Tko nije barem jednom poželio pobjeći od svakodnevice i pronaći mir daleko od svega poznatog? Tema bijega intrigira mnoge jer otvara pitanja o slobodi, odgovornosti i posljedicama vlastitih izbora.
Bijeg je kratki roman koji prati glavnog junaka u pokušaju da pobjegne od svojih problema, ali kroz niz izazova i susreta shvaća da se od sebe ne može pobjeći.
Ova priča nudi mnogo više od obične pustolovine; ona poziva na razmišljanje o tome što zaista znači suočiti se s vlastitim životom.
Uvod u lektiru i autora
Daj ruku i zaleti se — nema tu “obične” lektire. “Bijeg” je roman koji vam već prvom rečenicom baci kamenčić u cipelu, a autor? On ionako nije od onih koji sjede po strani i tiho promatraju. Tko to zapravo stoji iza ovog neobičnog pogleda na bijeg, odgovornost i, naravno, život?
Autor
Antun Šoljan. Ime koje s vremena na vrijeme šapuće kroz sve hrvatske čitaonice. Rođen u Beogradu 1932, no njegovo pero doseglo je na desetine gradova—i srca. Pisao je, prevodio, buncao o svakodnevici i buntovništvu, stavio slike iz života na papir toliko uvjerljivo da ih gotovo možeš opipati.
Nema lažne skromnosti: Šoljan nije samo pisac, već i vragolasti prevoditelj (koga je, primjerice, prevodio? Salingera, kažu, pa da—zvuči dobro). Glas generacije koja je sve ispipavala, preispitivala, često bila na rubu, često u trku. S jedne strane dobitnik Goranove nagrade, s druge ljubitelj kafanskih priča i gradske vreve, zapetljan između zabrinutosti za običnog čovjeka — i vlastitih briga. Nije volio ostati dužan životu pa je u “Bijegu” svoje najdublje misli servirao svakome tko žvače lektiru, bilo pod svjetlom neonske lampe u Zagrebu ili na dosadnom satu književnosti.
Žanr i književna vrsta
Sad ozbiljno… “Bijeg” je mala književna bomba zamotana u kratki roman (ili “novelu”, kako književni puristi vole reći). Znaš onu borbu između “život je ono što se događa dok planiraš bijeg” i… zapravo bježiš? E, Šoljan to posebno voli zapakirati — “Bijeg” je predstavnik proze, ali i manifest egzistencijalizma, pokreta koji tvrdi: svaki lik sam sebi kovač sreće, pa i nesreće (nije baš kao are you smarter than a fifth grader—ali zna biti uzbudljivo).
Šoljan piše jednostavno, a istovremeno pipka po nervima: mentalne slike, dijalozi kao teniske loptice, brz tempo. Ako voliš one romane gdje je radnja preslika trčanja preko tramvajskih tračnica po kiši — to je to. Ukratko: proza s elementima egzistencijalističke drame, roman koji čitatelja ne drži za ruku nego mu je pomalo grize, taman da se zamisliš.
Zato, kad netko pita “A što je taj ‘Bijeg’?”, slobodno reci: To je kratki roman, ali meni nekad djeluje kao duga pjesma o bijegu od samog sebe—uz ponešto ironije, vlastitih pitanja i puno, puno hrabrosti.
Kratki sadržaj
Ako vam kažu da je kratki sadržaj romana „Bijeg“ dosadan—ne vjerujte im. Ovo je priča koja diše, grize i ponekad vam se nasmije u lice oko jedne sasvim obične, ljudske stvari: pokušaja bijega od svakodnevice… i od samog sebe.
Uvod
Upoznajte grad—neki bi rekli tipičan srednjoeuropski, drugi bi tvrdili da miriše na sapun, prašinu i stare knjige. Tu živi naš junak. I da, Šoljan mu čak nije ni dao ime! Tako je taj čovjek, ni mlad ni star, ni sretan ni tužan, nego klimav na obje noge stvarnosti, upao u rutinu. Sad zamislite par jutarnjih tramvaja, istrošen kaput i pogled koji bi lako mogao promašiti cjelodnevni kišni prozor—eto, to vam je atmosfera.
Svako poglavlje krene kao lagani trzaj: danas će možda biti drugačije. Ipak, već nakon prve stranice jasno je da ga život dočeka uvijek u istom uglu—pritajeni strahovi, povremeni napadaji dosade i nemir koji cvili ispod kože. Ne znam jeste li se ikad osjećali tako, ali ako jeste… „Bijeg“ će vas pogoditi tamo gdje ste najtanji.
