Kratki sadržaj danas dominira medijskim prostorom, ali njegovo trajanje sve je kraće. Publika zahtijeva informacije brzo i sažeto, no postavlja se pitanje gubi li se pritom dubina i vrijednost komunikacije. Sve češće se čini da površnost zamjenjuje pravu suštinu.
Kratki sadržaj privlači pažnju, ali često žrtvuje slojevitost i razumijevanje, što može dovesti do pogrešnih zaključaka i osiromašenja javnog dijaloga.
Vrijeme je da se zapitamo kako balansirati između brzine i kvalitete, te što zapravo dobivamo, a što gubimo u ovoj utrci za pažnjom.
Uvod u lektiru i autora
Ajmo iskreno – tko nije bio barem malo zbunjen prvi put kad je uzeo „U agoniji” u ruke? Ova drama ima više slojeva nego bakina štrudla, a svaki put kad je pročitaš, otkriješ nešto novo. Ipak, možda ti je već netko šapnuo ili si pročitao u sažetcima: Krleža – to ime u hrvatskoj književnosti zvuči moćno kao Messi u nogometu (bez šale).
Autor
Ako netko voli zapetljane likove, karaktere sa zamršenim odnosima, filozofska preispitivanja i društvenu kritiku – to je Miroslav Krleža. Rođen davne 1893. godine u Zagrebu, Krleža je bio intelektualni roker svoga doba (da, još u vrijeme kad nije bilo TikToka). Pišući sve – od eseja do romana i drama – postao je nešto poput književnog arbitra u Jugoslaviji i šire. Ne voliš štrebanje biografija? Nije ni važno – osjetit ćeš Krležinu inteligenciju čim uroniš u njegove rečenice… često složene, ali uvijek bolno točne.
Mnogi tvrde da je Krleža najvažniji autor hrvatske moderne. Njegova djela, a osobito „Glembajevi”, „U agoniji”, „Leda”, „Na rubu pameti”, prate kompleksne društvene procese, licemjerje elita i unutarnje borbe „malog čovjeka”. Fasciniralo ga je propadanje aristokracije, moralno posrtanje i pitanje – tko zašto pati? I zašto svi oko njega glume?
Mali kulinarski detalj – volio je dobru kavu i cigaretu, često je tijekom pisanja znao povisiti ton (barem prema svjedocima), a jednom je izjavio: „Ma, svi mi u Hrvatskoj glumimo!” Zvuči poznato?
Žanr i književna vrsta
„U agoniji” je prava drama… i doslovno i žanrovski. Ovdje ne mislimo na klasičnu dramu s televizije, već na komad koji ti ne da mira – s likovima toliko živima da možeš zamisliti njihov pogled ili osjetiti nelagodu u sobi (a nekad i poželjeti izaći iz te sobe!).
Radi se o građanskoj drami. Nema vitezova, nema epskih borbi, ali zato ima napetih međuljudskih odnosa i škripanja stolica. Središnje teme? Ljubavni trokut (ne, nije romantična komedija), iscrpljenost idealima, laž, propasti obitelji Glembay, moral, društvene maske – ukratko, prostor gdje se svatko može pronaći.
Zabavna činjenica: kad je komad prvi put izveden 1928., publika nije bila sigurna bi li plakala ili aplaudirala. Krleža je miješao realistične dijaloge i simboliku pa ti treba malo mentalnog teretana da pohvataš sve nijanse. U žanrovskom smislu, ovo je psihoanalitičko kazalište prije nego što su Freud i Jung postali fora u pop kulturi.
Na kraju dana, ako voliš drame koje te tjeraju da preispitaš sebe i svijet – „U agoniji” pogodit će pravo u centar. Ako voliš ljepše, šaljivije komade… možda je ipak vrijeme za „Našu malu kliniku”.
Kratki sadržaj
Ajmo odmah, bez uvijanja—nije lako skratiti Krležinu „U agoniji“ na nekoliko odlomaka, ali život je prepun teških zadataka (osim kada preskočite ponedjeljak). Pokušajmo dojmiti i zadržati bit.
Uvod
Prvo – Zagreb, 1920-ih. Čujete li vani fijuk zime iz Gajeve, osjećate li onu težinu u zraku? Upravo tamo dvoje ljudi luta po rubu ponora: barunica Laura Lenbach i njezin suprug, odvjetnik Lenbach. Nije ovo samo priča o njima dvoje—ovo je trenutak kad stari društveni poredak polako nestaje, a osobni demoni izvlače najgore iz svakog kutka stana. Krleža ne vodi brigu o urednim uvodima. Odmah vas baca u vrućinu bračne svađe i nemilosrdnih (ajmo reći, prilično otrovnih) rečenica. Tko još treba glazbu kad riječi paraju tišinu bolje od bilo kakvog soundtracka?
