Šestinski kišobran više je od običnog predmeta – postao je simbol zagrebačke tradicije i prepoznatljiv znak grada. Njegove žive boje i specifičan uzorak nose priču koja traje već stoljećima i povezuje generacije.
Šestinski kišobran je tradicionalni zagrebački kišobran prepoznatljiv po crvenim, plavim i zelenim prugama, drvenoj dršci i izradi od kvalitetnih materijala, a danas se smatra jednim od najpoznatijih suvenira Zagreba.
Tko god želi razumjeti duh Zagreba, ne može zaobići ovu priču – jer svaki detalj kišobrana skriva djelić prošlosti i mudrosti koju vrijedi upoznati.
Uvod u lektiru i autora
E sad, tko bi rekao da jedan kišobran može imati tako živ opisan život? Pogotovo ako nosi ime Šestinski. Pravi mali gradski “celebrity” među suvenirima — i to s dobrom pričom iza sebe.
Autor
Iza priče o Šestinskom kišobranu stoji Zvonimir Balog. Da, onaj Balog koji vam je možda u drugom razredu izmiješao riječi “cvijet” i “vjetar” pa su se svi smijali u razredu. Pisac, pjesnik, čovjek s prilično neobičnim pogledom na svakodnevne stvari – ako ste naišli na njegove stihove ili pjesme, znate što mislim. Balog nije volio dosadne opise ili dugačke mudrosti (ajmo realno, tko voli?). Njegove rečenice često plešu, zagonetke iskaču niotkuda, a djeci daje prostora da malo razgibaju mozak, i to bez puno filozofiranja.
U svakom poglavlju, Balog “kida” granice zadanih pravila. Ponekad čak i odraslima izvuče osmijeh, što je, budimo iskreni, već samo po sebi čudo. I to je tajna zašto je Šestinski kišobran povremeno završio i u rukama onih koji baš i ne vole lektiru. Rođen 1932., smijao se i pisanjem i muzikom do 2014. godine – i rijetko je tko poput njega znao stvari predstaviti dječjim očima, a opet baciti “kamenčić” mudrosti odraslima.
Žanr i književna vrsta
Šestinski kišobran nije roman. Nije ni dosadna poučna priča iz prošlog stoljeća. Radi se o poeziji. Ali ne onoj gdje se radi reda rimuju “sunce” i “bunce”. Ovdje se rima skriva iza svakog kuta, slike i osjećaja. Poezija Zvonimira Baloga zalazi u fantaziju – tu i tamo proguglate značenje neke riječi, prepoznate šaljivu poantu, a uvijek zavirite iza ugla gdje se obični predmeti pretvaraju u likove s karakterom.
U hrvatskim školama, ova zbirka obično dolazi pod “poetska zbirka za djecu”. Književna vrsta? Lirika, s jasnim naglaskom na igru riječi i simbole svakodnevice. Sjećate se onih trenutaka kad ste u školi trebali “prepoznati simbole” ili “doživjeti pjesničke slike”? E, ovdje su one doslovno iscrtane crvenim, plavim i zelenim prugama kišobrana – kao na ilustracijama u starim udžbenicima.
Čitatelju ovdje ništa nije previše servirano “na tanjuru” — tekstovi često tjeraju na maštanje, razmišljanje, pa čak i razgovor s drugima. Balog vas vodi kroz stihove kao vodič kroz Gornji grad: čas se zaklonite od kiše, čas trčite prema sljedećoj pruzi na kišobranu.
Šestinski kišobran tako ostaje puno više od zbirke poezije – pravi vodič kroz dječju radoznalost, gradske legende i, ponekad, roditeljske živce. Spoj žanra i tradicije, baš prikladno za grad pod Medvednicom.
Kratki sadržaj
Jesi li ikad naletio na onaj šareni kišobran što iskače iz svake zagrebačke turističke vitrine? E pa, “Šestinski kišobran” Balogove zbirke baš tako šareno i veselo otvara vrata dječje mašte – ali i malo zabrlja, zaintrigira i natjera te da kroz stihove traži smisao u svakodnevici. Pripremi se, balavac i odrasli — ovo nije obična poezija!
