Što bi se dogodilo kad bi Isus sjeo i počeo čitati novine? Ova neobična slika potiče na razmišljanje o suvremenom društvu i svakodnevnim vijestima kroz prizmu mudrosti i suosjećanja. Knjiga „Isus čita novine“ otvara prostor za dublja pitanja o vrijednostima, istini i odgovornosti svakog pojedinca.
Kratki sadržaj „Isus čita novine“ opisuje kako poznata biblijska figura promatra svijet današnjice kroz novinske naslove, promišljajući o ljudskim djelima, moralnim odlukama i izazovima s kojima se društvo svakodnevno susreće.
Kroz ovu priču čitatelj dobiva priliku preispitati vlastite stavove i navike, a možda i otkriti novu perspektivu na svakodnevne informacije koje oblikuju njegov pogled na svijet.
Uvod u lektiru i autora
Možda ste se i vi zapitali – tko je zapravo smislio naslov „Isus čita novine“? Nije baš naslov koji svakodnevno viče s polica knjižara, zar ne? Pa krenimo otpočetka da razjasnimo misterij autora i vrste ovog neobičnog književnog dela…
Autor
Kad padne ime naslovljeno velikim slovom „A“ (autor – ne zaboravljamo važnost), priča često vodi do jednog od onih književnika čiji rukopis znate po zadnjem zarezu. Ovdje za kormilom stoji Zoran Ferić. Da, baš taj—tip koji uvijek ima priču o susjedu što živi iznad stanice tramvaja ili o mami koja sprema dvosatna variva. Ferić je lokalni lik – rođen u Zagrebu, novinar, profesor, a poznat i po svom britkom humoru i često začudnim temama. Bit ćete iznenađeni, ali njegove priče često zalutaju među školske lektire (i to ne onog dosadnog tipa kojeg biste radije zaobišli). Ne vjerujete? Provjerite popis književnih nagrada, a usput, poslušajte koju anegdotu iz njegovih satova u školi – govore učenici da predavanja izgledaju kao stand-up show.
Dosta često Ferić uzme svakodnevnicu pod povećalo, pa ju preokrene naglavačke. Možda ste već naletjeli na njegove zbirke priča ili romane puni neobičnih likova, postmodernih začkoljica — ili samo zafrkancije na račun domaćih običaja. Ima taj čovjek nos za „velike teme“ u sitnim stvarima. „Isus čita novine“ nije izuzetak.
Žanr i književna vrsta
A sad žanrovski ringišpil – jeste li više za kratku priču ili roman? Jer „Isus čita novine“ spada u kratku prozu, preciznije – zbirku priča. Ne radi se o ljetnom štivu za plažu, znate onim lakim romantičnim štivima. Ovdje se ulazi u svijet gdje susrećemo svakodnevno – obiteljsku večeru ili vožnju tramvajem – ali kroz prizmu nečeg neobičnog. Nije ni čisto fikcija, a nije samo mimohod stvarnosti – šeta se po granici satire, društvene kritike i književne igre.
Zanimljivo je to – čitati Ferića znači umočiti prste u kolač gdje klasične teme imaju neobičan šlag. Nema tu uvriježenih podjela žanrova – Ferić skače s ironije na realnost kao da se radi o dječjoj igri školice. Njegova kratka priča vas natjera da stanete na minutu i kažete: „E, to sam i ja, samo nisam znao reći“. Ako volite knjige koje kopaju po svakodnevnim vijestima, pa se pitaju „što bi sada Isus rekao o svemu ovome?“, našli ste bingo.
Kratki sadržaj
Zaboravite dosadne sažetke iz školskih čitanki—ovdje vas čeka „Isus čita novine“ na način kako ga je Zoran Ferić stvarno zamislio: s trunkom cinizma, pomakom i barem prstohvatom svakodnevne kafanske filozofije. Idemo odmah u glavu, bez posrednika.
Uvod
Isus se iznenada nalazi usred naših briga—ne fenomenalnih čuda, nego običnog nedjeljnog rituala: on sjeda uz šalice kave, frkće na naslove iz Jutarnjeg i pokušava dokučiti kamo je pobjegao zdrav razum. Autor tu ne razmišlja o nekoj religijskoj debati, nego o onim stvarima koje liječnici zovu „egzistencijalni pritisci“—ili, ako pitate vašu baku, običnoj ljudskoj zbrci. Grad Zagreb treperi negdje između urlika s Trga bana Jelačića i mirisa starih tramvaja. Isus čita, zuri, pa se zapita – Tko je napisao sve ove vijesti? A što bi sam Bog mislio o statistici nezaposlenosti ili da je Eurosong zavladao glavnim naslovnicama? Da ne duljimo, otpočinje jedno nimalo sveto putovanje kroz sve naše domislice, gluposti i pokoju gorku istinu.
