Katastrofe uvijek izazivaju snažne emocije i ostavljaju dubok trag u društvu. Ljudi se često pitaju što se zapravo dogodilo, kako je došlo do nesreće i koje su posljedice ostale iza nje. Razumijevanje kratkog sadržaja katastrofe pomaže svima da lakše shvate širu sliku i izvuku pouke za budućnost.
Katastrofa, u najkraćem, označava iznenadan događaj koji uzrokuje velike gubitke, štetu ili patnju ljudima, prirodi ili imovini, a posljedice mogu trajati godinama.
Za one koji žele jasnu i sažetu sliku o ovakvim događajima, važno je znati gdje pronaći prave informacije i kako ih povezati s vlastitim iskustvima.
Uvod u lektiru i autora
Kome nije poznato ono nespretno listanje lektire noć prije roka? E pa, “Katastrofa” dolazi kao prava tempirana bomba za svakog tko je vjerovao da će biti samo još jedna dosadna analiza s interneta. Ne, ovdje stvari malo odskaču… i baš to je ono što intrigira – katastrofa nije običan pojam, a ni autor nije lik bez priče.
Autor
Zoran Ferić… Da, isto onaj koji vas ponekad natjera da se grohotom nasmijete usred tramvaja i onda poželite zavrnuti rukave od nelagode (tko čita Ferića, zna taj osjećaj). Rodio se u Zagrebu 1961. godine – ali nije od onih suhoparnih profesora što mirno predaju u knjižnicama. Njegov stil često skreće u neočekivano, s humorom kojeg rijetko nalazimo u domaćoj literaturi (on je, usput, profesor hrvatskog jezika i aktivno piše novinske kolumne).
Ako netko misli da Ferić piše isključivo o tabu-temama, možda propušta foru: tip piše život, i to bez filtera. Ponekad pomalo mračno, povremeno čudesno groteskno, ali uvijek s bulićevskim ‘paf’ efektom – jednom rečenicom okrene cijelu scenu naopačke. Njegove knjige (“Smrt djevojčice sa žigicama”, “Anđeo u ofsajdu”…) već godinama borave na policama svakog tko traži literarne pankere. Zanimljivo, baš zbog njegove neposrednosti i specifične ironije često ga prepoznaju i oni koji inače bježe od domaćih romanopisaca kao vrag od tamjana. Nema tu farbanja – Ferić se bavi neodgodivim pitanjima, a “katastrofa” je pojam kojeg okreće s toliko različitih strana da nikad ne znaš trebaš li se smijati ili plakati.
Žanr i književna vrsta
Žanrovski, “Katastrofa” ne igra po pravilima – priča sjeda u okvir moderne hrvatske proze, ali nije ni čista novela, niti svaki put pravi roman. Možda je najbolje reći da Ferić barata spojem realnog i grotesknog – zamislite miks one dnevne trivije iz tramvaja i situacija koje djeluju previše bizarno da bi bile istinite… a zapravo su itekako moguće (tek pitajte susjedu što je jučer vidjela kroz prozor).
Katastrofa kao lajtmotiv postaje metafora društva koje grca pod svakodnevnim stresovima – prometne nesreće, prirodne havarije, ludorije s vijestima. Tako Ferićeve priče često bježe iz zone komfora i skaču u tren oka između ironije i brutalne iskrenosti. Nije mu strano ni poigravanje s elementima crne komedije: kroz svakodnevne događaje, društveni problemi dobivaju dodatnu težinu, ali nikada uz potpunu patetiku.
Tko očekuje klasičan roman gdje se sve završava slatkim happy endom, mogao bi ostati (ugodno?) iznenađen. Ovdje je sudaranje s absurdom realnosti glavna poanta. Čitatelj, baš kao i likovi, ne može predvidjeti idući potez – a to je ono što “Katastrofu” čini privlačnom svakome tko voli kad literatura miješa stvarni život s (pomalo) ludim obratima.
Kratki sadržaj
Ako pokušavate preskočiti šum i doći odmah do srži, dobro ste ovdje. Zamislite ovo kao vaš džepni vodič kroz Ferićev Katastrofa — bez teških riječi, ali i bez skrivanja bizarnosti koje priče kriju. Čitatelj odmah uleti u svijet u kojem je svakodnevica prelivena crnim humorom i neobičnim obratima.
