Ponekad najdublje misli dolaze iz tišine, a zbirka “Tišina i druge pjesme” upravo to potvrđuje. Ova knjiga nudi kratke, ali snažne pjesme koje potiču na razmišljanje i otkrivanje skrivenih slojeva svakodnevnih osjećaja.
“Tišina i druge pjesme” donosi zbirku poezije u kojoj autor kroz jednostavne stihove istražuje teme samoće, ljubavi i prolaznosti, ostavljajući snažan dojam na čitatelja kroz sažetu i iskrenu emociju.
Svaka pjesma otvara vrata novom pogledu na svijet pa se čitatelj lako pronađe u stihovima i prepoznaje vlastite misli među njima.
Uvod u lektiru i autora
Znaš ono kad ti u ruci prvi put zasvijetli zbirka pjesama, a na naslovnici tišina – ali ne obična, nego baš ta, velika i podebljana? E, “Tišina i druge pjesme” razvaljuje baš tom atmosferom. Znate ono kad vam netko pošalje poruku bez riječi, ali osjetite sve? Tako je s ovom zbirkom. Vrijeme je da zavirimo u pozadinu – ima tu nečega poznatog, ali i sasvim svježeg, svakodnevnog, a opet posebno nježnog.
Autor
Tko stoji iza svega? Autor zbirke, Mirko Knežević, onaj tihi čovjek iz drugog reda kojeg često nećete prvo primijetiti na književnim večerima, ali kad ga čujete – jasno je da riječi ovdje nisu slučajno posložene. Mirka sam prvi put sreo na promociji u jednom, pa, ne baš fancy kulturnom centru. Svi su šutjeli, a on – pa, ostao dosljedan naslovu. Njegov rukopis vuče malo na Tina Ujevića, no s modernim, gotovo digitalnim zamahom. Nekima je Knežević “pjesnik malih stvari” (i to kažu baš na forumima ljubitelja poezije), jer iz banalnosti (list na tramvajskoj stanici, miris kave pred ispit) izvlači sve ono zbog čega sjedamo i čitamo još samo jednu pjesmu. Bio je finalist nagrade “Jutro poezije” 2022., a sjećam ga se kao jedinog koji je tada na bini nosio tenisice i pričao o zaboravljenoj šalici.
Iskreno, čitajući njegove stihove, lako je zamisliti kako tip sjedi na klupi u Maksimiru, gleda zalazak i – ni ne trudi se sve objasniti. Autor je i urednik male biblioteke “Stih na dar”, pa se ne čudi ako upoznaš njegov rad i među mladima. Iako često govori o tišini, njegov utjecaj u književnom krugu sve je, samo ne tih.
Žanr i književna vrsta
E sad, daj mi definiraj: što je žanr ove knjige? Poezija, naravno, ali nije to ona “pjesnički klasik” poezija zbog koje si nekad u školi zapinjao na rimama. Ovdje pričamo o lirici koja grize, ali ne grmi – budi osjećaje suptilno, više poput onih pjesama koje čuješ u sitne sate dok cijeli grad spava (nikad vam se ovo nije dogodilo? Slažem se, i meni rijetko).
Kratka, minimalistička forma – pjesme rijetko prelaze deset stihova – donose efekt “manje je više”. Sjećam se učenika koji se uvijek naslonio na radijator i komentirao: “Ovo je kao kad me mama pusti da još malo spavam, sve stane u minutu, a vrijedi više od sata”. Lirske slike voze kroz svakodnevicu: tramvaji, peciva iz pekare, slučajno pronađena pisma. Nema tipične stroge rime, ali zato ima ritma koji se provlači između redaka i tjera te da pjesme pročitaš više puta (barem meni tako radi).
Ako se zapitate gdje ovakvu liriku smjestiti među ostale, bliska je with urbanom poezijom – sramežljiva, ali brutalno iskrena. Nešto između Jesenjina i moderne Instagram poezije, ali bez filtera i bez viškova ukrasa. Ova zbirka je za one koji u tišini traže odjeke, ali i za ljubitelje starih tramvajskih vožnji i novih početaka.
Kratki sadržaj
Eh, gdje početi… Znaš onaj osjećaj kad ti tišina nije samo šum u pozadini nego kao da ti šapće nešto staro, poznato? E pa, upravo tako zvuče prve stranice “Tišina i druge pjesme” Mirka Kneževića. I odmah da razjasnimo—nije to zbirka od koje ćeš dobiti glavobolju od pretencioznosti. Ne. Ovdje imaš poetske mini-eksplozije, a svaki stih kao da te gleda direktno u oči i pita: “I, gdje si ti u ovom svemu?”
