Neki filmovi ostave trag koji se dugo pamti i potaknu pitanja o ljudskoj izdržljivosti i snazi volje. Povratnik je upravo takvo djelo koje intrigira gledatelje svojom pričom i vizualnim dojmom.
Povratnik je napeta priča o borbi za preživljavanje trapera Hugha Glassa, koji nakon što ga teško ozlijedi medvjed i izda vlastita ekipa, kreće na put osvete kroz surovu divljinu.
Za one koji žele razumjeti dubinu ove priče i njezinu simboliku, pravi je trenutak da istraže što sve Povratnik zapravo otkriva o ljudskoj prirodi.
Uvod u lektiru i autora
Kad netko spomene “Povratnik”, kladim se da vam prvo na pamet padne ona epska scena borbe s medvjedom—ili možda prizori zaleđene Amerike zbog kojih vas zadrma hladnoća dok sjedite u toplom dnevnom boravku. No, prava je priča zapravo mnogo dublja i šarenija od filmskih efekata. U nastavku, bacit ćemo pogled na autora svega ovoga, kao i na to što “Povratnik” zapravo jest kad ga uhvatite u ruke ili pronađete na polici.
Autor
Michael Punke vam možda nije ime koje biste nabrzaka prepoznali u kvizu znanja—ali čovjek iza “Povratnika” itekako ima što za ispričati. Rođen u Teksasu, odrastao je između prerijskih vjetrova i ozbiljnih knjiga iz povijesti. Da stvar bude simpatičnija, Punke je kroz karijeru prošao svega i svačega: bio je vanjskopolitički savjetnik, radio u Bijeloj kući, a završio kao ambasador SAD-a pri Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Da, baš tako—tip koji je smišljao ladice međunarodne trgovine napisao je priču o najpoznatijem trapperu Amerike. Vjerojatno nije nosio kožuh ni par mukli boksova s grizlijem, ali njegov istraživački nerv provlači se kroz svaki redak romana. Bio je fasciniran poviješću američkog Zapada, što se osjeti i po gustoći detalja i po atmosferi romana. Često kažu da su prava djela ona zbog kojih osjetite prašinu pod noktima. S “Povratnikom” je to, bez pretjerivanja, istina.
Žanr i književna vrsta
Eh, sad dolazimo do one vječne dvojbe—je li ovo povijesni roman ili čistokrvni triler? I da i ne. “Povratnik” je, grubo rečeno, pustolovni roman, ali nije mu stran ni povijesni prizvuk, baš kao što ni Antun Gustav Matoš nije bježao od poetičnih metafora. Žanrovska mješavina ovdje stvarno igra na sve strane: imate elemente povijesti, stvarnog događaja (priča Hugha Glassa se zaista dogodila početkom 19. stoljeća), ali i očitih elemenata trilera—osveta, opasnost, preživljavanje. Dok listate stranice, osjećate miris borove smole i studen prohladnih rijeka, a svaki korak glavnog junaka prati onaj tupi zvuk straha i nade. Po književnoj vrsti, “Povratnik” se smješta u roman, što znači da vas ne čeka suhoparni popis povijesnih podataka, već vožnja kroz unutarnji svijet čovjeka prisiljenog na nemoguće izbore. I, kao šlag na kraju, upravo ta žanrovska kombinacija čini roman neodoljivim za sve koji žele više od povijesne lektire—jer ovdje granica između fikcije i stvarnosti često nestane poput daha na -20°C.
Kratki sadržaj
Zaboravite sve što znate o klasičnim westernima—Povratnik baca sve karte na stol već u prvim minutama. Osjetite miris trule zemlje, vlažne kože i straha koji kola snijegom prekrivenim šumama američkog Zapada. Ovo nije klasična priča o junaštvu. Nema tu heroja u sjajnom oklopu—samo ljudi s blatnjavim rukama, smrznutim trepavicama i ogromnom žudnjom za preživljavanjem, dok vukovi već njuškaju okolo.