Zaplet
Ako je početak bio pun gorčine, druga scena tek otvara Pandorinu kutiju. Lenbach doslovno nadrka svaki živac Laurin—optužbe se nižu brže nego što možete reći „Glembajevi“. On je općenito tip koji dramatizira, provaljuje tjeskobu i ljubomoru bez filtera. S druge strane, Laura nije tipična žrtva—niže svoje uvrede još suptilnije, no osjeti se ta iscrpljenost koja prati duge bitke. Upada i Križovec, Laurin stari prijatelj, a možda i potencijalna prijetnja za Lenbachovo ranjeno muško dostojanstvo. Tenzije rastu, a razvod visi u zraku kao magla prije kiše.
Možda ste pomislili: „Svatko ima loše dane u braku“, ali ovdje nema običnog prepucavanja. Svaka riječ boli, svaka gesta para. Povremeno se stane, kao da svi zaboravljaju disati. Krleža scenom upravlja kao dirigent rastrojenih instrumenata—odjednom i hladnoća i strast, i tužno i smiješno. U jednom trenutku razgovaraju o pismima, u sljedećem ste već u dubini međusobnog uništavanja povjerenja. Tko je krivac, tko žrtva? Granice se brišu, a osjećaji klize iz jedne krajnosti u drugu. Kaos. Ali nikad dosada.
Rasplet
E sad, ako vam se činilo da ne može ići dublje—varate se. Scena za scenom razotkriva sve pukotine njihove veze. Lenbach je izvan sebe; čini se da je spreman na svaku ludost. U jednom trenutku odnosi prijete eksplozijom, a u drugom visi potpuna tišina. Križovec više nije samo svjedok; on je, htio-ne-htio, postao sudionik. Iako se trudi ostati razuman, zapravo je svaki njegov potez poput šibice bačene u benzin.
Krleža ovdje ne štedi nikoga. Svi gube nešto—ponos, povjerenje, možda i malo dostojanstva. Rasplet je pun emocija, ali i rečenica nakon kojih možete samo u šoku zatvoriti knjigu. Ne zato što se sve raspetlja uredno, nego jer je stvarnost često kaotičnija i neugodnija od svake dramske norme. Ovdje nema junaka. Samo ljudi koji su zaglibili duboko, a kraj se vidi tek kroz suze i razočarenje.
Kraj
Ništa ovdje nije filmski happy end. Krleža je, naravno, uveo završnicu koja ostavlja knedlu u grlu. Laura, umorna i slomljena, odlučuje sama krojiti posljednji čin svoje sudbine. Lenbach izlazi iz cijele priče kao ruševina bivšeg sebe. Svi akteri ostaju bez iluzija, s pečatom proživljenih tragedija koje se ne ispiru ni vremenom ni riječima.
Zanimljivo je kako redatelji u kazališnim izvedbama čak izbjegavaju glazbenu kulisu u posljednjim minutama—jer napetost između likova već vibrira sama od sebe. Ovaj kraj ne poziva na pljesak, već na tiho razmišljanje. Kad se spusti zastor, najvjerojatnije ćeš neko vrijeme sjediti u tišini, prevrtati zadnje rečenice po glavi, možda i odšetati Gajevom dublje nego što si zamišljao da ćeš nakon jedne „kratke“ drame.
Mjesto i vrijeme radnje
Nema tog kazališnog fana iz Zagreba koji nije barem jednom prošao Masarykovom pa promrmljao: “Eh, ovdje su Glembajevi lomili živce.” Jer da—“U agoniji” diše Zagrebom 1920-ih. Grad na prijelazu, zbrčkan među tramvajskim šinama, kavanskim stolcima, i tihim pogledima između neonskih natpisa i zarobljenih osjećaja u građanskim salonima. I nije tu riječ o nekoj kartonskoj pozadini. Krležin Zagreb je živo, bučno mjesto s pogledom na tramvaje i ledenu atmosferu visokih stropova—nema filtera.
Ako netko voli stare stvari, možda bi uspio pronaći sličan stan na Medveščaku, s onim škripavim parketom što pamti bolje dane i miris teških zavjesa, dok je iz kuhinje dolazio zvuk kuhala za kavu. E sad… svi pričaju o velikim političkim promjenama tog vremena, ali ovdje se sve vrti oko jedne dnevne sobe i teških pogleda. Tragične scene odigravaju se u realnom vremenu jedne večeri—neki bi rekli, kao u dobrom trileru, napetost raste dok se kazaljke pomiču prema ponoći.
