Nekad su priče o tri nonice bile neizostavan dio svakog djetinjstva, a danas i dalje intrigiraju svojom toplinom i mudrošću. U samo nekoliko rečenica, ove priče prenose vrijednosti koje ostaju s nama cijeli život.
Tri nonice su kratka narodna priča koja kroz likove triju mudrih žena poučava o važnosti zajedništva, iskustva i poštovanja prema starijima. Svaka nonica nosi svoju životnu lekciju, a zajedno otkrivaju snagu tradicije.
Ako vas zanima kako ove priče ostaju aktualne u suvremenom društvu, nastavite čitati i otkrijte zašto tri nonice nikad ne izlaze iz mode.
Uvod u lektiru i autora
Zamislite scenu: tri nonice sjede ispod masline, šaljivo nadmudruju generacije koje dolaze, a negdje u pozadini miris mora. E pa to nije prizor iz reklame za maslinovo ulje—nego prizor iz lektire koja već godinama ima mjesto u školskim torbama, na policama baka i ponekom stolcu uz prozor. Ova priča, ili da budemo točni, zbirka mini-lekcija, funkcionira kao sasvim simpatična karta za povratak u prošlost (ili bar na selo).
Autor
E sad, tko stoji iza tih “nonica” zbog kojih se i najtvrđe srce malo omekša? Za naslov “Tri nonice” često se veže ime Nevena Jurice. Da, dobro ste pročitali—ako ste se zabunili i mislili da je riječ o stvarnoj nonici iz susjedstva koja piše šalabahtere između runde šaha i kolačića, niste jedini! Jurica je ipak autor iz (uglavnom) stvarnog života, poznat po jednostavnom, ali dirljivom stilu.
Za razliku od silnih romana prepunih zapleta, ovaj tip pripovijedanja nas upućuje ravno u srž onoga što čini obiteljsku priču živom—autentičnost, toplina i, jasno, pokoja generacijska lekcija. Knjiga često uleti pod ruku učenicima osnovnih škola, ali nije nemoguće ni da netko odrasliji svojevoljno posegne za njom, pogotovo kad ga udari nostalgija za djetinjstvom ili miris pečenih orahnjača (koga nije, nek digne ruku).
Zabavno je—ako netko pita autora za inspiraciju, gotovo redovito dobije odgovor da su te “nonice” zapravo bazirane na ženama iz susjedstva, rodbini ili izmišljenim klupama pred lokalnim dućanima. I, da, u slučaju da vas zanima: autor i njegova stara baka znali su satima raspravljati o glupostima iz djetinjstva i prednostima domaćih smokava nad uvoznima. Sve to je nekako završilo u knjizi.
Žanr i književna vrsta
Što uopće “Tri nonice” jesu? U formalnim okvirima, radi se o zbirci narodnih priča s primjesama bajke—ali ne one bajke u kojoj princeze bježe u gljivama, nego one domaće, gdje glavna fora nije spasiti princezu, već naučiti slušati starije i ne uzimati život zdravo za gotovo.
Ove priče spadaju u epsku prozu, protkanu tradicionalnim elementima i, tu i tamo, zdravom dozom humora. Ne treba se mučiti s kompliciranim književnim pojmovima: “Tri nonice” pogađaju žanrovski miks “mala mudrost za veliki odmor”. Idealno, baš kao što ljudi vole prepričavati legende ili narodne dosjetke uz kavu, tako su i ove priče sazdane za kratku pauzu, taman kada čekaš da se šalica napuni ili kad kiša dere po prozoru.
Nisu to priče “za djecu” ili “za starce”—već za svakoga tko voli da ga priča zabavi, prigrli i tu i tamo opomene. Neki bi rekli: više “šalica čaja” žanra, nego “gorke pilule” klasike. Eto, savršeno je što se iz svake može pokupiti poneka poruka, baš onako kako to prave nonice znaju: u zafrkanciji, ali i mudrom tonu. Priče su uvrštene u čitanke i lektire, malo iz želje nastavnika da dokažu da i školsko štivo još zna razveseliti, a malo iz kolektivne želje da se ne zaboravi kako je nekad znala “mirisati” bakina kuhinja… ili život.
Kratki sadržaj
Kad itko u Dalmaciji spomene “tri nonice”, odmah se svi sjete nekog šaljivog doživljaja… a nerijetko i mirisa domaće juhe. Ove priče nisu samo stvar prošlosti—one su popodnevna kava, druženje na šufitu, i smijeh koji skriva lekciju iza svakog pogleda kroz prozor. Što vas očekuje unutra? Evo, idemo zaviriti.
