Što se dogodi kada se jedan neobičan lik nađe usred društva koje ga ne razumije? Roman “Olfi među ženama” otvara vrata u svijet gdje se granice identiteta i pripadanja neprestano preispituju.
Olfi među ženama donosi priču o muškarcu koji, okružen ženama, pokušava pronaći svoje mjesto i razumjeti njihove živote, dok istovremeno istražuje vlastite slabosti, želje i granice.
Ova knjiga nudi više od obične priče; poziva na razmišljanje o odnosima, društvenim očekivanjima i ulozi pojedinca u svijetu koji se stalno mijenja.
Uvod u lektiru i autora
Tko voli previše ozbiljnu literaturu? Svi ponekad posegnu za knjigom koja, dok vrti svakodnevne teme, uspije zabosti prst u ono bolno, neugodno i duboko istinito o ljudima. E pa, kad netko spomene “Olfi među ženama,” već možeš čuti nekog skeptika u razredu kako mrmlja “Opet neka drama?” A zapravo, već na prvoj stranici shvatiš — ima tu nešto blisko. Ne moraš biti stručnjak, dovoljno je par zabavnih opaski iz života i jedan pisac koji zna pogoditi živac.
Autor
Evo jedna zanimljivost – iako zvuči kao da je ime autora izvučeno iz razgovora ispred kvartovske knjižnice, zapravo se iza ovog romana krije Ivan Kušan. Taj čovjek, osim što je napisao more romana za mlade (tko nije čuo za “Koka”?), zafrknuo se s pisanjem i za odrasle. Njegov stil – britak, sarkastičan, ali često topao, baš kao kad teta iz susjedstva podijeli sočnu trač pričicu uz jutarnju kavu.
Kušan pokreće radnju lako, likove vozi kroz neugodne situacije i ne štedi ni pronaći humor u svemu tome. Proživljava se možda baš onako kako bi ti prolazio grupnu terapiju (sreća da nije stvarno terapeut). S godinama je stekao status autora kojeg rado citiraju — barem oni koji su ikad preživjeli sat hrvatskog kad tema postane “odnosi među spolovima”.
Žanr i književna vrsta
Znaš onaj osjećaj kad se ne možeš odlučiti je li nešto komedija ili te baš rastuži? E pa, tu se smjestio ovaj roman. Olfi među ženama nosi kišobran žanra – psihološki roman. Netko će reći da prelazi i u društvenu satiru (ništa novo kad pišeš o odnosima među ljudima na Balkanu), ali u srži, psihologija tu vodi glavnu riječ.
Književna vrsta? Roman, naravno. Ali budi spreman, ovaj nije onaj epski roman koji se nekada trpa pod klupu iz očaja, dok profesor ne gleda. Ovo je roman koji voliš promišljati — više unutarnjih monologa nego dramske akcije, puno promatranja i sitnih situacija iz svakodnevnog života. Psihološka produkcija Kušana često upadne u “aha!” trenutke jer si i sam bio u nekoj “Olfijevoj” situaciji, samo u tramvaju ili na obiteljskom ručku, a ne usred romana.
Godinama kasnije, roman održava status – malo podsmijeha, malo suosjećanja, malo filozofije. Ako zanemariš poneku staromodnost, nećeš zaspati iznad knjige. Obećavam — ostavi sad mobitel, a kasnije prepričaj frendici onu scenu iz poglavlja o “kuhinji i ženskim dilemama”. Koliko je takvih situacija svatko od nas već doživio? Zbrajati ih ne pokušavaj, nemaš toliko prstiju…
Kratki sadržaj
Znate one situacije kad vas život baci u prostoriju punu nepoznatih lica i odjednom se osjećate kao gost na vlastitoj zabavi? E, nešto slično proživljava i Olfi među ženama. Dakle, nema klišeja, nema savršenih likova—samo puno pitanja, nekoliko ironičnih osmijeha i pokoji prizor koji djeluje kao da je ispao iz svakodnevne satire.
Uvod
Olfi nije superjunak. On nije ni antiheroj—više je običan lik kojeg biste zatekli kako u tramvaju krišom promatra drugu stranu. Nađe se, posve neočekivano (pozdrav sudbini!), na tipičnom ženskom okupljanju, onako kako to život zna neplanskim spletom namjestiti. U zraku visi ona vječna nesigurnost—gdje je njegovo mjesto? Dok promatra i sluša, Olfi ne služi kao klasični pripovjedač, nego jedan od “onih” što pokušavaju razumjeti priču iznutra. Tako roman odmah postavlja pitanje: koliko čovjek može promijeniti svoje navike i obrasce kad su pred njim sasvim drukčiji svjetovi?