Zaplet
Sad dižemo ulog—nešto ga natjera da krenu pitanja koja više ne puštaju. Prijatelji mu klimaju, roditelji spominju stare snove, usputna poznanstva ostavljaju tragove, a on… On je neuhvatljivo prisutan, svuda i nigdje. Pa tko nije barem jednom razmišljao: što bi bilo kad bih sve ovako… jednostavno ostavio? Da, roman točno tim tempom otvara vrata svojim čitateljima.
Tu se, ušetava i ljubavna priča (ili bolje rečeno, pokušaj priče). Stara poznanica – ili nova šansa? Ovisi kako gledate, ali emocije su sirove, dijalozi tihi, a pogledi sve kažu. Ponekad ga humor izvuče, ali češće mu ironija podvali nogu. Svaka kava, svaki neplanirani susret—može ga zaljuljati, i uvijek nekako završi korak bliže bijegu.
Netko s ulice vikne, vozač autobusa dogovara jutarnju smjenu, a glavni lik sve vrijeme iskušava nova, uglavnom besmislena rješenja za stare probleme. Pa ipak, kroz roman ti pokušaji (često nespretni, uvijek ljudski) čine ga stvarnijim.
Rasplet
Ne očekujte spektakularne preokrete—ali u tome je poanta ove priče. Glavni junak propada malo dublje u svoje sumnje. Radi ono što svi činimo kad ne znamo kud bismo sami sa sobom: pokušava biti drugi čovjek, negdje drugdje. Kratka putovanja, ranije jutarnje šetnje, noćna lutanja, razgovori s potpunim strancima—sve to postaje nova svakodnevica.
Jednog dana krivo skrene (znate onaj osjećaj kad u tramvaju predugo ostanete u svojim mislima?), i sve se polako ljušti, sloj po sloj. Shvaća: kamo god otišao, svoj lik vuče sa sobom. Ironija je dodatna sol na ranu: baš onda kad misli da je uspio pobjeći, najjasnije vidi vlastiti odraz.
Ako ste ikada stali na most i pitali se što bi bilo kad biste nastavili hodati bez da se okrenete—ovo je taj trenutak, ali bez patetike i velikih riječi. Samo jedan čovjek, jedna zbrka, jedan grad koji sve vidi.
Kraj
I kad mislite da će napokon nestati… ništa spektakularno se ne dogodi. Doslovno, život ga stigne na najobičnijem mjestu. Možda park. Možda raskrižje. I dok vani pada kiša (jer naravno da pada), shvati: odgovori nisu nigdje drugdje osim u njemu samom. Nije da život odjednom postane ružičast. Ali više ne pokušava pobjeći na silu.
Knjiga ne nudi čarobnu formulu. Samo ostavlja autora (i vas) s mirnim osjećajem da ponekad, kad priznamo sebi što zapravo bježimo, dobijemo priliku prvi put stati. Ne zbog velikih osjećaja, već iz obične ljudske potrebe za pauzom.
I da, završetak ne guši sentimentalnošću—neki će ga možda čak i propustiti. Ali vjerujte, onaj tko traži istinu u tihom kutu, i između redaka… prepoznat će ga.
Mjesto i vrijeme radnje
E sad, kako uopće zamisliti taj Šoljanov „Bijeg“ bez da bacimo pogled na kulise? Nema šanse — mjesto radnje ovdje ima vlastitu osobnost, a moglo bi se reći i svoj tempo života. Zamislite grad kojem ni ime ne treba, ali osjećaj — poznat svima koji su ikad jutro proveli u tramvaju zagledani u prozor. Srednjoeuropsko sivilo. Beton, brze sjene, mirisi kiše po asfaltu… Svatko tko pamti neprekinutu jesen u Zagrebu ili Osijeku odmah će prepoznati tu atmosferu.
Radnja skače, ali sve se ipak vrti oko te svakodnevne rutine. Stara zgrada, slabo osvijetljene ulice, kafić u kojem kava nikad nije bila gorka koliko treba — takav je krajolik romana. I nije to onaj kičasti stari Jugoslavenski memento, nego više tihi pritisak, kao kad subotom navečer pomisliš: „Idući tjedan sve mijenjam“… pa ostaneš na kauču. Eh, poznato?