Uvod
Priča ne štedi vrijeme — nema dugačkog razgibavanja. Glavni junaci (iako ih je teško nazvati tipičnim “junacima”) već na prvim stranicama upadaju u neugodne, ponekad baš nezgodne, situacije. Nema ovdje savršenstva, a ni filtera. Ferićov svijet je kao kad zagrebeš ispod površine svoje mirne svakodnevice i shvatiš da stvari uopće nisu tako jednostavne — ni ugodne. Tipičan dan može postati teren za nesvakidašnje katastrofe. Primjer? Jedan lik trči za autobusom i slomi ruku, ali više ga brine je li ga susjedi vidjeli nego sama bol.
Zaplet
Zadnji put kad ste mislili da znate što će se dogoditi, Ferić to rasturi. Neočekivani obrati iskaču kao kokice u mikrovalnoj. Zapleti kreću od banalnog (kupovina u dućanu, razgovor kod frizera), ali ubrzo skliznu u čistu apsurdnost ili crnu komediju. Likovi često upadnu u lavinu problema koji izgledaju kao splet loše sreće — ili još gore, posljedica vlastitih pogrešaka. Npr., trgovac se nađe usred svađe oko sitnice pa završi s potpuno promašenom policijskom intervencijom. Sve to začinjeno je autorovim prepoznatljivim jezikom: oštrim, preciznim, ponekad toliko iskrenim da zaboli.
Rasplet
Ovdje nema “sve završava dobro” trenutaka. Katastrofe stignu kad ih najmanje očekuješ — i u pravilu, nitko nije spreman. Raspleti često ostave čitatelja na rubu. Umjesto velikog finala, događa se nešto… svakodnevno, a opet potpuno izokrenuto. Jednom liku propadne posao zbog lažnog obećanja, drugome se raspadne obitelj na najbanalnijoj večeri. Umjesto katarze, dobijemo trijezan pogled na stvarnost. Ferić kao da poručuje: “Da, ovo se stvarno može dogoditi. Nisi ni ti siguran.”
Kraj
Ako čekate “happy end” ili barem zadovoljavajuću točku na i — spremite se na mali šok. Kraj svake priče nije pažljivo upakiran, već više liči na onaj osjećaj kad izbacite smeće i zaboravite baciti ključ. Ferić, bez trunke uljepšavanja, servira kraj na pladnju: ništa nije savršeno, život ide dalje, a likovi nose svoje male ili velike katastrofe kao kamenčiće u cipeli. Sjećanja na proživljene trenutke ostaju gorak podsjetnik, ali i neka vrsta utjehe… jer, budimo iskreni, što bismo bili bez malo nesreće za priču uz kavu?
Mjesto i vrijeme radnje
Gdje se ova Ferićeva katastrofa stvarno događa? Uhvatite Zagreb šezdesetih i sedamdesetih godina, taman onoliko siv i živopisan koliko su vaše stare razglednice iz djetinjstva bile pogužvane po ladicama. Ako vam padne na pamet da se glavna radnja odigrava u nekom fancy kvartu, zaboravite—tu zgrade mirišu na prašinu, a prozori znaju plakati kad vani pada kiša. Likovi se ne šeću Zrinjevcem držeći limunadu. Češće vise u zagušljivom stanu, vječito raspravljaju ili usput love autobus do škole na rubu kvartovske stvarnosti.
Vrijeme? Ma, to je prava vremenska salata. U Ferićevom svijetu jedan trenutak može preskočiti desetljeće pa se sjećanja i dani stapaju. Proljeća su tu mutna, kad sunce sramežljivo proviruje i sve miriše na zemlju—ili na onu odvratnu školsku juhu koju nitko nije volio. Nema mobitela ni Wi-Fi mreža, samo sat sa živčanim otkucajima i radio prijamnik što škripi iz kuhinje.
Nekima se možda čini da bi katastrofa mogla puknuti i na Hreliću među šarenim dekama ili ispred kuhinjskih vrata gdje se roditelji raspravljaju a bakini kolači nestaju brzinom svjetlosti. Uvijek neka sitna drama u pozadini: kiša što ne staje, prehlađeni susjed s potpunom alergijom na optimizam ili automobil koji zimski neumitno zakuje pred ulazom.
Tko očekuje glamurozne destinacije, proći će bos kroz blatnjav kvartovske ulice. Ferićeva mjesta nisu fiktivna, ali itekako su dovoljno obična da postanu univerzalna—svatko tko je jednom slučajno promašio tramvajsku stanicu na kiši može se prepoznati.
Vremenska linija fakat nije ravna niti predvidljiva. Život u “Katastrofi” rasteže sate kao žvakaču, pa nikad ne znaš hoće li iduća scena biti s proslave mature ili iz apoteke pune nestalog aspirina. Vrijeme teče po svojem, raspline se tu negdje između mirisa dunja i onog vječitog osjećaja da je sve uvijek malo naopako.
