Nekad se naizgled jednostavne priče kriju iza slojevitih naslova koji potiču na razmišljanje. “U glib” je upravo takva priča – kratka, ali snažna, s temama koje ostaju dugo nakon čitanja.
Kratki sadržaj „U glib“ sažima borbu glavnog lika s teškim životnim okolnostima i unutarnjim dilemama, dok se suočava s vlastitim slabostima i traži izlaz iz bezizlazne situacije.
Svaki redak ove priče otvara prostor za pitanja o izborima, odgovornosti i snazi volje. Tko god je spreman propitati granice ljudske izdržljivosti, pronaći će u ovoj priči mnogo više od običnog sažetka.
Uvod u lektiru i autora
Uhvatili ste se naslova “U glib”, pa možda već slutite – tu nema klasične bajke s prinčevima, nego nešto posve zemaljsko, ponegdje muljevito. (Smijete slobodno zamisliti miris kišne zemlje i čuti blato pod nogama – knjiga, kao i život, rado zaprlja cipele.) Iza jedne kratke priče skriva se autor koji nije slučajno dospio u lektiru.
Autor
Tko zapravo stoji iza ovako prizemnih, a opet filozofski nabijenih redaka? Ime Ivana Gorana Kovačića odmah zvuči – lokalno, ali i pomalo teško zbog svega što ide uz njega. Još kao klinac, on je pisao pjesme koje danas zvuče kao da ih je isprva šapnuo stari vrbački vjetar. Nije nosio masku knjiške distance – njegove priče, poput “U glib”, uvijek zaudaraju na stvaran svijet. Tragedija iz djetinjstva (nije lako odrasti bez oca; život piše najčudnije predloške) nastavila ga je pratiti kroz rat. Imao je samo 30 kad je poginuo, ali iza njega… pa, tu su stihovi, proza i revolucionarna crta koja nikad nije kalkulirala, ni s formom ni s istinom.
Istina, Kovačić nije bio pisac od debelih knjiga i skupih izdanja. Bio je od onih koji bi vjerojatno i danas nosili ruksak s rupom i na margini bilježili sve nijanse ljudske tuge i ponosa. Možda bi ga danas pronašli kako u kafiću zapisuje tuđe razgovore. Ostavio je dubok trag u hrvatskoj književnosti ne zato što se povlađivao pravilima, nego jer je pišući ostajao dosljedan sebi – svaku muku izvukao je iz dna svakodnevice.
Žanr i književna vrsta
Zamislite žanr koji nema potrebu za zlatnom sjajnom naslovnicom – baš kao pjesma koja bolje zvuči kad je otpjevate pod tušem nego na bini. “U glib” sjeda točno tamo gdje realistične pripovijetke caruju. Nema lažne patetike, nema napuhanih riječi – svaka je rečenica kao udarac blatnjavom loptom uza zid.
Pripovijetka je, da si olakšamo život, nešto između romana na kapaljku i priče koja traje taman koliko treba da ostavi trag. Kovačić koristi tu formu da bez milosti ogoli stvarnost pred nosom svog čitatelja. Kad netko spomene “realizam”, misli na priče gdje problemi nisu “eventualno” prisutni, nego su glavna atrakcija – ljudi gube posao, povremeno i nadu, ali dišu, bore se, ponekad i pobijede… što znaju svi koji su ikad zaglavili u prevoju svojih problema.
Zašto knjige poput “U glib” dobiju svoje mjesto u lektiri? Jer nude ogledalo – malo zaprljano, ali zato istinito. Realizam pokazuje lice bez filtera, a ova novela upravo zbog toga stalno viri iz raznih popisa za čitanje. Kao zgužvana omotnica od sendviča u školskom ruksaku: nije naoko posebna, ali sadrži više nego što bi itko očekivao na prvi pogled.
Kratki sadržaj
Neki dan, dok sam prevrtao stare bilježnice iz škole (da, još ih čuvam—tko zna zašto), naletio sam na kratki sadržaj “U glib”. I nije mi trebalo dugo da se sjetim onih osjećaja težine i blata kroz koje sam, barem u glavi, tada gazio s glavnim likom. Ako ti treba brz, a slikovit pregled radnje—riješit ćemo to kroz par redaka, bez mudrologije.