Uvod
Nevena Jurica zaronila je ravno u svakodnevicu triju neodoljivih nonica. Baš kad pomisliš da znaš što se sprema, iz ormara iskoči pokoja mudra rečenica ili zafrkantski komentar—sve isprepleteno s dalmatinskom svakodnevicom. Tri nonice nisu likovi iz klasičnih bajki. Ovdje nema ni vila, ni zmajeva. Nema ni krilatih konja (iako, iskreno, nekad bi dobro došao barem bicikl s motorom).
Umjesto čuda—jede se, brblja i ponekad malo posvađa oko kolača ili zaboravljene kištre. Prva stranica već miriše na kuhinju i zvoni od savjeta tipa “Nemoj mi ti solit pamet.” Ako ste ikad pokušali pronaći spas u bakinim pričama da zaboravite školsku zadaću, ovdje ćete se osjećati kao kod kuće.
Zaplet
Odmah nakon doručka, tri nonice ulijeću u novi problem: tko je zaboravio zaliti bosiljak? Rasprava započinje lagano, ali brzo se pretvori u mali verbalni ring. Dok jedna brani rajčicu kao da joj je rod rođeni, druga već okušava britkost jezika na zaboravljenom šeširu iz 1980-ih. Treća? Ona lovi priliku mudro šutjeti dok ne padne prava riječ.
U međuvremenu, susjedi vire s prozora, a jedna kolica puna lavande skliznu niz ulicu. Ovdje nema klasične nevolje— život sam po sebi redovito unese zbrku: nestane struje baš kad treba peći kruh, netko pogrešno donese poštu, pas uskoči kroz otvoren prozor. Sve se pretvara u blagi kaos, gdje svaka nonica gura svoju verziju rješenja.
Nije važno tko je u pravu. Bitnija je vještina snalaženja. Za Juricu, komični trenutci dolaze iz svakodnevice—nonice, kao mali tim, uvijek pronađu način da zajednički premoste nesporazume (ili da netko na kraju popusti, uz zvuke žlice u loncu).
Rasplet
Nakon poduže prepirke, ipak netko primi metlu u ruke… i složno, onako kao što samo nonice znaju, krene spašavati što se spašavati da. Svaka od njih povlači svoje: jedna smiruje psa, druga spašava lavandu, treća iznova postavi šešir tako da izgleda kao da ga nikada nije zaboravila. Ritam dana ometa ih tek miris svježe pečene pogače i povik s ulice: “Ajme, cure, opet je vaša lavanda pobjegla!”
Jurica majstorski pokazuje da male nesuglasice nikad ne traju dugo kad su kolači na stolu i šalica kave na vidiku. U raspletu vidimo onu toplinu koja natjera svakog posjetitelja da sjedne barem deset minuta duže. Ako niste nikad probali ući usred takve ‘svađe’, to nije izvor ljutnje, već prilika za još jednu šalu i novi redak mudrosti—ili barem recept za kuglof.
Kraj
Kako dan curi, nonice, sad već umorne i zadovoljne, prepričavaju dogodovštine s toliko smijeha da ni sok od višnje ne pomaže protiv suza—ovog puta od smijeha. Prijateljstvo se obnavlja uz svaki zalogaj, sve nesuglasice nestaju brže nego zadnji komad srdele na stolu.
Ovdje nema velikih drama ni konačnih pobjednika. Nevena Jurica (tko drugi) zatvori knjigu šaljivim podsjetnikom: život nije bajka, ali nitko vam ne brani da napravite vlastiti happy end uz kavu, kolač i društvo onih koji vas najbolje poznaju. Nonice, svaka na svoj način, pokažu da je sreća puno bliže nego što mislimo—često je dovoljno samo sjetiti se zaliti onaj bosiljak.
Mjesto i vrijeme radnje
Gdje su se te tri nonice mogle susresti? Prilično je lako zamisliti scenu — stara dalmatinska kuća od kamena, baš u onoj uskoj ulici u kojoj svaki zvuk odzvanja kao da se redatelj trudi da i zadnja susjeda čuje kad kreće nova runda tračeva. Ako tko misli da priče o nonicama žive samo u nekim davnim vremenima — e, vara se! Danas, negdje između mirisa fritula i zvuka satelitske antene što se okreće na buri, one se lako pojave.
