Zašto bi netko odbacivao društvo i okretao se vlastitoj istini? Upravo to pitanje otvara vrata prema Molierovoj poznatoj komediji “Mizantrop”, djelu koje i danas intrigira svojom aktualnošću i britkim humorom.
Mizantrop je satirična drama u kojoj glavni lik Alceste prezire licemjerje društva te ne skriva svoje mišljenje, zbog čega dolazi u sukob s okolinom i vlastitim osjećajima.
Ova priča nije samo portret jednog čovjeka već i ogledalo društva koje se neprestano mijenja, ali uvijek iznova budi ista pitanja o iskrenosti i moralu. Tko se prepoznaje u Alcesteovoj borbi, možda će pronaći i odgovore na vlastite sumnje.
Uvod u lektiru i autora
Neki naslovi u školskoj lektiri izazovu “što, opet to čitamo?” efekt — ali “Mizantrop” Molièrea među njima vodi igru, i to bez srama. Djelo priziva ono neugodno ogledalo, kad bi najradije pogledali u stranu pred vlastitom tvrdoglavošću ili tuđim lažima. Prije nego što netko poželi pobjeći od razredne rasprave, evo nekoliko pikanterija o genijalcu iz sjene i obitelji kojoj je laž bila loš “posao”.
Autor
Ne može se pričati o “Mizantropu” bez čudnovatog tipa pod imenom Jean-Baptiste Poquelin. Ako ovo zvuči kao karakter iz francuskih sapunica — nije, to je pravo ime slavnog Molièrea. Genijalac iz 17. stoljeća nije bio samo dramski pisac i glumac nego i čovjek koji se usudio “bosti tamo gdje boli”.
Zamislite Pariz usred kaotičnog baroka: dvorište puno licemjerja, smijeha koji može probušiti debeli sloj perika i pudera, a sve pod šapama kralja Sunca, Louisa XIV. Molière je imao svoj “clique” glumaca, dizao prašinu predstavama koje su polu-šokirale, polu-oduševljavale. Bio je poput onog frenda koji zna izgovoriti baš ono što je svima na vrhu jezika — samo što njegov humor nije uvijek bio na prvu loptu.
Nije mu život bio prostrt crvenim tepihom. Rođen kao sin kraljevog tapetara — da, to je tada značilo doista nešto — ubrzo je završio u zatvoru zbog dugova svoje “Kraljevske trupe”. Unatoč tome, uspio je napisati neke od najbritkijih komedija (“Tartuffe”, “Don Juan”, “Škola za žene”). Ali baš “Mizantrop” nosi nešto duboko osobno; kao da mu je bilo dosta smijanja tuđim prevarama i odlučio se zagristi kost istine.
Navodno se čak i razbolio dok je glumio posljednje predstave, a legenda kaže da je na sceni umro. Ako to nije posvećenost, teško da je itko nakon njega “glumio do kraja”.
Žanr i književna vrsta
Ajmo to razbiti najkraće moguće — komedija karaktera. Ništa “klasično”, jer Molière u “Mizantropu” miješa žanrove kao chef začine: satire, dramu, pa i par crtica tragedije (kad Alceste krene u svoje “ispovijedi”, nije baš party raspoloženje).
Radnja je okružena društvenim dvostrukim standardima, pa nije čudo što čitatelj često završi na dvije strane istovremeno.
Zamislite scenu: puno duhovitih replika, brza razmjena riječi (ono kad je šah-mat svaki drugi potez), ali ispod svega vrije filozofsko pitanje iskrenosti.
Jezik je raskošan, ali ne “teatarska žvaka” — prevodi često uspiju sačuvati taj osjećaj “lakmus papira” za tuđe (i vlastito) licemjerje. Stil plijeni jer nikad ne ide ravno — podsjeća na ples po skliskim pločicama društvenih odnosa, gdje svaka riječ može biti i šala i udarac.
A što je zapravo “Mizantrop”, osim što zvuči kao nadimak za onog povučenog susjeda? Tekst koji odbacuje farsično pretjerivanje tipično za komediju tog vremena, okreće se ozbiljnosti — ali ostaje na tankoj granici smiješnog i tragičnog.
