Što povezuje granice, moć i tajanstvene odnose u jednom romanu? Upravo to nudi “Don od Tromeđe”, djelo koje svojom pričom izaziva pitanja o identitetu i pripadnosti. Kroz gustu atmosferu i intrigantne likove, roman otvara vrata u svijet gdje ništa nije onako kako se čini.
“Don od Tromeđe” donosi priču o čovjeku koji na rubu triju država pokušava pronaći svoje mjesto, balansirajući između vlastitih želja, prošlosti i složenih odnosa s ljudima koji ga okružuju.
Oni koji traže dublje značenje života i odnosa među ljudima pronaći će u ovoj priči više od običnog sažetka—pravu priliku za promišljanje o vlastitim granicama.
Uvod u lektiru i autora
Neki romani mirišu na prženu kavu i dim starih štednjaka, pogotovo kad autor piše iz srca zabačenih krajeva. “Don od Tromeđe” je točno takva knjiga — nosi miris pograničnih krajolika, krhotine identiteta i naoko običnih života prepunih iznenađenja. Prerađeni duh malih mjesta, nostalgija i stalno pitanje: tko smo, zapravo?
Autor
Kad jednom pročitaš rečenicu Mate Matišića na glas, teško zaboraviš taj ritam — grub, kao makadam ispod kotača starog fiće, a opet mekan u trenucima kad se bavi sudbinama svojih likova. Njegov rad često probudi sjećanje na djetinjstvo, na one stare emisije s HRT-a koje su se gledale uz sendvič s parizerom.
Mate je rođen tamo gdje vjetrovi donose i kišu s mora i prašinu s kontinenta. Njegova proza nije za one koji vole tihe večeri i lagano štivo, jer poteže te odmah za rukav, vodi te na rub granice, pa ti pokaže koliko je granica — iluzija. Uz to, čovjek ne bježi od teških tema, ali ni od crnog humora. Tko voli kazalište, zna ga i iz nekih od najglasovitijih drama zadnjih desetljeća. Dobar prijatelj satire, ali s puno poštovanja prema svojim likovima, kao prema starim nonama iz susjedstva.
Žanr i književna vrsta
Sad zamisli ovo: jedna priča, ali čuješ više glasova — malo je to roman, malo drama, a ponekad dnevnik izgubljene duše. “Don od Tromeđe” igra se s očekivanjima, nije strogo vezan za žanrovske ladice. Oficijelno je roman, ali čitatelji će naći i komadiće memoara, zrnca satire pa čak i trilerskih obrata koji podsjećaju na najbolje epizode “Po ure torture”.
Atmosfera? Maglovita jutra, granica što je, zapravo, nevidljiva, dijalozi koji grizu poput friško narezanog hrena. Za razliku od tipične domaće ‘lektire’, ovdje nema lažne pravolinijske radnje ni jasnog moraliziranja. Kroz unutarnje monologe glavnoga lika može se osjetiti kako Matišić koristi svaki žanrovski alat: od psihološkog portreta do groteske.
Neki će reći da je ovo knjiga o rubovima, o granicama što ih sami crtamo, drugi će u njoj prepoznati pravu enciklopediju malih balkanskih apsurda. Idealna za one koji vole “Crnu mačku, beli mačor” — ali i za sve kojima fali malo gorko-slatkog u lektiri.
Kratki sadržaj
E sad… prije nego što zaronite u ovaj komad, neka netko mahne zastavicom: “Don od Tromeđe” stvarno nije roman za brzinsko čitanje uz kavu u Zrinjevcu. Ovo je priča u kojoj osjećate vlagu tla pod nogama, čujete eho susjeda s druge strane granice, pa čak i pomislite ima li smisla brojat današnje valute kad su prošle još u džepu glavnog lika?
Priča je nabijena kontrastima. Osamljeno, ali ipak gužvovito – srce Balkana na tanjuru, s malo žuči i dozom smiješka. Nastavite, ako volite knjige koje vas malo štipaju, malo tješe.
Uvod
Heh, znaš ono kad ti se učini da zrak stoji jer nitko ne želi prvi progovoriti? Tako kreće roman. Tu je Don, ni pravi svetac ni razbojnik, sjedi na toj tromeđi k’o zaboravljena čaša na stolu poslije svadbe. Djetinjstvo mu nije slikovnica – više kamenčići iz frulice nego bomboni.