Uvod
Pa tko je taj Hugh Glass? Nije superherojski lik iz Marvela—on je traper koji više vremena provede s vucima nego s ljudima. Ignorira pravila i ponekad – kao svaki tvrdoglavi čovjek – plati za to razbijenom glavom. U jednoj nesretnoj ekspediciji, tijekom zimskog lova na krzna, ekipu napadne pleme Arikara. U kaosu koji nastane, Glass doslovno dobije poštenu porciju – grizli ga izuje iz cipela (doslovno, a ne metaforički). Nakon divlje borbe s medvjedom, leži razderan, granica između života i smrti tanka poput smrznutog lista.
Zaplet
Nakon što ga medvjed opustoši kao stara oluja štagalj, ekipa ga ne smatra više saveznicima nego teretom. Onda pada dogovor—John Fitzgerald će, uz mladića Bridgera, ostati i pobrinuti se za Glassa… Ili ga pokopati kad umre. Fitzgerald brzo gubi strpljenje—pa tko bi čekao tipa koji više nalikuje na poluraspadnutu bunde nego na čovjeka? Iako se dogovor čini jednostavan, stvari krenu nizbrdo munjevitom brzinom. Fitzgerald ubija Glassovog sina pred njegovim očima, zakopava ga na živo i tjera Bridgera u strahom vođenu izdaju.
Iz te hladne zemlje, Glass rađa novu tvrdoglavost. Ne zbog slave, nego zbog gorčine i nepravde. Puzi, trza se, jede sirovo meso, pije snijeg i preživljava zimu ispod vučje kože. Tko bi rekao da jedan čovjek može toliki put prevaliti na vlastitim laktovima samo zbog osvete – ali eto, tko ga ne bi razumio?
Rasplet
Stvari postaju divlje kad Glass napokon uhvati svoj trag. Fjordovi zaleđeni, divlje rijeke prijete smrću na svakom koraku, no ništa ga ne može zaustaviti – ni progoniteljski Arikare (koji ga preziru iz svojih razloga), ni divlja zvijer, ni vječno gladni trbuh. Snijeg škripi, vjetar reže, a on i dalje uporno hoda, kao da je jedina sila prirode koja se ne pokorava zimi.
Svaka nova prepreka podsjeća na izdaju koja ga je skoro stajala života. Dolazak do tvrđave nije pobjeda, to je tek mentalni pit stop—samo promjena lokacije za nastavak potjere. Kad Glass napokon pronađe Fitzgerald-a, napetost se može rezati nožem.
Kraj
Završnica? Ah, tu stvari postaju zamršene kao stare dvostruke čvorove na brodskim užadima. Glass ne bira najlakši put—neće ubiti Fitzgerald-a samo tako. Osveta više ne miriše onako slatko; naporna, bolna potraga ogolila ju je do gorkog dna. Prepušta ga Arikarima, a sam odlazi kroz snijeg – nije više isti čovjek kakav je bio. Neku čudnu katarzu doživljava kad shvati da je borba za preživljavanje važnija od borbe za osvetu. Sunce polako zalazi, a Glass ostaje sam sa svojim demonima, dok vjetar nosi njegov dah negdje daleko – prema domu koji je, možda, nepovratno zauvijek izgubljen.
Mjesto i vrijeme radnje
Kad netko spomene Povratnik, teško je ne zamisliti ledene, beskrajne krajolike koji izgleda ni ne žele društvo. Priča se odvija u SAD-u, no, prava zvijezda tu je divlja, neukroćena priroda Sjeverne Dakote i Montane. Ma, snimatelji su cijelu stvar preselili u kanadsku Albertu i argentinsku Patagoniju, samo da bi ta hladnoća doslovno zašla pod kožu gledatelja. Vjetar tu reže lice, snijeg škripi pod nogama, a ledene rijeke šapću jedno: ovdje nitko nije siguran.
Godina? Direktno vodi pravo u 1823. Zamislite – godina bez mobitela, bez Netflixa, bez ičega osim vatrenog oružja i tvrdog kruha za doručak. Sezona? Sam početak zime—baš ono doba kad dani kratki, a noći iznenađuju žestinom.
Priroda, barem ovdje, nije kulisa. Sjeća li se netko one napete scene s medvjedom? Čak i oni koji ne prate filmove, bar su čuli za tu legendu—snimljeno s toliko pažnje na detalje, da vam se čini kao da osjećate vlagu trave na vlastitoj koži.