Ako su klasici često gurnuli radnju u glamur i velike simbole, Ferić vraća lokalnu boju. Ne očekujte Saharu, ali očekujte Rajicevu, Savsku i tramvaj koji kasni. U tom vremensko-prostornom sendviču katastrofa nije iznimka—ona je dio svakodnevice.
I sad, priznajte, ne bi li svatko od nas mogao upasti u neki od tih zagrebačkih ponedjeljaka gdje običan trenutak postane početak nečeg spektakularno neobičnog?
Tema i ideja djela
Ajmo otvoriti karte – Ferićeva “Katastrofa” svima je na prvi pogled ono što joj i piše na koricama: piše o katastrofama. No pod tim ne misli na film s asteroidom, nego na stotine, tisuće malih osobnih havarija… Onaj osjećaj kad se dan preokrene naglavačke zbog sitnice – i najednom se tvoj sendvič od puretine pretvori u tihi rat u kuhinji, a pred školskim hodnikom čeka roditeljski fijasko (da, zvuči poznato).
Autor, itekako svjestan svoje zagrebačke publike, gura likove u životne neugodnjake iz kojih, ponekad, ni Google ne bi izbavio stvar — ali ni ne pokušava ih spasiti. Ideja nije spas ili happy end, već gola realnost: katastrofe su neizbježni začin svakodnevice. Nema gurua na kraju poglavlja, ali ima sirove ljudskosti, ponekad prožete crnim humorom, često začinjene brutalnom iskrenošću.
Jedan zagrebački hodnik, nekoliko susjeda, dijete s temperaturom, nespretan rođendanski poklon — i eto ti materijala za Ferićevu malu apokalipsu. Likovi, često učenici ili njihovi roditelji, vuku traume iz prošlih katastrofa i nose ih kao školske torbe. Zanimljivo, katastrofa kod Ferića nije trenutni kaos… Više djeluje poput virusa koji se širi kroz svakodnevicu, pa kad misliš da je prošla — ostane ti u džepu s sitnišem.
Jeste li i vi uhvatili sebe kako cijeli dan mislite na neki glupi detalj s jučerašnjeg sastanka? E pa, to je Ferićev teritorij — svijet u kojem svakodnevna sitnica iskoči i preobrazi se u “katastrofu” na koju još dugo nismo spremni.
Ključna ideja djela zapravo je zrcalo: pokazati koliko su naši “krajevi svijeta” zapravo obični, ljudski i — ponekad, da budemo brutalno iskreni — urnebesno smiješni kad ih skinemo s pijedestala ozbiljnosti. Katastrofa kod Ferića nije samo izvanjski događaj; to je i trenutak kad čovjek pogleda u ogledalo i shvati da je – eto, katastrofa nekad najzdraviji mogući odgovor na život.
Provucite nos kroz nekoliko priča i dobit ćete onu gorčinu poznatu svakome tko je pokušao popraviti stvari — pa završio s još većim neredom. Ferićeva ideja nije dati rješenje, nego izložiti nas – zajedno s likovima – toj neugodnoj svakodnevnoj istini.
Nema tu filozofije — katastrofa je svuda oko nas, naći ćete je iza svakog zagrebačkog ćoška, između crtića i popodnevnog spavanja, u pogrešnoj riječi na krivom mjestu. I baš zbog toga, Ferićeva knjiga mami, hrani i provocira onaj mali dio nas koji nikad ne prestaje tražiti smisao u malim vlastitim “apokalipsama”.
Analiza likova
Netko je jednom rekao da Ferićevi likovi ne hodaju, oni tumaraju — i to kroz svakodnevicu koja i sama ponekad djeluje kao događaj iz crtića gdje je banana olupina ozbiljna prijetnja. Ovdje nećete naići na superheroje iz Marvela; Ferićevi junaci nose školske torbe, pokušavaju preživjeti obiteljske ručkove ili samo prebroditi kišni zagrebački dan. Hodajmo im u susret.
Glavni likovi
Što reći o glavnim licima, a da već nije rečeno među redovima Ferićevih priča? Prvo, tu je dječak (čitatelji ga ponekad vide kao Zorana samog, no tko će znati…). On je svačije radoznalo dijete, onaj tiho tvrdoglavi klinac koji iz prikrajka proučava svijet odraslih — često smiješan, ponekad strašan.
