Zašto su hrvatske usmene priče toliko važne za razumijevanje narodne kulture i tradicije? Svaka priča krije mudrost prošlih generacija i otkriva način razmišljanja ljudi koji su ih prenosili s koljena na koljeno.
Hrvatske usmene priče su kratke, sažete narativne forme koje prenose narodne običaje, vjerovanja i životne pouke kroz jednostavne, slikovite motive i lako pamtljive radnje.
Kroz ove priče otvaraju se vrata u svijet mašte i iskustava koji su oblikovali identitet zajednice. Tko želi dublje shvatiti duh hrvatskog naroda, na pravom je mjestu.
Uvod u lektiru i autora
A sad, da stvari ne ostanu samo u oblacima narodne mašte—ajmo prvo baciti pogled na ono što obično prvo tražimo kad otvaramo lektiru: tko, gdje, kad i… ima li možda nečeg u tome što nam je učiteljica zadala?
Autor
E sad, ako netko ovdje dočekuje “Hrvatske usmene priče” s očekivanjem potpisanog pisca poput Ivane Brlić-Mažuranić ili Dinka Šimunovića… iznenađenje! Autor? Nitko i svi. Ove priče nastajale su u kuhinjama, uz ognjište, na brdima, na seoskim prelima—prepričavala ih je baka Anka iz Gorskog kotara, stric Franjo iz Slavonije, pa i ona susjeda što nikad ne propušta reći “ovako je bilo za mojih dana”.
Zamislite, njihovi pravi “autori” bili su obični ljudi: djeca, ribari, pastiri, bake, starci—svatko tko je volio dobru priču, imao živu maštu i rado ostajao još petnaest minuta nakon večere samo da čuje još jednu. Nema autorskog prava, nema velikih imena za naslovnicom. Usmena predaja, to je cijeli urednički tim.
(Usput: ponekad se priče bilježe pa ih kasnije uređuju znanstvenici, ali tu ne očekujte poznata imena s popisa lektire.)
Žanr i književna vrsta
Okej, znamo sad tko je autor… ali gdje bi ova zbirka upala na polici (da je na polici, a ne u sjećanjima)? Hrvatske usmene priče smjestile bi se točno među narodnu književnost. Još preciznije—ovo su narodne pripovijetke. Ne pripadaju bajkama baš uvijek, iako ponekad sadrže vještice, čudne vukove, ili tri pametne kćeri.
Narodna književnost? To su oni tekstovi koji su se prenosili “s koljena na koljeno”, bez papira i olovke, na živoj riječi. Pripovijetka? E, to je kratka narativna forma, s početkom, sredinom, krajem, i nekim likom koji se uvijek nađe u nezgodnoj situaciji (ili pametno izvuče).
Kad jednom pročitaš pravu narodnu priču, shvatiš zašto su djeca prije interneta imala tako bujnu maštu—tko se sve nije bojao vuka ili poželio imati vlastitu čarobnu riječ kad dođe strog učitelj! Žanr je često prožet dosjetkama, poukom ili šaljivim obratom na kraju, kao ona stara “vidio vuk traga, ali nije vidio svoga repa”.
Ako tražiš točan naziv: narodna pripovijetka, povremeno nađeš priče koje su više basna, eventualno legenda, ali svaka vuče onaj stari osjećaj zagorske ili dalmatinske večeri—jedino što nedostaje je tiha vatra i cvrčak u pozadini.
Možda nije lektira koju potpisuje nobelovac, ali unutar ovih priča živi glas stotina generacija. Zvuči malo staromodno, ali — tko zna, možda baš pronađeš odgovor na ono što ti je danas skoro pobjeglo iz razreda.
Kratki sadržaj
Eh, tko nije barem jednom čuo onu legendarnu rečenicu: “Bila jednom jedna baka…” Pa, upravo te hrvatske usmene priče — skraćene do maksimuma jer tko ima vremena za epske romane kad je večera na stolu? — dolaze baš iz takvih trenutaka. Skakanje s glave na rep karakteristično je za svaku od njih. Nije ni čudo da su preživjele toliko generacija! Da ne duljimo, idemo odmah u sridu.