Vrijeme? Nema ovdje mjesta za spore povijesne epopeje — radnja se zbiva negdje u drugoj polovici 20. stoljeća, taman u onom razdoblju kad su gramofoni prešli u kasetofone, a osjećaji ili jesu ili nisu zaslužili pjesmu Azre. Nema puno detalja oko godina ni nabrajanja povijesnih datuma. Ipak, svaki dijalog, svaka sitnica, daje ti do znanja: stvarnost je ovdje postojano siva, a svaki sat u danu može biti trenutak kad netko odluči pokušati pobjeći od sebe.
Ako vas zanima što zapravo znači „vrijeme radnje“ kod Šoljana, zamislite onaj trenutak kad prođe zadnji autobus i shvatite da vas samo noć dijeli od novih početaka (ili istih starih grešaka). Da, upravo tako. Bijeg i njegov junak žive u vremenu drugog plana, gdje su sati više osjećaj nego broj na satu… a mjesto radnje nešto što nam je, htjeli–ne htjeli, svima nekoć bilo „domaće“.
Tema i ideja djela
Ponekad, svaki čitatelj potpiše neizrečeni ugovor s romanom—otvori prvu stranicu i već zna da ga čeka ogledalo, možda nije najugodnija perspektiva, ali svakako zanimljiva. “Bijeg” šeta po toj crti: gdje završava znatiželja o vlastitom životu, a počinje potreba za promjenom. Sama srž romana odvaja se od klasičnih heroja—ovdje nema Odyseja, ni velikih pustolovina, već osoba oko koje uvijek lebdi pitanje: “A što sad?”
Glavna tema ovog djela lako se prepozna svakome tko je barem jednom želio sve ostaviti iza sebe—posao, navike, pa možda čak i jedan prosječan, sunčan utorak. Junak iz “Bijega” nije ni buntovnik ni superjunak; njegov revolt je tih i svakodnevan, kao nepravilan otkucaj tramvaja u Zagrebu u 80-ima. I nema tu lažne drame. Umjesto prizora s mnogo vike i malo sadržaja, Šoljan pokušava natjerati svakog čitatelja da zastane i pita se: Jesam li ovo i ja?
Složit će se mnogi, ova knjiga nije samo o želji za slobodom. Tu imaš i one trenutke kad ti rutina doslovno izlazi na uši, kad razmišljaš je li bijeg samo fantazija ili stvarna mogućnost. Ideja djela nije dati recept za sreću (to bi bilo skoro previše komercijalno za Šoljana), već uvaliti čitatelja u toplu vodu svakodnevice, pa gledati tko će prije poželjeti izaći van ili pustiti da para opusti napete mišiće.
Šoljanov lik često ne zna kud bi sa sobom—jednog dana osjeti nadu, drugog dana ništa ne miriše dovoljno uzbudljivo, a “veliki plan bijega” karikira svaku pretjeranu ambiciju. Nije li ironično kako bijeg najčešće završi povratkom na (gotovo) isto mjesto? Autor se tu poigrao i s ironijom, ali i s nostalgijom. Svaka rečenica “Bijega” otkriva sitna zadovoljstva i male strahove, podsjećajući na život u nekoj od zagrebačkih ili riječkih kvartovskih kavana, gdje se pola drame dogodi dok mijenjaš kovanice za kavu.
Jednom kad čitatelj probije tu prvu slojevitost, shvati kako je osnovna ideja stvarno jednostavna—nije bijeg uvijek bijeg. Ponekad je to šansa da pogledaš svoj život pod čudnim kutom i možda, usput, pronađeš novi razlog za ostanak, makar bio malen kao šalica kave od pet kuna. I tako, u Šoljanovom “Bijegu”, pravi odgovor ne leži u velikim pobjedama, nego u sitnim preokretima, tihim buntovima i onim propalim bijegovima o kojima rijetko tko piše…
Iako roman nema manifest, svatko tko je osjetio teret svakodnevice prepoznat će glavnu misao: tišina ima više lica nego što itko prizna.
Analiza likova
Tko su ti ljudi iz Šoljanovog “Bijega” — i koliko zapravo znate o njima? Stara srednjoeuropska pozadina ne nudi neke “filmske junake”, ali ovi likovi su vam nekako bliski. Nisu superheroji ni zlikovci, već susjedi koje srećete u tramvaju. Pripremite se: ovdje nema plastične pompe, ni lažnih savršenstava.
