Mnogi se sjećaju romana “Bum Tomica” kao priče koja je obilježila djetinjstvo generacija. Djelo Silvije Šesto donosi toplinu, humor i svakodnevne zgode dječaka Tome, poznatog kao Bum Tomica, koji se na svoj način nosi s izazovima odrastanja.
“Bum Tomica” je roman o dječaku Tomici koji kroz zabavne i ponekad neobične situacije u školi i kod kuće uči o prijateljstvu, obitelji i sebi, pritom zadržavajući vedar duh i iskrenost.
Svaka stranica ovog romana podsjeća koliko su jednostavne dječje misli često mudrije od odraslih zaključaka. Tko želi razumjeti svijet očima djeteta, pronaći će u ovoj knjizi mnogo više od obične priče.
Uvod u lektiru i autora
Znate li onaj trenutak kad neka knjiga upadne na popis lektire i svi u razredu, osim možda zaljubljenika u knjige, samo uzdahnu? E pa, “Bum Tomica” rijetko dobiva takav tretman—čak i oni najzadrti čitatelji često se zalijepe za Tomicine avanture kao za svježe žvakaće pod klupom. Ne brinite, ovdje nema sporednih likova koji govore kao roboti. Sve što slijedi, ide ravno u srž; bez filtera, bez pročitanih fraza.
Autor
Silvija Šesto—ime koje možda isprva zvuči kao prezime nekog lika iz kvarta. Ipak, ona je autorica s ozbiljnom dozom ludosti za pisanjem dječje i omladinske literature. Rođena u Zagrebu krajem sedamdesetih (nećemo sad brojati godine, nije pristojno), Šesto je tijekom svoje karijere prošla sve od performansa do ozbiljnih romana za velike i male. Majke mi, likovi iz njenih knjiga znaju biti toliko stvarni da ti dođe da im pošalješ poruku na Messenger.
Vragolasti stil? Ima ga u malom prstu. Nema filozofiranja o životu kroz kilometarske opise drveća—umjesto toga, Silvija baca djecu i roditelje pravo u ring svakodnevnih problema, nesporazuma, provala smijeha i suza na hodniku. “Bum Tomica” nije jedini hit; spomenimo naslove kao “Debela” ili “Tko je ubio Adama?”—tko zna, možda vam neka od tih knjiga jednog dana pokuca na vrata školske torbe. Književni nagradni ormarić? Popunjen je. Kad vam netko kaže da je ova autorica uspjela pogoditi srž dječjeg mentaliteta, ne preuveličava—”Bum Tomica” se čita još od 2002. i ne prestaje biti relevantan.
Koliko je Šesto ključna figura na domaćoj književnoj sceni možeš zaključiti po njezinoj hiperaktivnosti—piše, prevodi, drži radionice i, usput, doseže generacije koje ni ne znaju što su analogni telefoni.
Žanr i književna vrsta
Ajmo razbiti led bez dosadnog uvoda—”Bum Tomica” nije povijesni roman, krimić ili epska avantura sa zmajevima (barem zasad, jer tko zna što Šesto još skriva u rukavu). Radi se o dječjem romanu, i to onome koji pršti stvarnim mirisima škole, lonca s grahom i, tu i tamo, oznojenom dlanom kad roditelji dovikuju s kauča.
Roman baca loptu na teren svakodnevnog života i promatra što se događa kad je uhvate klinci—i tu nema varanja. Nema obaveznog sretnog kraja, nema uvodnih lekcija o bontonu. Sve je napisano tako da možete gotovo osjetiti ploču pod prstima i čuti fijuk krede kada profesorica kasni.
Književnu vrstu nije teško pogoditi—priča se gradi linearno, Tony Hawk na skateboardu kroz školske zgode i nezgode. Prozni tekst, jasne scene, a u rečenicama nema lažnog pametovanja. Šesto tjera svoje likove da rastu, griješe, lažu, ponekad i vrište—onako kako klinci zaista rade. Nema tu idealiziranja, samo pravi život serviran uz porciju humora i malo (ili puno) sarkazma.
Primijetit ćete da žanr vuče korijene iz realističnog prikaza djetinjstva, bez filtera poznatih bajki ili izlizanih superjunačkih klišeja. Šesto u “Bum Tomici” svakodnevicu pretvara u ring za male borbe—i uspijeva je učiniti urnebesno zanimljivom. Ovo nije puki roman za djecu, nego mala kazališna predstava svakodnevnog (za djecu i odrasle s trunkom nostalgije).