Uvod
Zamisli mjesto gdje se sve usporava—selo toliko malo da svi znaju više o tvojim problemima nego ti sam. Prvi odlomci nas odmah bacaju među blatnjave ceste, teške zimske dane i siromaštvo koje nije samo vizualno, već ga osjećaš pod kožom. Glavni lik živi u gotovo bezizlaznim okolnostima s tek nekoliko zraka nade koje se, iskreno, čine smiješno nedovoljno. Atmosfera—mutna, tmurna, pritišće na prsa. Svatko tko je ikad pomislio “ne mogu ni dalje ni nazad”, prepoznat će taj ugođaj odmah.
Zaplet
E sad, kad misliš da lošije ne može, naš junak se suočava s izborima koji bi i optimisti izbacili iz takta. Blato nije samo ispod nogu—ono je oko njega, u kući, u odnosima, u svakoj mogućoj odluci. Čitanje zapleta bilo bi kao gledanje horora u kojem znaš da nitko neće preživjeti, ali sistematski stojiš uz glavnog lika. Neprestani pokušaji bijega iz svoje stvarnosti, pa vraćanje u još gore stanje—poznato? Mnogi su tada u školskim klupama šaputali “što mu je ovo trebalo”, ali zapravo, tko nije bar jednom zgazio previše duboko i požalio? Lik vapi za promjenom—ili barem tračkom sreće, a ono što dobiva često liči na još čvršće blato.
Rasplet
Stižeš do one točke kad bi i telefonski savjet iz “Friends” dobro došao. Rasplet kod Kovačića nije klasična razrješenja—nema nagle sreće, nema ni iznenadne tragedije a la sapunica. Stvari kulminiraju polako, svakodnevnim odlukama, tapkanjem u mjestu. Glavni lik tone u svoje slabosti—ali ne glamurozno, nego baš onako kako to biva u stvarnom životu, tiho i bolno. Sve je više frustracije, neki odnosi popucaju, drugi se prividno poprave. Kovačić ti zapravo ne da da zavučeš glavu u pijesak. Ili možda, u blato. Čitaš, pa se pitaš—bi li ti napravio isto?
Kraj
Kraj “U glib”… hm, nije bajka. Nema dobitne kombinacije na lotu, nema herojskog povratka. Lik ostaje gdje i jest—možda malo mudriji, ali zasigurno ogoljen do kosti. Mogao bih reći da je kraj gorak, čak i ravnodušan, onako kako to život zna biti. Priča završava tako da čitatelj osjeti neku težinu i potrebu da zrak u sobi bude malo lakši. Neki su profesori inzistirali da je to poruka o ljudskoj izdržljivosti, ja bih dodao—i o našoj sposobnosti da iz blata izvučemo barem dobar razgovor na odmoru (ili u kafiću, za one starije). Tko je čitao, zna: ovo nije happy end, ali je stvaran.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite ovo: vlažna, teška zemlja pod nogama, magla visi nisko nad oskudnim poljem, a negdje u kutu svjetluca skromno selo—baš tamo završava Kovačićeva priča “U glib”. Radnja se većinu vremena mota oko tog jednog mjesta: malo, siromašno selo na hrvatskom seljačkom sjeveru, gdje i najjači malo posustanu kad padne prva hladna rosa. Kuće? Drvene, s krovovima koji prokišnjavaju kad se oblaci navuku nad šoru—ništa glamurozno, ali iz svakog proreza možete čuti nečiju tihu borbu sa životom.
Vrijeme radnje skače između sumornih jutara i beskrajnih večeri, baš kao da su dani stalno natopljeni sivim tonovima. Priča vozi negdje tijekom prve polovice 20. stoljeća—ručni plugovi, par volova, ništa od mobitela, još manje asfalta. Riječ je o godinama kad se oluja još uvijek mjerila prema zraku, a glad prema šaptanju susjede ispod prozora. Ima tu i prizora kasne jeseni, kad iz blata izranjaju djeca bosa, a odrasli šute jer nema se što novo za reći.
Jeste li se ikad zapitali kako je spavati dok kroz slamnati krov kaplje po hladnom podu? Atmosfera se na trenutke čini zagušljiva, kao da svaki dah nosi miris zemlje i dima. Nema tu žurbe, a dani se vuku sporo, češće predugo.
