Što se događa kad se snovi o sretnijem životu sudare s neumoljivom stvarnošću? Upravo to otkriva Čehovljeva drama “Tri sestre”, jedno od najvažnijih djela svjetske književnosti koje i danas potiče na razmišljanje o smislu, obitelji i prolaznosti.
“Tri sestre” prati život Olge, Maše i Irine koje, zarobljene u provinciji, sanjaju o povratku u Moskvu i boljem životu, ali ih svakodnevica i osobne dileme stalno vraćaju na početak.
Svaka rečenica ove drame skriva slojeve značenja pa vrijedi zaviriti dublje i otkriti zašto ova priča ostavlja trag na svakome tko je pročita.
Uvod u lektiru i autora
Kad netko spomene “Tri sestre” — ozbiljno, tko nije barem jednom pročitao nešto o čežnji za boljim životom? Ah, ta klasična priča o “idemo mi u Moskvu” koju su barem tri generacije ispratile uz uzdah i možda gitaru na školskom izletu… I svaki put probudi malo drugačiju emociju, ovisno o tome jeste li priču prošli kao zadaću, posao ili spontano, iz čiste nostalgije.
Autor
E sad, Anton Pavlovič Čehov. On je onaj pisac kojeg se ne može zaobići ni kad pokušavate, čak i da želite — probajte pitati bilo kojeg profesora književnosti! Rođen 1860. godine (da, još dok se u Rusiji konjima stizalo od sela do sela), Čehov je ravnatelj ruske klasike među dramatičarima, ali i doktor s vrlo… eh, osebujnim smislom za humor. Nikad nije filozofirao bez veze — znao je u samo par rečenica spakirati melankoliju, pritajenu nadu i onu tipičnu ljudsku iscrpljenost svakodnevicom, pa sve to servirati s dozom suhe ironije. (Nije bez razloga i danas omiljen na sceni – zamislite samo, kad bi Instagram postojao, imao bi viralne citate za svaku dramu u životu.)
O njemu kruže brojne anegdote među studentima slavistike – od zabavnih priča kako je znao liječiti besplatno siromašne seljake, do toga kako je najradije vrijeme provodio sa psima (i vlastitom ženom, donekle). Ako želite instant fun fact za društvo, bacite Čehova u razgovor – nitko vam neće zamjeriti, garantiram.
Žanr i književna vrsta
Što “Tri sestre” uopće jesu? U književnom smislu, ne radi se o nekoj “soapi” — iako drama sigurno ne manjka! Čehov piše dramu… Ali sada zamislite, to nije obična drama, nego psihološka. On ne ide na prvi pogled — ne igra na veliku patetiku, nego vas vješto navuče u svakodnevicu triju sasvim “običnih” žena.
Glavna je fora u tome što ova drama zapravo funkcionira kao ogledalo: tko god je čita, u njoj vidi komadić sebe. Ljubitelji tragedija, navijajte za Čehova kad god poželite duboku, ali tiho rezigniranu atmosferu. A nje ima — od prve do zadnje stranice, pa čak i kad se izgubi nit radnje (što nije teško, ako imate običaj zalutati mislima dok čitate).
Ako hledate ono što volimo zvati “književna vrsta”, “Tri sestre” nisu roman, pa ni bajka, već dramsko djelo u četiri čina — s onim sitnim, suptilnim napetostima što kuhaju iznutra, bez ikakve potrebe za bombastičnim zapletima. One prave životne drame, one između redaka… To Čehov zna najbolje.
I još nešto — prestanite se pitati kad ćete, poput Olge, Maše i Irine, jednoga dana konačno otići u Moskvu. Jer možda zapravo nećete, ali ako pročitate “Tri sestre”, bar ćete znati kako to izgleda na ruski način.
Kratki sadržaj
Ako ste ikad poželjeli otići iz svog malog grada i krenuti prema nečemu većem—rekli bismo da vas Čehov razumije bolje nego što mislite. “Tri sestre” možda su ruska drama, ali svi koji su bar jednom sanjali neki bolji život prepoznaju se već u prvih par stranica… Pa, zaronimo brzinski u njihovu svakodnevicu, sitne sukobe i vječnu čežnju za Moskvom.