Daje ti smijeh… pa ti ga istog trena uzme natrag. A kad završi, više ne znaš bi li se smijao ili zaplakao Alcesteovom borbom sa svima — i samim sobom.
Kratki sadržaj
Zamislite običan dan u kojem vam je svega dosta—baš tako zvuči početak “Mizantropa”. Alceste, taj ekscentrični “lik za poslati kući”, povuče crtu iza koje društvo prestaje biti zabavno, a kreće njegova borba s vjetrenjačama licemjerja. Ovdje više nema sigurnosne mreže, ni filtera—samo jedan čovjek i more prepredenih lica.
Uvod
E sad, tko bi rekao da će gamad iz salona XVII. stoljeća biti neodoljivo poznata i danas? Upravo zato Alceste već u prvim minutama komada budi simpatije nekog tko je, barem nakratko, bio onaj “party breaker”. Ništa nije ostalo pod tepihom—on iskreno govori što drugi samo pomisle. Ne zanima ga što netko nosi na lica, kakvu masku nosi društvo, ni kako će ga tko procijeniti.
S Célimène, šarmantnom zavodnicom s osmijehom šireg opsega od Ringovog, odmah vidimo kontrast: ona lakira stvarnost, miješa humor i trač kao najbolju kavu iz Korza. Alceste i Célimène, kao “kisela voda i sladoled” u istom loncu, izazivaju pogledi i šuškanja svih oko njih—nitko nije siguran gdje točno ovo vodi. Uz to, kroz sitne ogovaranja, prepirke i oštre replike, grupa likova od Micela do Orontea pokazuje koliko je lakše igrati igru nego reći što stvarno misliš.
Zaplet
Kad Alceste uleti u žestoku svađu s Oronteom, poznatim “krivim pjesnikom”, zaplet se okreće naopako… zamislite “facepalm” koji ne prestaje. Alceste, dosljedan kao šef protokola bez smisla za diplomaciju, odbija hvaliti Oronteove stihove i tu otvara pravi ring. Ljubavni trokuti, verbalni dvoboji i sve češće sumnje oko Célimèninih namjera pretvaraju salonsku igru u pravu društvenu sapunicu.
Tu se sve vrti oko povjerenja—tko je iskren, tko glumata, tko koga voli… a tko samo skuplja simpatije kao sličice za album. Célimène uživa u pažnji suparnika, piše duhovite komentare na račun svakog poznanika i gura Alcestea do ruba živaca. Prijatelj Philinte pokušava biti most između realnosti i Alcesteovih ideala, ali svaka njegova mudrost zvuči kao poziv za poljubiti vrata.
Svatko u toj sobi ima svoj “plan B” i vlastiti kostur u ormaru, a napetost se reže nožem. Da je ovo meme, sad bi išla ona legenda: “Nitko: … Alceste: Ja ne volim vaše društvo.”
Rasplet
Kako se sve više izvana šušti oko Célimène, dolazi do toga da svi vampirovski navaljuju s dokazima o njenim lažima. Alceste je sad već spreman uzeti kist i istjerati “istinu” iz svakog ćoška, ironično koristeći retku iskrenost koja često samo pojačava nesporazum. Svatko ima svoje mišljenje o Célimène, ali nitko nema hrabrosti reći joj u lice što stvarno misli—osim Alcestea.
On, naravno, želi jasan odgovor: voli ili ne voli? Célimène, s druge strane, plete mrežu iz koje kao da ni sama ne zna izaći, a svi su joj “dragi” dok ih koristi za svoj društveni status. To je prizor gdje bi i GPS zbunio signal: tko je komu lojalan ovog trena? Tu više nitko ne zna je li ljubav, ponos ili gola upornost jedini motiv svih tih svađa.
Kao u lošoj partiji šaha, svaki potez rastavlja prijatelje, jede iluzije i okreće saveznike. Nitko nije spreman do kraja priznati što stvarno želi—osim, naravno, Alcestea, kojemu brbljanje i flertovi drugih zvuče kao buka usisavača u nedjeljno jutro.