Zaplet
Glavni zaplet? Zamislite Isusa kako prelistava Sportske novosti. Svaka priča iz knjige nosi posvetu današnjim „malim ljudima“—onima koji vire sa stranica crne kronike, s oglasnih stupova ili čak s Facebook memova o domaćoj politici. Jedna dionica vodi do gospođe koja gubi sve lude opklade, druga do skejtanja na Jarunu kad pada kiša, a treća do glavne rasprave o tome treba li vjerovati u optimizam kad su naslovi skoro uvijek pesimistični. Zoran Ferić, neukrotiv tip iz školskih lektira, koristi Isusa kao zrcalo (doduše, bez svete aureole): tu nema pokajanja ni velikih obraćenja, nego tek ponekog pogleda „izvana“. Zapleti iskaču neočekivano, katkad kad lik kupi zaboravljene novine za susjeda, ili kad netko od njih pročita horoskop i baš mu pokvari dan. Ispod svega, stalno lebdi pitanje: Kome zapravo vjerujemo? Šutnji, naslovima ili sebi?
Rasplet
A onda, taman kad misliš da si shvatio smjer—priče naglo skaču s jednog na drugi dnevni problem. Isus se susreće s glavnim dilemama naših jutarnjih kava: čitanje između redaka, pokušaj slaganja lažnih vijesti, gunđanje na nepravdu u komentarima ili usporedbe s boljim danima, kad su bake još vjerovale svemu što piše u Slobodnoj Dalmaciji. Svaka anegdota raspliće neku našu kolektivnu nesigurnost i čitatelj se ne može ne zapitati: Jesmo li ikada naučili razlikovati bitno od šuma? Kroz Ferićev humor i ironiju, likovi postaju bliski nam kao susjedi s kata. Raspleti nisu hollywoodski dramatični—oni su mali, iskričavi, često tragikomični: vijest te pogodi, ali ne znaš bi li plakao ili se smijao.
Kraj
Na kraju, ništa od ovoga nije moralna lekcija zapakirana sa zlatnom trakom. Isus odloži novine, zasvira radio i veselo izgubi u buci grada. Kraj svake priče gotovo da ostavlja otvorena vrata—ništa nije potpuno razjašnjeno. Ferić tjera čitatelja da sam razvije antirecept za preživljavanje medijskog kaosa: kako skrolati naslovima a ne izgubiti dušu, kad informacija ima više nego kava na šanku. Da, baš to—nema velikog katarsi, baš kao ni kod stvarnih vijesti. Sve ostaje malo naopako, pomalo smiješno, i brutalno iskreno. Zaključak? Sve dok Isus čita novine, nitko nije sasvim siguran tko je ovdje lud, a tko prosvijetljen.
Mjesto i vrijeme radnje
Pa gdje je točno Isus u Ferićevoj priči s novinama pod rukom? Zaboravite Jeruzalem ili beskrajne pješčane dine. Ovdje se radnja preseljava ravno u dobro poznati Zagreb — i to ne onaj kičasti s razglednica, nego onaj tmuran, pomalo šašav, s mirisom ustajale kave u zraku i pogledima koje susrećete na tramvajskoj stanici ispred Importannea. Zamislite: vani je jesen, nebo nad gradom viseći poput pohabanog kabanice, ljudi u jaknama vječito žure negdje, a u rukama škripe novine Jutarnjeg ili Večernjeg lista. Nije to neka apstraktna kulisa — to je Zagreb koji svi trenutačno živimo ili smo ga živjeli: gradski prozori uplavljeni svjetlom ekrana, pubovi krcati svakodnevnim pričama i prozorčići vijesti otvoreni dok ključate za ručkom.