Uvod
Obično sve započinje nekim pomalo blesavim (ili dramatičnim) uvodom. Zamislite — maglovito selo kraj šume, miris svježe pečenog kruha, i baka koja šapne: “Jednom davno…” Likovi iskaču kao iz kutije, ljudi i životinje druže se kao susjedi u malom selu. Ništa dosadno! Sve kreće brzo, kao da vam baka želi ispričati barem tri priče prije spavanja. Taj ležerni, domaći ugođaj ne može se kupiti ni za sve kune na svijetu. Tko god da je prvi zamislio pričanje uz pucketanje vatre, zaslužio je medalju — ili barem komad pite!
Zaplet
E sad dolazi sočni dio. Zaplet u hrvatskim usmenim pričama zna biti pravi mali kaos — baš ono, šaka u oko dosadi! Možda lisica nadmudruje vuka, možda siromašni pastir pokušava prevariti pohlepnog kralja ili jednostavno netko jede više palačinki nego što je dozvoljeno. Probleme stvara netko “lukav” ili ponekad — što je još zabavnije — klasična ljudska glupost. Tko se nikad nije nasmijao nad zvrkastom kozom ili tvrdoglavom seljankom neka prvi baci kamen. Čini se kao da su te priče bile prvi sitcomi Hrvatske — malo smijeha, malo drame, svi na okupu.
Rasplet
A kad već mislite da će sve otići dovraga… rasplet obično dođe neočekivano kao iz vedra neba! Netko se snađe – ili ne! – koristi mudrost, prevari lukavca ili prizna grešku s nevjerojatnom lakoćom. Nerijetko se pojavi i poneki “magijski” detalj, jer stvarnost, budimo realni, zna biti pomalo dosadna bez vilenjaka ili začaranih predmeta. U jednom trenu sve je zastalo, a onda – caka! Sve se razotkrije, priča odjednom dobije smisao (ili barem kakav-takav red, ovisno o raspoloženju naratora). Najbolje se pamte one priče gdje se najmanji pokažu najvećima, tipično hrvatski — tko je ikad gledao baku kako spašava dan zna o čemu je riječ.
Kraj
I onda, kao šlag na tortu, stigne kraj. Ne očekujte dugotrajna objašnjenja — kraj je rezak, jasan i često začinjen mudrolijom. Završi na način koji vas tjera da poželite još (ili barem još jednu štrudlu). Poruka? Jasna ko sunce na vrhuncu ljeta. “Tko drugome jamu kopa, sam u nju upada”, “Dobar glas daleko se čuje” — svaka priča ostavi onaj domaći okus, kao kad vam baka pruži zadnju žlicu džema. Bez puno uljepšavanja, s malo osmijeha i uvijek s ponekim životnim naukom u džepu.
Tko zna — možda jednog dana vaša priča postane nova hrvatska usmena priča, s kratkim sadržajem koji će djeci biti zanimljiviji od TikToka.
Mjesto i vrijeme radnje
Ma nema šanse da ste ikad slušali staru hrvatsku bajku, a da vas nije zbunilo pitanje — gdje se to sve odvija i kad? E, ovdje su stvari često sve samo ne dosadne. Zaboravite zidove i gradska svjetla, hrvatske usmene priče najčešće se motaju po šumama tako gustim da ni sunce nije uvijek dobrodošlo. Zamislite sjenovite lugove, napuštene mlinove, planinske staze po kojima baš nitko normalan ne ide kada sunce padne. Sjetite se onih priča što ih čujete uz pucketanje vatre ili negdje ispod stare lipe u selu — uglavnom, ruralna mjesta uvijek imaju prednost pred nekim, recimo… tržnicama. Okej, tko bi uopće pričao bajku na tržnici?
A kad već skrećemo na vrijeme radnje, zapamtite ovo: hrvatske usmene priče rijetko se vežu uz konkretan povijesni trenutak. Često se sve događa “nekada davno”, il’ na još omiljenijem — “za devet gora i devet mora”. Tako pričama daju dodatan sloj magije; prošlost nikad nije skroz određena, kao da i sam slušatelj ima mali džepni vremeplov. I za razliku od najnovije Netflix serije, ovdje ne piše “1867. godine, proljeće”. Priče lutaju kroz neodređeno vrijeme i tako postaju pomalo bezvremenske — tko zna, možda se sve odvijalo baš dok je vaša prabaka sjedila na pragu kuće.