Možda bi netko pomislio da su ovakvi mali prostori predodređeni za zaborav, ali baš suprotno—svaka kišna noć i svaki oskudan ručak upisuju se u tkivo priče toliko živopisno da prosto možete osjetiti kako se blato lijepi za cipelu.
Netko je jednom rekao da vrijeme i mjesto radnje u “U glib” nisu samo kulisa. Oni su suigrači glavnog lika, ponekad i neprijatelji, često jedini stvarni društvo koje mu ne okrene leđa kad stvari postanu napeto. Ako ste ikad prošli kroz zimsko selo bez ulične rasvjete, znat ćete o kakvoj atmosferi pričamo—onoj u kojoj hladnoća reže, a tišina zvoni duže nego bilo koji sat na crkvi.
Nekima je to samo staro selo i par godina, a drugima cijeli svijet zarobljen u mutnom zavoju prošlosti.
Tema i ideja djela
Ako ste ikad razmišljali o onoj osjećajnoj težini kad vas doslovno zatrpa svakodnevica—e pa “U glib” ne preskače nijednu blatušu. Tema se vrti oko borbe pojedinca protiv vlastitih slabosti i još žešćeg sudaranja sa životom koji ne pušta. Glib nije ovdje samo za ukras (da, naslov nije slučajno biran!)—taj osjećaj zaglavljenosti prati likove svakim korakom. Jednom kad zaglibite, nema brzog izlaska—čak i kad cijelo selo može naviti da biste uspjeli, često ostajete zakucani za početnu točku.
Zanimljivo, ideja priče nije furka na “sve je beznadno”. Štoviše, Kovačić šapne između redova—idu teške noći, ali svatko ima ono malo inata za pokušati opet. Ljudska izdržljivost ovdje se pokazuje u sitnicama: lik traži razloge za izdržati, ponekad se zanese maštanjima o boljem svijetu, nekad ga drži samo sjećanje na bolju prošlost. Moglo bi se reći da govori o svima koji su ikad morali birati između kratkoročnog bijega i dugoročnog podnošenja.
Atmosfera? Zgusnuta, siromaštvo sječe kroz prizore kao najjeftiniji nož iz seoske trgovine. Povremeno miriše na zagoreni kruh ili mokru posteljinu, a zvuk kiše na prozoru zvuči kao da priča svoj dio ove sumorne balade. Ideja autora? Ispričati kako izgleda kad čovjek mora preživjeti sa stvarima koje nije birao—i pokazati tuđe izbore kao ogledalo našima.
Uz to, često netko iz školske klupe pita: “A ima li nade?” Pa, ima je, ali ona nije upakirana u celofan. Krčka se u tvrdoglavim pokretima, sitnim otporima protiv tuge, slična onom osjećaju kad nakon maglovitog jutra napokon ugledate komadić neba. Kovačić sve predočava bez ukrasa, ali zato s mjestimičnim bljeskovima autentične ljudskosti.
Zato ako nekad naletite na tu priču i pomislite da je sve prenapuhano—probajte samo malo zagrebati ispod površine. Slojevi se ne tope, nego škripaju pod prstima kao stara vrata kad ih pokušate otvoriti. Možda ćete se iznenaditi što sve ostane zalijepljeno kad jednom dlan zaronite u glib.
Analiza likova
Tko ne voli dobar “likovski obračun”? U priči “U glib” likovi ni ne moraju biti brojni da zagrabe pod kožu. Kovačić ih ne mazi. Svaki ima dubinu, ali i onu svoju gruntovsku bljuzgavost—životi im nisu prosuti šećerom.
Glavni likovi
Možda su u selima zime duge, ali ovdje—hladnoća je ponajviše u ljudima. Glavni lik, Ivan (čitaj: usporediv s mnogim seljacima iz Gorskog kotara), nije uzoran junak. Njegova borba nije filmska—u rukama drži motiku, ne sablju. Škrguće zubima dok vjetar brije, guši ga neimaština, ali ne da se tako lako slomiti.
