Što se dogodi kad netko više voli samu ideju ljubavi nego stvarnu osobu? Upravo to pitanje otvara roman “Zaljubljen u ljubav” i vodi čitatelja kroz slojevite osjećaje i unutarnje borbe glavnog lika.
“Zaljubljen u ljubav” donosi priču o osobi koja traži smisao i ispunjenje kroz zaljubljenost, ali pritom otkriva da prava bliskost zahtijeva više od romantične fantazije.
Ova tema često potiče na preispitivanje vlastitih očekivanja i snova, pa nije čudno što roman izaziva toliko pitanja i rasprava među čitateljima.
Uvod u lektiru i autora
Pa tko od nas nije barem jednom bio zaljubljen u ljubav—ili barem u samu ideju zaljubljenosti? Zapravo, kad školska lektira naiđe s naslovom kao što je ovaj, svi odmah dignu obrve. Krenimo redom…
Autor
Igor Kolarov, ime s kojim većina školaraca vjerojatno nije baš na ti… On nije spisateljska zvijezda s naslovnica lifestyle magazina, ali itekako ulazi pod kožu kad piše o zaljubljenosti. Rodom iz Srbije, Kolarov ima tu neku naviku da gleda svijet s malo čudnije strane—često kroz oči dječaka ili djevojčice kojima su simpatije i ljubavna pisma važnija od zadaća iz matematike.
Ima li Kolarov neke književne nagrade? Nema polica pune Oscara, ali mu je čitateljska publika uvijek vjerna. Njegov stil prepoznaješ odmah—kad kreneš čitati, nećeš naletjeti na suhoparne opise ni na beskrajne filozofske rasprave, nego na misli i osjećaje koji zvuče kao tvoj prijatelj koji se povjerava.
Fun fact: Kolarov često koristi humor kad piše o ozbiljnim, “velikim” temama, pa ni ova knjiga nije suha k’o prošli tost. Upravo taj spoj djetinje iskrenosti, malo tuge i puno sarkazma daje posebnu draž njegovom pisanju.
Žanr i književna vrsta
E sada, ima li ovaj roman nešto zajedničko s “Romeom i Julijom”? Pa i da i ne—nije to Shakespeare, ali zaljubljeni lik se tu itekako snalazi kroz more vlastitih emocija. Žanrovski, “Zaljubljen u ljubav” je roman, i to iz kategorije psiho-dramskih romana za mlade. To ukratko znači da ćete više čitati o osjećajima nego o vanjskim pustolovinama… ono, nema morskih čudovišta, nego unutarnjih.
Neki bi mogli reći da ima prizvuk bildungsromana—znate ono, knjige gdje netko raste i sazrijeva na svakoj stranici; no ovdje je u fokusu baš to pipkanje po vlastitim osjećajima, simpatijama, snovima i razočaranjima koju proživljava glavni lik.
I da, možda zvuči “školski”, ali roman nije ni blizu dosadan—stil je brz, dijalozi su sočni i prepoznat ćeš vlastiti život ili život svog frenda među redovima. Knjiga ti dopušta da proživiš zaljubljenost iz sigurnosti fotelje (bez sramotnog crvenjenja pred simpatijom, bonus bodovi zagarantirani).
Kratki sadržaj
Jesi ikad naišao na glavnog junaka koji više voli biti zaljubljen nego što voli – osobu? E pa, upravo to je recept Kolarovog romana — koktel iluzija, humora i unutarnje zbrke. Bacimo kratki pogled na ono “bitno” što pokreće radnju, pa možemo zajedno prosuditi: zaljubljenost ili ljubav?
Uvod
Napokon jedan roman koji ne igra na iste karte kao svi drugi školski lektirni naslovi. Glavni lik—neću ga imenovati da ne pokvarim iznenađenje— živi u svijetu gdje je zaljubljenost doslovno valuta. Njegov (ili njezin?) svakodnevni život, pun je sitnih rituala, od promatranja simpatije na velikom odmoru do vječnih planova kako impresionirati nekoga tko možda ni ne zna da postoji. Zamisli neugodnost kad ti je veza s vlastitom fantazijom jača od bilo kakvog realnog odnosa…
Školsko dvorište, ludi tempo svakodnevice i tek poneki najbolji prijatelj za razgovor, sve to uranja čitatelja u prvu ruku sjećanja na mladenačke dane. Humor je prisutan kao “backstage” cijele priče – onih par rečenica zbog kojih (da budemo iskreni) shvatiš da nisi jedini koji neka pitanja nikad ne izgovori naglas. A tu negdje klizi i prva sumnja glavnog lika: “Zar mi se sviđa ona osoba ili mi se sviđa biti zaljubljen?”