Uvod
Na suhom i pomalo prašnjavom imanju, nadomak ruske provincije, žive Olga, Maša i Irina. Od prvih rečenica jasno vam je—njihove cipele škripuckaju na drvenim podovima svakodnevnice koja više vuče na rutinu nego na uzbudljivu rusku bajku. Tu je i brat Andrej, skroman i s glavom u oblacima. Zapravo, kad Čehov postavi scenu, spustite se ravno među stolice, šalicu čaja, i pomalo tanku nadu sestri da će ih život napokon vratiti u Moskvu.
Školska godina završava, godišnjice se pomiču, posjete vojske donose tračak uzbuđenja (tko je ikad imao goste zna koliko to može razbiti monotoniju). Svi se sjećaju većeg grada, onog mjesta gdje je, navodno, život “pravi”, no koraci stalno ostaju zarobljeni između seoskih briga.
Zaplet
Nećete naići na dramu Hollywoodskog tipa, ali napetosti se motaju kao magla po imanju. Sestre razgovaraju, maštaju—i svađaju se, najviše same sa sobom, ali ponekad i jedna s drugom. Nova lica stižu—npr. barun Tuzenbah ili energični Soljornij, a posjete časnika vojnoj postrojbi začine svaku večeru tragom ironije i nesanice.
Andrejev život postaje prava ruska sapunica kad, uvaljen u prividnu sigurnost knjiga, sretne Natashu. Ona je sve što sestre nisu: praktična, tvrdoglava i, iskreno, pomalo iritantna. Kroz njezinu prisutnost, kuća se polako ali sigurno mijenja—ponekad kroz sitnice, poput novih zavjesa, ponekad kroz velike odluke, kao što je premještanje majčine sobe.
Malo tko se usuđuje reći naglas, ali svi osjećaju: snovi postaju tanji. Ljubavni trokuti, iznenadne izjave i čežnje koje blijede između dvije šalice kave… E, to je pravi zaplet!
Rasplet
Maša pokušava pobjeći iz začaranog kruga brakom, ali ni ljubavna afera s časnikom Veršininom ne donosi željeni uzlet. Proljeća prolaze, vojska odlazi, a emocije se stišavaju kao proljetna kiša koja nikad ne pada do kraja. Irina, najmlađa od sestara, i dalje vjeruje da je sreća negdje vani—u poslu, u gradu, bilo gdje osim tu.
Andrej raspršuje svoje snove na kartanje, dugove i bračne brige. Njegov brak s Natashom postaje priča o kompromisima, a najmanje romantike ima baš tu, gdje bi je prema svim pravilima najviše trebalo biti. Soljornij, jedan od vojnih gostiju, postaje ključ tragedije—jer zašto bi ovakva drama prošla bez bar malo suza?
Kuća se puni povremenim svjetlom, ali svaki lik na sceni, ma koliko šutio ili zviždao, osjeća otklizavanje prema rezignaciji.
Kraj
I onda, kad pomislite da bi ipak moglo biti bolje—vojna postrojba odlazi, dvorištem prolaze posljednje note valcera iz daljine, a tri sestre ostaju pred kućnim pragom. Finale nije spektakularan ni larpurlartistički, više kao kad se pogasi zadnje svjetlo pa svi tiho sjednu i čekaju novo jutro.
Olga preuzima obaveze i zaboravlja snove, Irina sprema kofere, ali uzalud, a Maša nosi u sebi tonu neostvarenih želja. Neki će reći da je njihova sudbina tužna, ali—ako pitati ruskog realista—sestre i dalje žele, makar potiho, vjerujući da negdje iza horizonta ipak postoji njihova Moskva. Savršen kraj za sve koji ponekad vole sjediti na klupi, gledati oblake i pitati se… Što im je zapravo promaklo?
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite… mali provincijski grad negdje u Rusiji, početak dvadesetog stoljeća, tišina zaleđenih ulica prekidana zvukom fijakera i povremene vojne parade ispod prozora. Tako izgleda svijet “Tri sestre”. Sve — doslovno sve — događa se u velikoj kući triju sestara Prozorov na rubu grada. Prozori (kako prigodno!) gledaju prema horizontu i onu toliko sanjanu Moskvu koja vječno izmiče.
Nije to glamurozna prijestolnica, daleko od toga. Ako netko očekuje lavine ljudi, gradske tramvaje ili elegantne kavane: ovdje ih nema. Atmosfera često podsjeća na školske praznike kad se svi raziđu, a vi ostanete sami u zagušljivoj sobi sa satom koji uporno otkucava. Mirisi kave, cvrčanja drva iz peći i olovnog zraka provincije tu su na svakom koraku. I taman kad vam zamirišu ruže u vrtu, pojavi se netko tko ih, naravno, pokosi nasred razgovora.