Uvod
Prva pjesma i cijela uvodna scena – mašemo kišobranom, mahom u prvom razredu, još prevelikim za dječje ruke. Balog te, da prostiš, odmah ubaci u zagrebačku svakodnevicu: “Gle, kiša! Ajmo se sakriti… ili ćemo samo gledati kako kaplje zapinju za drvo?” Već u prvoj pjesmi šušti smijeh, znaš onaj zvuk kad djeca gaze kroz lokve — a stihovi su baš takvi, pitki i lepršavi.
Zamislite scenu: učiteljica, možda u baloneru iz Ghetaldusa, drži knjigu i pita: “Tko je od vas ikad izgubio kišobran?” Djeca šapuću, netko već zamišlja vlastiti tragični kišni fijasko. Ta početna zbunjenost — tipično zagrebačka.
Zaplet
E sad, stvari postaju zanimljive kad Balog upakira prvu mini-avanturu. Nema tu “velikih” zapleta, a sve vrvi malim čudima: tu je neobičan dječak koji razgovara s kišobranom kao da je staro društvo (priznaj, i ti si bar jednom pričao s predmetima kad si bio klinac). Zbirka klizi kroz dnevni ritam osnovnoškolske žurbe — vlažni tramvaji, žvaka zalijepljena na klupu, kolektivno maštanje o zmajevima na krovu škole.
Jedna pjesma, kao usput, baci foru: “A što ako šestinski kišobran stvarno poleti? Hoće li padati bomboni umjesto kiše?” Balog zaroni ravno u dječju psihu, bez imalo straha od glupih pitanja — što odrasle često ostavi zbunjenima. Zaplet zapravo vozi na toj tankoj liniji između smijeha i mudrog “A-ha!” trenutka.
Rasplet
Ne očekujte holivudski klimaks – ovdje se zapleti raspadaju kao kapljice na šarenom najlonu. Rasplet dolazi tiho, gotovo neprimjetno: djeca uče kako pod istim kišobranom stane cijelo prijateljstvo, pa čak i pokoji nestašluk (ili tri). Onaj balavac iz tramvaja? Sad dijeli kišobran s nekim tko mu je jučer maznuo sendvič!
Balog usput baci novu šprancu svakodnevnog junaka: nije to Batman ni ZET-ov kontrolor, već dijete koje usprkos pljusku ne sklanja osmijeh. Djeca možda prvi put skužimo da kiša i nije tako loša kad si u pravom društvu – ili barem sa šestinskim kišobranom.
Kraj
E sad, kraj. Da, imaš osjećaj kao da zbirka nikad skroz ne završava. Balog svojim šašavim završetkom doslovno pozove sve – i klince i odrasle – da dignu svoj “šestinski” iznad glave kad život počne sipati, svejedno je li riječ o kiši ili brizi.
Zadnja pjesma pusti onu nostalgiju koja sagne pred kraj školske godine — knjiga više nije samo o kišobranu, već o svim onim danima kad smo najradije skakutali po lokvama. I tko zna, možda je baš taj šareni kišobran onaj jedini predmet koji nas uvijek vrati doma… ili barem pod dobro društvo na zagrebačkim ulicama.
A ako se ikad pitaš što ponijeti kući iz Zagreba — samo da znaš, kišobran nije samo suvenir. On te podsjeti da ni jedna kiša ne traje vječno…
Mjesto i vrijeme radnje
Ako ste očekivali da vas Šestinski kišobran povede negdje daleko, možda uz more ili na vrh Alpa—zaboravite sve što znate o razglednicama! Ova priča diše i raste na zagrebačkim ulicama. Pravo mjesto radnje? To su stari pločnici Gornjega grada, škripi kamen pod cipelama, sajamska gužva na Dolcu, zvuk tramvaja u podne, miris svježe kave iz obližnjeg kafića, sve „ljepote“ koje samo Zagreb zna složiti u jedan običan dan. Šestine, naravno, s kišobranima na svakom koraku, uvijek spremni za neočekivani pljusak ili veselu povorku.