Zaplet
Ništa tu ne ide po planu (mislim, kad je zapravo i išta išlo?). On se trudi uklopiti, tu i tamo baci neku šalu, no sve zvuči pogrešno u tom ženskom mikrokozmosu ispunjenom britkim replikama i tihim konkurencijama. Jedna starija dama, recimo, rastura stolne igre kao da vodi poker na Las Vegas Šalati. Druga vodi glavnu riječ, svako njezino ali odzvanja poput note na starom klaviru—dok se Olfi sve više osjeća kao zaboravljeni notni zapis. Humora ne nedostaje, ali suze vrebaju iz pozadine—kao loše namješteni ukrasi za novu godinu.
Shvati on, vrlo brzo, da se između redaka smiještenih komentara skrivaju pravi problemi: usamljenost, nečujne želje i stalna borba da te drugi shvate. Osim pikantnih tajni koje cure tijekom večeri (jer tko još može odoljeti malim tračevima?), pojavljuje se i pitanje trebaju li granice među ljudima postojati ili ih samo mi crtamo.
Rasplet
Sad dolazimo do one točke kad se karte otkriju. Olfi, umjesto da odustane ili pobjegne, počinje ulaziti dublje u vrtlog ženskih tema. Razočaranja, tipični dani i neizgovorene tuge na površinu isplivaju kroz njihovu svakodnevicu—nema tu scenarista, stvarnost se piše uživo.
I dok se večer zahuktava, pića nestaju brže od čavrljanja, Olfi skuplja hrabrost pitati ono što zapravo sve zanima: gdje prestaje razumijevanje, a gdje počinje osuda? Prigrlivši vlastitu ranjivost, postaje im bliskiji nego što je mislio da može. To nije priča o osvajanju ili dokazivanju već o traženju smisla kad ga najmanje očekujete. Par žlica ironije, dvije kapi tuge i pokoja šala ispod glasa—recept je tu.
Kraj
Nitko tu na kraju ne dobiva medalju za hrabrost. Olfi odlazi s večere pomalo zbunjen, a opet nekako lakši, kao kad skinete stari kaput nakon duge zime. Ni žene nisu ništa sigurnije—ali sad barem znaju da se granice mogu preći čak i bez velikih riječi.
Autor ne servira čitatelju gotove odgovore, nego ostavlja otvorena vrata za vlastite zaključke i osjećaje. Nema happy enda, ali ima olakšanja—možda i pokoji tiši osmijeh na rastanku. Na kraju, roman podsjeća da ponekad baš ništa ne mora biti savršeno da bi vrijedilo zapamtiti.
Mjesto i vrijeme radnje
Ne treba biti detektiv poput Poirota da shvatiš gdje se Olfi našao. Zamislite tipični dnevni boravak u zagrebačkom stanu — još uvijek podsvjesno miriši na staru kavu, negdje u kutu titra televizor na mute. Stol pretrpan kolačima, voćem, ispijenim šalicama, poneki cvijet u vazi koji se polako naginje prema podu kao da mu je svega dosta. Zrak je gust od riječi i pogleda… Da, ovdje je granica Olfijeve sigurnosti i ženske svakodnevice.
Vrijeme radnje? Vjerojatno kasna osamdeseta, taman prije promjena, dok su pleteni stolnjaci i ženski razgovori još uvijek štitili dnevne sobe od stvarnog života. Subota navečer, kad djeca spavaju, muževi (ako ih ima) izvan fokusa, a glavna scena pripada pričama, rečenicama koje prže više od vruće kave. Još nije hladno, ali prozor je pritvoren—dovoljno je jedno „zao je propuh“ da se atmosfera zatvori.
Olfi nije domaćin. On je gost koji je slučajno ušetao u ovaj gotovo hermetičan ženski svijet. Ta večer nosi specifičnu napetost: unutra je još toplo, izvana prijeti stvarnost kroz mrak ceste. Kad bi netko zvonio, svi bi trznuli—jer privatnost ovih druženja vrijednija je nego zlato iz Dubrovačkih ljetnih igara.
