Kako jedno književno djelo može oblikovati pogled na povijest i ljudske vrijednosti? “Oslobođeni Jeruzalem” Torquata Tassa već stoljećima intrigira čitatelje svojim prikazom križarskih ratova i unutarnjih borbi junaka.
“Oslobođeni Jeruzalem” je epski roman koji kroz fantastične i povijesne elemente opisuje Prvi križarski rat, sukobe između kršćana i Saracena te osobne borbe vođa i ratnika na putu do oslobođenja svetog grada.
Svaka stranica ovog djela nudi više od same priče – otkriva slojeve značenja i univerzalnih poruka koje nadilaze vrijeme u kojem je nastalo. Tko su junaci, a tko gubi sebe u vrtlogu povijesnih događaja?
Uvod u lektiru i autora
A sad nešto drugačije… Zamislite scenu: pretrpani stol, šalica kave (možda i dvije, bez osude), a ispod ruke debela knjiga – ne, nije krimić. Ovo je Oslobođeni Jeruzalem – lektira koja ne nudi brza rješenja, ali zato priča epsku priču staru stotinama godina. Iskustvo čitanja? Vjerujte, zna biti prava avantura.
Autor
Torquato Tasso—ma, tko ga nije proklinjao barem jednom dok je krivo zapisivao njegovo ime za esej? Ovaj talijanski bard iz 16. stoljeća, zamišljen negdje između Ferrare i Napulja, pisao je kao da mu je pod prstima gorjelo. Zavidio mu je i Shakespeare, ili barem tako tvrde oni što čitaju fusnote.
Tasso nije bio samo pjesnički perfekcionist; njegov osobni život sličio je sapunici s antičkim elementima. Govori se da je često razmišljao više o unutarnjim demonima nego o slavi. Nađete li popodne za neku od njegovih pisama prijatelju, gle – uz Tassa nitko nije sam, ni kad je najusamljeniji.
Ponekad je radio pod strašnim pritiskom političara i crkve, no sve bi prigušio metaforom, rimom, ili malo talijanske inatljivosti. Možda zato čitatelji i danas osjećaju njegovu tjeskobu i zanos, jer tko nije poželio barem jednom pobjediti sebe u svijetu punom pravila i granica?
Žanr i književna vrsta
E sad, ako ste pokušali “na brzaka” prelistati Tassov roman (možda večer prije testa, možda samo iz znatiželje) – znate da se ne radi o laganoj pop literaturi. Ovdje pričamo o epskom pjesništvu, ali ne o onom starinskom gdje svi znaju kraj prije zadnje stranice.
“Oslobođeni Jeruzalem” je epski roman (da, onaj s duuugačkim stihovima – ni manje ni više od 20.000 stihova, tko broji!), ali i vjerska pustolovina začinjena magijom, velikim ljubavima, dvobojima i – naravno – povijesnim događajima iz Prvog križarskog rata.
Cijela radnja pleše između povijesne kronike i bajke: čas paladine nose križ i pričaju o vjeri, čas vile i demoni ulijeću baš kad mislite da ste shvatili pravila igre. Što je najluđe, Tasso stalno balansira između realnosti i fantastičnog. Danas bismo rekli – žanrovski miks.
Ni karakteri nisu tipični – likovi poput Godfreya ili Rinalda većinu romana vuku svoje sumnje i strahove, nisu baš Marvel superheroji… Više podsjećaju na nekog iz susjedstva koji potajno sanja o velikim djelima, ali ga muče svakodnevne brige: vjera, ljubav, između ručka i bademovih keksa.
Epski roman u Tassovoj verziji nije samo pjesma o ratu – tu ima i ljubavi što boli, čarolija koje zavode i dilema koje bi i modernog psihologa bacile u očaj. Složit ćemo se: ovo nije štivo za pod pauzu, ali tko jednom krene, teško izlazi iz borbe za Jeruzalem bez tragova – makar i u podočnjake.
