Ponekad jedan zakon može promijeniti tijek povijesti i oblikovati svakodnevicu bezbrojnih ljudi. Takav je slučaj s Kraljevskom madžarskom domobranskom novelom, koja je ostavila dubok trag u društvu svog vremena.
Kraljevska madžarska domobranska novela bila je zakonski akt koji je regulirao vojnu službu u Ugarskoj, uvodeći nove odredbe o regrutaciji, obvezama i pravima domobrana te time utjecao na vojnu organizaciju i živote običnih građana.
Tko želi shvatiti širu sliku o društvenim promjenama u doba Austro-Ugarske, ne može zaobići ovu temu.
Uvod u lektiru i autora
Neka lektira vas izludi, neka vas iznenadi—“Kraljevska madžarska domobranska novela” itekako pripada ovom drugom taboru. Tko nije barem jednom pomislio kako vojni zakoni zvuče suhoparno? (Spoiler alert: ovdje to ne vrijedi.) Ajmo malo razgrnuti tko stoji iza svega i zašto ova novela ima više slojeva nego omiljeni burek s jogurtom.
Autor
Zamislite lika koji sve vidi, sve razumije, i nije mu strano ući pod kožu ljudima o kojima piše—e pa, taj netko bio je August Šenoa. Da, onaj kojeg je svaki hrvatski srednjoškolac barem jednom opsovao zbog lektire, a odrasli danas s guštom proguglaju za kakav dobar citat.
Šenoa nije samo tip s perom; on je u Zagreb donio europske vjetrove, literarno vozio tramvaj (onaj stari drveni!) između narodne tradicije i građanske svakodnevice. Da ga je netko pitao za mišljenje o današnjim društvenim mrežama, vjerojatno bi sve nabacio kroz neki sarkazam, uz pokoju oštru opasku. Njegova je ruka pisala i o društvenim zakonima, i o pravima, i o običnim sitnicama zbog kojih su ljudi tada i danas roktali i zijevali na iste teme. (Samo, on ih je činio zanimljivima!)
Tko kaže da pravni akt ne može biti iscrtan kao priča s dvorišta? August je, jasno, dokazao suprotno. Zvuči kao da već piše čitanku u glavi svakog čitatelja, zar ne?
Žanr i književna vrsta
Novela. Da, možda vam je do sada ta riječ zvučala kao nešto što zijeva iz knjiga na polici. Međutim, ovdje novela ne nosi samo vojnički šinjel, nego strongopaki društveni kontekst. Sad samo zamislite: godina je 1880. Rasprave o obaveznom vojnom roku ljute ljude baš kao što ih danas ljuti previše reklama na YouTubeu. Kod Šenoe, novela služi kao oruđe za seciranje društva—uz malo ironije i lokalcolor štiha.
Žanrovski, ovo nije ni puna drama, ni doslovna povijest, već društvena proza, posve blizu publicistici. Ovdje autor povezuje zakon, običaje i (da, zvuči čak zabavno) svakodnevicu običnog čovjeka pa čitatelja baca ravno u vrevu tadašnje Zagrebačke (ili Budimpeštanske) stvarnosti. Često se pitam kako bi roman danas izgledao kroz filtere Instagrama—ali tada su “storyji” izlazili kao novela u novinama.
Od književne vrste, radi se, naravno, o noveli—kratkoj proznoj formi, ali i svojevrsnoj društvenoj minijaturi. “Kraljevska madžarska domobranska novela” zato je idealna za one koji žele brzinski zaviriti u povijest i još brže pohvatati kako su se mali zakoni pretvarali u velike životne prevrate.
Nema filozofiranja, samo — što bi rekli u kvartu — “u glavu”, jasno i bez srama.
Kratki sadržaj
Ako ste ikada pokušali uhvatiti bit Šenoine “Kraljevske madžarske domobranske novele” s jednom rukom u kavi, znate da to nije mala stvar. Dočarava duh Austro-Ugarske, miris novih zakona i zvuk vojne trube, sve odjednom.
