Malo je djela koja su toliko oblikovala europsku književnost kao što je Homerova Ilijada. Ovo epsko remek-djelo već tisućama godina intrigira čitatelje, učenike i stručnjake, a njegova priča o sukobu, časti i sudbini i dalje izaziva divljenje.
Ilijada je epska pjesma koja opisuje posljednje dane Trojanskog rata, usredotočujući se na sukob između Ahileja i Agamemnona, ali i na sudbine junaka, bogova i cijelog naroda.
Tko želi razumjeti korijene zapadne književnosti i ljudske prirode, ne može zaobići ovo djelo – a sažetak Ilijade prvi je korak prema dubljem razumijevanju njezinih poruka.
Uvod u lektiru i autora
Neki bi rekli da s Ilijadom započinje cijela europska književnost—tako puno toga što danas čitamo, komentiramo na forumima ili pokušavamo objasniti prijateljima na kavi ima svoje korijene baš tu. Tko je mislio da opsada jednog grada, svađa bogova i heroja od prije 2 700 godina mogu biti tako blizu svakodnevici?
Autor
Pa dobro, tko je uopće taj Homer? Nije baš da o njemu možemo pronaći Instagram profil ili popis objavljenih romana na Amazonu… Zapravo, sve što znamo izvučeno je iz gomile nagađanja i starinskih priča. Većina stručnjaka drži da je živio negdje na prijelazu iz 8. u 7. stoljeće prije nove ere, možda na područjima današnje Grčke ili Male Azije. Je li bio jedan pjesnik ili skupina autora koja se skrivala iza tog imena? To je pitanje zbog kojeg i mnogi profesori filozofije češće uzdišu no što bi smjeli.
Kaže legenda, bio je slijep i lutao je od grada do grada, recitirajući stihove o ratu, slavama i gubicima. Njegova Ilijada, uz Odiseju, najstariji su sačuvani europski epovi—tako stari da je Herodot tvrdio kako izmišljaju svijet prije njega.
Ironično je, ali u svakodnevnom životu, Homer se često spominje kad netko čini nešto baš “herojski” ili kad se netko posvađa toliko burno da ni grčki bogovi ne bi ostali ravnodušni. (Glede Ane s kioska i njezine rasprave oko cijena žvaka, ona bi se sigurno našla u Ilijadi barem kao epizodni lik).
Žanr i književna vrsta
Sad, dosta o Homeru. Kakva je zapravo Ilijada? Nije baš roman koji ćete rastaviti na dijelove za školski referat, ni drama koja traži dramske probe u podrumu gdjegod stariji brat ne smeta.
Ilijada je ep, i to epski, kako u svakom mogućem smislu. Duga je—par tisuća stihova, nije šala. Epska pjesma, pričana u stihovima, predviđena baš za one dane kad Netflix ne radi ili kad nije bilo struje.
Možda najbolji opis? Ilijada je poput “blockbustera” antike; akcija na svakom koraku, obilje snažnih likova (Ahilej, Hektor, Agamemnon), zapetljani odnosi među ljudima… ali i bogovima koji se stalno guraju u tuđe živote.
Službeno, književna vrsta je junački ep, a žanrovski—epska poezija. Nešto poput Marvel filma, samo bez CGI efekata, ali uz osjećaj da se svaka riječ pamti generacijama.
Priča se stihovima, na starogrčkom jeziku, što znači da svako moderno prepričavanje nužno nosi sobom miris prošlih vremena i (neizbježnu) patinu prijevoda. U praksi, Ilijada je nezaobilazna u lektirnoj listi, i to ne samo zbog ocjena ili ispitnih pitanja—nego zato što nam, koliko god svijet bio digitaliziran, još uvijek treba podsjetnik da su hrabrost, inat i suze neprolazni, pa makar bile sačuvane “samo” u stihu.
Kratki sadržaj
Ne zamarajte se brojanjem stihova ili pravljenjem genijalnog sažetka za nastavnika — Ilijada je puna pravih filmskih scena, pa evo male šetnje kroz njene najzanimljivije trenutke. Riječ je o žestokom, razbarušenom prikazu ljudskih slabosti, ponosa i, da, epske tvrdoglavosti.