A kad je riječ o vremenu radnje—eh, tu postaje zanimljivo. Balogova zbirka ne nosi sat ili kalendar. Pjesme klize kroz godišnja doba baš kao kišne kapi niz prozor. Jednog trenutka, u pričama je rana proljetna kiša, u drugom vesela jesenja šarena poplava. Vrijeme je neodređeno, ali osjećaj je uvijek stvaran: svatko tko je barem jednom potrčao pod krović kad pada, prepoznat će se u tim stihovima. Treperi zrak poslije pljuska, djeca bacaju kapljice iz mokrih šalova—priče dišu živom svakodnevicom, bez „vječnog“ motiva muzeja ili prašnjavih arhiva.
Nema ukalupljene povijesti, ni krutih godina. Dapače, netko bi mogao reći da cijeli Zagreb postaje pozornica, balet za kišne cipele. Ritam određuju mali rituali—kišobran, šarena kabanica, školska torba navlažena prvim kapima. Je li 1965. ili 2024.? Iskreno, nije važno… kad stari šestinski kišobran „plesom“ povezuje baku, dijete i slučajnog prolaznika iz tramvaja broj 6, sve vrijeme postaje sadašnje.
Kao što Zagrepčani znaju, svaka kiša ima svoj miris—i svaka priča „svoju ulicu“. Eto, tko god uzme Šestinski kišobran u ruke, našao se usred žive, glasne i ponekad tvrdoglavo vesele zagrebačke svakodnevnice. Jubilarno, bez mape i vodiča.
Tema i ideja djela
Ako ste ikad, kao autor ovog teksta, izbjegavali školu zbog kiše—onda znate da običan kišobran zna biti itekako važan. Šestinski kišobran u Balogovoj zbirci nije samo rekvizit; taj predmet je izlika za šareniji pogled na dosadnu svakodnevicu, prozor prema igrama, prijateljstvu i (ponekad) sitnim nestašlucima kakve su svi radili. Balog, naravno, s posve ozbiljnom nespretnošću, podmeće kišobran tamo gdje bi odrasli stavili znak “zabranjeno igranje”—pa zbirka postaje mini-manifest radoznale mašte.
Što tu stari šestinski kišobran ima tražiti, možda se pitate? Pa, prvo: tema cijele zbirke je zagrebačka svakodnevica kako se vidi očima djeteta, koje prepoznaje ljepotu u trivijalnostima—onoj bakanovoj torbi, prodavačici gorčicama na Dolcu, gromoglasnom pljusku što traži sklonište pod tkaninom šarenih pruga.
Ideja leži puno dublje od kišnih kapi ili nostalgične šetnje. Balog ne prikazuje Zagreb kroz gradske znamenitosti za razglednice, već kroz mikroavanture običnih klinaca—humor, male tuge, nenadani osmijeh kad netko razdijeli čokoladu. Djelo jasno sugerira: prava vrijednost svakodnevice skriva se u spontanosti—u djeci koja zaborave na mokre čarape dok trče kroz lokve, u slučajnim poznanstvima što nastanu kad podijelite suhi kutak pod istim kišobranom.
Taj Balogov ‘kišobran’ u tekstu nije zaštita od kiše nego poziv na otkrivanje zabave tamo gdje drugi vide dosadu. Pravi zagrebački duh leži u sitnim ritualima, trčanju po stepenicama Gornjeg grada, kolektivnom smijehu na tramvajskim stanicama. Okrenite pogled prema običnom i, baš kao djeca u zbirci, možda ćete početi primjećivati boje i kad vani pada kiša.
Nije neobično što školska djeca već desetljećima traže ovu zbirku na policama, nadajući se malo vedrine među domaćim zadaćama i pljuskovima. Balogova ideja ostaje jednostavna—živjeti grad i svakodnevicu s više znatiželje, baš kao kad si, pod tim čudesno šarenim kišobranom, sklonjen od siječanjskog pljuska i školskih briga, barem na trenutak zaštićen.
Analiza likova
Zaboravite na tipične junake s mačem i plaštom—u ovoj priči, Šestinski kišobran vodi glavnu riječ, a njegovo društvo, hm… pa, šarenije je nego zagrebački Dolac u subotu ujutro.