Kratki sadržaj
Neka vas naslov ne zavara—ovo nije još jedna zadaća za lektiru na brzinu sklepan dan prije škole. “Bum Tomica” svira svoju notu, onu koja te digne iz klupe i natjera da se nasmiješ i kad kiša pada po prozoru. Gotovo da mirišeš kraj one odbačene klupe gdje Tomica sanjari.
Uvod
Svi znamo onaj osjećaj kad te netko prozove u razredu… e, baš tako počinje i Tomičina priča. On nije tipični “najbolji učenik”, a ni štreber—ako ćemo iskreno, bliži je onim klincima koji (slučajno naravno) uvijek nešto zafrknu. Njegova ekipa: Jura, Hrvoje, a tu je i sestra. Njihove priče ne zvuče poput bajki – više nalikuju na šuškanje u hodniku kad zaboraviš zadaću. Tomica pokušava preživjeti “divlje” dane osnovne škole, neugodne susrete s profesorima i legendarne roditeljske sastanke (tko se nije znojio pred starcima nakon što ih razrednica pozove?).
Atmosfera? Šarena, uz puno gega, pa i tuge, kad Tomica provaljuje zašto ga zovu “Bum”… Ipak, iza svega stoji običan dječak koji ponekad samo želi da ga odrasli puste na miru—barem dok ne prođu kontrolni.
Zaplet
Jedan trenutak sjediš s tom lektirom, a sljedeći si s Tomicom u njegovoj obitelji gdje svatko nešto kuka. Mama ganja po kući, tata filozofira, sestra ponekad šapne nešto što se ne piše u školske dnevnike. Najzabavnije zaplete stvaraju male svakodnevne situacije, od “bježanja” iz škole do famozne potraga za izgubljenim papirom koji je Tomici (sigurno!) bio u džepu.
Ne zaboravimo likove – svaki ima svoj mini svemir. Jura je uvijek spreman na spačku, Hrvoje je sinonim za “što god da napraviš, bit će urnebesno”, a obiteljska dinamika često kulminira pravom domaćom galamom (koji je put do škole najbrži kad kasniš – tko nije barem jednom “izgubio” torbu?). Izazovi prijateljstva – zamisli da te prijatelj izda na velikom odmoru, a ti se pitaš gdje su otišli svi sendviči. Iza svih problema – ipak, puno više smijeha nego suza.
Rasplet
Avanture dostižu vrhunac kad Tomica i ekipa upadnu u krajnje neugodnu, ali svakako zabavnu zbrku – nešto tipa razrednog projekta koji pođe naglavce. Tu više nije pitanje hoću li dobiti jedinicu − sad je na kocki cijela reputacija pred razredom, ali i povjerenje roditelja.
Situacije sa školskim nastavnicima i obiteljskim debaklima sve više kuhaju atmosferu. Tomica u jednom trenu otkriva da nije najgori na svijetu, a ni sam – svatko ima svoju malu katastrofu. Ovdje se pojavljuje i ona iskrena dječja mudrost: ponekad je bolje reći istinu, makar dobiješ po prstima, nego prešutjeti i ostati sam u problemu.
Do kraja “bum” nije samo nadimak – postaje simbol toga kako i kad sve pukne, uvijek imaš nekoga tko će te dočekati sa vicom (ili barem toplom štrudlom nakon škole).
Kraj
E sad, ako očekujete spektakl poput Marvelovih filmova – nema ga, ali… Upravo zato ovaj roman ostaje poseban. Kraj nije patetičan, nego realan – onakav kakav ti se podvuče pod kožu. Tomica shvaća da mu “bum” u imenu ne smeta. Ponosan je na svaku spačku, pad i uspon, jer su dio njega.
I da, rodzitelji možda i dalje viču zbog prošlogodišnjih cipela (koje čudom još traju), ali atmosfera je topla, prepuna šala i sitnih pomirbi – ono kad znaš da će ti oprostiti, bar do sljedeće zgode. Ne šalje Tomica poruku “budi savršen” – šalje ti poruku: “budi svoj, s glupim forama i svim padovima.” I zato se na zadnjoj stranici romana nekako i sam nasmiješ, kao kad čuješ da su tvoje stare tenisice još uvijek “moda” na igralištu ispred škole.
Mjesto i vrijeme radnje
Kad bi Tomica mogao teleportirati svoje probleme, pa nestati iz one zagušljive zagrebačke učionice — tko ga ne bi razumio? Priča o Bumu Tomici diše gradskim zrakom baš tu negdje oko Savske, među tramvajima što zvone ujutro i školskim torbama teškim kao snovi devetogodišnjaka. Sve se to vrti u današnjem Zagrebu, bez lažnog sjaja, baš s onom mješavinom nervoze i topline koju samo glavni grad može isporučiti. Nema ni trunke bajkovite magle — tu su zgrade, kiosci, autobusi, poneki uplakani pas i vozači koji uvijek kasne.
