Mnogi se pitaju što zapravo krije roman “Kolajna” i zašto ga generacije čitatelja i dalje prepoznaju kao važan dio hrvatske književnosti. Djelo Antuna Branka Šimića nije samo zbirka pjesama već i prozor u svijet dubokih osjećaja i filozofskih promišljanja o životu.
Kolajna je zbirka pjesama Antuna Branka Šimića u kojoj autor kroz jednostavan jezik i snažnu simboliku izražava osobna previranja, ljubav, patnju i potragu za smislom, ostavljajući snažan dojam na svakog čitatelja.
Kad se jednom zaroni u Šimićevu poeziju, teško je ostati ravnodušan prema njegovoj iskrenosti i originalnosti.
Uvod u lektiru i autora
Svi smo barem jednom pokušali pročitati “Kolajnu” i usput se pitali — tko je taj lik koji stoji iza tih stihova? Otvorimo vrata svijeta Antuna Branka Šimića i njegove slavne zbirke. Miris papira iz školske torbe, zgužvane bilješke sa satova lektire… Da, sad smo u pravom raspoloženju.
Autor
Antun Branko Šimić nije bio samo još jedno poznato ime iz školskih popisa. Rođen u Drinovcima 1898. — selo kao iz priče, kamenjar, sunce, i mirisi Hercegovine — kasnije je preselio u Zagreb, a njegov život jedva je potrajao do 27. godine. Ako vam se čini da vam fali motivacije za lektiru, zamislite kako je on, bez Instagrama, radio revoluciju u hrvatskoj poeziji. Prve pjesme objavio je kao srednjoškolac (kao danas kad netko pokrene viralni TikTok kanal, ali sa stihovima). Roditelji su ga slali u gimnaziju, a on je, umjesto latinskih deklinacija, zamišljao kako bi se svijet mogao opisati u što manje riječi. Imao je svoju pjesničku reviju — pa tko to danas ima sa 19 godina? Ponekad ga zamišljam kako u Zagrebu sjedi s kavom, ispitivački promatra ljude na tramvajskoj stanici, proriče tugu svake duše u stihu. Otvoreno je pisao, lomio granice forme i jedino što mu nisu oprostili bilo je — biti ispred vremena.
Žanr i književna vrsta
E sad, što je ova “Kolajna”, zapravo? Nemojte da vas naslov zavara — ne radi se o ogrlici za Valentinovo. Šimićeva “Kolajna” prava je zbirka pjesama, ali ne onih što ih baka recitira na domjencima. Tu nema patetike, nema sladunjavih rima, a teme su — ljubav, samoća, smrt, vječna traganja za smislom. Jedan stih, pa – BUUUM, gađa te usred čela. Žanrovski, “Kolajna” upada među liriku, ali Šimić je tu napravio cijeli preokret. Dodao je motive ekspresionizma (ako vam ovo zvuči apstraktno, samo zamislite pjesmu koja je poput ekspresne kave — jaka, kratka, a ostavlja dojam satima). Tip pjesme? Lirska, svakako, a osjećaji skaču iz svake rečenice. Redovi su kratki, jasni, ali za razliku od uobičajene škole rima, ovdje je Šimić išao – manje je više. Nitko se ne zamara brojanjem slogova. Sve izgleda kao da je napisano danas, za Instagram story, iako je prošlo više od 100 godina.
Kratki sadržaj
Za one koji su ikad pokušali pročitati zbirku pjesama na tramvajskoj stanici (pa još uz zagrebački vjetar koji okreće stranice kad ti je najmanje zgodno) — “Kolajna” zna kako osvojiti i najstrože čitatelje. Ne brinite, nema tu filozofiranja od kojeg boli glava. Umjesto toga, Šimić udara direktno, iskreno, bez filtera.
Uvod
Nema tu dugog uvoda ili postrojavanja likova kao u tradicionalnim romanima — “Kolajna” starta kao da ste upali usred razgovora, i to baš u trenutku kad sve postaje zanimljivo. Šimić otvara zbirku tonom ranjivosti i čežnje. Glavni motivi? Ljubav, nepristupačna i krhka kao zimska paučina, a opet neumoljivo prisutna. Skroz osobno, blisko, kao kratka poruka upućena izravno srcu čitatelja. Zapravo, teško je čitati prvu pjesmu a da se ne nađeš u emocijama koje pulsiraju između redaka.