Radnja obično smješta nonice u srce malog dalmatinskog mjesta, a vrijeme često plovi između prošlosti i sadašnjosti. Naći ćeš ih kako piju kavu na terasi (ili – ako je zima – zgurene oko starog stolca kraj peći), raspravljaju o životnim pitanjima koja zvuče ozbiljno dok u stvarnosti glavno pitanje bude — tko je zaboravio zaliti bosiljak?
Što se atmosfere tiče, autor Neven Jurica baš zna pogoditi živo lice mjesta — iz svakog kutka priče viri poneki detalj: škure koje škripe na jugu, volat pun bosiljka, poneki starinski lonac na štednjaku. Vrijeme lako zapleše — prošlost ne nestaje, nego priča s današnjicom, tako da svaki čitatelj može pomisliti “evo, to je kao kod moje none”.
Priče nisu vezane za strogo određeni povijesni trenutak. Duh vremena se osjeti kroz detalje: stare karirane pregače, radio koji svira Olivera, miris domaće juhe. Jurica ne gubi kontakt s današnjim svijetom, pa tako u pričama proleti i koji smartphone, susjeda koja stišće prašinu s pljosnatog ekrana ili unuk koji u jednoj ruci nosi mobitel, a u drugoj friško pečene kroštule.
Nema tu nekih epskih lokacija — sve se vrti oko doma, male tribine ili uske kalete. Radnja teče sporije nego Netflixova serija, ali baš zato što je ritam života tih nonica u skladu s pomalo zaboravljenim, ali još živim, dalmatinskim tempom: sve polako, uz kavicu i pokoji ‘kako si, susida?’.
I sad zamisli: ljeto, sunce sja, negdje u hladu šušti novina, negdje puca smijeh. Tri nonice i njihovi mali rituali ulaze pod kožu, svejedno čitaš li na mobitelu ili u staroj bilježnici s požutjelim rubovima.
Tema i ideja djela
Ruku na srce—kad god spomeneš “tri nonice”, gotovo osjetiš miris mokrog škalja pod nogama i razvučeni akcent iz malih dalmatinskih kuhinja. Sve vrti upravo oko njih. Jurica ti posloži životne mudrosti u šalici kave… no, nije tu stvar samo u kavi—glavna fora ovih priča zapravo leži u onim sitnim svakodnevnim natjecanjima “čija je zadnja”, s uvijek prisutnim gegovima oko torte ili bosiljka.
Zamisli scenu: tri vitalne, tvrdoglave starice, svaka za sebe mala enciklopedija lokalnih mudrosti. Ima dana kad ih uhvati sjetni moment pa porazgovaraju o starim vremenima, podsjete se na izgubljene navike ili koga su zadnji put podučavale kako se pravilno zamata fritula. A već idućeg trena krenu se šaliti na vlastiti račun. Nježnost i humor idu ruku pod ruku. Ako im opališ pitanje o nekoj ozbiljnoj temi, one ti odgovore smiješkom i izokrenu stvar u anegdotu.
Glavna ideja ovih priča je jednostavna—suživot, toplina i prešutno zajedništvo. Kroz njihove veselo-grintave dijaloge provlači se nit koja na kraju spaja i staro i mlado. Naravno, tu su one sitne podvale oko presoljene juhe, legendarni prigovori zbog neuredno zalivenog cvijeća i beskrajne rasprave o “pravom” receptu. No, uvijek na kraju—neovisno jesu li grintale oko sitnica—izađe priča o podršci i tim svojedobno zapamćenim, a danas ponekad zaboravljenim formama solidarnosti.
U pozadini, Neven Jurica poteže autentične detalje iz dalmatinske svakodnevice—njihov smijeh, povremene suze i prepoznatljiv žamor u prijepodnevnim satima. Pričama daje realističnu, a opet mekanu notu, vraćajući svakoga tko čita (ili osluškuje) u doba kad je svatko znao čije je bilo koje malo dvorište i kad je “poštovanje starijih” bio zakon upisan u svima, a ne na papiru.
Koliko god da te “tri nonice” nekad podsjećaju na vlastitu baku, toliko te iznenade (ili zabave) time što umiju okrenuti i najmanji problem na zafrkanciju. Kad bi mogao doći među njih, vjerojatno bi prvi put na istom mjestu čuo raspravu o politici, vrtu i modi pedesetih—sve u istoj minuti. Baš zato ih vole, prepričavaju i izvan Dalmacije—jer ta neodoljiva mješavina izravnosti, mudrosti i topline svima budi osmijeh.