Vrijeme radnje? Moderno, neposredno prepoznatljivo svakom klincu koji obuva tenisice prije jutarnje navale na hodnike osnovne škole ili čekanja pred portom dok opomene lete brže od klikova mišem. Tomica prede kroz školske sate, proljeće miriši kroz otvorene prozore učionica, dan odmjeren zvonom u 12:15 i ritmom života kojem ni odrasli baš ne mogu uvijek ukrasti smisao.
A kako stvarno izgleda to Tomičino okruženje? Zamislite pravu hrvatsku školu s pomalo oguljenim klupama, “strogom” nastavnicom koja komentira svaki gaf i razred pun djece koje jednako gnjavi matematika kao i strah od roditeljskog sastanka. Doma — stan “jedan plus jedan”, mama u papučama, televizor tutnji u pozadini, a Tomica balansira između smijeha i sitnih katastrofa svakog djetinjstva.
Da, ima tu i srpanjskih sparina i prvih jesenskih kiša. Zagreb nije samo kulisa — on je živi lik u romanu. Promjene godišnjih doba, vikendi podalje od škole, mirisi vrućih kifli pred kioskom. Čak i oni koji nikad nisu trčali za tramvajem prepoznaju puls tog grada: kaos, šala, svakodnevica i milijun tihih “bumova” koji ugrade djelić identiteta svakome tko je, barem jednom, bio mali — kao Tomica.
Tema i ideja djela
Tema „Bum Tomice”? Nije to samo još jedan roman o osnovnoj školi, ako ste mislili da je tako, e pa — iznenađenje. Priča udara ravno u srce svakodnevnih briga i sitnih pobjeda djece, baš onih koje odrasli često prelete kao šalabahtere na brzinu prije testa. Sjećate se kako je bilo kad ste pokušavali sakriti peticu iz „ponašanja” roditeljima ili složiti alibi za zaboravljenu zadaću? Tomica i njegova ekipa proživljavaju te trenutke u punom koloru… Zagreb nikad nije bio toliko opipljiv, zagušljiv i mirisan po pekarskim kiflama.
Glavna ideja romana? Prava revolucija protiv „budi savršen”. Tomica poručuje: biti drugačiji nije prokletstvo nego dar. Djeca nisu mini-verzije odraslih s gotovim odgovorima, nego kreativci s vlastitim glavama, pitanjima i strahovima. Kad Tomica zalomi ili gafira, autorica Silvija Šesto to ne „pegla” slatkim isprikama, nego ostavlja rub nesavršenosti da odzvanja. Humor još dodatno podcrtava poruku — tko kaže da ozbiljni život i smijeh ne idu zajedno?
Ako netko očekuje da će pronaći tipičnu lektiru, roman ih vješto prevesla. Riječi iz usta djece, situacije sa školskog hodnika ili iz stana na Trešnjevci, sve to miriše na istinu, ne na slaganicu po špranci. Kroz Tomičine „bumove” i svakodnevne drame, knjiga otkriva da je hrabrost ponekad samo priznati — hej, nije lako biti mali, ali nije ni loše.
S druge strane, roman jasno pokazuje i važnost povjerenja među prijateljima. Jure i Hrvoje nisu kulise, već vjerni suputnici, često i inspiracija za Tomičine bravure i nestašluke. Obiteljski kaos? Nema skrivanja — roditelji su čudaci na svoj način, i to je skroz uredu. Nitko nije bezgrešan, ni klinci ni odrasli. Ta otvorenost nosi univerzalnu poruku: biti svoj, s greškama i manevarom za gafe, najbolji je recept za preživljavanje peripetija odrastanja.
Jedino što roman ne daje? Instant-rješenja. Baš kao što ne postoji čarobni štapić za bolji život, Tomica i njegova družina uče na vlastitoj koži, često kroz smijeh preko suza i lupanje glavom o zid. Tko zna, možda je baš u tim „bum” trenucima prava škola života — i za male i za velike.
Analiza likova
E, sad ulazimo u onaj zabavni dio svakog romana — ono kad pokušavaš zamisliti možeš li nekoga iz knjige zamisliti kao svog starog susjeda ili možda rođaka kojeg viđaš samo na svadbama. Silvija Šesto stvorila je ekipu kod koje ti se čini kao da ih možeš sresti dok stojiš u redu za burek.