Zaplet
E, ovo sad nije tipični “zaplet” – nećete tu pronaći obrate iz serija ili kriminalističke zaplete. Umjesto toga, Šimić kroji pjesmu po pjesmu, svaki stih nanizuje novu sliku, malo te digne, malo spusti, kao da ste na vožnji vlakom smrti (ali emotivnoj, naravno). Ljubav nije bajka, ovdje ona znači usamljenost i sumnju — daje nam da osjetimo težinu postojanja. Zamislite prizor: student sjedi u zadimljenom kafiću u ranim jutarnjim satima, umoran, ali srce mu neumorno lupa zbog nečije poruke ili pogleda. Takav je Šimićev junak u “Kolajni” — stalno na rubu, istovremeno žedan smisla i potpuno neshvaćen.
Rasplet
Nisu to zaglušujući raspleti poput filmskih blockbuster-a, ali zato osjećaj razrješenja lagano raste, kao kad kiša prestane padati nakon cijelog dana i prozori napokon puste sunce. Kako zbirka odmiče, Šimićova pitanja o životu i smrti postaju otvorenija, nekad brutalno iskrena. Teme bola, prolaznosti i nade plešu kroz stihove. Pogotovo upada u oči koliko pjesnik kopka po vlastitim osjećajima, kao da iz svakog stiha izvlači neku novu istinu o sebi — i ostavlja nas (čitatelje) da sami popunimo praznine, jer svatko od nas nosi svoj vlastiti životni “rasplet”.
Kraj
I kad misliš da će kraj sasuti težinu na pleća — dogodi se suprotno. Šimić, valjda i sam svjestan koliko je sve oko nas prolazno, spušta ton. Nema velikih riječi, nema bombastičnog završetka, nego jednostavna pomirba sa stvarnošću. Posljednje pjesme svjetlucaju kao posljednje zrake sunca u sumrak: osjećaji se smiruju, vraća se nada, ali ne ona djetinjasta, već odrasla, proživljena. Kao kad shvatiš da Zagreb može biti predivan čak i po magli — završetak “Kolajne” ostavlja čitatelja mirnijim, ali i još gladnijim za iskrenošću koju je Šimić dao ovim lirskim nizom.
Mjesto i vrijeme radnje
Dobro, zaboravite sve one dosadne opise gdje vas netko davi godinama i atlasima, pa vam pola priče prođe u guglanju “Gdje je Drinovci?” ili “Koliko je zapravo Zagreb bio velik 1920-ih?”. Zbirka “Kolajna” nije tipičan roman pa nema obične nazive mjesta koje biste očekivali—nema krcatih kavana, tramvaja koji zvoni kroz Gajevu, niti uskih zadarskih kaleta gdje bi vjetar nosio stihove (i možda šešire, kad bolje razmislim). Umjesto toga… radnja klizi kroz unutarnje pejzaže.
Antun Branko Šimić zagrabi duboko—u vlastite misli i osjećaje—kao da nam knjigom otvara vrata u intimu, bolničku sobu srca. Kad započnete s “Kolajnom”, teško je reći jeste li smješteni na zelenim proplancima Hercegovine ili u zadimljenom stanu s pogledom na ništa, negdje iznad bučnih gradskih fasada. Ljubav, bol, samoća… sve to diše iz prostorija koje nigdje izravno ne imenuje, i upravo tu je štos—ova zbirka vuče vas da sami zamišljate gdje ste. Možda u snovima, možda u stvarnosti, često na tankoj liniji između.
A što se vremena tiče, ni tu Šimić ne igra po pravilima. Nema dosadnih datuma; pjesme djeluju kao da su istodobno napisane jučer i prije stotinu godina. Isječci djetinjstva, trenutci čežnje, nokturalne slike—vrijeme “Kolajne” ponaša se poput uspomena koje naviru kad to najmanje očekujete. Jedan stih baci vas u rano proljeće, drugi vas okupa kišom nestanka, a treći vas zadrži u zlatnom, toplom popodnevu koje postoji samo u pričama.
Ništa nije slučajno—Šimić je često pisao iz Zagreba dok je selio između sićušnih stanova ili se javljao iz bolnice gdje je gledao život onako, sa strane. Iako nikad ne navodi “Ovo je Zagreb, godina 1919.”, atmosferu vremena i mjesta osjećate kroz riječi, baš kao što osjetite laganu nervozu prije velikog ispita. Sjetite se samo onih mladih, drskih pjesnika s kraja Prvoga svjetskog rata—gladni promjena, ali i prestravljeni svježom prazninom.