I nije tu stvar samo u prostoru. Vrijeme u romanu teče sporije, svaka rečenica se rasteže, svaka šala ima dvostruko značenje. Olfi pokušava uhvatiti korak, ali sat kao da stoji. Pravi produkt Jugoslavije, ovaj mikrokozmos ne mari za vanjska uzbuđenja—ovdje vladaju unutarnje dileme: zašto kava uvijek gorko zagorči kad su teme iskrene i ogoljene?
Jeste li i sami doživjeli ovakvu atmosferu, kad prostor stana postane mali svemir, a vrijeme se mjeri rečenicama, ne satima? Olfi tako spoznaje da je najobičniji stan u Zagrebu ’89. itekako dovoljan da se čovjek izgubi… ili konačno pronađe.
Tema i ideja djela
E sad, kad netko spomene “Olfi među ženama”, nije rijetkost da lice malo zadrhti kao kad zagrizeš limun. Ali zašto? U samoj srži, djelo se ne bavi samo standardnim: “idemo na kavicu pa tračamo,” već pogodi puno dublje. Što znači biti “drugačiji” u svijetu u kojem se očekuje da stalno igraš po pravilima drugih? Olfi – čovjek koji kao da se probudio usred kupaonice punih ženskih razgovora (svi znamo tu neugodu, zar ne?) – bori se s vlastitom autentičnošću, promatra okolinu, hvata se u koštac s porukama koje mu svijet šalje.
Autor Ivan Kušan, bez dlake na jeziku, upakirao je cijelu jednu generaciju osjećaja: osjećaj da ne pripadaš – ni za vikend na Sljemenu, ni na klupici u parku, ni na tom, famoznom, ženskom druženju gdje ti svaka rečenica zvuči kao zagonetka. Roman ne nudi neku veliku podjelu na “muško” i “žensko”. Više zapinje za grlo kad osjetiš koliko su likovi zatvoreni čak i sebi. Ma tko još stvarno kaže sve što misli na obiteljskom ručku, bez da malo pogladi situaciju?
Svi znamo onog jednog prijatelja kojem pogledi bježe prema prozoru kad razgovor na tulumu skrene na ljubavne jadikovke ili bol u leđima. E, Olfi je baš taj tip: izvana miran, iznutra – uragan misli. Roman vješto prepliće ironiju i toplinu, povremeno staneš, pogledaš rečenicu i pomisliš – ah, pa to sam i ja doživio.
Radnja tušira čitatelja pitanjima: Je li autentičnost luksuz u društvu koje preferira prilagodbu? Može li osoba pronaći “dom” među nepoznatima – ili barem osmijeh? Djelo ne servira odgovore na srebrnom pladnju, ali i ne skriva prljavi tanjur pod tepihom. Svaka scena prikazuje kako običan susret zapravo postaje mala introspektivna drama, pogotovo kad shvatiš koliko malo poznajemo ni sebe ni druge.
Štos je u sitnicama – u načinu na koji Olfi pogleda kroz prozor, što nitko drugi ne primijeti, ili kako jedan usputni trač otvori Pandorinu kutiju neizrečenih briga. “Olfi među ženama” je, realno, daleko od jednadžbe s jednostavnim rješenjem. Ideja nije zakopana duboko, već leži na površini, baš kao prašina koja se nikad ne obriše na starom radiju u dnevnom boravku – stalno tu, vidi se pod pravim svjetlom, ali svi je nekako ignoriraju.
Autentičnost, zbunjenost, humor i obični razgovori – ništa nije veličanstveno, sve je dovoljno blisko da ti podigne obrve dok čitaš. To je roman o pokušaju razumijevanja, o slučajnim životnim ukrštanjima, i o onom vječnom pitanju – a tko sam to zapravo među svim tim ljudima?
Analiza likova
Zamislite klasičan zagrebački stan osamdesetih, ali sad bacite pažnju na – koga? Upravo na one ljude koji su toliko domaći da su malo i nevidljivi. Jer „Olfi među ženama“ ne daje nam likove koji šire hollywoodski šarm, nego ekipu koju biste možda sreli kod susjede na trećem katu. Sve je malo zamršeno, povremeno otkačeno, često poznato. Evo priče iza lica—i nevjerojatno autentičnih neuroza.
Glavni likovi
Olfi. E sad, treba ga zamisliti kao onog lika koji upadne usred ženskog čavrljanja – ne znaš je li mu simpatično ili mu se svijet ruši pod nogama. On ima tu nespretnost; neprobavljene šale mu često kliznu ispod radara. No, uplašenim pogledima zapravo traži svoje mjesto. Baš ga trese – usamljenost, ali isto tako nosi podmukli smijeh na rubu očiju. Neki bi rekli da je Olfi vječiti gost; nikad kod kuće, uvijek na ivici tuđih tema.