Kratki sadržaj
Okej, zamisli ovo—priča koja je istovremeno epski spektakl i tlo za ljudske slabosti. Ulaziš u svijet gdje vitezi ne blistaju samo u oklopima već i u unutarnjim dramama, a Jeruzalem nije tek grad, već pravi simbol svih mogućih bitaka. Krenimo…
Uvod
Prva scena? Srednjovjekovni vojni tabor, ali s dozom nervoze u zraku. Kršćanska vojska zatekla se pred zidinama Jeruzalema, umorna, podijeljena—i, ruku na srce, prilično zabrinuta kako uopće stići do cilja. Tamo u kutu, Godfrey od Bouillona (koji ima karizmu vođe ali i vječnu glavobolju zbog buntovnika), pita se kako osvojiti svetinju kad vojska više voli rasprave nego mač. Tasso tu ne okoliša—već u prvim stihovima saznaješ da su ideali često u neskladu s ljudskim slabostima. Nisu zar svi to nekad osjetili?
Zaplet
E sad, tek što vojska udahne, na scenu ulijeće niz likova poput nekog srednjovjekovnog Big Brothera—Rinaldo (mladi junak s više snage nego strpljenja), Tancred (zaljubljen do ušiju u ratnicu Clorindu), pa čarobnica Armida koja bi lako mogla voditi vlastitu reality emisiju. Rinaldo, naravno, padne žestoko—ali ne pod mačem, nego pod čarolijom i ljubavnim intrigama. Tko kaže da su ratnici imuni na slomljeno srce?
Usred svega događa se drama—junaci gube smjer, pale pod utjecaj moćnih čarolija, zaljubljuju se u pogrešne osobe (opet, tko nije bio tamo?), dok selo pleše između vjere i sumnje… Tasso baca čitatelja direktno među nesigurne izbore, trenutke izdaje, prijateljstva koja su tanka kao konac i ljubavi koje nisu uvijek uzvraćene. I svaki stih – to je instant deja-vu svakome tko se ikad lovio s vlastitim sumnjama.
Rasplet
Znaš osjećaj kad napokon skupiš ekipu za zadnji napad na boss level? Upravo to se događa – Rinaldo, napokon otriježnjen (pomoću zrcala, prirode i malo magijskog coachinga), vraća se među svoje. Glavni plan? Osvojiti Jeruzalem, ali ovaj put srcem i umom, a ne samo mačevima. Tasso na trenutke puca od optimizma – dava ti naboj da i najtvrđi karakteri pronađu balans između osjećaja i zadatka.
Ne ide baš sve glatko – bitka je krvava, padovi su stvarni, a gubitak super-junaka bolan kao mamurluk u ponedjeljak, no napetost je taman toliko prgav da ne daš knjigu iz ruke. Uz poneki diplomatski manevar i nekoliko neočekivanih saveza (tko je znao da će saracenski vitez pomoći kršćanskom?), sve nekako sjedne na svoje mjesto.
Kraj
Kad padnu zadnje zastave, a prašina se slegne, Jeruzalem napokon postaje otvorena knjiga za sve. Godfrey ne slavi nego klekne – ono pravo olakšanje kad znaš da si završio maraton. Ali finale nije samo happy end—Tasso tu okreće reflektor prema onima koji su izgubili najviše: ljubavnici nisu svi pronašli sreću, heroji su ostali s pokojim ožiljkom (vidljivo i nevidljivo). Život teče dalje, ali ni jedan lik nije ostao isti.
Čitaš zadnje stihove s osjećajem kao da si proveo vikend u dobrom društvu, prošao sve uspona i padove – i tek tad, kad se spusti zastor, skužiš koliko ova priča nije ni crno ni bijelo, nego baš onako ljudski—pomiješano, nesavršeno i stvarno.
