Što se događa kad ambicija i nezadovoljstvo sudare u jednom liku? Ibsenova drama “Hedda Gabler” već desetljećima intrigira čitatelje i gledatelje svojim slojevitim prikazom unutarnjih borbi i društvenih očekivanja.
Kratki sadržaj “Hedde Gabler” prati život mlade žene koja se nakon povratka s medenog mjeseca suočava s dosadom, pritiscima okoline i vlastitim nemirom, što vodi do niza dramatičnih odluka i neizbježnih posljedica.
Svatko tko želi razumjeti složene odnose i skrivene motive glavnih likova, pronaći će u ovoj drami mnogo materijala za razmišljanje i analizu.
Uvod u lektiru i autora
Eh, kad netko spomene Hedu Gabler, kladim se da većini u glavi bljesne slika mračne dnevne sobe, punjene napetim šaputanjima i neispunjenim snovima – Ibsen baš zna pogoditi tamo gdje boli, a? I sad, tko je taj tip što nam je dao jednu od najnemirnijih junakinja svjetske drame?
Autor
Zamislite Oslo krajem 19. stoljeća – dim iz lule, debeli kaputi i mnoga tupa lica… Među njima šeta Henrik Ibsen, čovjek čija je brada bila skoro famoznija od njegova pera. Ibsen je majstor norveške književnosti, ali i globalni influencer (prije Instagrama) po pitanju drame s karakterom. Pisao je kao da ima osobnu svađu s društvom – njegovi likovi, poput Hedde, žvakali su tabue i pljuvali ih pred lice publike. Ako ste ikada čuli rečenicu “Život nije pozornica. Pozornica je život”, znajte – Ibsen je za to kriv, barem djelomično.
Ne zanima ga samo što likovi govore, nego ono što prešućuju. Njegove drame uživo su kao društvena partija šaha – nijedna figura nije slučajno na ploči, a udarci su često nevidljivi. Uz “Heddu Gabler”, izbacio je i “Noru”, “Sablasti” i “Neprijatelja naroda” – svaki od njih šamar tadašnjem mentalitetu. Ibsen piše o ljudima koji žele pobjeći iz svojih okvira (često vrlo nespretno), dok je i sam volio putovati i izbjegavati dosadne etikete.
Žanr i književna vrsta
E sad, kako zapravo staviti “Heddu Gabler” u ladicu? Lako – samo ne pokušavajte, jer ova drama voli kliziti između etiketa. Tehnički gledano, “Hedda Gabler” je realistička drama – ali teško da ćete naći nešto “obično” u onome što se događa u salonu obitelji Tesman.
Imate dramu, imate i tragove psihološkog trilera (Hedda kao norveški Joker?) – a žanr? Realizam, ali sa solidnom dozom simbolike i ironije. Sve ono što učini književnost živom – ljubomora, ambicija, besmisao, strah, pa čak i poneka pištolja. Ovdje ni jedna rečenica nije slučajna, baš kao ni Ibsenov sablasni humor.
Književni teoretičari kažu: klasična “drama s tezom”. Zašto “tezom”? Jer ga zanima sukob između ideala i svakodnevice. Hedda luta između mjesta snahe i vlastite želje za moći. U rukama slabijeg autora, ovo bi bilo poput stare sapunice, ali kod Ibsena svaki mrak ima svoju sjenu.
Ako ste očekivali klasičan happy end, Ibsen će vas – kao pravi prankster – ostaviti da se češkate po glavi, pitajući se tko je tu više zarobljen, Hedda ili cijela njihova salonska generacija.
Kratki sadržaj
Ajmo odmah — tko god misli da je Hedda Gabler obična drama o dosadi na norveškom, odmah će promijeniti mišljenje čim je otvori (ili zine na drugoj stranici). Ibsen je tu diplomirao zavođenje čitatelja. Sve krene mirno, ali dok trepneš, već se pitaš što se zapravo mota po Heddinoj glavi. Evo gdje stvari postaju zanimljive…
Uvod
Sve započinje jednim klasičnim povratkom kući. Hedda — glavna faca priče — dolazi sa suprugom Jørgenom Tesmanom iz (pomalo neugodno opisanog) medenog mjeseca. Nema tu romantičnih šećerlema, samo lagano razbacani kovčezi i Hedda koja već u startu zvuči pomalo… dosadno. Tesman, beskrajno naivan, zaluđen vlastitom karijerom, već planira “obećavajuću” akademsku budućnost, dok njegova teta Julija iskače kao neka dobra vila za svaki problem. Iskreno, kad pročitaš uvodne dijelove, osjetiš onaj zrak ustajale dnevne sobe — kao kad ostaviš prozor zatvoren dva dana. Sve štima izvana, ali ispod površine, svi su napeti… čak i oni koji se prave da nisu.