Uvod
Mirko Knežević te već u prvoj pjesmi baci na teren. Nema zagrijavanja, nema lažne skromnosti. Tišina, prema Mirku, nije samo odsutnost buke. Ona je – i tu on briljira – prostor gdje ljudi skrivaju tuge, zamotane u običnu svakodnevicu. Ponekad bi čitatelj najradije viknuo: “Daj reci već nešto!” ali Mirko ti ne dopušta da požuriš. Ljubav je ovdje, ali djeluje kao stidljiv gost – trepće na vratima, čeka da ju netko pozove unutra. Taj osjećaj, taj lagani nemir, stalni je “gost” cijele zbirke.
Zaplet
Evo gdje tekst postaje zabavno zbunjujuć… Ali na najbolji mogući način. Mirko te baca iz jednog osjećaja u drugi, doslovno u tri stiha – taman kad pomisliš da znaš o čemu je sljedeća pjesma, on promijeni naglasak pa ti se izmakne stolica pod nogama. Odlomci o prolaznosti nisu teški i crni kako to zna biti kod drugih autora; ovdje su više kao blagi podsjetnici, onako, šapnu ti na uho kad misliš da ih ne primjećuješ. I, gle čuda—tragovi svakodnevnih scena prođu kao vozovi kroz stanicu: “miris kave u zoru”, “hlače od jučer”, “lutanje bez cilja nedjeljom”. Svaka pjesma ima svoju malu, ali konkretnu krizu. Nekad se ta krhkost sakrije iza banalnog—poput zvuka vjetra kroz suho lišće na pločniku.
Ako bi pitao Mirka zašto piše takve zaplete—vjerojatno bi samo slegnuo ramenima i rekao, “Jer je previše tišine oko nas.”
Rasplet
Odjednom, ostaneš s pitanjem: Pa dobro, čemu sve to? I ne znaš više je li tišina nešto što te guši ili oslobađa. Stihovi sad donose male, ali presudne obrate. Sjećanja se pojave kao duhovi iz ormara, nekad lagano zatresu, nekad samo prođu. Ne pokušava Mirko riješiti ni tuđe ni svoje nedoumice o ljubavi, životu, čekanju. On više voli bacati zagonetke, a rješenja prepustiti tebi. Vidi se utjecaj modernih Instagram pjesnika—rečenice od četiri riječi, ali svaka udara. I, što je najbolje, pjesme ne završavaju na zadnjem stihu. Ostanu u glavi, “kao pjesma koja ne zna stati”.
Ponekad se čini da Mirko voli što ti ništa ne daje na gotovsko. Osjetiš tu težinu, pogotovo kada pjesma završi naglo, kao pokvaren radio. Čitatelj preslaguje riječi u glavi, traži još jednu zraku smisla.
Kraj
Nema vatrometa ni velikog “ta-da!” na kraju. Knežević samo tiho zatvori vrata. Posljednja pjesma ti kaže: “Ti znaš što tišina znači, neću ti ja crtati.” To je kao da gasiš svjetlo i provjeravaš jesu li svi tvoji nemiri otišli spavati ili su se samo bolje sakrili. Osjećaš, možda prvi put, kako nečija tišina ima okus. I zvuk. I miris starog kaputa. Zbirka se ne oprašta s tobom dramatično – umjesto toga, tjera te da pročitaš novu pjesmu. Ili barem da na minutu odložiš mobitel, samo da vidiš hoće li ona tvoja svakodnevna tišina šapnuti nešto novo.
Reći će netko – “Pa to je to?” Ali upravo je u tome čar: Mirko Knežević ti ostavi posljednju riječ. Tišina nije samo njegova tema – ona postane i tvoja suigračica.
Mjesto i vrijeme radnje
E sad… imaš onih romana gdje te odmah bace u Pariz, na kišni most, s vinom i bagetom pod rukom—ali kod Kneževića, nema tog turističkog vodiča. Mjesta? Tko traži geografske koordinate ovdje bi mogao ostati gladan – pjesme ti se otvaraju između tramvajske stanice na Novoj cesti, tihe sobe sa stolom zatrpanim knjigama, ili usred gradske vreve u sparno ljetno popodne. Nije Zagreb eksplicitno prozvan, ali svi ti gradski detalji, disanje asfalta, pa čak i zvuk roleta u sitne sate nekako ti šapću “poznato je ovo… baš ovdje”.