Atmosfera? Debelo natopljena sjećanjima teškim poput bure na granici. Mate Matišić baš usisava čitatelja kroz mirise starog drva i bosonogu ljuljačku djetinjstva. Svaka rečenica nosi otočki fažol, osjećaj da su svi na gubitku, ali nitko nije sam. Ovdje nitko ne pita “jesi dobro?” – svi se podrazumijevaju.
Zaplet
Ne pokušavajte pogoditi tko je “dobar,” tko “loš” – pravila nisu iz Zagreba, nisu ni iz Beča, ovdje se krše kako vjetar dune. Don… sad već izgreban godinama, premeće se na toj vječnoj međi, tražeći koga da nazove svojim. Upadnu likovi: stari susjed, žena s pogledom ispod obrva, pokatkad i govedo više donese informacije od stanara. Svi imaju neki račun, neki dug, nešto što ne spava.
Pa dođu te scene kad pomisliš – stvarno, možeš li biti svoj kad stalno čuješ tuđe jezike? Roman se ne prestaje igrati – malo ruga, malo grebe po samoljublju. Ponekad dijalog zvuči kao igra pokvarenog telefona. Pitanja o identitetu padaju češće od lišća u rujnu, a Don sve teže hvata vlastiti osjećaj pripadnosti. Špijuni iz susjedstva nose tračeve kao što klinci nose sendviče – svak na svoju stranu.
Rasplet
Vjerovali ili ne, ništa se tu ne rješava s vatrometom ili spektakularnim okretajem. Neki završeci su tiši od tišine. Don pokušava razmrsiti stare sukobe: s ocem – polu-tiha sjećanja koja smrde po duvanu, s prijateljima – prekidi pa opet pomirenja, s vlastitom prošlošću – svaki novi pokušaj kao početak nove tužne šale.
Najzanimljivije? Taj osjećaj propusnice – Don nikad ne otključava vlastita vrata bez bojazni da je nešto ostavio iza. Kroz pripovijest stalno curi nemir, stalno klima glavom prema svim neizgovorenim riječima, tim dvostrukim značenjima svake granice koju prijeđe. Bezbroj naizgled nevažnih detalja, onih što nam svima pletu svakodnevicu, za Dona rastu u lavinu.
Kraj
Ako očekujete “naglu” pravdu ili ispunjenu želju – spremite se na takvu slatko-gorku šalu na vlastiti račun. Donov završetak nije u holivudskom stilu. Umjesto toga, ostaje mu ono što ostaje svima nama kad pogasimo svjetla – pregršt pitanja, malo nade, još manje odgovora.
Još jednom sjedi, promatra tromeđu; smije se bez smijeha, kao da zna nešto što mi ne znamo. Neki bi rekli, ni pobjednik ni gubitnik. Samo čovjek na granici, i kraj koji… pa, i nije kraj dokle god postoje pitanja što ne daju mira. Tko zna, možda jednom svi nađemo tu svoju tromeđu. Ili barem pričamo o njoj uz još jedno pivo na terasi koja gleda na tri zaboravljena sela.
Mjesto i vrijeme radnje
E sad, ako očekujete kičastu panoramu slavonskih polja ili stereotipnu balkansku krčmu, “Don od Tromeđe” igra malo drugačiju igru. Sam naslov je teška navlakuša—tromeđa zvuči kao neko mjesto s prometnim znakom, ali ovdje je više osjećaj nego točna lokacija. Zgužvani puteljci, ograda nakrivljena pod teretom vremena, i ona vječna “magla na granici”—sve to mirka kroz roman baš kao gledanje iz zamagljenog auta rano ujutro.
Zamislite mjesto gdje Hrvatska, Bosna i Srbija mrvicu srčano miješaju svoje nadloge, a ljudi nosaju pasoše kao sretne amajlije—i uvijek mjere riječi. Ovdje vrijeme nije sat na zidu, nego onaj osjećaj kad čekate roštilj da se zapali, a sunce nikako da odluči hoće li izaći ili spasti još jedan dan. Sve se vrti oko prijelaza, granica… glasova u magli.
Radnja živi negdje na ivici svijesti, nekad u gluho doba noći kad telefon ne zvoni, a nikog živog na cesti. Doba radnje? Ma, tko bi ga znao točno… Sigurno nije retro kič ni neka turbo-moderna budalaština, više “vječno sada”, prikliješteno između prošlosti s mirisom rakije i nekoliko tišina koje se uvuku dok gledate kroz prozor birtije. “Don” i ekipa upadaju u razgovore što ponekad djeluju kao preslušavanje Dnevnika iz ‘92., ali onda naglo okrenu na svakodnevne brige—cijena kave, kome je crkla krava i tko u selu prvi odlazi na put.