Zaplet
Kada se dogodi (kao što uvijek biva u dobrim pričama), novi učenik ili učenica zakomplicira zbirku već zapetljanih osjećaja… e tad tek postaje zabavno. Zamisli scenu: poruka u bilježnici, pogrešno protumačen osmijeh, izlazak koji završi dramatičnije nego što se planiralo… Lik proživljava cijeli spektar emocija, od euforije do malih životnih poraza, sve uvjeren da ga nitko na svijetu ne razumije. Klasična srednjoškolska “drama”, ali ovdje sve teče kroz prizmu njegove fascinacije samim činom zaljubljivanja — ne nužno osobom.
Tik-tak, dani prolaze a naš protagonist (ili protagonistkinja) stalno je ukorak iza svojih želja. U školi, usput padaju najbolje šale i dogode se najčudnija razočaranja: SMS koji ode na krivi broj, trač koji zaluta, ambicija da nekome bude simpatičan a zapravo ispadne samo… čudan. Svatko tko je ikad imao simpatiju i osjećao, “ovo je to!”, a da zapravo nije ni znao što “to” jest – prepoznat će te scene.
Rasplet
I onda — BUM — (da, ponekad baš tako zvuči razočaranje) sruši se kula od snova kad glavni lik shvati da nije zaljubljen u osobu, nego u samo zaljubljivanje. On (ili ona) povlači jasan rez: pokušava graditi pravu vezu, komunicira otvorenije, riskira da bude povrijeđen. Neki pokušaji završe neslavno, drugi prizivaju osmijeh na lice i čitatelju i liku.
Znaš onaj osjećaj kad ti umjesto leptirića u trbuhu proleti nervoza što si konačno prozreo vlastite iluzije? Upravo tim putem ide naš junak, testira granice očekivanja, možda se i malo pogubi u procesu — kao što se dogodi svakome tko prvi put shvati da “biti zaljubljen” ne znači nužno “voljeti”. Netko može steći dojam da su svi ključni životni odgovori zapisani u glavi glavnog lika, ali zapravo odgovore otkriva kao usputnu nuspojavu hrabrosti i malih otrežnjenja. Ono kad ti se plan A pretvori u Z, pa shvatiš da svijet nije propao. Dap.
Kraj
E sad, kraj romana nije scena s vatrometom, niti naslovnica s lokotom i srcem (svaka sličnost s jeftinim romantičnim romanima je slučajna). Roman završava promišljeno, bez klišeja, skoro s filozofskim štihom. Glavni lik napokon hvata ritam, shvaća da prava sreća dolazi kad prestane juriti iluzije i počne cijeniti ljude oko sebe — ne projiciranu verziju, nego stvarne mane, slabosti i vrijednosti.
Možda ne dolazi “savršena ljubavna sreća” za kraj školske godine, ali dolazi olakšanje. On ili ona više nije opsjednut lovom na osjećaj zaljubljenosti, nego postaje otvoren za “ono nešto” što možda stvarno postoji izvan unutarnjih drama. A znaš što? Ostavlja prostor čitatelju da sam zaključi — što mu je veće razočaranje: što nije pronašao svoju bajku ili što je napokon shvatio da bajke nisu nužno happy end, ali mogu biti početak nečega pametnijeg.
Ako tražiš kraj koji servira odgovore na srebrnom pladnju — ovaj roman te možda “izda”. Ali, ako voliš kad roman prođe kroz tebe kao friška šalica kave i natjera te na minutu tišine, e onda je ovo prava stvar.
Mjesto i vrijeme radnje
Zaboravi tipične ljubavne kulise iz sapunica ili šetnje Parizom pod svjetlom svijeća—ovdje Kolarov odmjerava svoje likove unutar sasvim običnog, školskog univerzuma. Svi oni poznaju te zidove i hodnike pretrpane glasovima iz stvarnog života, školskim klupama gdje se kemija događa i izvan kemijske. Imaš osjećaj da miriše po kredom i da je negdje netko prevrnuo sokić na radnu bilježnicu—i sve to nije slučajno.