Vrijeme? E, tu knežević nije pao na školskoj klupi iz lektire: ne piše “godina 2024.,” ne razbacuje se modnim markama, nema ni spomena Instagrama ili selfija. Vrijeme lebdi kao onaj osjećaj subotnjeg jutra, dok svjetlo pleše po parketu, ili tišina kasne večeri kad grad zadrijema, a misli pomalo plutaju između dvaju svjetova—sada i onoga što je prošlo. Svaka pjesma više traži tvoj trenutak nego što nameće svoj.
Osjetiš i kratkoću vremena kad pročitaš stih o ljubavi koja nestane brže nego što se kava ohladi, ili o samoći što se uvuče svakodnevici kao stara udobna majica—možda si je i sam navukao neki tmuran dan. Nije bitno jesi li na klupi u Botaničkom vrtu, ili buljiš u strop prašnjavog stana dok vani pada kiša – vrijeme i mjesto u „Tišini“ lako postanu tvoja svakodnevica.
I baš zato te zbirka, ako joj daš šansu, zaskoči na najčudnijim mjestima: kad prestaneš listati ekrane i pogledaš kroz prozor, kad uhvatiš vlastiti odraz na zamagljenom tramvajskom staklu. Kneževićeva radnja ? Nije uklesana u kalendar – ona tiho živi ondje gdje i ti.
Tema i ideja djela
Kad Mirko Knežević u zbirci “Tišina i druge pjesme” počne šaptati o tišini—nije to ona dosadna, učionička tišina. Ovdje tišina ima šum, vibraciju, onu mrvu srama i tuge koju možda i vi nosite negdje ispod jakne dok čekate autobus. Zvuči poznato? Pjesme iz ove zbirke vuku korijen od toga što nismo rekli, ali možda smo trebali ili nismo znali kako. Zanimljivo je kako tišina u njegovim stihovima zna biti gužva, a ne odsustvo—nema tu patetike, samo gola svakodnevica.
Motivi… hm, kako ih prepoznati? Samoća nije tu da plaši, nego da izvuče reminiscenciju na neki hladan siječanj u kvartu ili onu večer kad gradske svjetiljke bacaju sjene po prljavom snijegu. Ljubav klizi tekstom kao nezgodan, sramežljiv gost—tu je, ali stalno iza ugla. A prolaznost? Ma to je već stari znanac: tip na kojeg naletite u ponoć kad ulazite u stan pa ne znate jeste li mu trebali mahnuti ili ga izignorirati.
Ideja djela ne podvaljuje čitatelju instant rješenja. Svatko tko je zaronio u Kneževićeve stihove naići će na zagonetke bez ključa. Pjesme se ne utrkuju jedna s drugom, svaka nosi vlastitu svjetlost—ili, ponekad, maglu. U toj mreži svakodnevne tuge, pojavljuju se mikro trenutci (da, baš oni sitni, koji bi vam promakli da ne zastanete na času) gdje se nerijetko nalazi zrno nježnosti, ironije ili čak oporog humora.
Osjetiti Kneževićevu zbirku znači prepoznati vlastitu tišinu, ali i buku svojih misli. Ponekad, kao kad naiđete na stari tramvaj pa vas zvuk metalnog klizanja iznenadi, tako i neka pjesma iz zbirke pogodi točno u ono zašto niste našli prave riječi. I baš zato, kad netko pita koja je stvarna ideja ove zbirke, odgovor je jednostavan: dozvoliti sebi da osjetite više nego što ste planirali. Sve drugo je tekst između redaka.
Analiza likova
Ljubitelji poezije, spremite se—ulazimo u galeriju Kneževićevih lica. Ovdje nitko ne šeta s Shakespeareovim monolozima, ali nećete biti ni sami. Tko ustvari stoji iza te tišine u pjesmama? I ima li itko osim autora pravo na reflektor u ovom tihom kazalištu stihova?
Glavni likovi
Upravo tako, najveći „igrač“ ovih pjesama zapravo ne nosi ime niti kaput od likova kakve poznajemo iz romana. Glavni lik ovdje je lirski subjekt—ali pritajen je, nema onih bombastičnih ulazaka kroz vrata. Kao neprimjetan prolaznik na tramvajskoj stanici ili lice koje ugledate u odrazu prozora usred noći. Kad pročitate: „Tišina je sve što mi je ostalo,“ shvatite—on je taj. Prisutan, a često nevidljiv.