Glavni likovi
Zamislite tipa bez imena, korača ulicama grada, baca cinične komentare i razmišlja o bijegu kao da planira sljedeći veliki odmor s kojeg — naravno — nikada nećete posve napustiti stvarnost. Lik? Glavni junak nije baš detektiv Poirot ni Gatsby niti tvog susjeda zoveš imenom. Anoniman je, ali njegove misli režu svakidašnjicu brže nego filter na Instagramu.
Šoljan ga slika sitnim gestama — prva jutarnja cigareta, izgužvana košulja, pogled kroz prozor tramvaja kao da traži čudo dok vozi na posao. Nema drame, ali svaki pogled, svaka napeta scena s kolegama ili ljubavnim interesima ima težinu. Neki čitatelji kažu da podsjeća na antijunaka — ironija umjesto karizme, nemir umjesto elana.
Što ga želi? Zanimljivo, ne traži on bijeg od drugih — bježi od vlastitih sumnji, od neizgovorenih riječi i prešućenih planova. Cijeli roman je njegova borba sa rutinom: jednoličan stolac na poslu, stalno iste face na šanku, tupa bol poslije neuzvraćene simpatije. Ponekad, iskreno, kao da čita vaše misli dok sjedite u redovnom bircu petkom navečer.
Sporedni likovi
Znate onaj osjećaj kad ste u društvu, ali ste ujedno sami? To su Šoljanovi sporedni likovi — tu su, ali ne traže reflektore. Neki od njih: kolega koji upadne s usputnim šalom, ona konobarica što pamti što pijete, bivša djevojka s kojom svaka rečenica ispadne nespretna…
Ne nude lekcije, ali bez njih roman bi bio kao film bez statista — jednostavno prazan. Često kroz sitnice pokreću radnju: prešutnim pogledima, razgovorima o vremenu dok svi očito misle na nešto drugo. Primjer: susjed iz zgrade, tihi suputnik koji postane ogledalo za junakove strahove, ili šef koji zvuči dosadnije od ponedjeljka, a ipak nastupi promijeni cijelu atmosferu u uredu.
Donose komiku, tugu, nostalgiju i one neugodne “a-ha” trenutke kada se zateknete kako maštate o bijegu. Njihova imena često se ni ne navode, ali osjećaj da ih znate — e, to ostaje.
Odnosi između likova
Odnosi u “Bijegu”? E to je prava minimalistička koreografija. Nitko nikome ne pada u zagrljaj, a ljubavni trokuti više nalikuju na propuštene tramvaje nego na sapuničarske scene.
Glavni junak najčešće stoji pred drugima s pola rečenice — malo distanciran, ponekad hladan, rijetko izravan. Trzavice s kolegama više su natjecanje u pasivnoj agresiji (“Jesi li ti već pio kavu?”) nego u otvorenom sukobu. S ljubavnim interesima, sve ostaje na pola puta — napetost visi u zraku, ali rijetko se išta odvija izravno na sceni.
Sporedni likovi kao da nastupaju tek u ključnim trenucima: da razbiju monotoniju ili jednostavno ogledaju unutarnje nemire glavnog lika. Najdosljednije partnerstvo junak ostvaruje sa samim sobom — njegova unutarnja prepiranja, dvojbe i okršaji čine okosnicu romana.
Ako pitate tko je stvarno tu za njega, pravi odgovor je – svi i nitko. Atmosfera ovih odnosa podsjeća na slučajne susrete u tramvaju: svi sjedite zajedno, ali svatko putuje sam. I baš zato, svaka napeta tišina, izbjegnut pogled ili iskrena rečenica, nose težinu – kao da se ispod površine odvija prava drama.
Stil i jezik djela
Ako ste već jednom uzeli Šoljana u ruke, vjerojatno ste osjetili onaj trenutak kad tiho proklizne iz rečenice u rečenicu—jednostavno, pomalo suho, uvijek s dozom distance. Nema tu “velikih riječi” ni iscrpljujućih opisnih blokova. Jezik “Bijega” podsjeća na olovku istegnutu do kraja gumice: svaka riječ je tu jer joj je mjesto, a višak bježi, baš kao i junak.
Zanimljivo, dijalozi vrište tihom ironijom. Lako zamislite likove kako uz kavu u nekom zagrebačkom baru raspravljaju s onim tipičnim “a što tebe muči?” tonom, gdje nitko nije siguran govori li ozbiljno ili se tek šali. Sjetite se, možda, atmosfere starih filmova gdje škripa tramvaja nadglasava misli—takve slike iskaču iz svake treće rečenice.