Uvod
Priča ne počinje od “bilo jednom u Troji”, nego — ni manje, ni više — od bijesa. Da, Ahilejev bijes pokreće cijelu radnju, a Homer nas ubacuje ravno u srce desetogodišnjeg Trojanskog rata. Odmah s vrata dobijete zaplet: kralj Agamemnon i legendarni Ahilej (poznat po sandalama koje vjerojatno nisu bile najudobnije) svađaju se zbog ratnog plijena. Athena, Hera i Zeus već tada pokazaju da nisu baš neutralni suci sa strane (malo bi bilo reći da božanski utjecaj zakuha stvar). Ukratko, prve stranice podsjećaju na obiteljski ručak s puno nezgodnih pogleda ispod stola.
Zaplet
Kad jednom tenzije zavladaju, nema povratka. Ahilej, uvrijeđen do srži, odlučuje — barem nakratko — prestati sudjelovati u borbama. Ako ste ikada nekoga ghostali u grupnom chatu, znate kako to utječe na atmosferu; isto vrijedi i ovdje, samo uz više koplja i manje GIF-ova. Trojanci, predvođeni Hektorom (da, onim koji je uvijek imao savršeno počešljanu kosu), tada dolaze gotovo do grčkih brodova. Osjeti se opipljiva napetost u zraku: svi žele da se Ahilej vrati, ali ponos je tvrd orah… i kod bogova i kod ljudi. Patroklo, Ahilejev najbliži prijatelj (ili nešto više, o tome se povjesničari ne mogu dogovoriti), odlazi u borbu s Ahilejevim oružjem, što završava tragično. Tu je trenutak lomljenja — srca, oružja i tišine.
Rasplet
Znate onaj osjećaj tik pred kraj filma kad ste sigurni da je sve gotovo — pa se ispostavi da tek tada kreće najgore? Ahilej, slomljen Patroklovom smrću, ostavlja ponos sa strane i — vraća se na bojno polje. On tada postaje sila prirode; sve oko njega djeluje sporo i nemoćno. Događanja se zadnjih desetak poglavlja vrte oko sukoba njega i Hektora. Borba je brutalna, nema dugih dijaloga ni mudrih savjeta — samo bijes, žalost i potreba za osvetom. Kada Ahilej konačno ubije Hektora i vuče njegovo tijelo oko Troje, nije teško osjetiti težinu njegove boli… i težinu cijelog rata koji se preslikao iz božanske sfere u ljudsku tragediju.
Kraj
Očekuješ vatromet? Homer nudi nešto bolje — ljudskost. Posljednje stranice nisu ni o herojstvu, ni o strategiji. Prijam starih Hektorovih roditelja moli Ahileja za povrat tijela sina. Vidljiv je trenutak ranjivosti i suosjećanja, čak i kad je krv još svježa. Taj susret — dva muškarca, jedna izgubljena mladost, dvije nesalomljive tuge — smiruje krv i bijes. I baš tu, bez završnog raspleta o padu Troje ili Odisejevim genijalnim planovima, Homer spušta zavjesu. Priča možda nema holivudski kraj, ali zato ostaje u glavi — poput dobrog refrena ili, recimo, one prve srednjoškolske simpatije koju nikad ne zaboraviš.
Mjesto i vrijeme radnje
Zaboravi tablete i GPS—u Ilijadi vrijeme i prostor nisu baš kao kod nas danas, ali osjećaj kaosa, prašine, uzvika i ljetne sparine… e, to se može skoro opipati. Zamislite malo staro doba prije selfieja i supermarketa, tamo negdje na obali male Turske, ispod trojanskih zidina—buduća arheološka meka poznata pod imenom Ilij ili Troja. Nek’ ti ne promakne, u Homerovo doba nitko nije nosio sat, ali svi su osjećali pritisak vremena—jer deset godina rata usitnilo je živce i hrabrost i Trojanaca i Grka.
Glavnina radnje vođena je baš oko Troje. Ne bilo gdje, nego oko onih masivnih vrata i prostranih ravnica. Nema šoping centara, ali ima znojnih tabora, improviziranih šatora, vatre koja pucketa prije svitanja i galame ratnika na svakom koraku. Kad zapuše vjetar s mora, talasi udaraju baš dok Hektor i Ahilej kroče prašnjavim stazama, često bosonogi, gnjevni, znojni.