Njegova mama, žena koja balansira između želje da bude nježna i nužnosti da preživi svakodnevni kaos, nosi onaj autentični zagrebački umor pod očima i titanijsku strpljivost u glasu. U nekoliko rečenica — vidiš je kako kupuje kruh i prevrće očima kad nešto pođe po zlu.
Tata? On je tradicionalno „odsutan”, ali kad se pojavi, prizori pršte mješavinom šlampavog humora i one tjeskobe poznate svakom djetetu koje iščekuje očevu pohvalu. Škrt je na riječima, ali svaka ostaje zaleđena negdje ispod površine.
Iako Ferić često imena ne nabraja, daje im lica, mirise, geste i sitnice pa na kraju postaju svima poznati — i beskrajno stvarni. Taj famozni dječji pogled kroz prozor na prvi kišni dan, onaj osjećaj nelagode pred školskom pločom ili šaptanje u mraku roditeljske sobe… Ako netko traži „velikog” junaka, traži na pogrešnoj adresi.
Sporedni likovi
Ah, sad dolazimo do onih koji sjaje iz prikrajka. Sporedni likovi u „Katastrofi” su ekipa kojoj bi čovjek rado podvalio šalicu čaja: tetke koje previše grle, susjedi što uvijek znaju (previše), školski kolege koji svakim komentarom dobro zaljuljaju atmosferu u razredu.
Jedan od nezaboravnih — susjed s devetim brkovima i neiscrpnom zalihom priča. Možda ga Ferić nije nadjenuo imenom, ali svatko tko je odrastao u staroj zgradi, prepoznat će ga iz djetinjstva. Onda, lokalni poštar, koji donese oluju s jednostavnom razglednicom. Mačka lutalica, baš ona koja pozna bol svake stare kapije. Pa stariji brat ili poznanica iz škole — tužitelji, branitelji, ponekad i suučesnici u katastrofi dana.
No, posebna draž sporednih likova leži u njihovoj nesavršenosti. Svatko nosi neki fatalni nedostatak, ali baš zbog toga čine svijet pravim: neki su preglasni na stubištu, neki ne znaju kad prekinuti razgovor, dok drugi upadaju u nevolje prije nego što doručkuju.
Ferić sporednima podari okruglu dubinu — nitko nije samo kulisa. Znaš onaj osjećaj kad bez imena pamtiš osobu iz svoje ulice? E, baš tako i literatura ponekad piše tvoje prednjepoglavlje.
Odnosi između likova
Odnosima između likova Ferić, zapravo, daje najveći zalogaj za žvakanje. Oni su složeni kao subotnji ručak u stančiću na Trešnjevci — tu se voli, ljuti, tuguje i smije bez pauze.
Dječak i mama često su vezani nevidljivom žicom — ne uvijek izmjenom nježnosti, više onim mutnim pogledima i sitnim rutinskim ritualima. Prala je tanjure, on gledao kroz prozor. Osjeti se napetost, ali i privrženost, kao kad dijete prešuti lošu ocjenu pa traži olakšanje u sladoledu. S tatom je poruka u pola riječi; dok dijete želi pohvalu, otac podsjeća na propuštene prilike. No, čak i u tišini, vidi se nada za „bolje sutra.”
Odnosi među sporednim likovima — recimo, između susjeda i roditelja ili djece u školi — pršte poznatim dinamika. Ponekad zafrkancija, ponekad sarkazam, često igre moći ili simpatije s klupe. Drugi dan — novi zaplet. Školski kolega postaje partner u zločinu (čitaj: nestašluku), a jučerašnji neprijatelj sutra je saveznik.
Ono što se vrlo lako propusti: Ferićev mikrokozmos baš nikada ne nudi savršen kraj. Netko ostane ljut, netko oprosti preko volje, netko dugo šuti nakon što ode struja. Stvarni odnosi, zar ne? Baš kao i u životu: najvažnije se dogodi kad svi misle da je scena gotova.
A tko je uopće odlučio da katastrofe razaraju samo zgrade? Ponekad, raznesu i tišinu među dvoje ljudi.
Stil i jezik djela
Zamislite scenu — netko otvara Ferićevu knjigu misleći da će dobiti standardnu lektiru, a onda mu prvi redak lupi šamar. Takva je situacija s „Katastrofom”. Jezik ovdje nije fin, školski, niti podređen lektorskoj palici; više podsjeća na kvartovski razgovor, papir koji još miriše na tipku stare Olivetti mašine.