Zanimljivo je, kad priče pišu ljudi, mjesto i vrijeme često preuzimaju oblik koji najbolje pristaje njihovoj zajednici. Primjer? U dalmatinskim pričama često iskaču krševiti obronci, u slavonskima rovite šume, dok su u međimurskim zgodama magle toliko guste da ni čudovišta nisu sigurna kamo su krenula. Neki će spomenuti razigrana polja i stare bunare, drugi zvijezdama prekrivene noći — sve ovisi iz kojeg ste kraja i što vaša obitelj voli prepričavati.
Pa tko zna, možda ćete već sutra na nekom obiteljskom okupljanju uloviti još jednu “pravu” lokaciju za čudesa — samo treba slušati gdje stariji zamuckuju, zastanu ili se nasmiješe. Jer u svijetu hrvatskih usmenih priča i mjesto i vrijeme radnje čuvaju onaj osjećaj: sve je moguće, a ništa nije skroz obična svakodnevica.
Tema i ideja djela
Znaš onaj osjećaj kad sjedneš, slušaš baku kako priča priču i nemaš pojma gdje će te odvesti? Eto, tako, baš takav moment živi u svakoj hrvatskoj usmenoj priči. Tema je najčešće jednostavna—ali uvijek baš onako sočna, bliska našoj svakodnevici. Ponekad se radi o seljaku koji pokušava preveslati opasnu silu (recimo, vuka s glasom kao stari gramofon), drugi put o mladoj djevojci kojoj život baci cijelu kantu problema na glavu… i sada, što će ona? Ništa od toga nije samo zabava za tipične seljake, nego stvarno atmosfera.
Ljudi su se uz vatru nasmijali, zbunili, nasmijali opet, i osjećali da nisu sami s ludorijama života. Sve te teme? Nisu bile izmišljotine iz udžbenika, nego odraz onoga što se stvarno događalo u društvu. Imaš radnju postavljenu često u neko bezvremensko “jednom davno” selo, likove vrlo nalik na susjede ili rodbinu—koji, ruku na srce, nikada nisu daleko od glupiranja ili problema. Tu dolaze glavne ideje: mudrost preživljavanja, domišljatost kad si na dnu džepa, vjera da dobro uvijek na kraju nekako progura. Tko bi rekao da ćeš mudrost pronaći u rečenici od tri riječi, ali kod priča iz Hrvatske—takvo je iskustvo normala.
Sjećam se kad je Amelija iz Dalmatinske zagore pričala varijantu priče o vuku i mudroj starici—njezina izvedba je imala tonu detalja, miris dimnjaka, i suhi humor kojeg se ni Šerbedžija ne bi posramio. Upravo ti lokalni motivi podižu sve, pretvarajući svakodnevni razgovor za stolom u katalog ideja i lekcija. Bitno je to što je ideja uvijek jasno uhvatljiva: što god da se dogodi, snalažljivost i obiteljska mudrost spašavaju stvar. Čak i kad zlo napipa prstima oko kuće, baš tada padaju najbolje fore!
Ako misliš da su priče tu samo zbog djece, čekaj dok stariji krene pripovijedati o pohlepnom trgovcu iz susjednog sela—odmah ti dođe da promisliš dvije-tri odluke iz prošlog tjedna. Eto, hrvatske usmene priče tjeraju te da sumnjaš, propituješ, ali i da se nasmiješ zabavnije nego uz YT kompilaciju neuspjelih pokušaja kuhanja. Ukratko, tema se uvijek vezuje za život, a ideja te vodi ka jednostavnom zaključku: nema goreg neprijatelja od vlastite lakovjernosti, ali nema ni boljeg prijatelja od mudrosti prenešene uz osmijeh.
Analiza likova
Tko zapravo živi u tim pričama koje su naše bake šaputale dok su kuhale nešto fino? Samo hrpa smiješnih imena i neobičnih običaja? Daleko od toga. Usmene priče iz Hrvatske prepune su likova toliko živopisnih i tvrdoglavih da bi se i najmoderniji romanopisac posramio. Kako izgleda taj raskoš lica, možda je draže reći, u ovim narodnim legendama?