Radnja se pretežno smješta u gradski kvart koji podsjeća na bilo koje predgrađe tvoje vlastite mladosti—ništa fensi, ništa iz mašte. Zvuči poznato? Upravo ta poznatost podiže priču s papira; trenutci koji se nižu u nemoćnim školskim klupama, prolazi kroz maglovita autobusna stajališta, svaki pogled kroz prozor kao da traži izlaz u neki bolji svijet. Ta svakodnevica sabija glavnog junaka iz svih strana; svaki hodnik i svaka ulica odvode ga bliže sebi, a dalje od ljubavnih klišeja.
Vrijeme radnje ne nosi etiketu velike epohe niti povijesnog prevrata—ovo je sadašnjost kakva je većini čitatelja bliska, s mobitelima skrivenima u džepovima i internetskim vezama koje ponekad stvaraju više problema nego što rješavaju. Jesi li i ti ikad maštao o ljubavi dok zvoni školsko zvono ili šalješ poruku jer je lakše tipkati nego reći naglas? Kolarov piše kao da je netko snimio tvoj osnovnoškolski dnevnik.
Nema skakanja kroz vrijeme, nema mističnih vremenskih rupa, ali svaka sekunda u ovom romanu pulsira baš kao ona minuta nakon što odškrineš poruku simpatiji i čekaš odgovor. Roman koristi atmosferu običnog dana—jedan autobus, desetak poruka, stotinu pogleda skrivenih iza udžbenika. To je taj “nevidljivi” grad, uvijek isti i beskrajno promjenjiv, kojemu se Kolarov vraća i gdje glavnog junaka ne napušta osjećaj da je svaka obična situacija zapravo mogući početak.
Ironično, kad uđeš u tu svakodnevicu romana, shvatiš da nema boljeg mjesta za prave preokrete nego u rutini—baš ondje gdje ih najmanje očekuješ.
Tema i ideja djela
Zamislite tipičnu scenu: sjedite u školskom hodniku, zumirate na WhatsApp obavijesti, a srce lupa kao da ste upravo popili previše kave iz automata pokraj kemijske učionice. E, to je atmosfera romana “Zaljubljen u ljubav”. Glavni lik ondje više voli sanjarenje o ljubavi nego stvarnu osobu pred sobom. Zvuči kao netko tko na Netflixu radije gleda trailere nego sami film, jel’ da?
No, Kolarov nije tu da nas podsjeća na idealizirane hollywoodske klišeje. On vuče čitatelja u zonu gdje zaljubljenost poprima oblik svakodnevne nesigurnosti—one što se skriva u neuzvraćenim porukama i mrvicama sumnje dok ste zaglavljeni između biologije i velikog odmora.
Jezgra djela? Autoportret mlade osobe koja žudi, mašta, ali i pogriješi, kao kad prvi put pokušavaš napuniti novi mobitel pa ga zaboraviš na punjaču cijelu noć. Autor kroz humor i ironiju pokazuje da prava bliskost ne dolazi instant (nema tu “one true love” u dva poglavlja), već iz niza malih nesporazuma i komičnih gafova.
Ideja djela podcrtava tvrdu stvarnost—zaluđenost idealima češće vodi do ćorsokaka nego do happy enda. Kolarov tako tka priču koja nudi čitateljima prostor za vlastite pogreške (i pokoji cringe moment), ali ih usput miluje činjenicom da se svi povremeno zaljubimo u ideju zaljubljenosti, a stvarnost nas brzo prizemlji. Tko nije satima analizirao emoji u poruci, neka prvi baci flomaster.
Kroz šumove nesigurnosti i iskrene želje, knjiga nas uči cijeniti ono što je pred nama. Nije to spektakularna drama s velikim gestama, više je to mikrodrama svakodnevnog života, u kojoj pametni telefoni igraju veću ulogu nego cvijeće ili serenade. I usput, svatko može pronaći bar jednu scenu koja ga podsjeti na vlastite zaljubljene promašaje.
Analiza likova
Ah, likovi u “Zaljubljen u ljubav” – stvarno, tko nije jednom bio glavni lik vlastite sapunice zaljubljivanja? Odmah upada osjećaj kao da si u pretrpanom školskom hodniku, svi ti poznati pogledi… ali tko je tu stvarno bitan, a tko samo netko iz klupe sa strane?
Glavni likovi
Kolarov ne gubi vrijeme na klasične junake. Njegov glavni lik – ajmo ga zvati Lovro – nije tipični “princ na bijelom konju”, nego više kralj drame u vlastitom filmu zaljubljenosti. Sav je u oblacima, voli osjećaj leptirića u trbuhu više nego osobu na koju ih projicira, stvarno kao svaki moderni tinejdžer kojem je mobitel stalni suputnik.