Glavni likovi
Tomica. Njegovo ime zvuči kao susjed koji uvijek posudi šećer, ali Tomica (ili kako ga svi zovu — Bum Tomica) je bliži svakom osnovcu nego što bi itko pomislio. Zamisli dečka koji će uvijek reći ono što svi misle, ali nitko se ne usudi izgovoriti naglas. Sakriva nestašluk iza ozbiljne face, a kad nešto krene po zlu, prvi je koji će priznati da je to bio baš on — uz polusmiješak, naravno. Nije superheroj iz Marvela, više je svakodnevni bumbar, tip što upada u sitne nevolje i izvlači se na šarm. Imao sam jednog takvog u razredu, zvao se Marko, i uvijek je upadao u probleme s učiteljicom — baš kao Tomica sa svojom.
Jura i Hrvoje — dva tigra iz Tomičinog dvorišta genijalne su „wingmani“. Jura je onaj s podignutom obrvom, najčešće sarkastičan do bola, ali prvi koji će sjesti kraj tebe kad ti padne raspoloženje. Hrvoje je sušta suprotnost — veliki entuzijast, uvijek juri za nečim novim, a njegov optimizam nekad graniči s nevjerojatnim. Netko bi rekao da je kao električni brijač među perikama. Bez njih, Tomica ne bi bio „bum“, već samo Tomica.
Ova trojka vodi glavne zgode, ali ono što ih stvara posebnima nisu samo njihove različite osobnosti, nego način na koji zajedno djeluju pod pritiskom škole, roditelja i svakodnevnog života. Saplete li se negdje, prvo ćeš čuti njih kako komentiraju pod smijehom.
Sporedni likovi
Da, da… sporedni likovi uvijek ostanu malo u sjeni, ali ovdje — kao što slani štapići nikad ne ostanu sami na stolu, tako ni oni nisu samo dekoracija. Tomičini roditelji — zaboravi stereotipe o savršenoj mami i tati. Mama je stalno pomalo izmoždena (kao nakon tri runde slaganja čarapa), ali uvijek ima spreman komentar. Tata skakuće između posla i domaćih zadataka, povremeno dijeli “životne mudrosti” koje na kraju zvuče kao loše ispričan vic.
Učiteljica. Eh, ona je posebna priča. Malo stroga, malo zbunjena, uvijek nekako na rubu živaca — kao dama koja pokušava smiriti veselo društvo u kafiću u tri ujutro. Stvarno, tko bi odolio izazovu svakodnevnih iznenađenja od ekipe poput Tomice i društva?
Tu su još i ostala djeca iz razreda. Uvijek netko ima najbolji sendvič u torbi, drugi sklapa šalabahter u rekordnom roku, a treći dolazi u školu s toliko nepotrebnih kemijskih olovaka da bi mogao otvoriti papirnicu. Nitko nije karikatura — svi su kao poznata lica iz djetinjstva, svatko s nekim svojim malim osobinama. Prava galerija živopisnih karaktera!
Odnosi između likova
E sad, tu se „bum“ najglasnije čuje! Nije sve uvijek bajno, nema samo ružičastih dana. Tomica i ekipa često se posvade oko sitnica, ali kad vrag odnese šalu, uvijek su tu jedni za druge. Njihovo prijateljstvo nalikuje staroj lopti za nogomet — izgrebano, ali neuništivo. Beskrajni razgovori o glupostima na klupi ispred zgrade, male spletke unutar razreda, zajedničko izbjegavanje domaćih zadaća… sve to čini ovo društvo autentičnim.
Kod kuće, stvari su slične. Roditelji i Tomica, kao mačka i pas, stalno testiraju granice međusobnog strpljenja, ali uvijek završe s nekom šalom ili toplom riječju. Znate onu famoznu rečenicu: „I koliko puta ti moram reći…“? E, to je soundtrack Tomičinog doma.
S učiteljicom vlada onaj tipičan odnos poštovanja i blage ironije. Svi dok se drže pravila, sve je mirno. Kad Tomica krene s „bum“, kreće miks nervoze i smijeha. Ova dinamika daje cijeloj priči energiju zbog koje se roman ne ostavlja lako, a likovi postaju više od papira — postaju dio čitateljeve svakodnevice.
Stil i jezik djela
Ako ste ikad otvorili “Bum Tomicu” i zaustavili se nakon prve rečenice, vjerojatno ste primijetili nešto što ne viđate svaki dan u školskim lektirama—riječi skaču, šale lete, a rečenice ponekad djeluju kao da ste upali usred razgovora za pauzom, umjesto pred strogog književnog kritičara. Silvija Šesto piše kao netko tko stvarno sluša klince dok čekaju tramvaj ili natežu ruksak u školskom hodniku. Zvuči poznato? E pa, ima razloga.