Što se tiče vremena radnje — na Čehovljev način, sve je fluidno, ali i neumitno — radnja se odvija kroz nekoliko godina, od kasnog proljeća pa do rane jeseni. Ponekad prođe nekoliko mjeseci između činova i prizora, kao kad preskočite poneki ulomak u knjizi i shvatite da su se stvari neprimjetno izmijenile. Godišnja doba ne donose spektakularne promjene, ali nijanse raspoloženja jesu: proljetna nada, ljetna tromost, jesenja potištenost i zimsko beznađe. Sestre, vojnici, Natasha i svi ostali, prolaze kroz to vrijeme kao da zbrajaju dane do nekog velikog događaja — ali on, baš kao i Moskva, stalno izmiče.
Iako bi netko mogao poželjeti “više akcije”, ovdje svaka sitnica znači puno: tko je sjedio gdje na ručku, kada je pao prvi snijeg i zašto nitko više ne pjeva stare ruske pjesme. Grad je tih, a zvukovi dolaze prigušeni kroz debele zidove — kao eho neostvarenih želja. Zato, sljedeći put kad zamiriši čaj iz samovara ili vjetar prošumori kroz topole: sjetite se, sve se događa upravo tu, u toj običnoj kući, na granici sna i sive svakodnevice.
Tema i ideja djela
Da, “Tri sestre” stvarno zvuče kao komad za sve one koji su ikad pogledali kroz prozor i pitali se — može li život biti više od obične svakodnevice? Svatko tko je osjetio težinu rutine može se pronaći u Olgi, Maši i Irini. Njihove svakodnevne borbe, sitne prepirke i sjećanja na Moskovske dane uvijek vise negdje u zraku, kao miris kave koji ostane satima.
Zapravo je jezgra ovog komada prilično jednostavna — želje koje stalno klize kroz prste. Čehov spretno spaja veliku temu potrage za smislom s malim, privatnim trenucima. Neki će prepoznati uzdah razočaranja kad vrijeme uporno ide dalje, a mi stojimo na mjestu. Sestre stalno govore o Moskvi, kao da je ona neka daleka čarobna destinacija koja obećava sreću… ali čini li zaista?
Autor ne piše velike govore. Više ga zanima ono neugodno šutanje za stolom, pogled prepun tuge ili napetost između dvije osobe kad se ne mogu dogovoriti oko najobičnije sitnice. Ako netko pita gdje se krije tema — dovoljno je promotriti kako sitnice svakodnevnog života postaju ogledalo dubljih čežnji. Čehov piše o propalim nadama i životu koji nije ispunio očekivanja, ali nikad bez suosjećanja. Čak i kad su likovi izgubljeni, osjećaj nade svako malo proviri.
Ima u toj drami nešto britko — kao burek iz pekare na hladno jutro, sve miriše na glad. Nije ni čudo da su sestre već više od stotinu godina inspiracija generacijama koje se ne žele pomiriti s osrednjošću. Ideja djela? Pronaći smisao u sivim danima, ne odustati od snova, makar se oni svako malo činili nemogućima.
Za kraj — pitajte bilo kojeg kazalištarca zašto voli Čehova. Vjerojatno će spomenuti baš taj osjećaj: život ide dalje, a mi? I dalje čekamo svoju Moskvu.
Analiza likova
Nema tu laganja: kad god se netko sjeti “Tri sestre”, prvo što uleti u glavu su—pa, sestre! Nije ni čudo, svaki lik ima svoju malu čudnovatost, kao da bi ih mogli sresti na tramvajskoj stanici ili nedjeljnom ručku. Sad, nećemo ovdje suho nabrajati tko je tko; radije ćemo, kako bi rekli Rusi, “baciti pogled kroz prozor njihove duše”.
Glavni likovi
Ako mislite da se život na provincijskom imanju može opisati s tri riječi—dosada, čaj i čežnja—onda ste već skužili Olgu, Mašu i Irinu.