Glavni likovi
Uvijek pomislite na zagrebačke priče, i gle—kišobran se provuče kao nenametljivi heroj. On i nije samo kišobran; tajarac, kako bi rekli stari purgeri, postaje nositelj sjećanja, djetinjih strahova od groma, ali i onih najboljih igara ispod pljuska.
Glavni lik ima ime (ponekad čak i više njih, jer djeca vole improvizirati): Šestinski kišobran. Da, on priča, ali zapravo još više slušaj—dječje tajne, šapate, prepucavanja i maštanja… Sve to ostaje pod njegovim prugama.
Uz njega, najviše pažnje privlači Djevojčica (ili Dječak… Balog često ne daje strogu raspodjelu roda ni imena), ona ili on koji ga drže iznad glave i kroz čije oči gledamo taj dio Zagreba. Ona je neustrašiva onih pošasti gradske kiše, uvijek prva u igri, a nekad glavna inicijatorica avantura. Jednom je kihnula toliko jako, kažu, da su galebovi nakratko pomislili da puše bura.
Zanimljivo, glavni lik nije vođa nego saveznik, tihi prijatelj. Zaklon za male radoznalce, ali i razlog za zajedničko skakanje po lokvama.
Sporedni likovi
Tko god je odrastao u Zagrebu, zna—nijedna dobra priča ne može proći bez škvadre. Uz šašavog kišobrana i njegovu vjernu pratnju, pojavljuju se i ostali likovi koji donose živost u stihove.
U klupama, na pločnicima, čak i između mirisa svježeg kruha iz obližnje pekare, pojavljuju se najbolji prijatelji tog glavnog lika—dječaci i djevojčice svakojakih karaktera. Ima onih što se boje mokrih čarapa, ima onih što su uvijek zadnji pred zbornicom jer su tražili “onu pravu lokvu” za skakati. Frendica koja dijeli bombone, razredni zafrkant koji istovremeno voli i mrzi kišu, teta prodavačica povrća na Dolcu koja uvijek dobaci smiješnu opasku.
Pa onda odrasli—Ali ne onako dosadni odrasli što gledaju u pod! U Balogovom svijetu i vozač tramvaja ima vremena mahnuti, a bakica iz susjedstva zna ispričati najčudniju vremensku prognozu (“Bit će vremena dok nam se ne osuši rublje… a kad je to točno, nitko ne zna!”).
I nemojmo zaboraviti one pasivne sporedne likove: kišne kapi, veseli vjetar, pa i pokoja zbunjena golubica. U zbirci su svi dobrodošli.
Odnosi između likova
Sad, ono što svaki pravi novinar voli istražiti: kako ti likovi “djeluju” zajedno? Nema jasnih granica—sve je igra, podrška, podbadanje, povremeni suhi humor (onaj savršeno zagrebački, između ironije i topline).
Kišobran—savjetnik, publika i partner u svakom nestašluku. Likovi ga prirodno prihvaćaju; djeca ga gledaju kao magičan prolaz u bolji dan. Svaki lik donosi svoje brige pod isti štit.
Među djecom vlada konkurencija (čija je baba ispekla bolje kiflice, tko duže može izdržati bez kapuljače), ali prava bi borba bila zamisliti da netko po kiši ostane sam. Zato je atmosfera stalno vedra, čak i kad oblaci nadviju grad.
Odnos s odraslima pun je blagosti i uzajamnog razumijevanja. Oni puštaju djecu s kišobranom, daju savje—nekad su i sami bili ta djeca. Čak i kiša postaje partner u priči, “prava šefica” koja određuje ritam i ponekad produlji povratak kući.
Stil i jezik djela
Nije li nevjerojatno kako jedna zbirka poput Šestinski kišobran može imati toliko boja, čak i kad govorimo o jeziku? Kad se uroni u Balogove stihove, prvo što upada u oči (i u uši!) jest taj njegov opušten, gotovo zaigran stil. Balog ne piše “tešku” poeziju—njegove su pjesme kratke, lepršave, kao proljetni vjetar na Gornjem gradu. A jezik? Sasvim običan, ponegdje s namjerno ubačenim lokalizmima, baš onako kako bi klinci pričali dok šprintaju prema kiosku na Dolcu kad krene ljetni pljusak.