Vrijeme radnje nije školski precizno: Homer postavlja događaje u mitsko doba, nekoliko stoljeća prije njega samoga. Sami stihovi upućuju na kasno brončano doba. Pričat ćemo o 12. stoljeću prije Krista, ali detalji su više osjećaj nego kalendar. U Ilijadi vrijeme se sustiže s osjećajima likova—nebrojene zore, nestvarni sutoni, dani ispunjeni zvukom oružja i molitvama upućenim bogovima. Mene uvijek fascinira kako Homer uspijeva navući tu atmosferu—jedva trepneš, i osjetiš miris borova, čuješ grom Priamove tjeskobe, osjetiš titranje zraka usred sparih popodneva.
E sad, za onog tko lovi datume i godine: Ilijada kompresira radnju u kratko razdoblje posljednje (desete!) godine rata, zapravo tek oko četrdeset, ni punih pedeset, dana. Gotovo cijelo djelo prati događaje u vrlo kratkom roku—korak po korak uz šatore, junaštvo, izdaju i nagle promjene sreće. Kao večera kod bake, sve veliko, sve zgusnuto, sve što je važno događa se odjednom! Svaki dan nosi neki novi preokret. Prava antika, nema odvlačenja pažnje, samo čista drama ispod trojanskih zidina.
Kad čitaš Ilijadu, kao da si tamo—sunce prži, netko viče, prašina pod nogama… I svaki tren, kao da se vrijeme rasteže ili skupi ovisno o tuzi, gnjevu ili slavi ratnika.
Tema i ideja djela
E sad, tko bi rekao da jedan stari grčki ep može baciti toliko filozofskih pitanja o ljudima i životu? Ovdje nema prostora za suhoparne definicije—Ilijada je baš školski primjer onoga što se zove „velika tema s glavom i repom” (ili možda s hektorom i ahilejem?). U središtu pozornosti: ljudska sudbina, čast, ponos, inat, i taj vječni sukob između ljudi i bogova. Sve zamršeno, sve povezano—baš kao prava grčka salata, ali ona filozofska.
Poanta? Zamisli bitku… ali zapravo svi vode rat u glavi. Ahilej je bijesan, Agamemnon tvrdoglav, Hektor razapnut između ljubavi prema obitelji i obveza prema narodu. Nema tu idealnih junaka—svatko nosi svoje slabosti kao sjenu. Bogovi? E oni su tu kao spektatori, ali (gle ironije) stalno miješaju karte, kao loš DJ na tulumu. Najveća fora, čak i bogovi u Ilijadi ponekad su sitni, ljubomorni i nepredvidivi—ma kao ljudi, samo s boljim PR-om.
I dok se svi očajnički bore da nadmaše vlastite granice, padnu, dignu se, Ilijada gura jedno pitanje pod nos: Što je uopće biti čovjek? Je li važnije biti junak pa pasti, ili ostati običan—ali živjeti s manje boli? Ovdje nema jednoznačnih odgovora. Kad Prijam, starac pun tuge, dolazi do Ahileja, dva neprijatelja u tišini dijele zajedničku patnju. Taj trenutak, barem meni, najviše ostaje… bez velike pompe, bez fanfara. Samo tišina i tuga starog kralja, i ratnik koji shvaća koliko su svi ljudi, na kraju dana—puni boli, straha, gubitka.
Za kraj (ali ne kraj knjige, ne uopće)—Ilijada sabija sve one glavne ideje o tome kako je svaki naš postupak… e baš svaki, toliko isprepleten s ponosom, obitelji, ljubavlju i tugom, da stvarno nije čudo što se još danas nad njom zamislimo. Ljudi su ljudi—bilo na zidinama Troje, ili kad čekaju tramvaj u ponedjeljak ujutro.
Analiza likova
Kad krenete čitati Ilijadu—bilo da vas je nastavnik natjerao ili vas je zaintrigirala glasina o legendarnoj “ahilejskoj peti”—ne možete pobjeći od likova. Njihova imena, reakcije, pa i njihove “drame” još uvijek izazivaju rasprave, kao da gledamo nekakav povijesni reality show. Srećom, Homer nije štedio na karakterima.
Glavni likovi
Zamislite ekipu koja bi danas izazvala ogroman hype na crvenom tepihu—takvu plejadu Homer donosi u Ilijadi.