Nema tu spektakularnih odluka. Ivan poteže teške poteze baš onako kako to rade ljudi na rubu: preživi danas, sutra novi obračun. Povremeno se povuče u sebe—najčešće kraj peći kad djeca u susjedstvu nestanu s praga. Nervoza, ponos, kap tuge, trunku nade u džepu. Nije ništa od toga karikiran, nego baš… poznato. Taj osjećaj nepomičnosti, taj zamrznuti kaput, svaki je čitatelj negdje doživio. Tu je Kovačić bolno iskren.
Ironično, Ivan ne postaje antipatičan. Čak i kad se upliće u vlastite slabosti—poput pokušaja laži ili izbjegavanja odgovornosti—nosi onu univerzalnu ljudsku tankoću živaca kad život daje batine.
Sporedni likovi
Da, Ivan je centar oluje, ali okolo njega vrte se i drugi. Sjetimo se njegove žene, Ane—tiha sila, znaš onaj tip što šuti i radi dok svijet brunda oko nje? Ana vuče gotovo svaku scenu: kad Ivan pukne, ona zalijepi tišinom. Njezine suze nisu napisane, ali čitatelj ih osjeti od prve.
Ana je, jednom riječju, okosnica. Nećeš je čuti kako vodi velike rasprave, ali svaki njezin pogled ima težinu. Često preuzima one najmanje zahvale vrijedne zadatke, skrivena u sjeni čovjeka koji je, barem naizgled, glavni igrač.
Djeca? Ona su tu, ali više kao tiha paralela gladi i brige. Nisu likovi s imenima na svakoj stranici, ali svaki njihov kašalj, svaka rupica na čarapama—podsjetnik su na kontekst. Povremeno se pojavi i susjed, paštroći s komentarima, demonstrirajući onu specifičnu mješavinu znatiželje i sumnje, tipičnu za mala sela.
Ima još nekoliko likova iz sjene—starica s kraja sela, mladić što raznosi vijesti, anarhična krava što probija ogradu. Ponekad je i ta krava zanimljivija od odraslih, samo što ne može progovoriti.
Odnosi između likova
Svi odnosi u “U glib” zapravo klize rubom. Ivan i Ana—nježnost je rijetka ptica, ali odanost ne zafrkava. U jednoj sceni, dovoljno je što Ana podigne pogled: previše riječi, zna biti opasno. Oboje osjećaju krizu—ne zbog manjka ljubavi, već zbog viška briga.
Djeca s Ivanom—veza više osjećajna nego razgovorna. On želi pružiti više, ali često ne zna kako; njihova šutnja nije bijes, nego tihi vapaj za sigurnošću.
Ana i susjedi—kao da nosi cijelo selo na glavi. Kad susjeda dođe po sol ili prokomentira vremensku prognozu, u toj rečenici skrivena je i mala molba za razumijevanje… ili trač. Ana nije ogovaračica, ali poznaje pravila igre.
Unutar cijele ove ekipe napetost tinja. Nije to otvoren sukob, više pritisak koji kad-tad mora pokucati na vrata. Svatko sanja malo svjetla, ali kad živiš “u glib”, i mala iskra djeluje kao vatromet.
Kovačić, nije ti lako — toliko se osjećaja komeša u ovim skromnim dvorištima, kao da čitavo selo diše pod istim dekama. Iskreno? Povremeno je teško povjerovati da se išta može promijeniti, ali nada ipak curi između redova… nevidljiva, ali tvrdoglava.
Stil i jezik djela
Ima onih priča koje te bez pardona opale realnošću—takva je “U glib”. Stil? Pravi old-school Kovačić: rečenice ne traže ukrase, već paraju stvarnost kao nož kruh. Nema tu filozofiranja; sve ide ravno, ponekad kao da čuješ škripu drvenoga poda dok likovi hodaju. Autor ne izmiče teškim riječima, no pazi da svaka pogodi tamo gdje boli. Kratke fraze pune težine nose priču naprijed. Već prva rečenica te uhvati za vrat: nema vremena, čovječe, za uljepšavanja—život je tu, često blatnjav i tvrd.
Ako drag ti je lokalni štih, ovdje ga imaš u izobilju. Kovačić se ne boji dijalekta: domaće riječi i izrazi spajaju čitatelja s ambijentom priče. Nema lažnih fraza, već Ivan psuje onako kako psuje na sjeveru, njegova žena šuti dok peče krumpir u staroj peći. Čini ti se da možeš namirisati vlagu seoske sobe, toliko jezik niže prizore, a da pri tome ne postaje dosadan. Nekakav stari recept za autentičnost—jednostavno štima.