Mjesto i vrijeme radnje
E sada, zamislite onu ljepljivu vrućinu Bliskog istoka — ma, čak ni klima uređaj iz najnovije reklame za rashladne aparate ne bi pomogao… I to baš tamo negdje krajem 11. stoljeća. Radnja “Oslobođenog Jeruzalema” odvija se u šatorima križarskog logora ispred Jeruzalema, gdje svaki povjetarac miriše na borbu, prašinu i nadu da će se dani žuljevitih stopala i bljutavog suhog kruha uskoro isplatiti jednim, velikim osvojenim gradom.
Autor tu više nije gost neke renesansne palače nego je, barem u svojoj mašti, rame uz rame s vojnicima iz stvarnog Prvog križarskog rata. Povijesno, Tasso koristi okvir opsade Jeruzalema iz 1099., kad su vojnici pod vodstvom Godfreya od Bouillona – ta, baš tog istog tipa čije biste ime, ako ste gledali film “Kraljevstvo nebesko”, prepoznali brže nego sniženje u Konzumu. Eh, ali ova bitka nije samo bitka za teritorij – ovdje padaju i maske, a ni ljudsko srce baš ne ostaje netaknuto. Spojite jahte s ljubavlju, magijom i političkim spletkama i dobit ćete atmosferu koja ne ostavlja prostora za dosadu.
Nije sve samo šator, kamen i mačevanje. Tasso vješto ubacuje fantastične elemente: tu su čarobnice, zagonetne šume, demonski snovi, i baš kad pomislite da je sve izgubljeno – padne kiša pa se osvježite kao klinci pod hidrantom.
Vrijeme – hm, čini se da padaju dani i tjedni opsade jednako brzo kao što danas nestane mobitelska baterija dok gledate TikTok. Ne očekujte, dakle, uredno izračunato poglavlje po danu. Ponekad vrijeme napreduje tromo, kad junaci lome zube o vlastite dvojbe, a već u idućem stihu sunce grune toliko brzo da vam se zavrti. No, ta atmosfera iščekivanja, neizvjesnosti i znoja na čelu… ona je, zapravo, srce cijele priče.
I, budući da nitko iz reda avanturista ne bi volio dosadna predavanja o geografiji, recimo samo – kad jednom uđete u Tassov Jeruzalem, garant nema izlaska bez ogrebotina, ali ni bez pokoje velike priče za prepričavanje.
Tema i ideja djela
Nema ljepšeg trenutka od onog kad se shvati da epski roman ne živi samo od junačkih podviga i sablji koje zveče, zar ne? Tasso je s “Oslobođenim Jeruzalemom” odigrao puno širu igru—nije mu bilo dosta opisivati tko je koga pobijedio pod zidinama Svetog grada. Usudio se zagrebati ispod površine, kopati po dubljim pitanjima, pa i onima koje današnji čitatelj možda luta tražeći između redaka.
O čemu se tu radi? Ukratko, puno više nego o vitezovima i ratnim trikovima. Djelo rado priča o:
— gubljenju osobnog identiteta u masi (tko nije barem jednom osjećao da je samo još jedno lice u gomili?),
— raskoraku između slavnih ideala i stvarnosti koja često šamara (netko je sanjao o pobjedama, a završio… sumnjajući u sve zbog čega je krenuo),
— borbi između srca i dužnosti (primjer? Rinaldo, razapet između vojne časti i Sildejske čarolije—nije lako biti epski heroj kad te prate ljubavne glavobolje),
— i vječnom pitanju: ima li ikakvog smisla tolika žrtva?
Tasso ne skriva ni slabosti ni strasti svojih likova. Svi oni padnu—bilo u ljubav koju nisu planirali, bilo pod težinom vlastitih odluka. Koliko god Godfrey bio uzvišen, povremeno zvuči kao kolega s posla nakon lošeg sastanka—usmjeren, ali umoran, naivan pa opet mudriji no prije.
Nećemo zaboraviti ni da ideja cijelog djela stalno klizi između dva svijeta: onog zemaljskog (gdje se stvarno prolijeva krv, tlo miriše po prahu, a kapetanima zveckaju ključevi) i onog natprirodnog—čarolija, sudbina, Bog i čudesa na svakom koraku.