Uvod
Ovdje, stvari ni ne počinju lagano. Čitatelja odmah susreće atmosfera Zagreba iz druge polovice 19. stoljeća—sve bruji od priča o novim zakonima, strogim propisima i, naravno, domobranima. Zamišljate skromne stanove, popločane ulice, majke koje zabrinuto njuškaju po novinama tražeći vijesti o vojnoj službi svojih sinova. Scena? Vrvi ljudima i strepnjom. U nekoliko poteza pero, autor daje naslutiti kako običan građanin proživljava ovu „novelu“—ne kao pustolovinu, nego kao svakodnevicu s pravim, često emocionalnim, dilemama.
Zaplet
Tek što se likovi snađu s novim pravilima igre, sve postaje malo napetije… jer eto ti nove regrutacije i administrativnih vratolomija. Mladići, poput Marijana i Šandora, hvataju se ukoštac s novim „pravima“—ali ne na Instagramu, nego pred vratima regrutacijskih komisija i šefovima s ogromnim brkovima. Jeste li ikad doživjeli da Vas birokracija natjera da preispitate cijeli dan? Ovdje likovi doslovno osjete svaki ispisani paragraf. Prijateljstva se testiraju, mala ljubavna drama proklizava u kadar… Šenoa podvaljuje humor, ali i gorčinu—kao kad netko u restoranu naruči grah, a dobije šalšu bez mesa.
Rasplet
Sad stvari idu nizbrdo… ili uzbrdo, ovisno s koje strane gledate. Neki domobrani ipak pokušavaju izbjeći službu—jedan navodno zbog slabog vida, drugi zbog „žuljeva“ na savjesti, treći jer mu je pjesnička vena previše osjetljiva za uniformu. Kad komisije pokrenu svoj sud, rezultat uvijek ima dozu ironije. Ponekad baš onaj koji najviše bježi završi ravno u vojničkim čizmama. Primjenjuju se novi zakoni, netko gorko guta novu realnost, ali poneko i pronađe smisao u toj svojoj „predodređenosti“. Rasplet vuče na refleksiju—do čega nas zapravo takvi zakoni tjeraju? Gdje staju prava, a počinje naredba?
Kraj
E sad, kraj… Nema vatrometa, ali ima puno onoga „što smo naučili, braćo i sestre“. Likovi, iako formalno „riješeni“ svojeg statusa, izlaze iz priče s pokošanim vjerovanjima, ali i nekim novim pogledima na svijet. Neki, poput Marijana, skupo plate lekciju—gubi iluzije, ali možda i dobije snagu za dalje. Zakon je tu, nepopustljiv kao tramvajska karta, ali život ide dalje—sad s ponešto radosti u sitnim pobjedama: prijateljstvu, ljubavi ili makar dobroj priči za šankom. Šenoa „servira“ povijesnu lekciju začinjenu humorom i ironijom, a svi koji pročitaju, dobe osjećaj da im je netko uvalio šalicu čvrste, crne stvarnosti i kap komične eskapade.
Mjesto i vrijeme radnje
Zaboravite sve one kulise iz visokobudžetnih filmova jer, kad govorimo o “Kraljevskoj madžarskoj domobranskoj noveli,” radnja sjeda ravno u srce Zagreba krajem 19. stoljeća. Nema šarenog CGI-ja, ali zato ima tramvaja na konjsku vuču, kaldrme što zveckaju pod nogama i miris friško pečenih pereca s Dolca. Zagrebački trgovi i ulice? E, upravo tamo Marijan, Šandor i ostala ekipa osjete na svojoj koži što znači kad zakon dođe pred vrata.
U isto to vrijeme, negdje između dima iz šalica crne kave u kavani “Corso” i administrativnih hodnika prepunih papira, odvija se burna borba običnog građanina—onih likova koji, poput svakog Zagrepčanina nakon radnog dana, jedva čekaju malo mira… Samo što ni tada nema mira, jer novela u Zagreb donosi neobičan miks briga i tračeva. Nije to 2024. pa da se vijesti vrte uz TikTok, već su dolazile ilustrovane crtice iz Narodnih novina ili uglačane čizme inspektora na ulicama.
Atmosfera je baš kao što bi je opisao dobar scenarist—par kapi humora, pokoja doza napetosti i svakodnevna nervoza kad se u susjedstvu proširi glasina o još strožim regrutacijama. Čekanje poziva pred vrata dok vani tutnji kiša? Autentično zagrebačko iskustvo! Vrijeme je dvostruko zanimljivo: još uvijek dugi sjeni austrougarskog režima, ali već se u zraku osjeti ona mala iskra promjene.