Možda je stvar samo u tom osjećaju “da nikad nisi ni tu ni tamo”—njihova svakodnevica, napeta k’o konop kroz šljive, a vrijeme… E to vrijeme curi, razvlači se, zastane, pa opet pojuri, uvijek zbunjeno, kao autobus koji zaboravi stanicu, a vozač se samo nasmije i vozi dalje. Takve su i granice ovdje—ponekad ih svi vide, a ponekad se prave da ne postoje, osobito kad pada mrak…
Atmosfera miriše na mokru travu, žuta svjetla birtije bacaju sjene po blatnjavom dvorištu, a svako “kad točno?” u knjizi zvuči kao živa varka. Ovdje je glavna fora: radnja živi u trenutku—“ni prije, ni poslije”, nego baš sad dok i sam(a) pokušavaš dokučiti gdje je kraj, a gdje početak…
Možda sve ovo zvuči kao da Don sjedi na dva stolca (ili tri?), ali, iskreno, tako i jest—mjesto i vrijeme radnje su više osjećaj, manje adresa, i, da ne uljepšavamo, nitko se u toj prašnjavoj zoni granica ne snalazi bez malog snopa nostalgije i čvrste kave.
Tema i ideja djela
Krenimo iskreno: tko se ikad nije zapitao “a gdje zapravo pripadam?” E pa, roman Mate Matišića baš to radi liku Donu — i ne štedi ga ni sekunde. Tema? Identitet, naravno. Ona vječna potraga za mjestom pod suncem između tri granice (ili bolje rečeno, ne-granice), ovdje postaje nešto više od običnog geografskog pojma. Don se zapravo stalno gubi i iznova pronalazi — ponekad u šutnji starog susjeda, drugi put u onim rečenicama koje vuku podsmijeh ili sarkazam. Ako je “tromeđa” itko živio, onda je to Don: malo Hrvat, malo Bosanac, malo sve i ništa.
Autor uporno piše o toj svima znanoj čežnji za pripadnošću. Tema djela zapravo udara direktno po osjećaju tuge koji se uvuče kad se sjedi “na granici” — ali ne političkoj, nego životnoj. Ideja? Nije teško pretpostaviti. Sve one naše unutarnje borbe — nesigurnosti, porazi, uspjesi, sumnje — tu zaista pršte. I ne, nije to priča u kojoj se jedan lik “popravi” ili iznenada prosvijetli (k’o u lošim TV-dramama). Naprotiv, cijeli roman nudi neugodno ogoljenu refleksiju: nekad nije moguće jasno reći gdje pripadaš, pa ni s kim sjediš za stolom. Kao kad nakon tri dana bure ne znaš je li ti kosa slana od suza ili mora.
Možda se netko sjeća – Don odličan primjer daje kad odlazi majci u drugi grad, a povratak kući nije povratak nikamo, nego još jedno lutanje. Upravo to, ta nemoć izbora i beskrajno “ni tamo ni ovdje”, ključna je ideja romana. Složenost identiteta iskače iz svakog pogleda, a lica prolaznika (ona svakodnevna, ne-glamurozna) nude scene u kojima je svaki osmijeh maska, a svaka šutnja potencijalni vapaj.
Za kraj — iako nema pravog kraja u ovom djelu — ostaje osjećaj da je roman pisan za svakog tko se osjeća zaboravljeno, raštrgano ili jednostavno nedovršeno. I možda se tu svatko može pronaći… bar na jednu večer kad su granice stvarno samo crte na papiru.
Analiza likova
Kad uđeš u svijet “Dona od Tromeđe”, likovi ti se ne predstave s vrata — ulaze polako, kao da skriveni iza zavjese promatraju tko su im gosti. Neki će ti odmah biti simpatični, neki se ušuljaju pod kožu tek kasnije. I nemoj računati da ih lako svrstavaš — svi nose više lica nego što se čini na prvi pogled.
Glavni likovi
Don. Nije tip koji voli slatke uvode. On sjedi na toj fiktivnoj tromeđi, mjestu koje je sve i ništa, kraj i početak… i stalno mjeri koliko je zapravo “svoj”. Imaš osjećaj da ga poznaješ, ali taman kad pomisliš da si prokljuvio njegove motive, okrene ploču. Što ga najviše razdire? Usamljenost, ali i nada da će pronaći dom makar taj dom bio unutra, a ne vani.