Unutra ima svega—od refleksije o unutarnjim borbama pa do sočnih opisa napetih trenutaka pod Jeruzalemom. Netko će vas pitati: “A koja je zapravo poruka?” Najpoštenije je priznati da ih je više—koliko čitatelja, toliko tumačenja. Neki vide djelo kao podsjetnik na cijenu velikih snova, drugi u njemu prepoznaju ljubav koja mijenja svijet. Tasso, onako mudro, nikad ne navodi za ruku—više otvara pitanja nego što nudi gotove odgovore.
Kad danas čitate “Oslobođeni Jeruzalem”, očekujte da će vas povući u vrtlog moralnih dilema, osjećaja gubitka i traženja osobnog smisla usred kolektivne povijesti. Možda ćete se, kao mnogi prije vas, zateći sanjareći o hrabrosti, ali i propitkujući vlastite odluke. E to je Tasso znao ispričati kao rijetko tko.
Analiza likova
Znate onaj osjećaj kad krenete gledati stari holivudski spektakl, a svaki lik skoči iz ekrana s vlastitim dramama, slabostima i snovima? E, baš tako dišu likovi kod Tassa—nijedan nije statista, pa niti onaj s dvije rečenice teksta. Svaki od njih je neka razbijena ploča, svaki svoju melodiju svira i svatko na kraju pretrpi vlastitu oluju. Zaplet nije masovni prizor, već lanac sudbina što se sapliću i sudaraju ispod zidina Jeruzalema.
Glavni likovi
Tasso baš nije štedeo glavne junake. Godfrey od Bouillona? Vođa karizmatičan, smiren tip prizemljenih odluka, ali—pazi sad paradoks—zavalio bi on svjetsku slavu za mirnu noć bez teških odluka. Kroz njegove ruke prolaze sudbine drugih, ali svaki put osjeti grebanje sumnje hoće li svi doživjeti novi dan. Često ga uhvati ona „što-da-sam-učinio-drugačije“ dilema, koju biste očekivali od modernog menadžera pred kvartalnim izvješćem.
Rinaldo, s druge strane, trči iz vatre u plamen (ne doslovno, naravno). Mač mu je uvijek spreman, ali srce… pa to mu zadaje više muka nego cijela vojska. Dijelovi priče gdje bježi od odgovornosti pa završi na čarobnom otoku s Armidom—nježna fantazijska digresija koja podsjeća na Netflixov spin-off, samo s više magije i više osjećaja „što sad ova radi sa mnom?“
Armida? Da, ona… Vrti oko malog prsta cijelu četu, pa čak i čitatelja. Njezin bijes, zavodljivost i unutarnji lom uvijek su red s jednim okom na scenu i drugim negdje daleko, gdje ni ona sama nije sigurna želi li ljubiti ili uništiti. Sanjar, ratnica, zavodnica i ranjena duša—gotovo kao da gledate tursku sapunicu iz 16. stoljeća, samo umjesto Instagrama koristi čarolije.
Tancred? Najčešće vježba ono što bi danas nazvali „kako ostaviti srce na bojištu“. Liku mu nije strana slabost, ali njegovo junaštvo je baš u toj slabosti—suzama, pogubljenim ljubavima, jalovim nadama… Sve do posljednjih taktova pjesme vjeruje u ljubav, čak i kad taj film baš nitko drugi ne gleda.
Sporedni likovi
Ako ste mislili da sporedna ekipa statira s “ja sam tu samo zbog scene,” varate se. Ernesto? Oduvijek na smjeni i prvi za okretanje pite (ili sudbine, kako kad). Vojnici poput Raimonda ili Eustazija vrte duge monologe, svaki od njih težak kao cigla u zidu Jeruzalema—odanost, sumnja, traženje doma usred pustoši.