Dok društvena pravila pomalo škripavo popuštaju i prijateljstva postaju testirana poput novog automobila na Sljemenskim serpentinama, likovi upisuju svoje sudbine na pločama zagrebačkih ulica. Povjesničari će reći: 1868. do 1872. — doba nakon Nagodbe, period kad su zakoni bili najstroži, ali i ljudi najdovitljiviji.
Iako bi netko izvana možda pomislio da je to tek davno prošlo vrijeme, tko je sjeo za stol u neko od onih zadimljenih zagrebačkih kafića i slušao što Šenoa ima reći, ubrzo bi shvatio—priča je, zapravo, uvijek aktualna.
Tema i ideja djela
Možda nije svima poznato, ali kad uzmete „Kraljevsku madžarsku domobransku novelu“ u ruke, odmah shvatite – ovo nije samo još jedna dosadna lekcija iz povijesti. Srž priče? Suočavanje običnog čovjeka s pravno-političkom mašinerijom Austro-Ugarske (da, zvuči pompozno, ali vjerujte, ima smisla). Djelo zapravo vrti jednu staru, gotovo svakodnevnu dilemu: što se dogodi kad privatni planovi naiđu na državni propis?
Šenoa zna složiti rečenicu tako da i suhoparan neboder zakonskih članaka izgleda kao prizori iz života. Ideja? Prikaz običnog Zagrepčanina koji pokušava ostati svoj, čak i kad birokracija pritišće poput loše skrojene odore. Tu se ističu često promašeni pokušaji likova da pobjegnu od neizbježnog vojnog poziva – stvarno, tko nije bar jednom razmišljao kako se izvući iz nekog obveznog „sudalovanja“?
Rasplet mogućnosti i granice osobne slobode pulzira kroz knjigu. Marijan, Šandor i društvo uhvaćeni su između vlastitih snova i zahtjeva domovinskog zakona. Šenoina ironija – ona tiha, ali oštra kao svježe izbrušen flomaster – otvara pitanje: Je li sustav pretvrd ili su ljudi ipak snalažljiviji nego što izgleda? Na kraju, malo tko izbjegne birokraciju, ali mnogi izlaze pametniji, puni anegdota i, ruku na srce, malo ciničniji.
Djelo, iako napisano prije više od stoljeća, uporno šapće i današnjim čitateljima: koliko su tvoje privatne želje stvarno važne kad zvono države zazvoni? Tko još nakon čitanja ove novele nije, barem u šali, gledao na svakodnevne obveze kao na male bitke protiv vlastitih pravila?
Analiza likova
Tko kaže da povijesne novele moraju biti dosadne? Šenoa se u ovoj priči doslovno igra likovima kao djeca u blatu nakon ljetne kiše. Ne boji se pokazati im slabosti. E, ajmo sad malo razgolititi glavne i sporedne igrače na ovoj zagrebačkoj sceni…
Glavni likovi
U prvom planu—doslovno kroz tramvajsku buku 19. stoljeća—stoji Marijan. On je, kako bi Zagrepčani rekli, svaki “složeni dečko iz susjedstva”. Nema tu nikakve herojštine tipične za vojskovođe s pista ili generalskih kabineta. Marijan je tip koji s papira, poziva za vojni rok, čita kao da je dobio kaznu za parkiranje. Ne puca on ni iz puške ni iz šupljeg. Najvrednije što nosi je zbunjeno lice i, priznajem, toplu ironiju koju baca na cijelu tu vojničku strku.
A onda upada Šandor. Prvi put kad ga susretneš, djeluje kao onaj tvoj frend što stalno smišlja izgovore kad treba doći na vrijeme. I kod regrutacije—vrti priče, izvlači se. On je tipičan stručnjak za diplomatske poluprilike. Mrvicu mudriji od Marijana, ali i jednako “običan”, kao lisica među gradskim golubovima. Šenoa ga ne “briljantizira” već pokazuje kroz male poraze i još manje pobjede.
Možda ti je sad jasnije zašto ova dva lika debelo odskaču od stereotipa iz generičkih vojničkih novela. Marijan i Šandor nose priču više kroz svoje slabosti nego kroz snagu, što ih zapravo čini “našima” i bliskima svakome tko je ikad čekao red pred šalterskom birokracijom.