Autor spretno koristi živ, neušminkan jezik. Nema uljepšavanja, fraze zvuče kao nešto što bi vaša teta iz Novog Zagreba izlanula kad zakasnite na ručak. Očekujete književni standard — dobijete svakodnevni žargon, dijaloge nabijene sarkazmom, povremeno poneku psovku baš na pravom mjestu. Likovi govore kako razmišljaju… a razmišljaju brzo, često naglo, ponekad i pogrešno. Tko god je popio lošu kavu u zadimljenoj kuhinji, prepoznat će te tonove.
Ferić ne bježi od humora, čak i kad tema postane teška poput zagrebačkog asfalta u srpnju. Čitatelj se nasmije u sred nemogućih situacija, ne zato što su smiješne, već jer su bolno stvarne. Ironija mu je zaštitni znak — a kad krene opisivati neku banalnost života, kao da uzme povećalo i pokaže koje sve boje ima dosada.
Stil se često mijenja ritmom događanja: kada zakotrlja prvu rečenicu, može biti ležeran, čak i razigran, u idućoj odvodi rečenicu do tamne granice groteske. Nema straha od dugih, razvučenih rečenica koje zakotrljaju melankoliju, ali kad zatreba — škarama reže ton, baca čitatelja u kratkoću i napetost.
Nostalgični mirisi stare četvrti, nekad stidljivi pa nagli, potom grubi izrazi — kombinacija tih elemenata tjera čitatelja da svaku scenu vidi, čuje, pomiriše. Tko se nije pogubio u rečenicama punim unutarnjeg monologa i dijaloga, kao da nije ni vidio pravi odraz svakodnevice.
Ferić balansira – nije mu cilj da čitatelj osvane s upitnikom iznad glave, ali nije ni da ponudi lak odgovor. Jezik postaje sredstvo za zbližavanje, prokazivanje, smijeh i tjeskobu. Ukratko: atmosfera djela ne bi bila ni upola toliko živopisna bez njegovih svjesno izabranih jezičnih okreta i stilskih bravura.
Kad zatvorite knjigu, možda ćete primijetiti – niz rečenica još bruji u glavi. Da, taj šum je Ferićev stil, onaj koji nije za svakoga, ali tko se usudi ostati do kraja može pronaći cijeli spektar „katastrofalnih” osjećaja na običnim stranicama.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nije svatko na “ti” s Ferićevim humorom. Nekima je njegova “Katastrofa” kao onaj poznati špricer iz kvarta—prvo vuče osmijeh, a onda te pogodi neočekivano žestoko, ravno u pleksus. Priče nisu za one što vole da je sve ružičasto na kraju dana; ovdje se završi s trunkom gorčine, ali i osjećajem da netko napokon piše onako kako se osjeća nakon napornog dana u javnom prijevozu. Da, to je baš taj Zagreb kojeg svi znamo… Onaj s mješavinom dima, graje iz haustora i češćim “ups” trenucima nego što bi ekipa iz zagrebačkog Španskog voljela priznati.
Tko je ikad čitao nešto slično Feriću—zna da je kod njega crni humor više pravilo nego iznimka. I dok mnogi autori “peglaju” stvarnost pa likovi zvuče kao iz reklame za čokolino, ovdje svatko tko ujutro kasni na tramvaj vidi svog susjeda ili kolegu iz trećeg b. Njegov jezik je sirov, prizeman, a opet, svaka rečenica ima ono nešto što drugi pokušavaju dočarati uzalud: drži pažnju, baš kao kad samoleteći balon završi kod susjede u rajtama—smijeh je zagarantiran, ali i mala nelagoda.
Tko očekuje hepiend, možda će se razočarati, ali vrlo brzo shvati da u “Katastrofi” postoji jako puno života, onoga običnog, svakodnevnog, koji ponekad grize jače od limuna na šanku. Autor ne upada u zamku moraliziranja ili lepih poruka. Nema tu utegnutosti ni namještenih osmijeha. Ferićevi likovi griješe, zaboravljaju, prešućuju, ponekad vrište u sebi—ali, ruku na srce, ima li tko tko nije?
Atmosfera je gotovo opipljiva: mirisi stare zagrebačke zgrade, zvukovi radioprijemnika u pozadini, sjenke odraslih velikih, ali ujedno nevidljivih problema. Je li ova knjiga za svakoga? Vjerojatno onako kako su tripice za svaku mamu—netko će obožavat’, netko neće moć’ ni gledat’. Ali teško da će netko ostati ravnodušan. I dok žvačete još jednu zgodu iz “Katastrofe”, lagano osjećate onaj poznati trnac: da, ovo je stvarnost, ovako život zna iznenaditi, a knjiga je, za promjenu, potpuno iskrena.