Ako biste pitali Glassa gdje mu je bilo najteže, vjerojatno bi vas pogledao poluludo i rekao: „Bilo gdje, bilo kada.” No, prava istina? Najveći neprijatelj nije čovjek, nego zima. Zora dolazi sporo, mrak pada prebrzo. Svaki korak u šumi – hoće li naletjeti na vuka, ili još gore, na izdaju?
U tim zabačenim predjelima vrijeme kao da stoji. Sati se razvlače, dani pucaju pod težinom snijega. Tako priča Povratnika dobiva taj osjećaj bezvremenosti, gdje svaka sekunda traje predugo, a svaka pomoć uvijek – predaleko.
Zapravo, kad čitate roman ili gledate film, osjećate se kao da ste tamo—negdje na rubu svijeta, gdje povratak nije zajamčen, a svaka nada miriše na dim i hladan znoj.
Tema i ideja djela
Nema šanse da ste sami iskusili onu mješavinu hladnoće i divljine kakva vlada u „Povratniku“. Ali – tko zna – možda ste nakon gledanja filma poželjeli navući tri sloja vesti i bar jednom zalajati na vjetar (ili makar okriviti nekog za nešto pred obiteljskim ručkom).
Središnja tema ovdje nije bježanje od medvjeda niti osvetnički maraton po snijegu. Riječ je zapravo o onome što se dogodi kad čovjeka pogodi izdaja – baš ona što zaboli više od snježne studeni. Hugh Glass je, gle iznenađenja, čovjek kojem ništa nije dano na pladnju. Osim, naravno, onih rana koje dobije besplatno. I onda krene borba – za preživljavanje, ali i za ono malo ljudskog dostojanstva što ga uspije zadržati dok oko sebe vidi samo sumnju, pohlepu i grubost.
Zanimljivo je kako roman (a i film) puno govori o granicama izdržljivosti (mentalnoj i fizičkoj), no krajnja poanta ni slučajno ne mora biti samo preživljavanje. Autor tu podvaljuje pitanje – što čovjeku ostane kad sve nestane? Kad izgubiš prijatelje, dom, sigurnost… je li osveta dovoljna? Ili ipak ostane ona tankoćutna nada, nešto nalik oprostu? U isto vrijeme, divlja priroda nije samo kulisa – ona tjera likove (i gledatelje) da preispitaju vlastite granice, a ponekad i smisao svega.
Ima tu još slojeva. Stari zapad, surovost kolonizacije, susreti različitih kultura (često doslovno na nož) – sve se to provlači kroz djelo. Protagonist je gurnut u svijet zakonitosti sile, gdje pravda ponekad ima oblik harpunskog vrha. Nema portala za povratak u toplu sobu, a ni Netflixov “continue watching” ne spašava od lavina ni izdaja – ovdje svaki udah znači novu borbu s okrutnom stvarnošću.
E sad, ako tražite happy end – možda je bolje da preskočite ovakvu lekciju iz života. No ako zbilja želite shvatiti ideju djela, valja razmisliti o tome što ostaje kad sve izmakne kontroli. Čovjek, priroda, oprost i pitanje „zašto?“ – nije li to ono što nas povremeno proganja, ali i tjera naprijed?
Analiza likova
Od svih avantura koje nas „Povratnik“ nudi, likovi su zaista glavni pokretači svega. Bez njih, priča bi bila samo hladan zimski pejzaž bez života. Svatko tko je ikad gledao Leonarda DiCaprija kako tetura preko zaleđene planine zna o čemu pričamo—ali, naravno, nije on jedina zvijezda ove pustolovine.
Glavni likovi
Hugh Glass je onaj tihi tip kojeg ne primjećujete odmah, no kad ga napadne medvjed—sve oči su na njemu. Rane su mu duboke, ali tvrdoglavost još dublja. Često odjekuje škripa snijega i mukla tišina dok Glass, prašnjav i izmučen, nastavlja dalje. Ima on onu nevjerojatnu sposobnost da prkosi gotovo svemu—i prirodi, i ljudima, i vlastitim demonima.
Njegov protivnik, John Fitzgerald, ne izgleda kao netko koga biste pozvali na nedjeljni ručak. Pragmatičan i bez dlake na jeziku, spreman je na sve za malo sigurnosti i toplog pokrivača. Možda nije najomiljeniji lik, ali lako je shvatiti njegove poteze—preživjeti u divljini traži posebnu vrstu snalažljivosti, a Fitzgeraldu to nimalo ne nedostaje.