Sporedni likovi
Zaboravi “šarene statističare”. Kod Šenoe, ni sporedni likovi ne glume biljke u pozadini. Tu je Ivica, onaj susjed koji uvijek ima komentar, čak i kad ga nitko ništa ne pita. Ivica koristi svaku pauzu za dulju raspravu o vlastima, vremenu i cijeni pereca, a baš kroz te sitnice Šenoa daje teksturi naizgled jednostavan Zagreb.
Pa imamo i g. Kirinu, čiju energiju bi svaki gradski činovnik poželio u ponedjeljak ujutro. Nije loš čovjek… Samo opsesivno voli sve u red i zakon. Kirin zapravo odražava sredinu. Nije mu bitno što propisi stisnu baš Marijana, glavno da sve štima papirnato.
Zanimljivo, likovi poput gradskog pisara, donositelja kruha, starijih susjeda, nose detalje života—često usputnim replikama koje zvuče kao da su ispale s kvarta Dolac. Nemoj ih podcijeniti; oni drže atmosferu i pune novelu energijom koja izlazi iz svake uske ulice.
Eto, sporedni likovi nisu samo otirači za glavne junake. Oni su šema u tkanju te svakodnevne gužve starog Zagreba, svatko na svom kutku.
Odnosi između likova
Ajmo iskreno, što bi novela bila bez friško “zakuhane” drame među likovima? Marijan i Šandor—prijatelji—ponekad kao stari bračni par koji se spori oko iste šalice kave. Njihova odnos najbolje se vidi u trenucima kad im birokracija dođe do grla pa jedan drugome spašavaju živce, ali vode i “teške” rasprave oko toga tko je bolji muljator—Marijan s papirima, Šandor s jezikom.
Kad Kirin uđe u sobu, cijela dinamika se mijenja. Osjeti se nervoza jer Kirin je sinonim za red i zakon, a dečki su majstori improvizacije. Ali nije ni on kamen—često popusti na humor ili “šarm” junaka kad shvati da pravila ne znaju baš svaki životni slučaj.
Sporedne figure, poput Ivice ili prodavača pereca, djeluju kao “sud javnosti”. Oni začine scenu komentarom, ponekad podrže, ponekad očerupaju argumente glavnih. Čak kad i griješe, uvijek se osjeća taj lagani pogled sa strane, testiranje “pravila” versus “snalažljivosti”.
Na kraju, upravo ti odnosi, sitni “fajtovi”, podrške i ironije pretvaraju ovu novelu u nešto što svakom čitatelju nudi bar jednu “Aha!” situaciju. Priznaj—ne prepoznaješ li i ti barem jednog Šandora ili Kirina iz svog života…?
Stil i jezik djela
Kad god uzmete Šenou u ruke, spremajte se na – iznenađenja! Znate ono kad ste sigurni da vas čeka ozbiljna povijesna poludramska dosada, ali onda naletite na rečenicu toliko sočnu da biste je najradije poslali prijateljima na Viber. Tako i ova novela. Zvuči službeno? Možda, ali Šenoa doslovno šamara birokratsku suhoparnost neobičnim obratima, brzim dijalozima i – nisi očekivao, a? – sarkastičnim dosjetkama.
Jezik? Ma, ni traga zastarjelom akademizmu! Šenoa kombinira “književni standard” svog vremena s tadašnjim zagrebačkim šarmom, zalijeva sve neobaveznom vedrinom i lakoćom. Baš u trenutku kad pomisliš da bi scena mogla biti beznačajna, baci repliku koju, priznajemo, ni današnji scenaristi HRT-a ne bi lako složili. U jednoj rečenici: dijalozi frcale, karakteri pričali kao tvoji poznanici iz kvarta ili s placa. Trebala scena da zaboli? Šenoa zna kad stisnuti emotivni gas – malo ironije, malo tuge, i odjednom osjetiš kao da si i sam sjedio na domobranskom regrutacijskom stolu (i znojio dlanove).
Nema tu lažne patetike ili predugih rečenica. Primijetit ćete, on ima živac! Nekad reže kratko i jasno kao mesar u Mesničkoj, drugi put razvlači usporedbe dovoljno dugo da razvuče osmijeh i najnapetijim čitateljima. Glas pripovjedača često završi blizu čitatelja, kao da šapće: “Zamisli ti ovaj apsurd…”, nabijajući tako osjećaj privatne zajebancije. Prošao si kroz par stranica? Već ti je jasno – novela nije pisana za književne izmišljotine, nego za ljude. Da se uhvatiš u borbi s propisima, ali i narugaš svemu, barem malo.