Ferić ne preskače godišnje doba… Isus ulijeće u svakodnevicu negdje između devet ujutro i tri popodne, baš kad novinski stupci najviše paraju društvo, a radio bruji najnovije vijesti iz Vlade i Sabora. Sve je prepuno detalja s kojima se lokalac može poistovjetiti — kiosci na svakom uglu, zvuk stare tipkovnice iz obližnjeg internet-caféa, pa čak i sitna psovanja na prometnom semaforu kod Zrinjevca. Osjeća se da priča diše ovdašnjim zrakom, s mirisom bureka i kavom iz kave-to-go šalica.
Vrijeme priče nekad funkcionira kao blagi “time lapse”—pogodno za dozu sarkazma i ironije. Jedan trenutak Isus debatira o naslovnici pune panike zbog recesije, a drugi je zalijepljen za kolumne o studentskim kreditima ili budalama na reality televiziji. Sve se odvija sad, odmah, danas, ali kroz perspektivu nekoga tko bi, iskreno, trebao biti miljama daleko od bure političkih i društvenih gluposti.
Ako ste iz Zagreba — ili samo pratite našu svakodnevnu štoriju — jasno vam je: ni vrijeme ni mjesto u “Isus čita novine” nisu slučajni. Štoviše, čitava ta kulisa miriše na nervozu, ismijava navike, a ponekad izvuče onu tihu nelagodu dok čekamo tramvaj i gledamo svijet kroz oguljene novinske rubrike. Priča se odvija na ulici, u kafiću pokraj Trešnjevke, u hodniku neke javne ustanove. Baš tamo gdje netko s torbom punom briga čita o tuđim nevoljama — i, tko zna, možda traži neku natruhu nade ili zdrave ironije među redovima.
Sada, ako vas itko upita gdje je Isus iz Ferićeve priče — recite im: tamo gdje je zadnji put padao kišni listopadski dan, s nogama na mokroj zagrebačkoj kaldrmi i glavom u oblaku novinskih naslova.
Tema i ideja djela
Sad, kad se spomene zbirka priča „Isus čita novine“, rijetko tko ne podigne obrvu—zar stvarno Isus, novine i mali hrvatski dnevni problemi? Jes! Ferić je tu napravio nešto nalik na kafanski razgovor sa susjedom iz baš onog nebodera na Savici: ulovio je duh vremena i posjeo ga za stol nasuprot Isusu, ali bez biblijskog aureola—više s podočnjacima, trećom kavom i jutarnjim vijestima.
Sama ideja? Dati glas onom unutarnjem komentatoru kad se čitaju crne kronike i šaljive vijesti, ali umjesto nas, komentira ih Isus. On, sasvim običan lik među nama, gura kolica kroz dućan, viče na televizore u kafićima… i onda se pita ima li smisla sve to čitati. Umjesto moraliziranja (neće vas Ferić lupiti po prstima), dobit ćete ironiju, toplu dozu sarkazma i hrpu svakodnevnih situacija koje mirišu na šmarn, pržene kobasice ili tekstil iz onog dućana na uglu.
Ferićeva tema stane u nekoliko riječi: provjeriti koliko su vrijednosti, informacije i osobni sudovi klimavi kad „sveti lik“ zaluta u realnost—pogotovo tu našu, zagrebačku. Svaka priča iz zbirke bocka po novinskim naslovima, zaviruje pod navlakućiće svakodnevnice i pušta da i čitatelj osjeti komadić nevjerice, jer… nema rješenja ni utjehe, ali ima onaj zagonetni smiješak kad prepoznate vlastite nedoumice.
I, nije li to i poanta? Ferić inzistira da sami preispitujemo – tko nam i zašto oblikuje stavove iz tih novina, koliko nam je doista do istine ili bar dobre zezancije u tramvaju. Da, upravo tu, među ljudima, mirisima i vječnim jesenskim depresijama, raste i humor, ironija i pokoja zraka nade—ali ne holivudske, već one zagrebačke, malo ogoljene, možda pomalo nespretne… i neodoljivo iskrene.
Ako ste ikad popili kavu u kafiću s pogledom na dolazak tramvaja, znate atmosferu. Ljudi kasne, gunđaju, smiju se „glupim vijestima“. Ferić je tu ironiju ispisao kroz lensu Isusa, prikazujući našu svakodnevicu – s trunkom topline, šakom ironije… i naslovima nakon kojih je teško ostati ravnodušan.
Analiza likova
Tko bi rekao — Isus iz naslova zapravo sjedi uz prozor, lista novine i razmišlja o realnim jadima prosječnog Zagrepčanina. Ferić nije stao na šalici kave. Ubacio je cijeli šank života, red komičara, red cinika. Dok papir šušti pod prstima, kroz svaku rečenicu prosijava ono nešto naše – ironija, mala tuga i smiješak kad čitamo naslove.