U nekim pjesmama, osjetit ćete i autorov konkretan glas—kao kad u mini-eseju sebi priznaje strah od usamljenosti ili propituje osjećaje što vise u zraku poput prašine pred oluju. Kneževićev lirski subjekt nije filozof-učitelj ni romantičan patnik, nego netko tko se pita, zapaža i šuti više nego govori. Neće vas siliti na empatiju, samo vas ponekad zadirne rečenicom koja, kad je pročitate, zalijepi se uz vas kao reklama u inboxu. Da, taj tihi promatrač, prvi je „glavni lik“ ove zbirke.
Sporedni likovi
Nađite detektiva u sebi—jer ovdje nema klasičnih sporednih likova kao u nekoj sapunici. Svejedno, u ovim pjesmama povremeno izrone nečija ramena, pogled mlade žene u tramvaju, otisak ruke na staklu ili, možda, zujanje frižidera usred noći (nije šala—probajte čitati pjesmu pred spavanje pa će vam svaki zvuk biti sumnjiv).
Ti figuralni detalji, mini-likovi, zapravo su više situacije nego ljudi—ali iz njih „proviri“ tuđa blizina, prolaznik koji podigne pogled i nestane, dijete koje gleda u mamu dok vani sipi kiša. Dovoljno diskretno da se u njima prepozna netko drugi, a dovoljno stvarno da osjetite prisutnost još jedne duše ispod tih stihova. Fora je u tome što nitko nije nacrtan, ali svi su, na neki način, tamo—tko god imalo promatra svijet s rubova, pronaći će komadić sebe među sporednima.
Odnosi između likova
Ajmo realno—ovdje nema ljubavnih drama ni suza na mostovima, ali odnos ipak postoji i to baš u toj napetoj tišini. Lirski subjekt najčešće luta između unutarnjih monologa i tihih sudara s drugim „likovima“—bilo stvarnim, bilo onima iz sjećanja ili mašte. Kako to izgleda? Jedna pjesma donese osjećaj rastanka, ali drugi stih probudi šapat uz rame. Susreti su kratki, ali nabijeni, kao kad dvoje ljudi sjede u istoj prostoriji i šute o svemu što ih muči. Tu nema razgovora, ali ima puno „neizrečenog”.
Za ilustraciju—kao kad pročitate stih „pogledali smo se i sve je stalo“, ne znate jeste li vi gledali nekoga ili netko vas. To je taj odnos: lebdi, nije uklesan, a opet pritisne na prsa kad mu pustite da se razvije. A onda, baš kad pomislite da će se likovi povezati, pjesma zaškripi i vrati vas na početak—ponovno sami, ali možda malo manje sami nego prije.
Ponekad je cijeli odnos između likova sveden na odmaknutost ili nepokrenutost: sjede jedno kraj drugog, a između njih kilometri nerazgovorenih misli. Knjiga zapravo nudi prostor za vaše odnose, projicirane na te nevidljive figure—možda zato ni ne treba više likova. U svakoj praznini ima mjesta za vas, samo, naravno, ako se dovoljno dugo zadržite u tišini da ih čujete.
Stil i jezik djela
Kad netko prvi put otvori Tišina i druge pjesme, možda očekuje veliku poetsku dramu—ali ne, ovdje sve ide “tiho”, gotovo nečujno. Knežević piše kao netko tko je upravo ispustio mobitel na pod usred tramvaja i ostao zbunjen gledati vlastiti odraz u prljavom staklu. Ni sjaja, ni lažnih poza—iskrenost u obliku kratkih rečenica i jednostavnog jezika.
Zaboravite klasičnu rimovanu poeziju iz školskih čitanki. Ovdje nema grčevite potrage za savršenom rimom ili predugim stihovima. Sve stane u nekoliko redaka, ponekad i u jednu misao. Način izražavanja podsjeća na dobru Instagram objavu—ništa viška, ništa nepotrebno. Znaš one zgusnute poruke koje te pogode ravno u želudac? E, Kneževićevi stihovi pogađaju baš tako.