Naracija igra na kratke, precizne rezove. Redoslijed misli ponekad uhvati ritam nesanice: fragmenti melankolije, zujanje grada, pogled kroz prozor. Šoljan koristi svakodnevicu kao alat. Recimo, u romanima nekih drugih autora osjetite težinu, a ovdje, baš kao da se vozi tramvajem — sve je u pokretu, sve je odmah tu.
“Bijeg” baš i ne radi s metaforama što bi vam protutnjale kroz glavu kao vlakovi. Češće ćete naići na suptilna prebacivanja ritma: od hladne distanciranosti do iznenadne iskrenosti. Primijetite kako se rečenice režu, bez viška, režu čak i osjećaje—ne ostavljaju same likove nego i vas malo na hladnom.
Kad bi netko pitao kako zvuči Šoljanov stil, najbliže je reći: kao da slušate prijatelja koji nikad ne povisi ton, ni kad priča o stvarima zbog kojih bi ponekad zadrhtjela ruka na šalici kave. Tek povremeno, bude onaj trenutak kad shvatite koliko toga nije izrečeno.
Zato, kad čitate “Bijeg”, ne očekujte vatromet riječi. Radije se pripremite na jezik koji škripi kao kamenčići pod cipelama—svaki pomak osjećate, ali nijedan vas ne tjera naprijed na silu.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Zamislite – povratak na prvu stranicu „Bijega“. Možda osjećaj nelagode, možda znatiželja. Već nakon nekoliko rečenica, atmosfera se uvlači pod kožu. Nema ukrasa, nema šarenila, samo siva svakodnevica i sirova unutarnja zbivanja.
Šoljan ovdje, baš kao kakav iskusni violinist, povlači žicu između čitatelja i junaka – pa i oni najravnodušniji teško ostaju po strani. Ponekad se zatekne u vlastitom stanu, među tihim satima ili glasnom tišinom, i prepozna sličnu prazninu kao na stranicama romana. Poznata lica tramvaja, ili ljetna dosada kad ulice ostanu prazne, iznenada imaju malo više smisla.
Netipičan glavni lik – bez imena, bez jasnih ciljeva. Što je zapravo želio? Povremeno, baš to lutanje zbunjuje, i kad čitatelj misli da će napokon „nešto“ krenuti, roman ga ne vodi sigurnim putevima. Za nekoga – frustrirajuće. Za druge – oslobađajuće. Junak ne idealizira ništa. Nema prečaca, nema ljekovitih izlaza ni lakih rješenja.
Atmosfera stana, miris starog parketa, zvuk kiše kroz zatvorene prozore – sve je to prisutno, čak i kad Šoljan škrto barata riječima. Tko je ikada proveo maglovito jutro čekajući bus prema poslu zna: ovo nije roman za bijeg, već za ogledalo.
Ono što se posebno istaknulo nekima – ironija u svakom dijalogu. Sve je suptilno, često i opako – kao kad prijatelj ismije tvoju ozbiljnost, pa se namrštiš ali i nasmiješ. Nije lako pronaći knjigu kod koje se i smijuljiš i malo zastaneš razmišljajući što si propustio reći, napraviti ili promijeniti.
Šoljan, za mnoge starije čitatelje, priziva neko „drugo vrijeme“ – doba u kojem su kravate bile obavezne nedjeljom, a nervozno pipkanje radioaparata znak da je dosada došla na vrata. No, čak i mlađa publika, naviknuta na kaotične ulice i ekrane u svakoj ruci, lako osjeti taj autentičan prizvuk nemira i želje za boljim – ili bar drugačijim.
Može li se reći da roman ostavlja „težinu“ nakon zadnje stranice? Bez sumnje. Ostanu slike, ostane pitanje: Je li bijeg uvijek slabost ili samo ljudska potreba za pauzom? I tko, uostalom, nije barem jednom sanjao ulazak u autobus bez povratne karte?
Iskustvo čitanja, prema dojmu mnogih, više podsjeća na razgovor s osobom čije odgovore ne znaš unaprijed – uvijek iznenadi, nekad naljuti, ponekad i utješi. Ovo nije lektira za tople deke i čaj s limunom. Ovo je roman za one koji se ne boje priznati vlastite sumnje, i koji nakon zatvaranja knjige možda – po prvi put u danu – naprave pauzu i zapitaju se: Kamo ja bježim kad mislim da stojim?