Sad, ako ste ikad šetali ulicama staroga Zagreba ili stajali pod visokim hercegovačkim nebom, valjda ste primijetili taj osjećaj potpune samoće usred gužve. E to je “Kolajna”—njezin prostor i vrijeme su stanje duha. Šimić u zbirci majstorski preslikava ono što vidi i osjeća unutar sebe, pa lokacije i datumi djeluju kao pokretne kulise za ono što je njemu zaista važno: ono što nije nacrtano na karti, nego u prsima svakog čitatelja.
Da rezimiramo, lokacija i era “Kolajne” nisu uklesani u kamenu niti zapisani po stranicama povijesti—oni žive kroz prizme Šimićevih unutarnjih pejzaža i svjetova, miješajući prošlost i sadašnjost kao što snovi miješaju javu i sjećanje.
Tema i ideja djela
Znaš one pjesme koje te zaskoče niotkuda i natjeraju te da sjedneš? E, pa, “Kolajna” od Šimića igra to na svoj način. Nije to samo jedna zbirka – svaka pjesma tu podsjeća na ljudsku blizinu, onaj osjećaj kad si i sâm i okružen ljudima. Sama tema zapravo je zbunjujuće jednostavna: tragaš za smislom, voliš pa patiš, pa ti sve zvuči kao ploča koja preskače na riječima “smrt” i “nada”.
Iako ti ekspresionizam vjerojatno i nije svakodnevna kava, u “Kolajni” ga osjetiš pod prstima—stihovi su jednostavni, ponekad baš drski kratki, kao SMS-ovi bliskih ljudi kasno navečer. Sjećam se da sam prvu put kad sam naišao na stih “Pjesnici su čuđenje u svijetu” pomislio: ček, ovo vrijedi podcrtati. Iskrenost je ovdje neprikrivena, bez filozofskih akrobacija. A to je itekako rijetkost, posebno kad skužiš da je zbirka stara više od stoljeća, a zvuči svježe kao jučer.
Ljubav? Da, ona vodi glavnu riječ, ali nije romantična kao u sapunicama—više je kao kad skužiš da ti fali netko, a ne znaš ispravno reći zašto. Jednu pjesmu pročitaš kroz trbuh, drugu negdje u grlu. Šimić ne skriva težinu svakodnevice—usamljenost, nesigurnost, pitanja o Bogu i smislu.
Budeš li tražili ideju ovog djela, možeš ga doživjeti kao šetnju kroz čudnu galeriju gdje si svaki put malo druga osoba—čas zaljubljenik, čas gubitnik, čas mudrac negdje između snova i stvarnosti. Zapravo, “Kolajna” ti servira sve što je važno: koliko je teško reći istinu na glas, ali i koliko je oslobađajuće kad napokon to učiniš.
I pazi sad—tema i ideja nisu tu samo zato da impresioniraju pametnjakoviće na književnom klubu. Ovdje Šimić promeće obične osjećaje u velike egzistencijalne priče, kao što chef u Dalmaciji od ostataka ribe napravi pravu gregadu. Ponekad dobiješ traganja za smislom, ponekad bol, ali uvijek nešto opipljivo, što zapeče. Nisu svi stihovi ni laki ni udobni. Drže zrcalo pred čitatelja i, realno, katkad poželiš skrenuti pogled.
Na kraju, kad pogledaš izdaleka, temeljna ideja “Kolajne” vrti se oko ranjivosti koja postaje snaga. Pjesme su mjesto za pogreške, sumnje, ali i nadu. Baš nekako ljudski, zar ne?
Analiza likova
Znate ono kad pročitate stih i pomislite—čekaj, gdje su tu likovi, tko je ovdje stvaran, a tko je samo osjećaj? U “Kolajni” zapravo nema klasične glumačke postave ni velikih drama kao u “Na Drini ćuprija” ili nekoj sapunici. Pa ipak—likovi su posvuda. Samo skrivaju lica u metaforama, strepnji i onom poznatom “ja” što nas štipka kroz Šimićev stih.