Ahilej… nikome nije trebalo predočiti njegovu slavu ili temperament. On ne voli da ga se gazi, čak ni kada gazitelj nosi zlatnu krunu kao Agamemnon. Imao je snagu za tri, inat za pet, i tog kobnog jutra kad je Agamemnon oteo njegov plijen, možemo reći da rat napokon počinje “pravo”. No, on nije samo stroj bez mana. Tko se god nadao vječnom junaku bez slabosti, neka ga zamijeni Marvelovim superherojima.
A tu je i Hektor, Prijamov najstariji sin i obrambeni stup Troje. Ako zamišljate borca koji razmišlja glavom i srcem, evo vam čovjeka. Hektor nije onaj koji jurca samo iz slave—ima obitelj, ima odgovornost, a srce mu igra između pobjede u bitci i magli svakodnevnih, ljudskih briga.
Agamemnon, vođa svih Grka, pokazuje da nije svaka titula zalog mudrosti. Bez njega, ni Odissej ne bi imao kome donositi mudre prijedloge, niti bi ratni sklad toliko često bio narušen.
I naravno, Prijam—netipično snažan kralj, ali ponosno slabi otac. Je li itko zaboravio njegov put do Ahilejevog šatora? Po štosevima, to je Homerova verzija “Najveći otac svih vremena”. Prijam nam pokazuje da čovječnost ne traži priliku, već hrabrost kada je sve izgubljeno.
Zaboravite na “superjunake” naših dana. Ovdje su slabosti često najveća prednost.
Sporedni likovi
Neki bi rekli da u Ilijadi nema “sporednih” likova jer svatko ostavlja trag—poput Patrokla. Njegova priča ne traje dugo, ali kad pogine, tragedija se prelije na svaku sljedeću stranicu. Ahilejevo prijateljstvo s njim nije samo “ratna veza”, već onaj tip odnosa o kojem ljudi i danas filozofiraju (i ponekad pišu fan-fic).
Helen, “lijepa kao grčki kip”… Ili, bolje rečeno, žena oko koje se ruši svijet. Ljubav, krivnja, ljepota na koju svi upiru prstom—i dalje, na kraju balade, nitko zapravo ne zna gdje završava mit, gdje počinje osoba.
Odisej zaslužuje zaseban “spin-off”. Čovjek sto trikova, vječni diplomata, na trenutke najpametniji lik, ponos svake mame koja sanja da joj je sin “snalažljiv”. Ponekad zaigran, ponekad prepreden, ali uvijek izvuče Grke iz kaosa.
Ne zaboravimo ni Andromahu—oslonac Hektoru. Homer joj daje glas tuge i nade; nešto što danas rijetko viđamo među “ratnim suprugama”.
Oh, a bogovi… Stalno vise iznad scene. Zevs, Hera, Atena, Afrodita—kad oni krenu navijati, obični smrtnici mogu samo gledati i strepiti. Ponašaju se poput razmaženih reality zvijezda, a njihova naklonost mijenja se svakih pet minuta. Čak ni Homer ne zna što će sljedeće napraviti.
Odnosi između likova
Svatko tko misli da je “Game of Thrones” puno spletki, očito nije do kraja pročitao Ilijadu.
Najveći zaplet? Ahilej i Agamemnon. Na tren bi mogli posuditi savjete iz priručnika o zdravoj komunikaciji; njih dvoje vode rat karaktera koji se odražava i u bitkama. Povjerenje? Na klimavim nogama. Uvrijeđenost? Domaćin večeri.
Prijateljstva nisu površna. Ahilej i Patroklo nose onu posebnu vrstu povjerenja koju, kad se jednom poljulja, rana ostaje trajna. Ta rana tjera Ahileja natrag na bojno polje—ne zbog slave, nego zbog gubitka.
Obiteljski odnosi? Kod kralja Prijama očituju se kroz očaj i ponos. Njegov susret s Ahilejem mogao bi stajati u udžbenicima pod naslovom “Snaga oprosta”.
Tu su i složeni odnosi između bogova i ljudi. Ponekad djeluju kao mentori, a češće kao oni susjedi iz zgrade koji vole prigovarati, ali nikad ne pomažu kad treba.