Kraj
I što ostaje čovjeku koji je sve izgubio, ali barem zna što misli? Alceste bira osamu. Odbija oprostiti Célimène, ne pada na slatke riječi ni izljeve emocija. Ostali likovi u tom trenu izgledaju kao da su na grupnoj terapiji, sve maske su pale. Célimène ostaje sama, suočena s posljedicama vlastitih igara i prvi put morat će sama donijeti odluku.
“Game over”—rekao bi gamer koji prolazi zadnji level bez bonusa. Alceste odlazi “na marginu” profinjenog društva, birajući istinu bez ambalaže i društvo čak i samoće prije nego lažni odnos. Nitko mu ne aplaudira, nitko mu ne viče “bravo”—ostaje iskren i ranjiv, baš kao na samom početku, samo sada bez iluzija.
Ako ste tražili happy end, “Mizantrop” ga skriva tamo gdje stvaran život najčešće i skriva: među razbijenim iluzijama i pobjedama koje bole više nego što slave.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite pariški salon u kojem svaka riječ bruji kao loša fora s društvenih mreža. Glavna pozornica? Francuska metropola u 17. stoljeću — da, baš ono vrijeme kad vam čajanki s perikama i tračevima nije nedostajalo. Radnja “Mizantropa” odvija se isključivo u elegantnim, ali opasno površnim salonskim prostorima pariške elite. Nije teško zamisliti te prostrane dvorane, ogledala po zidovima, raskošne zavjese. Zrak miriši na parfeme, u zraku lebdi osjećaj da svi igraju neku prikrivenu igru. Ako poželite malo privatnosti… sreća pa ste u drami.
Vrijeme radnje? Uh, ta 1666. godina — godina kad je “Mizantrop” prvi put izveden u Théâtre du Palais-Royal, ali i zlatno doba licemjerja s dvora Luja XIV. Karavane kočija bruje vani, a unutra svi žongliraju riječima kao moderni influenceri — samo bez hashtagova i selfija.
Molière je bio majstor u tome da smjesti svoje likove baš tamo gdje će najviše osjećati nervozu. Alceste, uvijek spreman na duel replikama, suočava se s neprijateljskim pogledima i poluiskrenim osmijesima, dok Célimène smireno navigira mrežom udvarača. Umjesto bitaka za teritorij, ovdje se vodi bitka za riječ, pažnju… i poneki šapat iza leđa.
Nekome bi ovakva atmosfera bila noćna mora, posebno ako ne volite kada svi gledaju kud ste odjeveni ili što ste rekli u zadnjoj raspravi. Likovi su stalno pod reflektorom društva, a vrijeme prolazi sporo — svaka minuta rasteže se kao neugodna tišina nakon neuspješnog vica.
Tko je ikada sanjao o životu u raskošnom Parizu, uz zvuke klavikorda i pjesmu ptica s prozora — vjerojatno bi u Molièreovoj priči brzo promijenio mišljenje. Jer, ovdje i dani i noći služe samo tome da otkriju tko koga trača… a tko koga voli bez maske.
Tema i ideja djela
Ajmo iskreno — tko još stvarno voli društvene maske i uvijanja, pogotovo kad svi u prostoriji pričaju o “iskrenosti”, a nitko se zapravo ne usuđuje reći što misli? Upravo oko te vječne borbe vrti se srce “Mizantropa”. Alceste, glavni junak, uporno ide glavom kroz zid. On pada na nos svaki put kad naiđe na tuđe (ili vlastito) licemjerje. Da, zna biti naporan, zna biti tvrdoglav kao magarac iz slavonske priče, ali njega boli briga za laži “pristojnog društva”.