Don svojim pomalo sarkastičnim opaskama često relaksira napetost scene — ili ju podigne na višu razinu. Možda ga zamisliš s pivom na balkonu, očiju uronjenih u maglovito ništavilo. U njegovim monolozima itekako se osjeća težina prošlosti; stalno žonglira sjećanjima i pitanjima “što bi bilo da…”.
Ako voliš likove što ne pričaju o svemu, ali kad progovore zabole jezgro, Don je tvoj čovjek. On nije bez mane — ni blizu tome. Sumnjičavost ga često baca u čudne odluke, no upravo mu to daje ljudskost zbog koje se lako uhvatiš na udicu njegovih drama.
Sporedni likovi
Ali nema dobre priče bez bočnih likova! U Donovom životu, iskoče iz pozadine i svi imaju svoje male rituale i motive.
Stari susjed — onaj što žvače drveni štap dok priča o prošlim danima. Ne gura se u prvi plan, no uvijek izmami osmijeh prisjećanjem na “poštena vremena”. Neki dan ga je Don, tako piše, pitao koji je najgori osjećaj kad ostariš. Stari je samo šutke slegnuo ramenima, kao da i sam ne želi priznati odgovor.
Žena s pogledom ispod obrva. Tko je ona zapravo? Netko će reći fatalna, drugi će tvrditi da je duša mjesta. Povremeno nitko ne zna stoji li na Donovoj ili nekoj drugoj strani. U njihovim razgovorima, osjećaju se napetost i magla koja nikad ne nestaje, ali i ona lažna sigurnost što nastaje kad netko misli da ima stvari pod kontrolom (nikad nema, zar ne?).
Dječak iz susjedstva često ulijeće s krivim nogometnim loptama, nosi svjetlost i energiju, kao da podsjeća da čak i na granici ima mjesta za igru.
Nijedan od sporednih likova ne ostaje ravnodušan — ni Donu, ni čitatelju.
Odnosi između likova
E tu se priča razvija kao dobra šahovska partija. Komplicirano? Ponekad. Zanimljivo? Uvijek.
Don i susjed. Njihov odnos podsjeća na tiho natjecanje: tko će prvi priznati slabost. U trenucima kad nitko drugi ne sluša, dijele tajne što bi svakog drugog oborile s nogu. Ponekad razgovaraju o vremenu, no iza banalnosti se skrivaju ozbiljni strahovi — gubitak, zaborav, krivnja.
Don i žena s pogledom. Ovdje nikad nije crno-bijelo. Dok Don nastoji djelovati opušteno, njezin pogled spušta zidove i ostavlja ga bez obrane. Zajedno su poput dvije polovine istog pitanja na koje ne postoji odgovor. Jednom, kad je Don sjeo do nje na klupu nasred ničega, ona mu je tiho šapnula: “Granice postoje samo za one koji ih priznaju.” Taj trenutak ga je zapečatio — ostavio mu je trag jači od svakog fizičkog prelaska iz države u državu.
A onda ti odnosi s “malima”, poput dječaka. Tu Don konačno prestaje glumiti odraslog: ponekad mu je lakše razgovarati s djetetom nego s odraslima. Upravo u tim susretima otkrije sebe — u tim smiješnim, neočekivanim trenucima šutnje (ili pametnih dječjih pitanja).
Znaš onu rečenicu — nitko nije samo ono što pokazuje? U ovom romanu, to vrijedi možda više nego igdje. Granice koje likovi prelaze nisu označene na karti; osjećaš ih kad čuješ što se (ne) izgovara.
Ako si jednom pomislio da su tebi odnosi zamršeni… dobrodošao klubu Donovih poznanika.
Stil i jezik djela
Neki će reći — Mate Matišić piše kao da vam šapće istine iz nekog zadimljenog kafića na granici, gdje se stolac uvijek dimi a riječi nose gorčinu prošlih vremena. Čudno? Nimalo, jer tko nije osjetio taj poseban, sablasno poznat ton nakon treće kave u zoru, taj nije pročitao „Dona od Tromeđe“ kako treba. Jezik ovdje nije uljepšan, nego životan—rečenice presijecaju tišinu, ponekad su grube kao makadam, često sarkastične baš kad pomislite da više ne može biti direktnije. Onaj tko očekuje poetsku igru, neka zahvati drugu policu—ovdje se ponekad stane usred misli, baš kao što ljudi u stvarnom razgovoru pritisnu kočnicu kad emocije navru.