Jezik u ovom romanu—da ne duljimo—nije onaj dosadni, ispeglani književni hrvatski koji ste vjerojatno čuli u dosadnim obiteljskim predstavama. Daleko od toga. Ovdje su izrazi živi, dijalozi brzi, a Tomica i ekipa ne biraju riječi nego govore baš kao djeca sa zagrebačkih školskih hodnika. Nekad čak malo i pretjeraju, pa bi vam i vaša teta iz Rijeke rekla: “Ajme, di su ti danas maniri!” Ali upravo to daje romanu šarm i autentičnost.
Autorica je poprilično znalački izbjegla filozofski žargon ili mudrovanja odraslih—pa, tko bi imao živaca to čitati s deset godina? Umjesto toga, pronaći ćete izraze poput “ ful glup dan”, “šefica kuhinje” za mamu, ili “katastrofa” kad Jura opet nešto zbrlja. Prije nego shvatite, uhvatit ćete se kako čitate cijelo poglavlje na dah, baš kao što Tomica priča o najnovijem gafu—jeste li i vi nekad usred sata ispustili sendvič?
Dosjetke, igra riječima i humor vrebaju iza svakog zavoja. Fora je u tome što ti trenuci nikad nisu naporni: rečenice brzo lete i ne zadržavaju se na mudrovima starijih. Kad se Šesto odluči za kraće, odrješite rečenice, to nije slučajnost—ona ih koristi da stvori tempo, kaos, pravu malu zbrku iz djetinjeg uma. Rezultat? Čitatelj s lakoćom klizi kroz tekst, osjećajući ritam svakodnevice Tomicine družine.
Niti jedna riječ nije bez veze: sve ima svoj smisao, čak i kad zvuči blesavo. Humor ovdje nije dodatak—on je alat kojim se likovi nose s problemima, spuštaju tenzije i povezuju se jedni s drugima. Ispod tog humora često viri sjeta i pokoja tuga, al’ zavijene su dovoljno dobro da djeca mogu pročitati do kraja bez osjećaja da ih netko “uči životu”.
Ako ste se nadali dosadnoj, sterilnoj lektiri s frazama ispod kojih brojite sekunde do odmora… “Bum Tomica” to nije. Jezik i stil su puni života, zeza i povremene gorke istine. I baš zato je generacije klinaca oduševio.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Iskreno? Kad netko prvi put sretne “Bum Tomicu”, čak i ako posljednji susret sa školskom lektirom pamti po mučnim popodnevima i ledenim pogledima učiteljica—ovdje će se barem malo nasmijati. Nitko ne voli osjećaj da čita po zadatku, ali ova knjiga je kao ona neočekivana topla sendvič pita nakon dosadne večere: većina ne može ostati ravnodušna, bez obzira na literarne afinitete.
Zanimljivo, autorica zapravo “crta” svakodnevicu—i to bez filtera, bez uljepšavanja. Ima nešto skroz autentično u tim Tomicinim blamovima, pogreškama i mini-pobjedama. Likovi pričaju kao što bi pričali na velikom odmoru ili na zidiću u kvartu, bez “deklinacija” iz gramatike, što, iskreno, daje baš poseban šarm priči. Vjerojatno svaki klinac može prepoznati barem jednu osobu iz stvarnog života u tom Tomicinom društvu. Ako ste nekad imali Juru ili Hrvoja u razredu—znate o čemu govorimo.
Mnogi koji su odrasli u Zagrebu mogu osjetiti “miris vrućih kifli” iz teksta. Grad nije samo pozadina, on je živi suigrač u svim neugodnim i smiješnim trenucima, baš kao tramvaji koji iz vedra neba stanu kada imate kontrolni.
Što se tiče atmosfere—pogađa ravno u sridu! Prijateljstvo i obiteljski kaos su tu, ali bez nepotrebnih patetika. Umjesto toga, mnogo sitnih, svakodnevnih “bumova”, s kojima se svatko može povezati. Autorica ne dopušta lagane odgovore: Tomica i ekipa svoje lekcije ponekad uče na teži način, češće kroz zabavne padove nego kroz herojska spašavanja ili klišejizirane rasplete.
Tko iz ove knjige izađe “hladan” vjerojatno se možda nikad nije sapleo na hodniku osnovne škole ili od srca smijao zbog glupih fora na satu matematike. I ako netko sumnja, neka pita prvu osobu koja je morala raditi projekt iz likovnog pet minuta do ponoći—tu se krije prava životna mudrost ovog romana.