Što je s običnim ljudima, pitaš se? Vanjski svijet rijetko upada u ovu oluju emocija među četirima zidovima. Događaji na ulici (i u novinama koje likovi povremeno prelistavaju) vrebaju kao podsjetnici da ni jedna drama nije potpuno odvojena od svijeta. Možda je baš tu genijalnost Krleže—on ne koristi Zagreb samo za dekoraciju, već kao puno važnijeg suučesnika. Taj grad, tada i danas, zna što znači biti svjedok raspada nečijeg malog svemira u četiri zida.
Zato, kad netko danas priča o “U agoniji”, valja se sjetiti da nije svaka drama samo “ispod svjetla reflektora”—nekad je svijetlo lampe, zvuk sata i gradska magla na prozoru sasvim dovoljno za tragediju.
Tema i ideja djela
Zamislite Zagrebačku večer – gradski žamor, tramvaji bruje, a dok se ispod svjetiljki na Gornjem gradu skuplja prašina, u Kačićevoj ulici odvija se drama koja bi i najotupjelijeg gledatelja natjerala da zastane s dahom. Tamo negdje, između dvije vrste tame, rodila se Krležina najžešća obiteljska svađa, ona iz U agoniji. Ne, nije to tek još jedan komad o prepirkama i povrijeđenim osjećajima – ovo je huligan humanosti, prava eksplozija tema i opipljive ideje.
Glavna stvar koja iskače iz svakog retka? Kriza povjerenja. On, odvjetnik, i ona, barunica, razvaljuju zidove između četvero oka i nas ostalih, tjerajući nas da se znojimo zbog vlastitih promišljanja o istini i laži. Tko ovdje laže? Gdje prestaju granice iskrenosti, a počinje očaj? Baš tu, Krleža se šulja, kao prijatelj na šanku koji ti šapne nešto što nisi želio čuti, ali sad ne možeš izbaciti iz glave.
Moral? Čuj, ovdje ga nema na popustu. Kroz raspravu o propadnutoj ljubavi, financijama (i ta famozna nasljedstva, pa tko nije proživio napetosti nasljedstva na balkanskim okupljanjima?), autor podcrtava kako se cijela jedna društvena klasa ruši sama pod sobom. Kazališna pozornica pretvara se u operacijsku dvoranu, sve se secira pod žaruljom s baldahinom sumnje – moral društva, obiteljski odnosi, krhke institucije braka. Netko je jednom rekao, gdje nema povjerenja, nema ni budućnosti – a Krleža, maher što se toga tiče, sve nam to potura bez da i jednom podigne obrvu.
I sad, dok čitate ili gledate U agoniji, ne zavaravajte se – ovdje nije poanta samo u tome tko je na kraju kriv ili nevin. Sve je mnogo brutalnije. Ritam života hvata se za grkljan pojedinca, društvo pokreće lančanu reakciju nemoći, a cijele obitelji pucaju pod težinom neizrečenog. Usamljeni likovi, svaki sa svojim tikovima i demonima, na kraju ostaju praznih dlanova, razbijenih snova i bez velikih govora.
Nisu samo likovi ranjivi. Svaka scena gura publiku da, barem na trenutak, otvori vlastite stare rane. Jesmo li mi gledatelji? Ili su naše vlastite agonije samo čekale da progovore na sceni?
Ili, kako jedan moj poznanik kaže nakon lošeg spoja – nema tu puno filozofije, kad povjerenje ode, nestane i sve smisleno. I to je, ruku na srce, jednostavna, brutalna ideja koja se ne mora prevoditi, ni u kojem jeziku.
Analiza likova
Pričati o “U agoniji” bez fokusiranja na likove? Kao da jedeš sladoled bez žlice. Evo, ulazimo ravno među njih—i da, ovo nije parada stereotipa. Kod Krleže svatko nosi svoj teret, pa čak i krojač poziva na piće s razlogom.
Glavni likovi
Barunica Laura Lenbach… ako ste ikad na fejkiranom partiju pomislili “zašto mi je ovako teško pod kožom”, e, upravo tako diše Laura. Spoj elegancije, ironije i tjeskobe. Ima novac, ima poziciju, ali iznutra sve pišti. Stalno ratuje s prošlošću, s time koliko su maske debele, a istina tanka kao papir mokar na kiši. Drugu cigaretu pali zaredom, ruke joj podrhtavaju, a svaka rečenica—ni blizu površnoj, unatoč tome što društvo očekuje.