Ne zaboravimo Saracene: Soliman — utjelovljenje tvrdoglave časti, često zaboravlja na kompromise. Njegove scene kao da su školski primjer „zašto je tvrdoglavost dvostruki mač“ u svakoj raspravi o vođenju ljudi ili ratova.
Herminia? Njezine pobjede i boli često prođu ispod radara, ali ona je ona osoba koju svi znaju, ali nitko stvarno ne razumije. Nježnost je doslovno ispod sloja oklopa koji nosi i njezina tuga ima više slojeva nego luka. Ne trepne ni kad pruža ruku neprijatelju, što bi kod svakog prosječnog ratnog druga izazvalo podignutu obrvu i sumnju: „Zašto baš sad, Herminia?“
Clorinda, na kraju… dobro, nitko u Tassa nije zapravo na kraju dok ne padne s pozornice. Njezina priča promašuje sva pravila o herojima (ili antiherojima) — tučnjava, izdaja, slutnje. Porijeklo joj je zamršeno koliko i osjećaji. Njena borba i kraj ostanu s čitateljem još dugo nakon završetka stiha.
Odnosi između likova
Radite li u uredskom open-spaceu, znate koliko se dinamika mijenja. Isto vrijedi i kod Tassa — odnosi skaču, zveckaju, tope se i pucaju doslovno u svakom poglavlju. Godfrey i Rinaldo? Tu odmah leti iskrica s dozom mentorstva, ponekad navečer kad svi spavaju, stvarno poželiš vrisnuti Rinaldu da već jednom posluša vođu.
Rinaldo i Armida… to je ona scena kad na Netflixu sve drugo nestane. Ljubav, napetost, magija, povremeno poprilično „zašto se baš sad ovo događa?!“ Svatko tko je ikad promašio poruku bit će mu jasno što se događa u toj relaciji. Rinaldo luta, Armida ga tjera, a nitko ne zna tko će se prvi predomisliti — dramatično, ali i nevjerojatno životno.
Tancred i Clorinda drže tragičnu stranu medalje. Drugi vode ratove, oni vode unutarnju bitku. Neshvaćeni, zaljubljeni, ponekad zamalo neprijatelji koji bi sve dali za još jedan trenutak razumijevanja. Tasso, naravno, ne štedi ih — baca ih iz ljubavi u bitku, zatim natrag u ljubav, sve dok ne očvrsnu ili ne puknu.
Ako ću biti iskren — iako nisam vidio bojište (osim možda autobusnu liniju 118 u jutarnjoj špici) — Tasso piše baš onako kako ljudi stvarno vole i mrze. Nitko nije siguran na čijoj će strani završiti za pet minuta. Neizvjesnost, pogreške i rijetki ispravci… To je život, pa tako i Oslobođeni Jeruzalem.
Jeste li i vi sami ikad birali između srca i razuma… i pogriješili spektakularno? Tasso razumije. Više nego što to itko očekuje od pjesnika s perom, prošaranim suzama i blatom ratnih bojišta.
Stil i jezik djela
Zamislite kako je čitati Oslobođeni Jeruzalem kad vas stih pogodi ravno u pleksus. Nema tu klasične suhoparne naracije iz starog udžbenika – Tasso vozi poetski, ali živo. Ritmičan deseterac, ozbiljno, kao da se svaki redak piše u jednom dahu ili repa za povijest. Ponekad mu tekst klizi kao med, a onda naglo – bam! – sudar emocija i akcije. Osjete se vanjske reference, aluzije na Vergilija, antičke epose, ali bez sivila – sve odiše top-ligom talijanskih pjesničkih bravura.
Ni jezik mu nije bez začina. Gradnjom rečenica skače s jednog osjećaja na drugi, pa možda ulovite kako usred borbe izroni neka nježna misao ili metafora koja vas natjera da zastanete: “Stoji, prislonjen na štit, dok misli lutaju daleko, kao da ni rat ni zemlja ispod stopala nisu stvarni.” Likovi govore gotovo operno, punim grlom, bez zadrške… Kad Armida prijeti, priziva munje i ljubavne zaplete – jasno je da je svaka riječ pun pogodak.