Lovro je hodajuća zbrka. U jednom trenu dečko mašta o savršenoj vezi s nekom (ili nekim? tko više broji) s TikTok frizurom, u drugom cvili frendu jer mu srce ne radi “na daljinski” kad objekt njegove žudnje odgovara hladno “ok”. Što je fora, čitatelj lako vidi sebe u tom njegovom zavijanju i usponima- padovima.
Njegova autentičnost leži u detaljima – koliko puta je promijenio profilnu iz dosade, koliko puta stisnuo refresh na porukama… i da, Lovro je često inspiriran meme-jevima i instant porukama, jer tko nije?
Da su škole olimpijada za preispitivanje života, Lovro već ima zlato. Dramatičan, ali stvaran. Nesiguran, ali radoznao. Povremeno urnebesan, uglavnom zbunjen.
Sporedni likovi
Sporedni igrači u Lovrinoj životnoj predstavi nisu zaboravljive face. Najglasnija je, recimo, Ivona – hodajući “roštilj” tračeva i instant savjetnica na WhatsApp grupi. Kad Lovro dođe u panici, Ivona već ima popis za “naći novu simpatiju u dva klika”. Dobri duh, nekad i previše pametna…
Onda je tu Filip, klasični sidekick i vape-efekt mira. Totalno opušten, uvijek vuče Lovru natrag na zemlju kad ovaj opet troši dane na “što je sve mogla značiti ta smajlić poruka”. Filip ima onaj blesavi humor, tipa – “Ako se ne javi, možda joj je nestao Wi-fi … ili baterija … ili si dosadan?”. Bez Filipa, roman bi bio puko cjepidlačenje.
Naravno, neki odrasli uskoče. Npr. mama koja stalno pita “Jesi jeo?” kad Lovro traži smisao života. Ili profesorica koja se pojavi kao nenadani TikTok filter i podsjeti nas sve koliko je stvaran život zahtjevan.
Nije sve ni u šali. Neki sporedni likovi otvaraju temu prijateljske lojalnosti, podrške kad padneš i učenja granica, pogotovo kad roman zagrebe u sukobe među frendovima kad simpatija počne kopkati više od matematike.
Odnosi između likova
Ovdje nema instant sretnih završetaka – svi odnosi izgledaju kao chat grupa petka navečer: hrpa konfuzije, previše emojija i pitanja bez odgovora. Kolarov prilično brutalno pokazuje da nitko nije “najbolji prijatelj zauvijek” samo zato što ste se dogovorili za burek iza škole.
Dinamični trenuci – poput one scene kad Lovro i Ivona vode beskonačne razgovore o ljubavnim promašajima kasno noću na Messengeru – pršte simpatičnom iskrenošću. Nekad su brutalno iskreni, drugo jutro hladniji nego list fizike. Takve eksplozije, ali i tiha razočaranja, stvaraju pravu mladenačku kemiju.
Odnosi miješaju slatke nespretnosti (tipa Lovrovi pokušaji da “slučajno” naleti na tu osobu u kantini) i one tjeskobne trenutke kada se istina mora priznati naglas. Tko nije gubio dane gledajući mobitel u nadi za “vidjeno”, neće ovdje shvatiti glavnog lika.
Grupa likova čini tu šarenu slagalicu u kojoj ponekad svi navijaju za Lovru, a ponekad mu nabijaju osjećaj krivnje ili ljubomore – kao u svakoj dobroj školskog sapunici. Nema idealizacije: odnosi su realni, smiješni i pomalo neugodni… ali, hej, barem su uvjerljivo ljudski.
Stil i jezik djela
Sad zamisli da ti netko ispriča priču, ali ne drži predavanja—baš to radi Kolarov. Zaboravi klasične školske opise i dugih rečenica kao iz udžbenika. Ovdje stil ima posve opušten vibe, kao da prijatelj prepričava dogodovštine s hodnika… Da, ima onih “joj, sviđa mi se, što sad?” trenutaka i čudnih pogleda tijekom velikog odmora. Rečenice skaču—nekad brze, kao kad Lovro paničari u glavi, pa odjednom zašute—kao što to znaš iz vlastitog iskustva kad emocije preuzmu.