Glavni likovi
Ako ste očekivali biblijsku ozbiljnost, knjiga vas odmah razuvjeri — Isus ovdje nije propovjednik, nego licem u lice s naslovima iz „Večernjeg“ i „Jutarnjeg“. Taj lik, zapravo, više nalikuje onom susjedu kojeg srećete u pekari nego ikoni na vitraju. Isus Ferićev promatra stvarnost lagano nervozno, s finom dozom srama jer, priznajmo, ni njemu nije lako probaviti naslove poput: „Radnici ostali bez plaće“ ili „Još jedan reality skandal“.
Isus preispituje sve, od dnevne politike do praznog frižidera. Iz njegove unutarnje borbe kapaju sarkastične i duhovite misli — često s neobičnim pitanjima koje bi i sam čitatelj poželio postaviti glavnim urednicima. Uopće, koliko često glavni lik povuče crtu između nade i ironije? Ovdje, svaki dan, uz novinsku crninu i miris jeftine kave. Ferić ne skriva: Isus je netko tko se pita vrijedi li istinski boriti se za istinu među svim ovim lažima – kao da listajući odražava umor cijelog grada.
Sporedni likovi
Možda mislite da sporedne figure ostaju po strani, ali, iskreno, Ferić je tu baš škrt na milosti — svaka sporedna persona, ma koliko sekundarna, ima svoj autentičan trenutak u svjetlu reflektora. Tu su, među ostalima, zgubidani iz kafića, novinski prodavači, tete iz tramvaja s blaziranim pogledom, i nabrijani komentatori sportskih rubrika.
Netko će se sigurno prepoznati u onoj babi koja stoji kraj kioska i glasno zbraja novinske afere (svaka treća rečenica joj završava „ma daj, molim te!“). Pa prijatelj s posla, uvijek s diplomom filozofije u rukavu, koji se s Isusom nadmudruje dok žlicom struže dno čaše u kafiću „Kod Sveca“. Neki su ti likovi prolazni, ali svi ulaze u taj šareni mozaik gradskih briga — baš onaj kakav susrećete čekajući tramvaj na Trgu. Sporedni likovi – iako nikad u centru — najbolje nose onaj osjećaj da, koliko god veliki problemi bili, kava i novine uvijek nađu put do ruku.
Odnosi između likova
Veze među likovima ovdje imaju onaj poseban, zagrebački miris magle i stare prašine iz novinskog kioska. Niste sigurni tko tu koga više treba — Isus svoje kompiće (i komentatore) za dobar razlog da ostane normalan ili oni njega da im netko ispriča istinu, bez šminke i filtera. Između svakodnevnog prijekora, podrugljivih šala i doza kiselog optimizma, stalno titra osjećaj zajedničke izgubljenosti.
Jedan trenutak Isus filozofira s vlasnikom kafića o besmislenosti sportskih vijesti — drugi moment neki prolaznik mu šaptom priznaje da već tjedan dana ne kupuje novine jer „ionako je sve isto, sinko“. Te mikroskopske interakcije, često ispunjene povučenim humorom i nijansom tuge, pletu mrežu odnosa koji ne izgledaju grandiozno, ali nose težinu svakodnevice.
U takvim odnosima nema lažne dramatike — svatko od likova nosi vlastiti svijet na leđima, pa kad se sudare njihovi pogledi, dogodi se neka mala istina, neka novo iskopana šala ili zajednički uzdah. Ako tražite ljubavne zaplete ili velike izdaje, možete komotno preskočiti. Ovdje, istinska drama skriva se u sitnim nesporazumima, pogrešno pročitanim naslovima i susretima gdje se riječ „istina“ svaki put gricka iznova.
Stil i jezik djela
Ajmo odmah na stvar—ako ste ikad čitali nešto od Zorana Ferića, znate već: stil mu je kao stari zafrkantski trenč—pomalo ispran, prepun izrezanih džepova ironije i gombanja s običnim frazama. Ovdje jezik sjaji na dva načina: jednom nogom u zemlji satire i drugom u, nazovimo to tako, zagrebačkoj melankoliji. Već na prvoj stranici „Isus čita novine“ osjetite taj njegov ludi mix—u rečenici se usidri žargon iz centra grada, odmah uz grandiozna pitanja smisla života. Tko drugi, ako ne Ferić, može natjerati lik Isusa da razmišlja o reklami za sok i istovremeno o moralu društva, sve u istoj priči?