Jednostavno, ove priče podsjete kako ništa nije toliko važno da ne bi stalo između dvije doze smijeha i mirisa svježe kave na suncu.
Analiza likova
Znate onaj osjećaj kad sjedite u hladu, miris kave vas pokupi iz sna—i tri nonice krenu s pričom? Da, upravo te, njihove stoljetne borbe i pametovanja nose ovu zbirku. A likovi… e njih pamtite još dugo.
Glavni likovi
Ne možete promašiti tri glavne junakinje. Sve odreda nonice, ali nijedna ista. Prva ima jezik brži od misli, viče najviše kad je uvjerena da je u pravu (ili joj jednostavno paše malo buke). Druga, sušta suprotnost—misli dvaput, a progovori jednom; ne da se uvući u sitne spletke, ali bez nje nema prave rezolucije. Treća nonica, najmlađa, ordinira između njih poput sukobljenog prevoditelja. Njoj božićni kolači i kafa znače više nego pobjeda u raspravama.
Što ih veže? Svi njihovi rituali—poput silnih partija briškule, beskrajnog prolijevanja kave i čangrizavih prijepora o tome čija je juha najgušća. Kad jednom uvuku nekoga u svoj krug, brzo shvate zašto ih selo zove “Tri mudrostolova”—ništa ne promakne njihovu oku.
U jednom danu, svaka će pokazati slabosti. Prva se naljuti radi presoljene juhe, druga popusti pred zaboravom, treća ipak održava mir. Ako ste ikada prisustvovali beznačajnoj prepirci za stolom (zbog pogrešno zarezane pogače), jasno će vam biti: ove tri dame žive za male bitke i velike zagrljaje.
Sporedni likovi
Selo, znate već, nije samo kulisa—njemu pripada cijela plejada pomoćnih “statista” koji s vremena na vrijeme začine priču. Tu je barba Toma, legendarni prodavač ribe koji uvijek zna tko je što zaboravio na placi. Župljanin Jozo povremeno im isporuči vreće smijeha, dirljivo nespretni poštar donese vijesti i svježe tračeve. Zanimljivo, ni jedan od njih ne uspije izbjeći lekcije koje im nonice usput poklone… iako bi rado pobjegli.
To su likovi koji s rubova ubacuju novu energiju: marketašica Tonka doturi domaći sir kad vidi da nečija glava visi, a susjeda Ljubica svojim pojavama ublaži ljutnju. Neki nestanu nakon par poglavlja, drugi ostave trajni miris (ili mrlju) u pamćenju. I svaki od njih, makar ne progovorio više od dvije rečenice, ostane zabilježen u anegdotama—baš kao oni “čudni susjedi” koje imate i vi.
Odnosi između likova
E sad, ovo nije puki popis “tko je kome što rekao”. Nema trenutka dosade među glavnim likovima—družina ribara, znanaca i ‘nonica’ stalno balansira između smijeha i nadmudrivanja. Kava se dijeli bez ustručavanja, ali ne i komplimenti; prijateljstvo ponekad napukne na sitnici, kao tanjur na kamenom podu, ali se već iduće jutro sljepi.
Odnosi rastu kroz male ispade, poput povremenih ljutnji ili tihe šutnje kad tko pogriješi. Zamslila je netko da drama može nastati oko običnog bosiljka? Tu ste u krivu—kod njih se i sitnica pretvori u sapunicu dana, sve začinjeno zajedničkim smijehom kad oluja prođe. Kad koja pokaže slabost, ostatak ekipa to ne shvaća kao izliku, već kao znak da je vrijeme za još jednu rundu kolača.
Ima dana kad se atmosfera zategne toliko da se može rezati nožem. Ali, po dolasku večeri, opet sjede zajedno. Kako bi drukčije? U tim trenucima zajedništva, u raspravama i šalama, vidi se sav duh koji čini njihove priče neodoljivima—i, priznajte, tko ne bi rado sjeo za njihov stol barem na sat vremena?
Stil i jezik djela
Tko kaže da nonice znaju biti tihe? Dovoljno je preslušati prvu stranicu i već osjetiš onaj poznati val žamora — priče su nabijene tipičnim dalmatinskim dijalektom, pa tu prava šaka karaktera dolazi do izražaja bez ikakve zadrške. Ako je netko išao očekivati školski književni jezik, mogao bi se uhvatiti za glavu! Često koristi one riječi koje više znaš od bake nego iz udžbenika — “fritule”, “spiž”, “baš me briga” — i stvarno nije štedio na lokalnim začinima.