Dobro, možda se pitaš: Što s emocijama? Kovačić izbjegava patetiku. Umjesto velikih riječi, servira ti sitne geste: pogled ustranu, stisnute usne, ruke crne od zemlje. Kad netko u priči progovori, ne zvuči kao iz kazališta, već kao tvoja baka kad je pospana i bezvoljna, ali pravedna do srži. Zbog toga su dijalozi škrti, ponekad grubi, no nenadmašno uvjerljivi.
A što je s ritmom? Tekst često leti—pa stane, baš kad treba. Nema eksperimentiranja s oblicima i žanrovima: Kovačić piše jasno, razumljivo, bez prigušenih značenja. Ipak, ponekad te zna zavarati, pa između dviju rečenica podmetne ti pitanje, bez da ga eksplicitno izgovori.
Na kraju, cijeli jezik djela kao da te tjera da se ogrebeš od stvarnost priče. Nema bjegova, nema fantazija—samo život, onaj koji svakome može pokucati na vrata. Kovačićeva preciznost i vještina pretvaraju svakodnevicu i težinu govora u književnost zbog koje se, kad zatvoriš knjigu, još dugo čuješ vlastite misli kako šuškaju: Eto ti, baš tako je kod nas.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
E sad, zamislite da sjedite na škripavom stolcu, vjetar puše kroz stara seljačka vrata, a svaki drugi redak ove pripovijetke kao da vas gura dublje u blatnjavo dvorište — tako otprilike izgleda prve reakcije čitatelja na Kovačićev “U glib”. Nema šminke; on piše onako ravno, kak’ je došlo. Tko je navikao na ljepše krajolike u knjigama, ovdje će isprva biti pomalo razočaran. Selo, siromaštvo, tmurna atmosfera — nije tu da vas zabavi, nego da vas protrese.
No, zanimljivo, baš ta sirova jednostavnost ima neku privlačnost. Polako, stranica po stranica, padne i unatoč težini teme uhvati osjećaj autentičnosti. Neki možda odmah pomisle, pa zašto čitati još jednu tešku priču? Odgovor leži baš u detaljima: u jednoj rečenici osjeti se hladnoća kuće bez drva za ogrjev, u drugoj kratkom dijalogu nestaje osjećaj patetike i umjesto nje dolazi stvarnost — brutalna, lokalna, nekad čak duhovita u onom crnom, hrvatskom smislu.
Posebno je zanimljivo tko čita Kovačića iz “sigurne” gradske fotelje. Ljudi navikli na svakodnevni luksuz slabo mogu pojmiti što znači kad “suha kora kruha” nije fraza nego realnost. I baš tu Kovačić vuče bodove — tjera na razmišljanje, povlači crtu između tada i sada. Stvari koje današnje generacije uzimaju zdravo za gotovo, u ovoj su pripovijetci doslovce pitanje preživljavanja.
Na razinama likova, izvlači simpatiju bez da ih nameće kao heroje. Nitko nije savršen, svi su do ušiju u svojim borbama. Ana? Simbol one obične, ali izdržljive snage, što ne suze pred djecom. Ivan? Čitatelju je bliži možda baš zato što griješi i lomi se pod teretom stvarnosti, bez lažne veličine.
Stići do kraja “U glib” nije za svakog, realno. Rijetko tko ne osjeti težinu na prsima kad završi zadnji odlomak — kao kad se izađe iz mračne zadruge natrag na svjetlo dana. Ali čak i oni koji ne vole ovakva sumorna djela, teško na kraju odole barem jednom: priznati sami sebi da im je nešto od istine provrilo pod kožom.
Biste li preporučili “U glib” za lektiru? Iskreno, ako tražite knjigu koja će, bez velikih riječi, pokazati zbilju onda i sad, ovaj naslov ima smisla. Možda neće donijeti osmijeh, ali svakako tjera pogled preko ruba poznatog.
Uglavnom — nema tu cvijeća, ali ima puno, ajmo reći, “korijena”. I ono što ostaje dugo nakon čitanja nije stil nego osjećaj: da su ljudska borba i hrabrost stvarne, opipljive i vrijedne pažnje, čak i dok su — doslovno — u glibu.