Zamislite scenu: salonski razgovori, pompozni osmijesi, tihi smijeh iza lepeze. Svi se prave fini. Svi nešto šapuću, nitko ne kuka naglas. On — Alceste — puca po šavovima na svaku izlizanu frazu. Tema djela leži u tom sudaru: borba pojedinca protiv kolektivnog pretvaranja. Nekad stvarno izgleda kao borba Davida protiv Goliata… ali s vremenom postane jasno da oko tebitelji Iskrenosti nije lagan zadatak.
Nije tu riječ samo o filozofiranju. Delo dotiče sve one bolne točke gdje ljudi biraju što je lakše: malo slagati, prešutjeti, sačuvati obraz. Alceste mrzi te kompromise. On traži apsolutnu istinu — i ne zanima ga cijena. Ljubavna priča između njega i Célimène (u salonima bi svi rekli “savršen par”, ali on zna koliko je to krhko) toliko je zapetljana da se čak i danas svatko tko je bio zaljubljen može pronaći u njihovim raspravama.
Smiješno je kako se prave ideje “Mizantropa” ni nakon 400 godina nisu istrošile. I dalje gledamo oko sebe tisuće malih Célimène i Alcesteova, svaki sa svojim maskama, svaki s toplom pričom za susjeda, svaki s malom laži za šefa ili učiteljicu. Molière, čini se, nije pisao samo o Francuskoj sedamnaestog stoljeća — pisao je o nama. O štetu koja nastaje kad netko ustane za ono što vjeruje, makar ga svi pogledali kao zadnjeg čudaka.
(Usput, jeste li ikad probali izgovoriti ono što baš mislite na obiteljskom ručku ili na korporativnom sastanku? Onaj osjećaj kad svi zašute i gledaju vas kao da ste rekli da je “Zdravko Čolić najbolji pjevač u povijesti Hrvatske nogometne reprezentacije”… Da. Alceste bi vas razumio.)
Dakle, ideja “Mizantropa”? Nije teško pogoditi: Iskrenost je skupi sport. U svijetu lažnih osmijeha i tankih živaca, biti “onaj koji ne šuti” nekad može značiti ostati sam. Ali hej — možda baš to nekome otvori oči za ono što stvarno vrijedi.
Analiza likova
Tko ne voli malo dobre drame među “prijateljima” u salonu? E pa, Molierov “Mizantrop” nudi baš to—likove slojevite poput slasnog kolača od badema iz one stare pariške slastičarnice. Neki su izravni kao oštar francuski sir, drugi su vješti varalice, a svi su, ruku na srce, itekako zanimljivi za secirati.
Glavni likovi
Što je Alcesteu zajedničko s kavopijama koje u zagrebačkim kafićima raspravljaju jesu li svi oko njih “fejk”? On je onaj tip što ne podnosi laž, čak niti kad bi mu donijela mir. Strogoća, tvrdoglavost, i taj vječni jadik još od 1666.—kada je “Mizantrop” prvi put zatalasao parišku elitu—čini ga posebnim. Ustane protiv cijelog društva, a najviše protiv same Célimène, žene čiji osmijeh razoružava i najdublje cinike. Ima li Alceste “rupu” u srcu ili snagu koju bismo svi htjeli bar jednom u životu? Ovisi tko pita. Samo među mračnim mislima, često djeluje kao antijunak kojeg život ne štedjet.
I evo Célimène, magnetno privlačna, ali brbljava poput prijateljice koja zna sve tračeve prije Zrinjevca. Ona je zvijezda salona i uživa u pažnji. Pokazuje svu lukavost svijeta: s jedne strane vesela i zavodljiva, s druge—majstorica manipulacije. Zaljubljena? Možda, ali više u igru moći i riječi nego u Alcesteovu ogoljenu istinu. Njih dvoje funkcioniraju kao stari par što uvijek bira iste sapune, a nikad zapravo ne peru zajedno ruke.
Sporedni likovi
Eliante nekako djeluje kao ona sestrična iz Dubrave što stalno smiruje strasti i trudi se vidjeti dobro u svima. Ona je glas razuma, ali nedovoljno glasan za taj svijet šušura i zamjeranja. Philinte? Zamišljam ga na kavi kako svima šalje “hvala što ste došli” poruke nakon tuluma. Vjenčao bi iskrenost s pristojnošću, kad bi mogao. Ima “blagi” pogled na sve sukobe—i baš zato ga gotovo nitko ne čuje.