Glavni likovi
Zamislite tipičnog slovenskog Jožu, ali obucite mu šarenu narodnu nošnju i voilà — evo našeg glavnog junaka. U gotovo svakoj priči glavni lik je netko tko svakodnevno hoda ulicom: pastir s otrcanim šeširom, mudra djevojka iz Gorskog kotara ili nezadovoljna snaha koju je svekrva baš jako iznervirala.
Nije tu bilo superjunaka s plaštem, ali zato ima junaka sa šljivom na oku. Glavni likovi često su jednostavni, ali spretni i domišljati ljudi. Sjećam se priče iz Međimurja gdje je jednostavni seljak nadmudrio samog vraga… Sve uz puno šale i bistre glave.
Jedna stvar je sigurna: ovi protagonisti nisu izmišljeni samo da bi bili hrabri. Greške su im draže od pobjeda, pa na kraju dana ispadnu baš ljudski, pa čak i smiješni!
U priči “Vuk i sedam jaradi”, recimo, glavni lik (majka koza) nije bilo tko, već zaštitnički vođa koji ni najmanju sitnicu ne prepušta slučaju.
Svaka regija ima neku svoju mudru staricu ili tvrdoglavu baku — i to je zapravo ono najljepše.
Sporedni likovi
Niste valjda mislili da su sporedni likovi tu samo za ukras? Baš suprotno!
Ovdje se skriva cijela galerija osebujnih susjeda, radoznalih rođaka i, naravno, pokojeg vuka koji voli jesti kolače (ili poneku jarad).
U pričama iz Dalmatinske zagore sporedni lik je često škrta baba koja zna sve tajne sela, dok iz Slavonije dolazi onaj susjed kojem se sve pokvari baš kad ne treba…
Neki su tu samo da natjeraju glavnog lika na razmišljanje (ili ga guraju u nevolju).
Ovi likovi nisu pasivni statisti. U priči “Djevojka i zmaj” zmaj je toliko prgav da bi i mafijaški film bio slabija verzija, a prijatelji glavne junakinje redovito ostanu u sjeni, ali daju koristan savjet.
Sporedni likovi često nose lokalne nadimke, govore dijalektima i furaju odjeću koju više nitko ne bi obukao. I nemojte se čuditi ako otkrivate vlastite tetke i ujake u njihovim gestama i šaljivim dosjetkama.
Odnosi između likova
A sada malo sapunice — jer odnosi između likova u usmenim pričama podsjećaju na koktel s previše sastojaka.
Majka i dijete? Najčešće, vidimo čudesnu mješavinu nježnosti i strogoće. Kao u “Snježani”, gdje dwarfovi brinu kao rodbina iz Zeline koja uvijek zna što jedeš za večeru.
Svadljivi parovi? Oni su vječna inspiracija. Bračni odnosi često pršte humorom, dosjetkama i pokojim “šamarom” (figurativno, naravno).
U usmenim pričama, odnosi između ljudi i životinja — posebno vuka, lisice ili mačke — često su prikazani kao dvoboj mudrosti i lukavosti. Jedan trik, jedan protutrik.
Pitamo se tko će prvi popustiti…
Stariji i mlađi članovi obitelji uvijek igraju svojevrsnu društvenu igru. Bake čuvaju tajne, djedovi pamte sve grijehe.
Nekad su saveznici, nekad protivnici — često unutar iste rečenice!
Ako pažljivo slušate, pronaći ćete gotovo svaku dinamiku iz svog susjedstva prebačenu u priču iz Like ili Zagorja.
Kad se raspetljaju ti odnosi, više nije jasno tko je dobar, a tko loš, ali jedno ostaje — toplina, šala i ona posebna draž koja nestaje čim pokušamo objasniti sve “po pravilima.”
Jer, tko bi objektivno opisivao odnose kad se iza svakog vuka možda skriva netko koga ste jučer sreli na pijaci?
Stil i jezik djela
Kad pričamo o jeziku hrvatskih usmenih priča, nemojte očekivati stari književni standard koji zvuči kao iz škole. Ovdje vlada dijalekt, onaj pravi, živi govor sela—pa vas možda iznenadi što vam protagonista umjesto „dobro jutro, gospodine“ baci jedno obično „di si, pajdo?“. Baš takvi izrazi hvataju ukus i duh svakodnevnog života—nije rijetkost naići na lokalizme koji na kontinentu nisu baš poznati. Tko zna, možda netko iz Dalmacije misli da je „fjaka“ univerzalan pojam, a Slavonac će na to samo slegnuti ramenima i ostaviti vas zbunjene.