Koliko je stil važan? Pa, pokušajte ponovno čitati, ali ovaj put samo naglas. Osjetit ćete ritam. Povrh svega, Tasso kombinira arhaične izraze i modernije fraze (za ono vrijeme), stvara taj miks u kojem povijest zvuči svježe, a patnja se osjeti kao da ste na bojištu. Smeta li to nekome tko traži čistu povijesnu istinu? Vjerojatno. Ali ljubitelji književnosti – od Dantea do Dylana Doga – tu nalaze ono zbog čega se knjiga još uvijek prelijeće iz ruke u ruku.
Stil i jezik, zapravo, igraju za istu momčad: grade atmosferu neizvjesnosti, činei magije i rata podjednako opipljivima. Tasso nije štedio na riječima, ali nije ni upao u zamku praznog kićenja. Svaki stih, svaka replika, ima svoju težinu – i to je ono što razdvaja Oslobođeni Jeruzalem od običnog popisa bitaka ili heroja iz leksikona.
Je li ponekad komplicirano? Da, kao kad pokušavate objasniti noni zašto je internet pao usred epizode sapunice. Ali u tom spletu složenih rečenica i nenadanih obrata, leži čar. Tasso, premda ga trpe i prijevodi i godine, i dalje zvuči živo – poput starog prijatelja koji vas zna zaskočiti pravim riječima u nezgodnom trenutku.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
E sad… tko god uzme u ruke “Oslobođeni Jeruzalem,” brzo shvati da ovo nije onaj tip knjige koju preletiš između dvije tramvajske stanice. Kad bi netko pitao — “Je li Tasso baš taj ‘teški klasik’, ili ipak ima nešto za svakoga?” — teško je ne nasmijati se. Netko padne na epsku dramatiku oklopa i čarolija… drugi ostane zbog prizora unutarnjih drama, gdje dok se izvana bodu sabljama, iznutra vode rat s vlastitim srcem.
Atmosfera knjige… tu ima svega: jeka konjskih kopita pod zidinama Jeruzalema, miris tjeskobe među vitezovima, a povremeno — tišina, tako gusta da bi čovjek mogao pomisliti da sjene likova izlaze izvan papira. (Možda čak i ukradu koju stranicu iz bilježnice za zadaću, tko zna.)
Što se tiče likova, nema šanse da se ne zakačiš barem za jednog. Godfrey? Toliko ozbiljan da bi na njega vjerojatno i današnji šefovi računali kad zatreba brza odluka. Rinaldo, s druge strane, stalno balansira na žici između dužnosti i vlastite glave, pa da ga gurneš kroz sapunicu, opet bi čovjek povukao neku krizu identiteta.
Čitatelj koji ulovi Tassa u pravo vrijeme života, možda dok ga baš muče iste sumnje ili lutanja, dobit će osjećaj — kao da netko iz 16. stoljeća razumije sve današnje neodlučnosti. Prizori rata nisu samo doslovni, već predstavljaju sve one tihe borbe koje vodimo sa sobom dok pereš zube prije spavanja (ili gledaš u strop u tri ujutro jer si nešto zgriješio na poslu).
Ne može se reći da se knjiga “guta” za vikend… ali, jednom kad te povuče, teško je pustiti. Otvara vrata starim svjetovima koji iznenađujuće liče na naše, makar su prekriveni zlatnim oklopima. A kad završiš — priznajmo, nije lako pronaći roman nakon kojeg ti je glavna briga kako ćeš uopće uživati u nekom običnom, modernom trileru.
Tasso tu ne nudi samo povijest, nego i sve one sitne tuge i radosti, pa se čovjek poželi izgubiti još jednom među stranicama. Znate onaj osjećaj kao kad završite zadnje poglavlje, ali još satima vrtite neke rečenice u glavi? Da, “Oslobođeni Jeruzalem” ima upravo taj čar — zadrži te, iako si već zaklopio korice.