Glavni likovi
Ako niste nikad čitali pjesničku zbirku gdje je glavni lik… pa zapravo LIRSKI SUBJEKT, “Kolajna” je showcase tog stila. Lirski subjekt ovdje nije samo pripovjedač nego, da ne kažem, kompletna emisija uživo iz unutrašnjeg svijeta. Otkrijte što se događa kad vlastite tuge, sumnje i one slavne “noći bez sna” dobiju pravo glasa. Šimićevo “ja”—ponekad ranjivo i nježno, ponekad bolno direktno—što redovito svodi pjesmu na samu srž, bez filtera i s minimalizmom koji udara direktno u pleksus.
Stvarne biografije nema, no znamo da je Šimić povukao jako puno iz vlastitih sumnji, osamljenosti i želje za ljubavlju. Ako vas zanima gdje su jasna lica, adrese, zanimanja—ne tražite ih ovdje. Ovdje je sva drama unutra. Lirski subjekt je i povrijeđen ljubavnik (“Pjesma II.”), i otac, i usamljenik, i buntovnik. Sve u jednoj osobi.
Ponekad, kao u pjesmi “Opomena”, taj lik zvuči kao vaš zabrinuti stariji brat—podsjetnik da ne zaboravite biti ljudi. Drugdje vas pogodi kao introspektivni dnevnik kad ga čitate kasno navečer i pita vas što ste napravili sa svim tim osjećajima. Ljubavna priča nije nikad prepuna patetike; više je prigušena, s dna želuca, ona što žulja i ne prolazi dugo nakon zadnje stranice.
Sporedni likovi
Sad dolazi onaj dio kad tražite neku Marinu ili Marka—i razočarate se, jer u “Kolajni” nema ni klasične sporedne ekipe. Zapravo, likovi poput djevojke, majke, djeteta ili prolaznih figura iz pjesama, ostaju bez punih imena i biografija—više su osjećaji i simboli nego ljudi od krvi i mesa. Recimo, djevojka iz pjesme “Pjesma II.” nije jasno opisana, ali realno, svi znamo tu nježnost koju lirski subjekt traži.
Majka—često spomenuta kroz samoću ili čežnju, nije lik s replikama već mir, toplina ili bol zbog gubitka. Dijete u pjesmama isto nije netko kome kupujete igračku u Konzumu, nego zrnce nevinosti, nešto što ste izgubili, pa žalite za tim. I naravno: Bog ili “Ti” kojemu se subjekt obraća—nije konkretna osoba, nego ogromno upitno lice na drugoj strani metafizičkog Zoom poziva.
Ovi likovi mogu iskočiti na sceni na pola stiha i nestati u magli, ali uvijek dodaju dinamiku i dubinu—ne precizno, više kroz asocijacije i osjećaje. Sve je to više film u kojem upadnete u kadar na kratko i izgubite se prije odjavne špice, ali znate da ste nešto dotaknuli.
Odnosi između likova
Ako ste mislili da ćete ovdje složiti obiteljsko stablo, moram vas razočarati. Odnosi su u “Kolajni” više magnetska privlačenja i odbijanja unutar osjećaja. Djevojka i lirski subjekt—ta veza više vuče na ljubavnu tjeskobu nego na idiličnu romansu. To nije Romeo i Julija—to je čežnja za nečim što nikad nije potpuno tvoje.
Majka i lirski subjekt najčešće dijele prostor tuge, odsutnosti i neizrečenog oprosta. Njihova dinamika nalikuje tihom razgovoru u praznoj sobi—mnogo toga ostane neizrečeno, ali sve se osjeća. Dijete i lirski subjekt? To je odnos prema onome što je bilo, nostalgija za izgubljenom čistoćom i, usputno, pitanje kako odrasti a da se baš ništa ne izgubi.
Tu postoji i odnos sa samim sobom—lirski subjekt stalno se preispituje, svađa ili miri s onim što osjeća. Ponekad zvuči kao terapija, ponekad kao dnevnik pisan u besanoj noći… ali uvijek brutalno iskreno.
Stil i jezik djela
Ako ste ikad pokušali objasniti Šimićev stil nekome tko ne voli poeziju—znate koliko je to avantura. Šimić, onako skroz neočekivano za svoje vrijeme, nije bježao od jednostavnosti. Nema tu predugačkih rečenica, nema bespotrebnog ukrašavanja niti filozofije zbog filozofije. Njegove pjesme—često kratke, ali udarne—kao da žele biti što bliže običnom razgovoru, bez maski i pompoznosti. Ako netko očekuje Petrarkine “lovorike,” ovdje ih neće naći.