Sjećam se, prvi put kad sam pročitala “Kišobran za dvoje”, zatekla sam se kako u pola rečenice mijenjam ton… Prvo smijeh, pa tiha nostalgija. Balog te lako navuče na svoju igru riječima, ponekad te pecne s ponekom rimom, onda se izmakne i ostavi ti prostor da zamisliš vlastite slike. Ovdje nećete naći pompozne metafore ili klasične pjesničke figure, već finu igru zvukova i ritma—kao kad netko prebire po žičanom kišobranu dok čeka tramvaj.
Autor često koristi rimovane stihove, ali ne bježi od slobodnog stiha kad treba šapnuti neku iskrenu, možda malo nespretnu dječju misao (“Ili tiho, pod kapima / da bu odmah sunce / kad prođe mama s Dolca”). Najbolji dio? Čak i kad ne znaš što te čeka iza sljedećeg retka, znaš da ćeš razumjeti svaku riječ. Djelo ne mudruje, nego se poigrava—ponekad s rimom, ponekad s ritmom, a često i s lokalnim detaljima.
Ako ste ikad slušali djecu kako izmišljaju pjesme na putu prema školi, jasno vam je kakav je efekt Balogova jezika—zvuči poznato, toplo, blizu, a opet zabavno. No, ima Balog i ono svoje malo “s”: sarkazam. Zna ubaciti šaljivu opasku na račun odraslih, kao da im šapne “hej, ponekad ste stvarno smiješni”, a djeca to dobro prepoznaju i, bez lažne skromnosti, uživaju.
Kad sve skupa zbrojite—razigran ton, šarm zagrebačkog “štimunga” u jeziku i hrabrost da se izbjegne patetika—dobijete zbirku koja, baš kao i šestinski kišobran, funkcionira u svakoj proljetnoj oluji. Možda nećete čuti spektakularne pjesničke figure, ali ćete sigurno osjetiti ritam grada i toplinu zagrebačkog humora na svakom listu.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ako ste ikad vidjeli dijete kako iskače pod šarenim kišobranom, znat ćete koji osjećaj budi Balogov “Šestinski kišobran”. Nema ozbiljne analize koja može zamijeniti to iskreno veselje kad netko prvi put izgovori stih: “pod mojim kišobranom stane cijeli Zagreb”. Nije to samo nostalgično koketiranje s prošlošću—čuveni motiv kišobrana ovdje stvarno funkcionira kao most između generacija. Sjetite se, Balog piše za djecu, ali mi, odrasli, gubimo se u istim tim redcima.
Zbirka na prvi pogled djeluje kao klasična dječja poezija, ali zapravo svugdje upisuje male, “odrasle” mudrosti. Neki će odmah uočiti igru riječi i stila, drugi će se nasmijati sitnicama: recimo, svakodnevnim zagrebačkim kišama koje su odjednom zanimljive. Tek kad pročitate nekoliko pjesama, shvatite da je ovo sjećanje na djetinjstvo, ali i poziv da izađemo van kad padne prva kap. Ima nečeg zaraznog u toj jednostavnosti – kao da prozor sobe stvarno miriše na proljeće kad pročitate “Šestinski kišobran”.
Netko tko nije odrastao u Zagrebu možda neće osjetiti svaku lokalnu igru ili šalu, ali i bez toga zbirka budi toplinu i poznatost. Ljudi se prepoznaju – baš kroz male zgode, čudne zagrebačke izraze, i društvo ispod jednog kišobrana. Čak će i onaj koji je tek u prolazu kroz grad shvatiti čemu sav taj šušur oko kišobrana.
Stihovi zbilja motiviraju na češće zastane. “Zašto su nam odrasli dani tako jednostrani?”—pita se neizravno Balog, a čitatelj ostane zamišljen još dugo nakon što zatvori knjigu. Nema patetike ni velikih riječi, samo gusto protkan humor, vedrina i ona mala, ali bitna, doza zagrebačkog optimizma. Stvarno, nekad je dovoljno samo prelistati zbirku da ti kišni dan bude bar za nijansu lakši.