Ne zaboravimo i mladića Jima Bridgera. Stisnut između odanosti i osjećaja krivnje, on postaje glas razuma u kaosu. Branio bi slabije kad bi mogao, ali ponekad ga strah zakoči. Možda nije klasičan junak, ali ima tu nečeg istinski ljudskog—nesigurnost u trenutku kad svatko od nas želi samo preživjeti.
Sporedni likovi
Sad kad smo se zagrijali uz glavne aktere, vrijeme je za one u drugom planu. Oni su kao začini—ne dominiraju, ali bez njih okus nije isti.
Kapetan Henry ističe se odlučnošću. Ovaj vojnik vodi ekspediciju čeličnom voljom, ali u svakom koraku nosi teret odgovornosti. Nije mu lako gledati kako se ljudi bore s vlastitim granicama.
Arikara ratnici—o njima se priča u šapatima. Oni nisu klasični “negativci”, više su prikazani kao autentičan odgovor na kolonijalnu prijetnju. Imaju svoj kodeks i bore se za opstanak, baš kao i Glass i ekipa.
Pretjerano hrabri, nekad nespretnim potezima, traperi iz Glassove skupine nude trenutke predaha. Njihovi obrisi nestaju u magli, ali pitate se što ih pokreće… možda bijeg od prošlosti ili glad za novim prilikama?
Ovdje se pojavljuje i Powaqa, mlada žena uhvaćena između svjetova. Njezin motiv ne ispunjava samo radnju dodatnom dubinom već i unosi nijanse suosjećanja i tuge u priču.
Odnosi između likova
Odnos Glass-Fitzgerald podsjeća na vječnu borbu između nade i cinizma. Stalno tinja nevjerojatna napetost—kao lanac koji svakog trena može pući. Ne radi se tu samo o osveti, već i o borbi protiv izdaje koja mijenja sve.
Henry je često u nezavidnoj poziciji između dva vatre. Mora odlučivati koga spasiti, a koga ostaviti. Svaka njegova odluka nosi posljedice. On i Bridger dijele sličan osjećaj odgovornosti, iako su iskustvom na različitim krajevima spektra.
Pamti se i kratka, ali snažna veza između Glassa i njegove pokojne žene iz prošlosti, kroz sjećanja i vizije. Ta prisutnost tjera ga naprijed svakog puta kad posrne.
Usput—skoro zaboravljen detalj—interakcije s Arikara ratnicima su poput neizgovorene prijetnje, ali i podsjetnika da nitko nema monopol na bol ili pravdu.
Na kraju, kombinacija rivalstva, odanosti i osobnih trauma daje dodatnu slojevitost, zbog koje svaki susret dobiva na težini. Čak i najkraći razgovori nose teret prošlosti, neostvarenih obećanja i gorkih istina. Vjerojatno ste i sami osjetili, barem jednom, taj trenutak nelagode kad pogledi izgovore više od riječi… e, to vam je „Povratnik“ u svom najboljem izdanju.
Stil i jezik djela
Zamislite da upalite “Povratnika” baš na onaj zimski, tmurni dan kad se čini da je hladnoća upisana u svaku stranicu romana. Čitatelj odmah primijeti—Punke ne prepričava, on maže slike riječima poput starog slikara koji dobro zna što podlaktica može, a što ne. Nema tu praznog hoda ili jeftinih opisa; svaki zvižduk vjetra boksa kroz tekst, a dijalozi ponekad škripnu kao zaleđena vrata. Ovo nije jezik za školske udžbenike, nego za ljude koji su ili prošli nevolje, ili znaju nekog tko jest.
U hrvatskom prijevodu nema šminkanja. Rečenice su ogoljele, kratke, ponekad i oštre – baš kao da mirišu na dim iz logorske vatre. Kad Glass proklinje i rida, nema baljezganja; osjetiš mu krvlju natopljenu zemlju pod noktima. A kad Fitzgerald razvuče svoju logiku, osjeti se američki Zapad pod cipelama, bez uljepšavanja ili patetike.