Odvjetnik Lenbach ponekad zvuči kao čovjek što citira Paragrafe i kodekse čak i kad kupuje kruh. On je ministar hladnog pogleda i pritajenih briga: inteligentan, samouvjeren, ali unutar toga—pitali ste, zar ne?—rastrgan obiteljskim neuspjehom i bojama sumnje koje ni vrhunska odvjetnička retorika ne uspijeva oprati. Kad god pokušava ostati ravnodušan, Krleža ga odvuče korak dublje… u privatni ponor.
Prijatelj Križovec zvuči gotovo kao comic relief, ali ne nasjedajte. Nudi taj “aha!” trenutak—možda nije iz centra pozornosti, ali jest katalizator. On stisne to dugme koje započinje emocionalnu lavinu. U društvu Laure djeluje kao zrcalo koje sve ružnoće čini ružnijima, a tragikomične scene još tužnijima. Nije on samo pratnja, on je “treće oko” cijelog društva.
Sporedni likovi
Rijetkost su u “U agoniji” likovi bez svoje mračne torbe. Svaka sporedna figura ugrabi minutu slave kad progovori. Dadilja, gotovo nevidljiv lik, osvijetli čitav stan tanjim glasom nego što smo navikli. Prolaznici kroz salon, sitni činovnici s periferije obiteljskog života… svi oni donesu mrvice tišine koje, začudo, mljackaju glasnije od dernjave glavnih likova.
Čak i one naizgled “višak” pojave—stariji rođaci kojih se nitko ne sjeća na prvoj kavi, odvjetnički pripravnici ili susjedi što lupkaju po radijatorima—svi oni su nijanse pozadine. Zapravo, neki gledatelji priznaju da upravo ta cijela vojska ljudi što ulazi i izlazi iz kadra podcrtava koliko je usamljenost pod reflektorima najjača.
Ako mislite da sporedni likovi spavaju na poslu, pričekajte kad Laura načas napusti pozornicu: tada njihove sitne geste, poluizgovorene psovke ili šutnja s toliko značenja odjednom ispletu mrežu tjeskobe oko glavnih junaka. Meni je, recimo, najdraži onaj detalj kad starija teta potajno čita pisma i prevrće očima—tko nije imao takvu u obitelji?
Odnosi između likova
Odnosi u “U agoniji” nisu tipični ni kad se trude biti pristojni. Laura i Lenbach igraju partiju šaha na vlažnom stolu: napetost ti se podvuče pod kožu, koliko god se trudiš praviti da ne kužiš pogled ispod obrva. U svakoj njihova rečenici škripi netko iz prošlosti. Težina nepovjerenja nije tek kukavičje jaje u gnijezdu, nego tropska oluja.
Najveća ironija? Svi su na istoj strani, barem na papiru, a svakodnevno su u ringu. Kad uđe Križovec, nemojte očekivati detektivsku jasnoću—češće postane još maglovitije. Njegovi komentari zagrebu ravnotežu i ulože novi ulog u partiju živaca. Dok Laura očajava, on upire prst u ono što boli. Dok Lenbach stoluje nad pravdom, on šapuće sumnju.
Imaš osjećaj, dok gledaš (ili čitaš), da bi svi puno radije bili negdje drugdje—na petom katu kod susjede na palačinkama, možda, bilo gdje samo ne ispod tog stropa. Svaka šutnja dovoljno je glasna da prevari i najbolju Akustiku. U tom grču, naići ćeš, makar jednom, na vlastitu sjenu—jer su Krležini odnosi brutalno poznati svima koji su ikada pokupili laži s obiteljskog stola.
Za kraj, nije fora u “tko je kriv”, nego “kako preživjeti među svojim ljudima”, dok su svi na rubu vlastite agonije.
Stil i jezik djela
Stil Krležine “U agoniji” – teško ga je ignorirati, zar ne? Zamislite razgovor koji ponekad zvuči kao verbalni boks, pa zatim, bez upozorenja, prelazi u tišinu nabijenu značenjem. Onaj tko je ikada slušao dobar jazz, odmah bi prepoznao puls – ritam rečenica mijenja se ovisno o nervozi likova. Krleža se ne libi srušiti sva pravila bontona: jedna riječ prepolovi tišinu, druga probode poput igle. I kad misliš da će izgovoriti nešto jednostavno, dočekaju te raskošne rečenice. Nekad hladne kao plavičasto svitanje, nekad toliko uzavrele da ti dođe baciti skriptu kroz prozor.