Ponekad se učini da jezik poklizne prema laganoj ironiji, koju Šenoa koristi učinkovitije od podmazane kvake na zagrebačkoj pošti. Uključi koju tadašnju frazu (probajte je izgovoriti naglas, čista zabava!), unese dah štikleca iz svakodnevnog života, pa sve ostaje autentično i blisko. Tko zna, možda će neki današnji Zagrepčanin pronaći dijelove vlastite svakodnevice u tim jezičnim dosjetkama.
Ukratko – Šenoa piše brzo, razgovijetno i s osmijehom. Nije se bojao koristiti ulični humor ili povremene vrste “inside joke-a” iz tadašnje gradske vreve. I baš zbog toga su “obični ljudi” glavna zvijezda svake scene, a jezik cijelog djela gura ih ravno na pozornicu svakodnevnog života, u srcu Zagreba… S malo sreće, čitatelju ostaje osjećaj kao da je iz prve ruke prisustvovao malom povijesnom spektaklu ispričanom živim, svakodnevnim jezikom.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Prva stvar koja upadne u oko kad otvoriš “Kraljevsku madžarsku domobransku novelu”? Šenoa stvarno zna kako ubaciti život i ironiju u, realno, vojni zakon – i to iz doba kad se ni tramvaji nisu vozili na struju. On ne piše na način da održi predavanje s povišenog poda – uzima provjerene gradske tipove, njihove navike, njihove male paranoje pred “novim državnim pravilima” i prebacuje ih ravno pred čitatelja, bez filtera.
Možda zvuči čudno, ali poznata nervoza pred regrutaciju odjednom djeluje… pa, smiješno ljudska. Tko je barem jednom čekao rezultate državne mature, mogao bi suosjećati s Marijanom dok “trza” pred službenikom – čitaj: birokrat iz noćne more. Zagrepčani (ili, budimo iskreni – svi koji su ikad jurili po šalterima) pronaći će svoje nepca u onim scenama u redu pred vojni ured, gdje su svi polupani od stresa, ali uvijek ima barem jednog lika kojemu je sve – “niš posebno.”
Kroz njihove oči, ljudi pred zakonom izgledaju kao miši s kapicama pred lavom. Ironija, koja ponekad graniči s dobrom starom sprdnjom, daje notu stvarnosti i podsjeća na to da se društveni propisi ne moraju uvijek doživljavati kao smrtna kazna. Šenoa proklizava kroz birokratske klopke isto onako kako se u današnjim memeovima izruguju čekanju u redovima za domovnicu ili novu osobnu.
Dojam? “Kraljevska madžarska domobranska novela” ima super moć: izvuče smijeh iz apsurda svakodnevice, a piščeva samouvjerena ironija pokazuje koliko previše ozbiljnosti može biti smiješno. Neki dijelovi zvuče kao razgovor na terasi u Palmotićevoj, gdje svatko ima svoje mišljenje o zakonu, ali nitko ne zna do kraja pravila. Ne ulazi duboko u patetiku, nego lagano tapka po površini burleske, kao da provocira čitatelja: “Pa dobro, tko bi uopće želio biti savršen građanin?”
Ako nekog zanima – podtekst nije samo “povijesna pouka”, već pogled u ogledalo: svi bi mi malo zaobišli pravila kad bi prošlo bez posljedica, zar ne? Roman juri brzim dijalogom, ubacuje natruhe prepoznatljive žargonske spike i ostavlja okus one tihe pobune protiv propisa koju ponekad svi osjećamo, a rijetko priznajemo. Da se danas ekranizira, bio bi to dobar mix između crne komedije i one suhoglasne, svakodnevne drame koju poznajemo iz hrvatskih hodnika državnih ureda.
Na kraju, ova novela nije za one koji traže spektakularni povijesni spektakl ili epsku bitku. Više odgovara onima koji žele zaviriti ispod tepiha službene povijesti, pronaći tragove običnih (i duhovitih) ljudi te dobiti malu porciju ironije uz šalicu kave.