Likovi koriste narječja, doskočice iz stvarnog života. Pripovjedač James Patterson ne bi ovdje mogao pronaći materijal za blockbuster jer dijalozi nisu filmski, već ogoljeni, autentični i često brutalno iskreni. Baš kao što bakine zagonetke ostanu neodgonetnute, ni ovdje nećete uvijek odmah shvatiti što tko želi reći — ali ćete sigurno osjetiti što želi prešutjeti.
Atmosfera teksta često mijenja boje—jedan trenutak smijete se Donovim doskočicama, drugi vas zaskoči slika s provincijske ceste u magli kad sve izgleda zrnasto i bez filtera. Sjećanja i sadašnjost presijecaju se kao cestovni znakovi na granici država, a ritam rečenica povremeno pršti, povremeno se vuče, kao da i tekst traži svoje mjesto pod suncem. Zvuči kaotično? Činite se zbunjeni? Dobro ste pročitali — taj nemir je ovdje domaći specijalitet.
Ponekad Matišić u tekst ubaci arhaičnu riječ izvan mode (razmišljate: tko danas kaže „ćudoredno“?) pa vas nesvjesno baci jedno stoljeće unatrag, što zapravo savršeno paše uz atmosferu lutanja i traženja identiteta. Ako vas zanima čistoća jezika, možda ćete sumnjati u lektora, ali ako volite kad vas roman prodrma — nasmije, razljuti ili ostavi bez teksta na sekundu — ovaj jezični miks klizi kao stari vinjak niz grlo.
Dobar dio šarma romana krije se upravo u tom osjećaju da ste bačeni usred razgovora koji vas se i ne tiče, no dok ne stignete do kraja, poželjet ćete ostati i slušati još. Donov nemir, kratki i pamtljivi odlomci, živopisan jezik u kojem svaka rečenica zvuči kao nova anegdota iz zavičajnog gostinjca — sve to stvara poseban tekstualni ritam. Upozorenje: čitati polako, jer propušten detalj može kasnije ugristi jače od trnaca pri granici.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
E sad, Don od Tromeđe—neka vas naslov ne zavara, iza jednostavnih riječi skriva se cijela ekipa nemira, sjete i dosta neočekivanih “aha!” trenutaka. Ako je netko od čitatelja sklon instant rješenjima, bit će onih trenutaka kad bi najradije preskočili dvije stranice—ali samo da bi se vratili i sve pročitali polako, jer, hej, ne dopušta ovaj roman “turističko” čitanje.
Atmosfera? Kao kada sjedite na klupi tik uz granicu, nogom u Hrvatskoj, pogledom u Bosni, a mobitel vas pita hoćete li platiti roaming. Kroz Donove unutarnje borbe odlično se vidi koliko život na tri strane vodi do neobičnih, često duhovitih, a još češće tužnih spoznaja. Neki opisi doslovno mirišu na vlagu starih kuća, drugi zvuče poput psovki u birtiji na prvu ligu vikenda.
Možda najizravniji trenutak romana? Onaj kad Don s nekom mješavinom ironije i gorčine komentira vlastiti identitet, pa jasno osjetite težinu riječi, ali i finu dozu balkanskog crnog humora—ono kad je smijeh i gorak i slan. Uglavnom, nitko nije siguran na kojoj je strani, niti je strana važna dok proživljava tuđe patnje ili slavi sitne pobjede.
Jedna zanimljivost—autor izbjegava suhoparno opisivanje; sve prolazi kroz prizmu doživljenoga, a dijalozi škripaju baš kao vrata na staroj štali. Ima tu i svakodnevnih prizora, kao da ste na vikendu kod rodbine na selu: netko viče, a iza ugla netko drugi gunđa o prošlim vremenima.
Likovi? Ma svi su nekako “polupoznati”, i nisu slučajno. U svakome se lako pronađe komadić susjeda, starog barbe, ili bivše simpatije. U trenucima kad Don ostane sam, osjećaj usamljenosti toliko je jak da gotovo možete osjetiti hladan zrak kroz razbijeni prozor.
Možda nije za svakoga, ali oni koji vole tragati za tragovima smisla među redovima, neće lako zaboraviti pojedine rečenice. “Don od Tromeđe” nije laka knjiga, nije ni zabava za plažu, ali kad vas jednom uvuče—možda ćete poželjeti još, makar da još koji put pogledate prema susjedovim svjetlima, pa se upitate na kojoj ste zapravo strani…