Olga je ona najstarija, učiteljica po zanimanju, ali zapravo vječna mama ekipi. Uvijek s knjigom ispod ruke ili s blagim osmijehom dok pokušava smiriti tuđe tenzije. Sjećate se kad ste zadnji put govorili “Sve će biti u redu”? Olga u drami to izgovara lakše nego što mi palimo televizor, ali iza toga skriva tone umora—i pokoji tihi uzdah za mladosti i slobodom.
Maša, srednja sestra, nema tu mirnoće. Ona je u braku (koji je, iskreno, više klimav nego star podrum na proljetnoj bujici). Njezin sarkazam, pomalo tamni humor i ljubav prema glazbi od nje rade osobu koju ili volite ili… razumijete. Baš njezini lapsusi često ušiju publiku, pogotovo kad se uhvati ljubavne iskre s profesorom Vershininom. I tko joj može zamjerit—nije lako kad tvoje srce kuca za nečim što stalno izmiče.
Irina, najmlađa i uvijek obasjana nekim zamišljenim entuzijazmom, žudi za radom i svrhom. Kod nje nema teške sjete, sve dok godina dana ne prođe i shvati da planovi često zvuče slađe nego što su zaista. Voli nositi bijele haljine—čak i kad pada snijeg. Moguće zato svi u kući osjete da su s njom dani svjetliji, a obećanja lakša za izreći.
Ako ste sigurni da su sestre potpuno različite, promatrajte ih za stolom: isti pokreti, isti pogledi prema prozoru, iste neizgovorene rečenice. Nisu tri klasična lika iz bajki, svi nose pokoju ogrebotinu od života. I svi jako dobro znaju kakav okus ima nada—onaj gorko-slatki, kao džem od drijenka.
Sporedni likovi
Dobar ansambl nikad ne odmaže. Ako pitate tko je najviše miješao karte u ruskoj provinciji, prvo mjesto dijele barun Tuzenbach i Natasha.
Tuzenbach, simpatični ali ponekad smušeni vojnik, zaljubljen je u Irinu koliko i svi mi u obećanja o boljoj budućnosti. Stalno pokušava ostaviti dojam—nekad mudrim riječima, češće sitnicama poput cvijeća i prevelikih gesta. Ima u njemu nečeg toplo djetinjeg, i ne bojim se reći, puno hrabrosti… kad zatreba poteći poštenih suza.
Natasha, supruga njihova brata Andreja, uleti kao divlji val u kuću Prozorovih. Njena energija preuredi ne samo sobe nego i odnose. Ponekad se čini da misli da zna bolje od svih. Kome nije bar jednom došla takva snaha? Njene promjene – od zavjesa do rasporeda ručka – odmah izazovu osjećaj nesigurnosti kod ostalih, ali priznajte, bez takvih osoba život bi bio poput ruske zime bez snijega.
Vershinin, filozof-sanjalac, uzburka Mašinu svakodnevicu. Njegove rečenice mirišu na svjetsku bol i požutelje do jednog boljeg sutra. Ima još tu likova koji uskaču i nestaju—Ferapont sa svojim šaljivim dosjetkama, Chebutykin koji zaboravi čak i vlastiti sat, Andrej koji pokušava (uspješno ili ne, prosudite sami) voditi svoj život.
Neki se vjetrovi u ruskoj provinciji sporo mijenjaju, ali, s ovakvom ekipom, nitko ne ostaje glavom u oblacima predugo.
Odnosi između likova
Prava drama uvijek se odvija između redova, zar ne? Kad sestre sjede zajedno, tišina traje taman toliko da se svaka suza može prepoznati. Međusobno su najglasnije kad im je najviše stalo, a najtiše kad osjete bol.
Maša i Vershinin? Njihova privlačnost ne viče s krovova. To je onaj tip veze kad ti samo pogled kaže tisuću riječi. S druge strane, odnos između Irine i Tuzenbaha podsjeća na mladost koja stalno nešto obećava—dok stvarnost šapuće suprotno.
Olga i Natasha – njihov “ples” kroz dnevne sobe često završi kao provjera živaca. Svaka promjena nadstola ili sklonjene fotelje ima svoju “skrivenu poruku”. Andrej je negdje između svega, uvjeren da upravlja brodom, dok zapravo svi drugi veslaju.
Te male igre moći, zamjene neželjenih zadataka, šaputanja iza zatvorenih vrata… sve to čini život na imanju toliko više od rutine. I zato, kad pomislite da znate tko s kim ima najbliži odnos—pogledajte još jednom. U Prozorovoj kući, čak ni zima ne prođe isto za dvoje.