Odnosi su ovdje — osjetljivi, prikriveni, ponekad nasilni, ali svaki baca svjetlo na ono najvažnije: Ilijada nije samo popis heroja već i mozaik njihovih sukoba, prijateljstava i obiteljskih drama. Tamo gdje jedan lik pogriješi, drugi dobije priliku pokazati snagu ili slabost. To je Homerov “ljudski kaleidoskop” — i nema šanse da ćete do kraja ostati ravnodušni.
Stil i jezik djela
Zamislite – Homer, taj prastari bard, sjedi uz vatru, riječi mu teku kao vino… Pa što je to toliko čarobno u jeziku Ilijade? Prva stvar koja upada u oči (i uho) – epski heksametar. Zvuči ozbiljno? To je onaj ritam: bum-ta-ta, bum-ta-ta – doslovno kao marš vojnika prema Troji. Tako su i stihovi lako ‘sklizili’ iz usta u uho, što baš pomaže kad pjesmu slušate, a ne čitate.
No Ilijada nije samo stara pjesma s čudnim ritmom. Jezik? Jasan, slikovit i žestok – baš poput ratnika o kojima govori. Homer se ne boji baciti „krv crvenu kao nar“, pa kad Ahilej udara kopljem, osjetite kako i vi povlačite štit iz blata s grčkim vojnicima. Dijaloge začinja riječima punim ponosa i bijesa, ali i trenutcima nježnosti, posebice dok Prijam očajnički moli za sina.
Ono što iznenadi svakog tko prvi put pokuca na vrata Ilijade – arhaizmi i stare, neobične slike. Nisu rijetke usporedbe koje zalutaju sve do mediteranskih maslina ili dalekih jata ptica. Sve to daje toj pjesmi ‘okus’ vremena i prostora: pomalo začarani, uvijek uzdignuti.
Možda nije za svakog, ali jezični mix grčkih heroja podiže priču – svakim stihom osjećate težinu sudbine, škripu oklopa, uzdah vjetra nad ravnicama Troje. I, ozbiljno, tko ne bi poželio bar na tren pričati kao bog s Olimpa? Ili barem kao Homer… s malom dozom patosa i puno stila.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Neki kažu da je Ilijada poput stare školske pjesmarice – jednom kad je otvoriš, više ne možeš zaboraviti njezine stihove, ma koliko ti grčki bio težak. I stvarno… kad netko pročita Homerove stihove o bijesu i gubitku, nemoguće je ostati ravnodušan. Onima koji su knjigu pročitali sami, ostane osjećaj kao nakon maratona po sparnom danu – naporno je, ali vrijedi.
Karakteri iskaču sa stranica: Ahilejevu tvrdoglavost i Hektorovu hrabrost lako je zamisliti u lokalnoj kavani nakon derbija – nije ni čudo što ljudi i danas oduševljeno komentiraju njihove poteze, kao da su likovi iz naslovnica sportskih novina. Kad netko danas promisli o pogrešnim odlukama, može u Ilijadi naći itekako sočnih primjera gdje ponos vodi ravno prema katastrofi. Često mi je “zašto baš tako” odzvanjalo u glavi, pogotovo kad se bogovi krenu ponašati kao navijači u trećoj ligi, svatko za svog favorita, a nitko za fair play.
Težina ovih drevnih redaka osjeti se na prvu, ali čudna stvar – što više čitaš, to ti se bliži sve te nesavršenosti i inati. Ima dana kad je Ilijada čitati kao da kopaš po vlastitim mislima: podsjeti te na prijateljstva, rivalstva i one unutarnje borbe koje nitko ne vidi. Svatko tko je bar jednom izgubio ili riskirao zbog nekoga, može pronaći vlastiti odraz u nekom od junaka.
Za razliku od suvremene literature, ovdje nema uljepšavanja ni filtera – scene su sirove, bez emotikona, a tuga i ponos su pred nosom, bez da moraš čitati između redova. O, i jedno je sigurno: nitko ne izlazi iz Ilijade ravnodušan – bilo da bio učenik koji nervozno lista skripte ili netko tko traži odgovore o smislu hrabrosti.
Je li teško vratiti se u svijet gdje su pohvale dolazile kroz stihove, a pobjede bile pitanje časti, a ne lajkova? Možda jest. Ali, tko god završi s posljednjom stranicom, osjeti kao da je proveo večer s društvom ljudi koji se ne boje vlastitih osjećaja – i tu je, možda, najveća čar Ilijade.