Povremeno, jezik zagrebe u stijene kroz spretne arhaične izraze ili povijesne termine (npr., traper, arikara, skalpiranje). Ali ne preteže; čitatelj koji ne zna detalje neće zapeti—autor ih vješto spaja kroz kontekst. Umjesto dosadnog objašnjavanja, stilske figure ulete nenametljivo, pa dok čitaš, usput te pogodi metafora ledena kao jutro na preriji, ali već u sljedećoj rečenici baciš pogled na smjerniji, precizni opis akcije.
Kakav je ritam? Uglavnom nabijen, ali na pravim mjestima stane: napetost se proteže poput planinskog vrha nad pustinjom, a onda staneš, zadržiš dah, prođe ti kroz glavu misao – što bih ja napravio? Taj doživljaj vuče te dalje, tjera da prevrtiš rečenicu još jednom kao dobar refren iz stare pjesme.
S humorom? Ma kakav humor, ovo je jezik što više reže nego što gladi—ali zato ima puno emocija, pa kad se Glass bori za dah, ni čitatelj ga ne hvata lako. Sve je sažeto, autentično i baš zbog toga filmično – osjećaj kao da knjiga proklizava iz ruku ravno na platno.
Ukratko: stil je ogoljen, narativ često iz ruba izdržljivosti, dok je jezik snažan, prizeman, sveden na nužno. To čitanje nije šetnja, nego ekspedicija.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Eh, “Povratnik”. Zvuči kao naslov koji će vas ostaviti da buljite u zid pola sata nakon gledanja. I nije to neki usputni blockbuster što se zaboravi već na izlasku iz dvorane—ovo je film (i roman) što peče i pod kožom. Prizori kroz zaleđene rijeke Sjeverne Dakote? Da je itko pokraj ekrana osjećao toplinu u prstima, valjda je gledao pogrešan film. Čak i ako niste ljubitelj velikih američkih pustolovina, teško je ostati imun na taj surovi oštri zrak na ekranu—ono kada skoro pomislite “što mi je ovo trebalo”.
Ali, ajmo malo iskreno: rijetko tko može ne spomenuti DiCaprijevu transformaciju. Svi znaju njegov “Oscar moment” kao Hugha Glassa, valjanje po blatu, preživljavanje i vrisak u praznu divljinu. Čitalac (ili gledatelj) ulazi u tu dramatičnu borbu, osjećajući kako mu srce propada pri svakom Glassovom padu, krajolik modro-siv kao zima pred isključenjem grijanja. Taj osjećaj osamljenosti nije samo filmski trik—ekipa iza kamere vukla je opremu po snijegu, a glumci su stvarno mrzili snimanja koliko to kamera prenosi. Da, neki trenuci vrište “metoda”, ali emocija ostaje stvarna i kad padne zadnja klapa.
S druge strane, roman nudi još jednu razinu “mazohizma” za čitatelja. Stranice nabijene gustim opisima hladnoće, gladi, mržnje… Ne daš mu šansu da odahneš. Sve fino narezano na kratke rečenice, bez sentimentalnosti, kao da autor osobno traži tko će izdržati duže—čitatelj ili Glass.
Ne bismo zaboravili ni onaj osjećaj pravde—ili, točnije, gorčine oko pravde. Koliko vas bi stvarno krenulo po osvetu kroz tri metra snijega jer vas je ekipa ostavila iza, polumrtve? Možda bi mnogi odustali kod prvog ugriza zime, ali baš ta upornost stvara nevjerojatnu povezanost: izdajstva bole više od prostrelne rane. “Povratnik” kroz svoja pitanja otvara prostor za… pa, debatu uz kavu ili filozofsku raspravu s prijateljima. Što nas tjera dalje kad nema više ničega?
A kraj? Možda neće svi pronaći katarzu ili “veliko otkriće” među arktičkim pejzažima i Glassovim šutnjama. Film i roman se više igraju osjećajem praznine, dugih tišina što ostaju. I ne—neće vas utješiti ni ispisane stranice ni odjavna špica. Ali, možda će vas baš to natjerati da preispitate vlastite granice. Jer kad ste zadnji put osjetili toliku hladnoću—psihičku ili fizičku—kao ovaj naš nesretni povratnik?