Stil i jezik djela
Evo jedne stvari koje možda niste očekivali: Čehov NE galami ni ne poseže za velikim, dramatičnim riječima. Dapače, stil u “Tri sestre” zvuči kao tih razgovor za nedjeljnim stolom—onaj kad se čini da se ništa ne događa, ali svi osjećaju težinu svake rečenice. Osjeti se, u svakom retku, poznata ruska melankolija. Nije patetično; prije nalik zvuku kiše na prozoru kad vani lagano sipi išijas svakodnevice.
Jezik? Iznenađenje—skroman, pitak, ali… podmuklo dvosmislen. Nema ovdje udžbeničkih monologa ili citata za podvlačenje markerom, više su to usputne rečenice, neizgovoreni pogledi i šutnje koje znaju reći više od desetak stranica dijaloga. Ako uhvatite, recimo, Mašin “Ne vjerujem više u ništa, ni u Boga”, osjetite tu prazninu u želucu—notu ironije, ali i umora života. Olga jedva podiže ton: “Sutra, sutra ćemo biti sretne”… i od toga prođu godine.
Priča ne pleše na štakama patosa. Sve je smješteno u svakodnevne slike—čajnik što pišti, pas što laje iza kuće, tamni šešir zaboravljen u predsoblju. Tekst je, zapravo, tijesan od šutnje. Čehov ostavlja prostor čitatelju da upiše vlastite želje umjesto praznih mjesta. Likovi ne drže govore. Oni govore sebi šaptom, a vama u povjerenju.
Zanimljivo je kako drama klizi kroz jezik vješto, koristeći ironiju bez gorčine, humor bez histerije. Ponekad čitatelj uhvati sam sebe kako se nervozno osmjehuje nečijoj opasci ili se prepozna u mrvicama svakodnevice. Jezik je izrazito realističan—ništa prejako, ništa slatkorječivo; autentičan zvuk provincije koja ne želi priznati da je izgubila bitku s vremenom.
Ako tražite napuhane metafore, niste na pravoj adresi. Ako tražite život u tišini, dubinu u kratkim rečenicama i ironiju što miriši na hladan ruski zrak—dobro ste pročitali. Čehov, izgleda, zna kako šutnja može dignuti najviše prašine.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nije svaki dan da neka knjiga ili kazališni komad uspije izazvati onu tihu nelagodu što ju dugo nosiš sa sobom. “Tri sestre”? To nije djelo koje se čita ili gleda pa zaboraviš — to je kao kad cijeli dan osjećaš blagu kišu ili sjetan miris lipe u proljeće, a ne možeš ga izbaciti iz glave. Čehov tu zapakira život u svakodnevicu, ali ispod površine skriva nemir, baš stvaran i ljudski.
U razgovorima likova nema velike drame — već više težina običnih riječi. Čitatelj ili gledatelj, što god tko bio, često se nađe između “Pa tko im brani otići?” i “Zar nismo svi nekad ostali gdje nismo htjeli?”. Pitanje slobode i odluke ne zvuči kao predavanje, nego kao čaša vode: naslutiš, ali rijetko se napiješ. Autor doslovno tjera publiku da se preispita: koliko smo navika i neodlučnosti ostavili nenaplaćeno, na čekanju? Što sve ostane neizgovoreno, zauvijek?
Osjetio se i trenutak kad su ironični detalji probili zid melankolije. Nije falilo ni trenutaka kad bi se u kazališnoj dvorani čuo tihi smijeh — kao kad netko nenadano komentira svakodnevne bedastoće, a svi se prepoznaju. Ima tu i gorčine, naravno, ali nekako je sve “po ljudski”: razlog za smijeh, iako je život daleko od sretnog kraja.
Najveći udarac? Najrealniji dojam ostavlja što svaki lik, od Ogulje do maštovite Irine, ljuljuška između tuge i te nade “možda jednom”. Čitatelj se uhvati da navija, da proživljava. I kad sve završi, nije kraj — ostane sjena pitanja, što bi bilo da.
Tko nije osjetio barem dio toga, možda nije čitao “Tri sestre” pravom pažnjom. Ovdje osvajaju detalji, tišina, treptaji u razgovoru. To je ona umjetnost koja podsjeća da čak i kad život ne ode po planu, ima smisla nadati se — pa makar se nikad ne krenulo do Moskve.