Autor, Neven Jurica, očito voli kad je jezik neuljepšan, pa su noničini izrazi puni živopisnih usporedbi i svakodnevnih fraza. Točnije, kroz razgovor tri nonice više puta se spotakneš o sitne, almost nečujne gegove (malo tko će zaboraviti njihovu raspravu oko toga čiji je bosiljak napokon doživio “belu smrt” od žeđi). Svađe su ti kao juha kad malo “pobigne” sol — nije planirano, ali grije i zaboli točno koliko treba.
Nema tu umjetnog sjaja — rečenice su kratke, često prekinute s uzdahom ili ponekim “Ma daj, molin te…”. Jezik je jako zvučan i prizemljen, često budi asocijacije na stare okupljaonice i ranojutarnje kave koje traju duže od planiranog odlaska na tržnicu. Tko je ikada proveo ljeto u Dalmaciji lako će pronaći riječ, miris ili zvuk koji će ga teleportirati ravno na sjenovitu klupu ispod murve.
Jurica pametno koristi toplinu i humor svakodnevice — opisi mirisa, zvukova, pa čak i okusa dolaze kao val, pa imaš osjećaj da si zapravo prisluškivao razgovor tri stare susjede, a ne čitao ispolirani književni tekst. Upravo taj jezik, s dozom sirove iskrenosti, pridonosi autentičnosti i čini likove bližima nego što to može učiniti čistokrvni književni standard.
Da, ima i onih “tajnih sastanaka” pod smokvom, ali su baš kroz taj dijalekt i stil svi prizori puni ironije i onog legendarnog, neponovljivog dalmatinskog šarma. Sveukupno, jezik i stil nisu domišljeni samo radi efekta — tako zvuče prave nonice kad raspravljaju o stvarima koje su, ruku na srce, često važnije od vremenske prognoze (ili novih štruca kruha iz pekare).
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Neki kažu da su “Tri nonice” više od priča—one su, ruku na srce, prava mala zbirka životnih bisera. Čitatelj se vrlo brzo ulovi kako prepoznaje svoje susjede, a možda i vlastitu baku, u svim onim svakodnevnim dijalozima i šaljivim prepirkama oko nečijeg bosiljka. Te nonice nisu superjunakinje iz Marvela, ali—ozbiljno—tko bi ih mogao zamisliti kako preskaču nebodere kad s lakoćom “preskaču” teme svih lokalnih tračeva i obiteljskih zavrzlama? Njihove zgode podsjećaju na razgovor na placi ili na jutarnju kavu, s onim klasičnim tapšanjem po ramenima i pokojim pogledom prema crkvenom tornju.
Jurica je u tekst uvukao onu mirnu dalmatinsku ironiju, začinjenu šalom, ali i ponekom “špicom” koja vas natjera da zastanete i zamislite se kad zadnji put niste zalili vlastiti bosiljak… ili možda preskočili najdraži ritual s dragom osobom. Zanimljivo, autor ide korak dalje pa daje svakom poglavlju okus stvarnih, neuljepšanih trenutaka: osjeti se i parajuća kuhinjska para i mrvicu zavisti kad treća nonica napravi bolje fritule. Tko zna, možda je pravi recept zapravo – dobro društvo.
Djelo nosi atmosferu druženja, sitnih uspona i padova, s naglaskom na humoru koji istinski odražava duh mjesta. Ako se baci pogled na komentare po forumima ili Facebook grupama, jasno je: čitatelji ne ostaju ravnodušni. Netko prizna da se rasplače poslije druge priče, drugi podijeli fotku svoje none i šaljivi komentar o “originalu”. Tako knjiga postaje svojevrsno “ogledalo” svima koji vole tu jednostavnost, smijeh i staru naviku okupljanja oko stola.
Za nekog tko traži slojevitu, realističnu ali nenapadnu prozu—upravo takvu kakvu obitelj ima svakog nedjeljnog ručka—“Tri nonice” svakoga iznenadi (i prigrli) toplinom, jednostavnim mudrostima i onim osjećajem da vrijeme s pravim ljudima nikada nije izgubljeno. Tko još ne bi poželio sjediti za tim stolom, makar i na kratko?