Sjećam se jednog domaćeg uratka, kasno navečer, kad sam na glas čitao “Pjesmu o čovjeku.” Svaka strofa, kratka kao popodnevni ljetni pljusak, tresne te direktno u glavu. Riječi—bistre, izravne, čak pomalo grube. Umjesto velikih opisa prirode ili nježnih usporedbi, Šimić se zabavlja s tišinom. Da, dobro ste pročitali—u njegovoj poeziji tišina ima više prostora nego ijedan cvijet ili sunčev zrak. Malim fontom ispisane misli, kratke rečenice koje tjeraju na razmišljanje… i zbunjivanje. Šimićev hrvatski podsjeća na razgovor nakon treska vrata, kad još svi biraju riječi, pazeći da ne kažu previše.
Zanimljivo je kako voli pisati u prvom licu. On je i pjesnik i lik i svjedok, sve odjednom. Nema puno prostora za “mišljenja drugih” ili općeprihvaćene istine. Sve je podređeno trenutku i osjećaju—ništa ne bježi u prošlost ili veliku povijest. Pogled na svijet dolazi iz središta boli, blizine, samoće. Ovaj stil, prizemljen, surov i prisan, godinama poslije ponavljali su brojni autori i kantautori.
Šimićev jezik funkcionira poput onih starih Levi’s traperica—što su starije, to su bolje. S godinama, njegove sintakse, pomalo prelomljene, postaju još autentičnije. Rječnik je uzak, ali pun pogodaka. Nema tu latinizama, anglizama ili regionalnih izraza—Šimić je odlučno čist, gotovo tvrdoglav. Ako tražite poeziju za “podvlačenje” i citiranje na marginama bilježnica, “Kolajna” daje baš to—ali istovremeno vas tjera da stanete na loptu i promislite.
Naposljetku, taj ekspresionistički “oklop”—krhkost izraza, minimalizam, odsutnost rime—Šimić kombinira sa surovom autentičnošću i time ruši okvire standardne pjesničke figure. Zvuči zahtjevno? Možda na prvu, ali čitatelj koji pristane na ovu igru osjetit će onaj trenutak kad riječima postane tijesno—pa šute, i puste da osjećaji rade ono što riječi ne znaju.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Kad netko prvi put uzme “Kolajnu” u ruke, lako bi mogao pomisliti da će naići na još jednu zbirku pjesama koja previše filozofira — no Šimić igru vodi drugačije. Nema ovdje dugačkih stihova, nema zaljubljenih jecaja u stilu 19. stoljeća. Sve se svodi na sirove emocije, bez filtera, doslovno iz srca na papir. Autor kao da ponekad piše iz inata… onako, da nam pokaže kako dubina ne zahtijeva deset stranica nego ponekad samo tri riječi. Prava stvar za one koji vole kad književnost udara ravno u solarni pleksus — ne okoliša, ne uljepšava, samo — bam, evo ti stvarnosti.
Fascinantno je kako male riječi u “Kolajni” otvore cijeli emotivni spektar. Pogodi vas stih o majci i odjednom ste u vlastitom djetinjstvu: miris kruha iz kuhinje, zvuk kiše po prozoru, ona neobična tišina kad osjećate tugu, ali nemate riječi zašto. Šimićev minimalizam šalje jaču poruku nego većina debele proze. Poznaje tu tanku liniju između usamljenosti i ljubavi. Čitatelju ovdje nije futrola, već središte — kao da mu autor šapće, “evo, i ti osjećaš isto, zar ne?”
Ponekad sve djeluje kao svojevrsna ljekarna za svakodnevne brige. Nema megalomanskih rješenja, niti lažne nade. Dovoljno je da čitatelj podcrta jednu rečenicu i — gle ironije — može ju nositi sa sobom kroz cijeli život.
Kritika je često poznata po želji da nadmudri autora, ali kod “Kolajne” taj pokušaj djeluje uzaludno. Stihovi su toliko osobni, a opet univerzalni, da se svaki pokušaj dekonstrukcije vraća kao bumerang. Čovjek si prizna: tu je onaj osjećaj kad s nečim rezoniraš, ali se sramiš to reći naglas.
Zbirka “Kolajna” ostavi trag poput kapi tinte na ruci nakon što zaboravite da ste čitali pjesmu. Zatresete glavom, vratite se svakodnevici, ali ona vas negdje — ispod kože — još dugo svrbi.