Nedjeljka, domaćica – s one strane stola stalno preslaguje salvete, ali to nije samo zbog pristojnosti. Ona sve pokušava zakamuflirati šalama o kuhanju (“joj, pa i ptica bi se ovdje najela!”), dok joj zapravo briga i strepnja vire kroz svaku rečenicu. Ponekad progovara mekim glasom, drugi put samo pogleda, ali uvijek šalje signale koje Olfi (i čitatelj, ruku na srce) tek lovi s odgodom.
I Ivanka – zvuči poznato? Energija joj pulsira kroz stan, ali ne da nekome preuzme kontrolu. Često prva započne ‘težih’ tema. Zna kad treba prekinuti tišinu, pa izbaci nešto o bivšem mužu ili nesigurnostima s posla (“Eh, da znaš moj šef…!”). Dok govori, pomiče ruke kao da rastjeruje sumnje – i u drugima i u sebi.
Sporedni likovi
Nema tu puno parade, ali svaki lik dobije svojih „pet minuta“. Tessica, na primjer, dolazi s crvenom torbom i pričom koja stane u dvije rečenice. Voli se držati sa strane, ali uvijek ubaci komentar koji razbije svaku patetiku (“Je l’ i vama vino hladi noge?” – evo primjera).
Maja. Cijelo vrijeme tipka po mobitelu—sigurno slika ono što jede. Uvijek užurbano, često nema vremena za tuđe drame, ali kad puhne iznervirana, svi utihnu. Ona je ta moderna nota koja podsjeća na ‘vani’ dok drugi zapinju za kuhinjske zavjese i stare brige.
Ni susjeda Vera nije daleko. Uleti samo na deset minuta „čisto da vidi tko je na večeri“. Ostavlja trag bez puno riječi. Njezina prisutnost nosi onaj osjećaj ‘publike’ – netko sa strane koji sve vidi, ali se ne miješa.
Odnosi između likova
E sad, ako ste čekali ležeran društveni kružok, uzalud ste. Odnosi među likovima vire iz svake rečenice – tko, kad i kako gleda Olfija, tko probada pogledom, tko se smješka onako polušaputavo kao da zna više. Dinamika podsjeća na stari jugoslavenski sitcom: malo se podbada, malo uvrede lete nisko, a kroz sve to – zapravo solidarnost, kao zakopana nit ispod svake sitne prepirke.
Olfi je stalno u polju napetosti. Jednog trena mu se čini da je naivac koji ništa ne razumije, drugi put ga žene uzmu gotovo zaštitnički – ali bez nježnosti. Osjeća se kao gost bez pozivnice. S druge strane, žene međusobno grade blokove; Nedjeljka i Ivanka se znaju „preko dvije zime“, ali već u idućoj sceni razmjenjuju cinične komentare o braku kao stare saborske kolegice u pauzi za kavu.
Posebna energija kruži oko trenutaka kad svi ušute – tada se rađa ono neizrečeno, kad netko pogleda dlanove ili podigne obrve na detalj koji nikad neće postati tema. I tu je prava čarolija romana: ni prijateljstvo ni rivalstvo nije potpuno, ali svatko vuče komadić te nevidljive mreže gdje je Olfi postavljen kao ogledalo. Tko riskira približavanje, često i dobije – malo nježnosti ili samo onaj pogled koji kaže “skuži, svi smo isto pogubljeni, nemoj brinuti”.
Nije tu stvar u jeftinoj toplini ili velikim pomirenjima. Više je to onaj osjećaj da niko ne želi otići prvi, pa ostaju još malo, jer nitko kući ne donosi zabavu kao netko drugi. Tako u „Olfi među ženama” odnosi nisu idealizirani—sve je polusivo, baš kao atmosfera kasne jeseni kad ne znaš hoće li pasti kiša ili krenuti snijeg.
Stil i jezik djela
Ako ste ikad zaronili u knjigu koja vas na svakoj stranici navodi da podignete obrve i pomislite “čekaj, što je on sad rekao?”, dobro ste došli u svijet Ivana Kušana i “Olfi među ženama”. Autor koristi onaj poznati zagrebački humor — britak i sitničav, ponekad toliko direkan da ćete htjeti ugasiti svjetlo pa onda ipak pročitati još jedno poglavlje pod dekicom. Ovdje jezik nije “savršen” i izglancan kao cipele na vjenčanju, nego sirov, pun svakodnevnih izraza, anegdota i opaski.