Zanimljivo – jezik ove drame, premda dolazi iz 1920-ih, i danas izgleda svježe. Mnogi čitatelji, pogotovo oni naviknuti na “skraćene poruke” i memeove, nađu se zbunjeni: je li normalno da supružnici u drami vrijeđaju jedno drugo na način na koji bi danas rijetko tko uspio? Krleža koristi fraze poput “gospodine moj”, “vi meni sudite” ili “besposličar” koji nosi težinu gotovo sto godina stare boli—ali ne zvuče izlizano poput starih zavoja. Jezik je pun ironije, slojevit, čak i kad se Laura ili Lenbach prepucavaju zbog bana Jelačića, sitnih obiteljskih računa ili vlastite nesanice.
Osobito privlači pažnju to što u nekim trenucima Krleža dopušta likovima da govore “ispod glasa”—kroz zagrade, šapat ili prekinute rečenice. Ovdje svaka pauza ima zadatak, jer ništa nije slučajno ubačeno. Nema suvišnih riječi, nema jeftinih efekata za pljesak na kraju scenskog čina. I baš kad čitatelj umisli da je “provalio” logiku izraza, Krleža mu podmetne autoironičan detalj ili frazu koja izaziva nesiguran smijeh.
Za čitatelje kojima je srce u popularnoj kulturi, zanimljivo je da je Krleža svestran: koristi književni standard s pokojom prijetnjom njemačkih i latinskih izraza (glede Glembajevih korijena—iako, priznajmo, nitko ne koristi “mein Herr” u kvartovskom kafiću). Često zafrktaje vlastiti stil, spretno miješajući govorni i visoki ton, pa drama u sekundi preskoči iz kabineta velike gradske advokature u blisku, gotovo sapuničarsku prepirku.
Netko bi rekao – “U agoniji” nije drama za one koji vole namještene replike bez krivudanja ili vječno istu doskočicu. Krležin jezik miriše na zagrebačke stare stanove, zvuči kao razdragano škripanje parketa kad Laura kasno navečer šeta nervozno… I znate što? I danas te rečenice mogu ošinuti ravno u centar, iako je prošlo sto godina, iako smo svi naučili “scrollati” kroz tuđu patnju.
Ukratko – stil i jezik ovdje nisu samo alat, već su glavni glumci u toj predstavi. I kad svi odu kući s predstavama, iz glave ne izlaze riječi, već osjećaj da se netko nema kud sakriti od vlastite agonije—jer je rečenica pogodila srž.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Prva stvar koja zapne za oko kad se priča o “U agoniji”? Ona gusta, zamršena atmosfera — kao da je Zagreb 1920-ih otvorio prozor i pustio u sobu baš one sve mirise, zvukove i napetosti koje očekujete kad je netko na rubu pucanja. Nema tu ‘happy enda’ ni očekivanih olakšanja; baš suprotno, drama te lansira ravno u središte tuđe patnje pa se malo tko izvuče ravnodušan, čak i ako misli da ga kazališni komadi ne diraju.
Neki čitatelji oduševljeno pričaju o slojevima ove drame, ali prava istina? Ima onih koji nakon prvog susreta s Krležinom Lauru požele zagrliti — ili pobjeći što dalje. Ona nije simpatična, ali je stvarna… kao kakav kronični problem koji svi poznaju ali nitko ne želi priznati. I zapravo, mnogo ljudi će reći: “Ovo je predstava koju ne mogu zaboraviti, ali ne znam želim li je još jednom gledati.” (Ili, iskreno, čitati.)
S tehničke strane — evo što se pamti: rečenice koje paraju tišinu poput stakla. Krleža ima dar uvesti vas u razgovor dvoje likova kao da šapću jedni drugima iz susjedne sobe. No to nije književna poza… tu boli svaka riječ, pogotovo kad se obična ispovijed pretvori u vatromet predbacivanja. Malo koja hrvatska drama izaziva toliko napetosti bez ikakve pompe ili velikih scena.
Naravno, nije sve za svakoga. Ljubitelji akcije bi lako mogli postati nervozni nakon druge stranice — ovdje nema jurnjave konja niti svadbi sa sretno zaljubljenima. Sve se događa ispod površine. Oni koji vole psihološke detalje pronaći će hrpu materijala za analizu, a svaki put kad preskočite red ili riječ… osjećaj je kao da ste propustili cijelu sezonu najnapetije serije.
Na kraju, teško je ne priznati: u Krležinoj ‘agoniji’ nitko nije apsolutni pozitivac ili negativac. Svi su ono što bi vaš najbolji (ili najgori) prijatelj mogao biti — pomalo izgubljeni, pomalo krivi, i beskrajno stvarni. Bilo da se netko vraća ovom djelu zbog maturskih zadataka ili iz pukog mazohizma, jedno ostaje: nakon čitanja, teško je gledati sopstvene rasprave isto kao prije.