Oronte… što reći osim: voli sam sebe više nego itko, žudi za pljeskom i potpisuje pjesme kakve ni najgori gradski pjesnici ne bi izveli na open mic-u. Kad god Oronte dođe u scenu, znate da će biti dramatičnog prevrtanja očima. Imao bi profile na svima poznatim mrežama, selfie iz svakog salona.
Arsinoé je, pak, spoj ogovaranja i lažne moralnosti—kao kontrola zadaće na kraju školovanja, kad svi glume anđele. Uvijek traži tuđu pogrešku, dok svoju pod tepih gura s osmijehom manijakalne dahtavosti. S njom, nezgodan komentar nikad nije daleko.
Odnosi između likova
Zamislite mali salon, svi nakeširani, a iza svakog poljupca u obraz—mala eksplozija sumnji, inata, ili simpatije. Alceste i Célimène klize između ljubavi, prepirke, i povrijeđene ponosnosti—prava sapunica prije sapunica. Njihovi dijalozi zvuče poput tenis meča—nitko ne želi izgubiti, ali oboje znaju da kraj neće biti sretan. Célimène ima svoj “fan klub” udvarača pa svaki susret s Alcesteom podsjeća na susrete bivših u tramvaju: kratko ljubazno, ali svaki pogled govori sve.
Eliante i Philinte balansiraju na liniji između razuma i osjećaja. Oni teško ulaze u sukobe, i češće drže svijeće nego što plješću u prvom redu—no baš njihov odnos pokazuje kako umjerenost može biti melem na rane ovog licemjernog svijeta.
Arsinoé, Oronte i ostala ekipa… ah, oni plešu svoj ples zavisti i želje za potvrdom. Oronte svoj ego povjerava svima osim sebi, Arsinoé iz prikrajka procjenjuje tko je idući na tapeti.
Zapravo, svi odnosi u “Mizantropu” mirišu na povremene saveze iz koristi. Tko bi rekao da nas salonske drame iz sedamnaestog stoljeća još uvijek podsjećaju na one iz današnjih grupnih chatova?
Stil i jezik djela
Ajmo nešto priznati, čitatelj iz prve može skužiti da Mizantrop nikad nije “obična” komedija. Stil je – pa, kao da Molière ni sekundu nije mirovao. Kad skočite u dijalog, osjetite tu napetost među likovima. Ponekad kao da ste upali u verbalni ping-pong. Rečenice frcaju kratko, režu odmah do kosti, bez okolišanja. Gdje god Alceste ima što za reći, nema skrivanja iza praznih fraza. Hoćeš iskreno? Dobit ćeš.
Ako ste ikad slušali nekog tko ti, umjesto slatkih laži, prospe istinu u lice – znaš kako boli i nasmije u isto vrijeme. Molière tu vješto barata sarkazmom. Nije štedio svoje likove (ni gledatelje) kad je trebalo bocnuti. Iskrenost, ironija, duhovitost—sve u istoj rečenici, kao prava društvena “šamarčina”. Nema razvlačenja; prosti stih, brz tempo i jezik salonske elite, ali prožet “spuštanjima” na zemlju. Usput, ako se nađete da čitate naglas, mogli biste uhvatiti sebe kako dišete brže—kao na teniskom meču.
Često ispada da svi govore istim tonom, ali samo dok ne zagrebete ispod. Célimène ima onaj poseban izričaj, šarmira i kad vrijeđa (i moram priznati, nekad to zvuči kao Instagram roast na francuski način). Philinte je mnogo smireniji, ali i on zna podvaliti kad zatreba. Nisam još upoznao nikoga tko se ne prepozna u barem jednom od likova. Svatko ima neki prkos u sebi, neku samoironiju ili potrebu “stati u obranu svojih riječi”.