Jezik jednostavan, pun svakodnevnih izraza. Nema tu visokoparne filozofije; više je “Ej, znaš ti onaj osjećaj kad ti srce propadne u petu?” nego “ontološka analiza ljubavi”. Dialog izravan—pa, ponekad toliko nespretan da poželiš uskočiti i reći likovima što napraviti. Humor… ah, tu ima domaće ironije, onih naših malih šala koje svatko tko je ikad bio zaljubljen može prepoznati. Sjećaš se kad si klinac slao poruke i onda pet minuta razmišljao jesi li stavio previše smajlića? Upravo takve ‘drame’ autor pretvara u živopisne slike.
Lako možeš zamisliti Lovru kako prevrće očima ili prijatelje koji ga zadirkuju zbog svake zaljubljenosti. Svatko tko se makar jednom zaljubio, pronaći će tu nešto poznato. Pa čak i izrazi poput “ma nije ti to ništa” ili “a što sad?”—potpuno autentično. Kolarov koristi jezik koji pogađa točno gdje treba—između smijeha i one lagane nelagode kad te netko “uhvati” u zaljubljenosti.
Stil ponekad uspori, baš kad treba stati i razmisliti. Takvi trenuci daju romanu ritam, kao glazba na školskim zabavama dok svi čekaju da netko prvi upita za ples. Zanimljivo, nije sve u romantici—riječi su birane tako da prepoznaješ sebe, prijatelje, razred, pa možda čak i mamu kad šalje poruku ‘jeste li dobro došli kući?’.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Zamislite scenu: dosadni školski hodnik, klasični zvukovi mobitela, Lovro poluzamišljen bulji kroz prozor — sve na meti Kolarovljevog perca, ovaj put brutalno iskreno. Djeluje poznato? Nema tu “velikih riječi”, ali ima onih skrivenih u tišini svakodnevne zbunjenosti kad ne znaš je li ti netko sjeo za stol samo zbog domaće zadaće ili simpatije. On, Lovro, nije šarmer iz sapunice, nego ranjiv tip zbog kojeg ćeš se — htio to ili ne — sjetiti vlastitih pubertetskih “genijalnosti”.
Čitatelji svjedoče stvarnim mladenačkim dilemama, sve donedavno pažljivo skrivanim iza Instagrama i zguljenih tenisica. Nema šminke — Kolarov piše kao netko tko je formalnosti bacio kroz prozor škole, napravio screenshot tipičnog školskog dana i sve to začinio dozom samoironije. Ponekad čak, priznaje, podsjeti na stare jugoslavenske filmove gdje svi šute o emocijama, ali ih kamera hvata u kadru.
Nekima će humor i ironija biti highlight — više smijeha, manje patetike. Lovrovi pokušaji dešifriranja Ivoninih poruka ili traganja za “pravom ljubavi” djeluju smiješno bliski. Ima tu svega, od klasičnih “čekanja poruke” do rasprava o tome tko je odgovorniji za nesporazume. Koliko god bilo smiješno, većina će (barem potiho) klimnuti glavom na podilaženje dramama iz učeničke svakodnevice.
Kolarov piše pitko, stilski lako, slikovito, nepretenciozno. Dijalozi ponekad škripi kao školska vrata, ali su čitatelju baš zbog toga bliski i poznati, kao da slušaju iz susjedstva. Provlači se puno detalja: traperice s prošlogodišnje rasprodaje, razmijenjene pogledi na školskoj klupi, smijeh kad nekome ispadne olovka — nema detalja koji nije “uvučen pod kožu”.
Roman privlači i one koji inače bježe od lektirne dosade. Neki nalaze bliski odraz svojih mladenačkih kriza, drugi su zadovoljni jer netko napokon razbija mit o slatkoj, jednostavnoj zaljubljenosti. Za treću skupinu ovo je prilika da uz kavu (ili sok na školskim stepenicama) preispitaju vlastita očekivanja — tko zna, možda i naprave prvi korak prema nekoj stvarnoj bliskosti, a ne samo “šalju srčeka”.
Ako netko traži “velike životne istine” ili gotove recepte, Kolarov ih mudro izbjegava. Umjesto njih daje tiha upozorenja: stalne iluzije umore više nego maratonski izlasci, a istinska sreća često je bliže nego što smo spremni priznati. Ništa od klišeja, ali svakako šlag na tortu za sve kojima je prepoznatljivost važnija od spektakularnih zapleta.
Iz svega iskoči osjećaj: ne treba velika drama za veliku poruku. Nekad su i najobičnija jutra u školskoj garderobi dovoljna da se (po)zapamte lekcije o ljubavi… Pajdaši, hodnici, trema, mrvica hrabrosti i puno, puno nesigurnosti.