Primijetit ćete i kako Kušan voli preskakati iz ozbiljnog u šaljivo bez upozorenja. U jednoj rečenici Olfi propituje vlastitu vrijednost, a već u sljedećoj ostali likovi zakolutaju očima i prosipaju sarkazam kao da ih nitko ne sluša. Nije rijetkost da autor ubaci žargon koji ste možda čuli kod bake u tramvaju, ili da kroz Olfijeve monologe provuče starinske fraze — što god čitatelja više uvuče u atmosferu zagrebačkog stana s kraja osamdesetih.
Nije sve ovdje “rektalno maženje” (da, ova fraza je autentična za ovakve obiteljske večere); roman balansira između opservacija iz svakodnevice i duhovitih komentara na život. Jezik ponekad “otupi” dok se likovi šuljaju oko neizgovorenih istina, a u idućem trenutku netko ispaljuje repliku koja sve nasmije, uključujući i čitatelja.
Dijalozi nisu samo popuna, nego pravi generator odnosa među likovima. Nekad glasni, nekad šaptavi, uvijek unose tenziju (da, možete ih zamisliti kao ping-pong lopticu na obiteljskom stolu, koja samo čeka da netko opali jače). Kušan nikad ne dopušta da atmosfera predugo ostane ravna; svaki razgovor, svaka sitnica, ima svoju težinu — ali i dozu ironije.
Ako u jednom trenutku osjetite kako vam u glavi odzvanja nedovršena rečenica ili sarkastičan ton, znajte da je to sve planirano. Olfi među ženama nije pisan da gudi, već da bocka — i čini to stilom koji itekako ostaje u pamćenju.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nema šanse da itko prođe kroz “Olfi među ženama” a da se barem jednom ne prepozna u tom nespretnom gostu – ili barem u njegovim tihim, nesigurnim mislim. Knjiga se čita kao da ti netko povjerljivo šapuće na uho, a onda te iznenada lupi po ramenu sarkazmom, taman kad pomisliš da si shvatio sve nijanse. Nove rečenice znaju izroniti iz dosadne rutine, pa se odjednom zatekneš kako razmišljaš o vlastitim prijateljskim okupljanjima – koliko je stvarno ‘stvarnog’ u svakodnevnim razgovorima, koliko je pretvaranja?
Kroz Olfijevu nespretnost vidi se i neka kolektivna nelagoda, tipična za domaća druženja gdje svi znaju svoja mjesta i gdje je dovoljno pogrešno pitanje da naruši sav sklad. Osjeća se ona ‘zagrebačka’ atmosfera – tiha, topla, ali s primjesom cinizma (skoro poput onog osjećaja kad na minus deset stojiš na tramvajskoj stanici i pitaš se je li vrijedilo izaći iz kuće). Sve izgleda poznato, a opet čudno novo.
Roman zapravo najbolje sjeda kad ga se čita sporo, uz kavu, dok polako hvataš svaku aluziju i skriveni smiješak u rečenici. Neke situacije podsjećaju na stare domaće serije – gdje ne trebaš akciju, nego čekaš ironiju u svakoj kratkoj pauzi. Autor kao da uživa dok te ponekad malo namjerno zbuni, pa tek onda ponudi ‘aha’ trenutak.
Olfi i žene u njegovu krugu — nisu to heroji ni dramatičari, nego svakodnevni ljudi s ožiljcima i humorom stare škole. Neki prizori, poput trenutka kad svi zašute i samo žlice zveče o tanjure, dobace čudno realan ukus običnosti. Knjiga otkriva svu draž nesavršenih susreta — nitko ne izlazi iz sobe sasvim isti. Jesi li spreman prihvatiti svoju nespretnost ili je prekriti forom? Nitko ne kaže naglas, ali po uzdahu znaš da nitko nije ravnodušan.
Ako bi roman imao miris, vjerojatno bi bio spoj taloga s dna šalice turske kave i parfema za koji si zaboravio da ga nosiš. Jer tako nekako zauvijek ostaje u sjećanju: poznat, svakodnevan, ali iznenađujuće postojan.
Ali stvarno, možda je najveći trik ove knjige što te — i s godinama i nakon par pročitanih romana — ipak natjera da zatreperiš pri banalnim kvartovskim pitanjima: gdje sam ja u ovom društvu i tko pokreće tihe razgovore na večeri koja nikad ne završi onako kako si planirao?