Jedna stvar koju nikako ne smijemo zanemariti—riječnik. Molière je za ono doba uveo prave finese: tu su izrazi salonske elite, ali kad stvari zakuha, jezik se naglo spusti. I kao što meni prijatelj zna reći kad se ozbiljno naljuti: “Sada ide napad bez rukavica!” Tako i Alceste.
Što je s humorom? Neki “baze” požute s vremenom, ali kod Molièrea mnoge stvari zvuče bolno poznato i danas. Tko nije naišao na frajera (ili kolegicu) koji uljepšava svaku priču – pa završi kao najveći “licemjer”? Što reći – stil Molièrea zabavlja i prokapa pod kožu, ne dopušta ti da stojiš sa strane.
U konačnici, Mizantrop nije knjiga koju prelistaš uz kavu i zaboraviš. Njegov stil i jezik ostaju s tobom, kao uporna pjesma koja ti se vrti po glavi, čak i ako odbijaš priznati da ti se svidjela. Ili, kako bi rekao Alceste – neka, istina je najvažnija, ma koliko “pekla”.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ako je netko ikad pomislio da satire nisu za svakoga, Mizantrop će ih lako razuvjeriti. Nema šanse da vas Alceste, sa svojim legendarnim bijesom na sve i svakoga, ostavi ravnodušnima. Jedni ga skužili odmah—drugi tek nakon treće kavice, kad shvate da se i sami često žale na “društvene maske”. Zanimljivo, upravo taj osjećaj neugodnog prepoznavanja daje cijeloj priči neku pravu težinu. Ljudi kao Alceste obično znaju izbaciti špagu od istine ravno na stol, pa što bude.
Atmosfera je, da oprostite, tip-top salonska. Zamišljaš te čipkaste jastuke, svjetlucave lustere—i tuđu dramu iz prve ruke. Knjiga miriše na prašnjavi tepih i starinski miris papira, onaj što ga nađeš samo u čitateljskoj groznici na +35 u Zagrebu. Nije da svaki lik grize, ali Célimène… ona vozi slalom između nadimaka i tuđih mišljenja bolje nego Ivica Kostelić u najboljim danima. Osjeća se to rivalstvo—i nije uvijek ugodno. Hej, zar se itko može do kraja poistovjetiti s likovima koji lažu iz sporta, a istinu čuvaju za hitnu pomoć?
Stil? Brz, duhovit, britak—ali i zlopamtilo. Nekad proletiš kroz dijalog i tek kasnije skužiš da te bocnuo u vlastite slabosti. Ima tu i onih rečenica koje ostanu visjeti, pogotovo kad Alceste opali “radije bih bio sam nego s licemjerima”. Zvuči poznato? Nije slučajno. Čak ni u 2025. nisi siguran imaš li više zajedničkog s Alcesteom ili s onima koji nose masku kad idu po kruh.
Da stvar bude bolja, Molière uspijeva zabiti gol bez forsiranja moraliziranja. Jasno, bilo bi lakše navijati samo za Alcestea, ali kad naiđeš na njegove “crne minute”, poželiš mu poslati kratku poruku — ej, živni malo! Eto, baš zbog tih sitnih pukotina, “Mizantrop” ostaje aktualan. Tko nije barem jednom poželio reći baš sve što misli, a onda povući ručnu kad shvati da je iskrenost skuplja od svih kazni za parking?
Netko u književnom klubu jednom je rekao (možda u polušali, možda ne): “Da Alceste živi danas, trollao bi ispod svakog clickbait naslova i odustao od WhatsApp grupa do Uskrsa.” Možda upravo zato čitatelji ostaju pod dojmom: nema pobjednika, samo nova pitanja. I, iskreno, malo tko se poslije Mizantropa ne osvrne barem jednom kad poželi izreći ono što svi misle, ali nitko nema hrabrosti izgovoriti.
Za kraj—ako išta ovo djelo čini posebnim, onda je to što još dugo odzvanja u glavi, poput refrena s radija koji ne možeš isključiti. Bez filtera. Bez žanrovskih granica. I bez popusta za naivnost.