi samo mišić i mačji zub. Imaš cijelu galeriju likova – poput one poznate tete s placa koja u svakom stihu ima malo “svojih pet minuta”. Tu su i miševi sumnjičavci koji bi radije ostali u svojoj rupici, ali i one mačke koje sanjaju Holivud i nikako se ne mire s novim poretkom.
Nekad pjesma baci svjetlo i na one treće — životinje iz susjedstva, koje šaptom promatraju što se događa kad padne noć. Tih nekoliko redova gdje “publika” komentira cijeli nered daju pjesmi stvarnu energiju sela pod opsadom.
Dodaš li još poneku “nevidljivu silu”, primjerice pravila igre ili snalažljive mišje pomagače koji dižu revoluciju iz pozadine—imaš društvenu scenu ravnu malom karnevalu: svak’ ima svoj kostim i ulogu, nijedna strofa prazna.
Odnosi između likova
Odnosi su – baš kao loše vrijeme u veljači – nestabilni, promjenjivi, puni naglih obrata. Danas si hrabra mačka, sutra si najprije zbunjeni miš, a prekosutra gledate jedni druge ispod oka preko stola, svatko u svom kutu.
Prvi val moći nosi mačke, dok im ne padne na pamet da “pravila nisu zauvijek”. Kad miševi preuzmu stvar u šape, atmosfera naglo podsjeća na fini fašnik kad nitko više ne zna tko vodi igru. Oni su odjednom glasni, ali oprezni – kao djeca prvog dana škole kad napokon nestane učitelj.
Tu ima i puno skrivenih pogleda, šifri, poneke zamjerke iz prošlosti — miševi ne zaboravljaju tko je prekopao staru rupu, mačke pamte tko se smijao kad je pas prohujao dvorištem. Povjerenje? Ima ga otprilike kao snijega u Splitu – znaš da može pasti, ali često ostaje samo najava.
Kroz sve to, duh igre i stalne ironije oslikava odnose kao laufanje na skliskom ledu: blizu, ali nikad skroz siguran gdje ćeš završiti. Upravo takva ta njihova mala revolucija ostaje i kad se pjesma prevrne naopačke—a čitatelj shvati, možda i sam ponekad navija za obje strane.
Stil i jezik djela
Okej, priznajmo odmah—kad netko uzme Paljetkove “Miševe i mačke naglavačke” u ruke, prvi dojam je kao da ulaziš na karneval riječi. Nije ovdje riječ o klasičnoj poeziji s učiteljskim rigoroznim pravilima, nego o jeziku koji pleše valcer, spotakne se, pa opet ustane sa smiješkom. Paljetak ne zazire od humora—dapače, smijeh mu je glavni alat. Rime mu nisu uvijek “kao iz knjige”, ali baš ta igra zvučnosti i nesavršenih stihova daje pjesmi prirodan, gotovo dječji ritam koji uhvati i odrasle.
Nekad se čini da se autor zabavlja više nego likovi sami—zamisli izraz lica kad netko izrekne stih poput: “Mačke gaze, miševi im san otmu.” Nema te škole koja te nauči baš toj ležernosti pri gradnji stihova. Stil je, u svakom retku, vedar i lak. Usprkos tome, ne bježi od “težih”, odraslih riječi kad osjeti da treba potaknuti razmišljanje. Ironija ovdje nije tu da bi nekog ismijala, već kao šapat u kutu koji daje novu perspektivu: tko je stvarno podcijenjen, a tko se samo pravi važan?
Jezik je blizak, ali nekonvencionalan. Paljetak voli karikirati—“veliki cat boss”, “mišje vijeće”, “repate dvorske lude”—koristi igre riječi, ritmičke preokrete i povremeno iznenadi sasvim običnom frazom plasiranom usred apsurda. Čitatelj može naići na naslage zvučnih efekata, aliteracije i zabavnih ponavljanja (“puf-puf, krc-krc”), zbog kojih tekst ostane u uhu kao dobar refren stare pjesme.
Jedan profesor mi je jednom rekao, “Stil je nitko-drugi-kao-ja-potpis autora.” Kod Paljetka—ta rečenica doslovno diše. Svaka strofa daje osjećaj domaće zaigranosti, bez naporne mudrosti između redaka. Ali (i tu dolazi trik) kad završiš pjesmu, u glavi odjekne najozbiljnije pitanje: tko je zapravo pobijedio u tom naglavačke svijetu?
Da rezimiramo—Paljetkov stil i jezik nisu tu da nam dociraju, već da nas nasmiju, začude i natjeraju da (makar na kratko) poljuljamo “pravila igre”. A to, priznajmo, nema baš svatko hrabrosti.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ako ste barem jednom čitali “Miševi i mačke naglavačke”, znate onu blagu zbunjenost koja dolazi niz leđa kad vidite da su mišje šape upravljale gradom dok su mačke… pa, grickale svoje nokte od nervoze. Djeca se obično odmah zakače na humor i nestašnost, ali — evo male tajne — odrasli često u svemu tome prepoznaju nenametljivo podbadanje stvarnog života. Učiteljica iz Splita uspoređuje učionicu punu djece s Paljetkovim miševima, a roditelji se znaju nasmijati u brk kad u stihovima prepoznaju preokrete iz vlastitog dvorišta.
Nema tu patetike, Paljetak je, bez da pretjeruje, tako šarmantno subverzivan — uvijek uspije pokazati kako se moć lako izvrne, kao palačinka u zraku. Posebno se ističe lepršav jezik i ono dječje oduševljenje igrom riječi. Neki učenici kažu da kad čitaju naglas, riječi “skaču po papiru” i mame osmijehe, ali i upitnike iznad glava. Spoj satire i bajke zapravo tjera svakoga tko voli knjige (ma, i one koji ne mogu smisliti školu) da prispita tko je “gazda” i zašto baš on.
Usporede li se Paljetkovi likovi s onima iz animiranih filmova — primjerice, Tom & Jerry — osjeti se još jedna posebna nota: nema definitivnih pobjednika. Ovoga puta, nema ni vječitih gubitnika. Svatko može zablistati na kratko, baš kao što ljetni pljusak iznenadi planera roštilja.
Autentična atmosfera pjesme odvlači sve — klince, tinejdžere, ali i umorne odrasle — u svijet gdje možeš barem nakratko zaboraviti tko bi po “pravilima” trebao biti najhrabriji, a tko šef. Ta nepredvidivost drži pažnju i nakon što se knjiga zaklopi.
I jedna stvar valja istaknuti: malo koja dječja knjiga dobaci toliko daleko da je osjete svi, neovisno je li im sedam, sedamnaest ili sedamdeset godina. Upravo zato, kad netko pita je li Paljetakov svijet više za djecu ili odrasle, svaki dobar čitatelj odgovara — i za jedne i za druge, iako malo tko odrasta bez da barem jednom navija za miševe.