S jedne strane, rečenice znaju biti jasne i kratke—cijela priča doslovno stane u nekoliko usta. Nema duljih monologa, pa čitatelj ne zaluta dok netko priča priču ispod starog oraha. Humor? Prisutniji nego što većina misli. Evo primjer: jedna starica u priči traži svoju kravu po selu s toliko dosjetki, da i današnji stand-up komičar može pokupiti inspiraciju.
A tek metafore—možete primijetiti kako netko „pije vodu iz sedam bunara“ kad je žedan, umjesto da pije iz obične čaše. Ili, susjeda „gleda debelo“ kad ne vjeruje što je čula (da, to je originalni opis s lica mjesta). Ni ironije ne manjka; ako lik griješi, pripovjedač to neće propustiti „posoliti“ pokojom šalom, a kad netko nadmudri kralja, to je pravo slavlje riječi.
Ponekad naiđete na poštapalice—dobra stara „pa rek’o bi da“—koje usporavaju ritam priče, baš kao kad u kafiću netko traži još minutu prije nego naruči kavu. Nema žurbe! Tempo je kao nedjeljno popodne u bakinoj kuhinji; sve ide polako, razgovara se opušteno, pa i vukovi i princeze zvuče kao da pripadaju toj stvarnosti.
Zvuči nestvarno ali, usmene priče pišu jezik svakodnevnih ljudi, s mirisom domaće hrane i zvukom stare tamburice u pozadini. Tko zna, možda su najvažnije poruke baš one izrečene jezikom kakvim su svakodnevno govorili djedovi i bake… ili onim što se još može čuti na lokalnim slavljima kad priča krene, a gosti se smiju prije nego vino počne djelovati.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nema boljeg mjesta za sitna iznenađenja od svijeta hrvatskih usmenih priča. Skuhaj si kavu (ili rakiju, tko broji), pa ćeš se i sam/a upecati na sve te mudrolije i dosjetke koje stare hrvatske bake lansiraju brzinom munje. Prva stvar koja upada u oči – te priče, premda stare stotinama godina, stoje uz bok bilo kojem modernom “life coachu”. I to besplatno.
Neki su možda očekivali statične opise i dosadu, ali gle iznenađenja — likovi često skaču u oči bogatim karakterom. Zamisliš Marka, ili onu mudru Martu, i vidiš ih življe nego neke ljude iz kvarta. Kad netko spomene dalmatinsku duhovitost ili slavonsku tvrdoglavost — jasno je odakle to dolazi. Kroz rečenice šušti vjetar usred seoskog dvorišta ili mirisi pečene pogače… Tko još može ostati ravnodušan kad se bakina pamet potuče s lokalnim prepredenjakom oko trideset litara šljive ili podijele zadnju jabuku?
Često čitatelj osjeti mrvicu nostalgije, čak i kad nikad nije vrtio jagode ni slušao gusle pod zvijezdama. Netko se sjeti djetinjstva, netko vlastitih obiteljskih prepirki. Posebno zabavno postane kad prepoznaš vlastitu punicu u pričama o (pre)mudroj starici, a onda si kažeš — da nije ovdje i ona imala prste?
Kroz ponekad nespretan, ali izrazito slikovit jezik, te priče ostave više traga nego većina suvremenih romana. Poneki zaplet, istina, zna završiti naglo — ali zapravo, to najčešće ostavi prostor da se sam/a zamisliš što bi ti napravio/la na mjestu glavnog junaka. Posebna draž leži u tome što kod svake nove priče ideš s pola očekivanja, a onda ispadne da smijeh i mudrost izvire točno tamo gdje si mislio da ćeš čuti još jedan klišej.
Za kraj, poznata stvar… Dugo nakon zadnje rečenice, uhvatiš sebe kako pričaš dogodovštine iz “onih priča” vlastitom društvu. A ako te ulovi sumnja vrijedi li sve to vremena — sjeti se, ove priče stvarale su generacije i njihova snaga je upravo u jednostavnosti i toplini. Tko voli prečace do srca, pronaći će ih ovdje bez puno filozofiranja.