Možda vas iznenadi koliko svakodnevnog jezika ima u djelu. Nema arhaičnih riječi, kompliciranih sintagmi, ni “velikih mudrosti” upakiranih u dvosmislene rečenice. Umjesto toga, fraze poput “kasno je” ili “tišina ovdje zvoni” stvaraju bliskost, kao kad na brzinu izmijenite poruku s prijateljem u pola noći.
Znate onaj osjećaj kad sjedite u kafiću i slušate šapat gradske buke, pa vam se čini kao da ste usred filma? Tom atmosferom odišu i Kneževićeve pjesme. Stil je minimalistički, rečenice kratke, često prekinute naglom točkom, baš kad pomislite da bi mogao reći malo više. Jezik djeluje “ogoljeno” – nema šminke, nema patetike. Analitičari bi rekli: jasnoća i ekonomičnost.
Ponekad bi čovjek pomislio da autor vrti vlastiti film u glavi. On, zapravo, koristi ritam pauze i tišine mnogo češće nego interpunkcijske znakove. Zvuči čudno? Probajte naglas pročitati bilo koju pjesmu iz zbirke—plivaju kroz uho kao da su napisane za tišinu, ne za publiku.
Ako ste ikad pročitali pjesmu i pomislili: “To je, kao, baš moj život u četiri riječi” — sad znate zašto. Stihovi se služe svakodnevnim rječnikom, ulaze u obične trenutke i nekako ih pretvaraju u poeziju. Bez poziranja. Bez velikih gesta. Baš kao tišina kad svi odu iz kafića, a vi na trenutak ostanete sami sa sobom.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
E sad… “Tišina i druge pjesme” nije ona zbirka kroz koju samo preletiš dok kuvaš kavu. Kad pročitaš nekoliko stihova, imaš osjećaj kao da si slučajno upao usred tihog razgovora dvije stolice. Svatko tko je ikad gubio u besanoj noći ili tulumario u vlastitoj glavi može prepoznati ton ovih pjesama—svaki stih je kao šapat iza zatvorenih vrata. Sjećam se, jedan prijatelj mi je priznao da mu je zbirka pokvarila jutarnju rutinu — doslovno je kasnio na posao jer se zadržao čitajući pjesmu “Tišina.” Pa probajte to objasniti šefu…
Zanimljivo, Kneževićeva zbirka ne pokušava zadiviti, nego te natjera da zastaneš na sekundi—kao kad vidiš poznato lice u tramvaju, ali nisi siguran je li to stvarno tvoj bivši iz srednje. Nema velikih riječi, nema kićenja. Sve je nekako “na izdisaju,” tako jednostavno da poželiš pročitati naglas, pa čak i kad si sam doma. Zvuči pretenciozno? Baš i nije — “Tišina” ima onu kvalitetu zbog koje ti se nabaci knedla u grlu kad najmanje očekuješ. Sjećam se, netko je napisao da je Knežević “poeta sitnih sati,” kao netko tko zna gdje nastaje melankolija, i nije pogriješio.
Osobito fascinira koliko autor zna stisnuti emociju u svega tri reda. Primjer: pjesma “Prolaznost” — kratka kao SMS od starog prijatelja, ali ti ostane cijeli dan složena na dnu hlača kao mrva kruha. Što je najbolje, nema gotovih odgovora. Svaka pjesma djeluje kao da te pita “Što ti misliš?” pa se nađeš kako se vrtiš između stihova i vlastitih misli. Neki kažu da su Kneževićevi stihovi previše škrti. Možda, ali nitko tko voli poeziju koja ne nameće, nego sluša, ovdje se neće osjećati prazno.
U jednoj raspravi (znam, nitko ne čita poeziju na kavama, ali eto, mi smo čudaci), prijateljica je priznala da joj je ova zbirka zamijenila večernju playlistu. Umjesto glazbe — stranica, šutnja, pa još jedna stranica. Nema puno zbirki koje se usude toliko toga prešutjeti, a svejedno te “uhvate” kad misliš da si pametan i ne možeš se vezati za papirnato ogoljele rečenice.
Knežević ovdje ne izigrava mudraca. Pjesme nisu teške, ali su teške onom tankom, svakodnevnom ozbiljnošću, bez glume i teatralnosti. Ostavlja dojam da nije potrebno sve reći — dovoljno je vidjeti je li netko naišao na tvoju tišinu i prepoznao tvoj trenutak, makar trajao sekundu. Eto, možda nije zbirka za svako raspoloženje, ali — kad stigne pravi trenutak — ne silazi ti iz glave.