Ne, nema ovdje onih strogih rečenica iz starinskih romana. On baca, ponekad šamara rečenicu, pa ostavi tri točke… jer baš tako teče razgovor u birtiji. U jednom trenutku Isus naglas razmišlja gdje nestaju svi ti ljudi iz crnih kronika; u drugom – opisuje zvuk listanja novina kao da se radi o kiši u listopadu. Sve je nabijeno ironijom. Humor se doima kao podnevno sunce na Dolcu—jako, ponekad cinično, ali domaće.
Surova stvarnost? Ferić je ne prekriva šarenim zavjesama. Čak i kad Isus komentira naslovnice novina—„Još jedan političar uhvaćen s prstima u pekmezu!“—čitatelj lako osjeti gorčinu ispod smijeha. Nema patetike, samo britka riječ koja prolazi kroz teme kao nož kroz maslac. Dijalozi? Pršti od njih – likovi zvuče kao vaši poznanici iz kvartovske pekare. Svaka psovka, svaki uzdah na početku rečenice potpuno odgovaraju realnim ljudima; zvuči poznato, jer takav je i zagrebački jezik – pun prečaca, podsmijeha, pokojeg izleta u filozofiju kad krenu kiše.
Ako boli – Ferić će to priznati bez okolišanja. Riječi nisu birane da maze, nego zgrabe i protresu. I baš zato stil i jezik ove knjige ostaju dugo u glavi, poput mirisa pečenih kestena na Jelačić placu. Priče su slojevite i kratke, često s neočekivanim obratom već na strani i pol—nema odugovlačenja. Nakon svakog tko zna kojeg natruha ironije, dobijete maleni emocionalni udarac, pa se zapitate kad ste zadnji put sami pročitali vijesti bez da ste odmahnuli rukom.
Uživljavanje u tekst dolazi prirodno—čitatelj postaje dio scene, svjedok susreta između svakodnevnog i gotovo svetog, onako kako to može samo netko tko zna što znači i smijati se i odustati, na istoj tramvajskoj stanici. Kad Ferić piše, Zagreb zvuči stvarno, problemi su opipljivi, a jezik ima okus kave (i ponekad hladnog piva).
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Netko tko se prvi put susretne s „Isus čita novine“ možda ne očekuje onaj osjećaj zbunjenosti nakon prve pročitane priče. Stvarno, Ferić ubode točno tamo gdje peče—gdje novinski naslovi, ironija i svakodnevni Zagreb susreću začudnog Isusa u tramvaju. Sve zvuči običnije nego što zapravo jest… onaj tihi humor zbog kojeg se čitatelj spontano nasmije, ali tek kad shvati koliko su tičice na žici zapravo likovi iz redakcije s Iblerovog trga.
Malo tko ostane ravnodušan nakon što pročita Ferićev opis zagrebačke jeseni kroz miris kave i starog papira. Neki se lako pronađu u tom prohladnom jutru na Zrinjevcu, dok drugi postanu svjesni vlastitih medijskih navika—koliko često gutaju poluinformacije bez razmišljanja. Nije neobično da se netko uhvati kako u autobusu lista vijesti na mobitelu i pita se što bi Isus rekao na reklamu za brzi kredit ili naslovnicu s političkom aferom. Evo, baš kao kad baka komentira poskupljenja u Sparu: jednostavno, brutalno iskreno, a pomalo smiješno.
Priča preokreće svakodnevicu i tjera na ono čuveno preispitivanje—jesu li „mali ljudi“ zaista toliko nevidljivi ili samo prebrzo prolaze kroz dan? Čitatelji kažu da su ih upravo te „male“ scene natjerale da kasnije obraćaju više pažnje na vlastite postupke, možda čak i da izbjegnu prepirku na kiosku. Neki priznaju, nije lako ostati imun na Ferićevu ironiju, ali još teže je ostati isti nakon čitanja.
Na kraju, onaj osjećaj nesigurnosti i blage nade, kao kad ostane pet kuna viška na računu, ostaje još dugo nakon što knjiga sklizne s noćnog ormarića. I to je Ferićev poklon: da se svakodnevne borbe, ironije i male radosti, barem na trenutak, učine smislenima.