Zaplet
I tu dolazi sočni dio — Hedda ne podnosi monotoniju, a kamoli Tesmanove knjige. Uskače njezina “frendica” Thea Elvsted, s pričom koja bi začinila svaku tursku sapunicu. Thea je očajna, traži pomoć jer se njezina simpatija, Eilert Løvborg, opet malo previše druži s bocom. Zabava zapravo tek počinje kad shvatiš da Løvborg ima povijest s Heddom — onaj tip prošlosti koji ti srce zatreperi, ali i napravi rusvaj u glavi. Tesman samo želi svoj naslov, ali Løvborg donosi rukopis koji prijeti pomesti Jørgenov trud i trenutnu sreću u dva poteza. Atmosfera postaje napeta kao pred bure iznad Splita — osjećaš svaki električni naboj.
Rasplet
Nakon što sudar prošlosti i sadašnjosti postane očigledan, Hedda igra dvostruku igru. Prvo podržava Theu, ali čim Løvborgu krene loše, Hedda mu daje — metaforički rečeno — “ulaznicu” za izlaz iz ove naporne svakodnevnice. Eilertovo pijanstvo završava tragično, rukopis nestaje kao da ga je gutala magla na norveškoj cesti. Hedda, ne znajući kud bi s vlastitim mislima i žuči, u napadu ljubomore i očaja baca Løvborgov rukopis u vatru — što bi danas bilo ekvivalent brisanju cijelog Google Drivea pred ispit, samo bez “undo” opcije. Likovi padaju, savezi prelome — nitko nije ostao pri zdravoj pameti.
Kraj
A kraj? Uf. Kad misliš da to neće dalje od šaptanja, fijuka vrata, ili dvaju suznih pogleda, Ibsen podiže kazališnu zavjesu prilično naglo. Brack — lik koji je kombinacija voajera i manipulatora — zavrće ruku Heddinom životu i njoj ne preostaje mnogo opcija. Njezin zadnji čin — jedini koji joj donosi privid kontrole — dolazi iznenada, hladno, jako tiho. Ostavljaš knjigu, ili okreneš zadnju stranicu, i miris zadnjeg prizora ostane u nosu još dugo… Hedda Gabler ne igra na sigurno, a kraj je baš ta knedla u grlu koja ne ide dolje ni s najjačom rakijom.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite – nije Oslo, nije Pariz, nije Beč, ali ipak… Jedna norveška dnevna soba, taman toliko buržoaska da miriše na polirane drvene stolice i stare tepihe iz nekog bolje stojećeg butika. Radnja “Hedde Gabler” baš se odvija u simboličnom norveškom gradu, iz kojeg bi najradije pobjegao svaki lik, ali… svi su oni tu. Cijela drama smještena je u obiteljsku kuću Jørgena Tesmana. Zvuči skučeno? Pa i je. Ako zatvorite oči, mogli biste zamisliti prigušeno svjetlo, pokoju hladnu porculansku šalicu na rubu stolića, i onu napetost zraka iz kakvog prosječnog dana kad ne znate što ćete sa sobom.
A kad je vrijeme za sve ove Tesmanove trileme, Theinu potrebu za pomoć, Heddu koja očito ima milijardu pitanja bez ijednog odgovora? Gledamo kraj 19. stoljeća — točnije, oko 1890. To je doba kad ljudi ne mogu baš sve guglati, kad komunikacija ovisi o diskretnim šaptajima i kad je reputacija važnija od udobnih čarapa.
Zašto je sad to važno? Jer svaki pogled niz duge hodnike, svako okretanje ključa u bravi na Tesmanovim vratima, ima težinu svijeta. Tadašnja norveška svakodnevica ima vlastita nepisana pravila… Hedda se u njima ne snalazi baš najbolje. Sve, ali baš sve, odvija se u toj kući – osim što tiho sanjaju o bijegu, likovi se guraju između zidova, pokušavajući udahnuti malo slobode osobito kad krenu neugodna društvena pitanja. Lokacija i vrijeme stavljaju okvire koji pritišću svakog pojedinca – zato i dolazi do onih Hedinih ishitrenih odluka zbog kojih je danas učenici čitaju širom regije, od Dubrovnika do Osijeka (da, ozbiljno, uvijek nekome zagorca život).
Nema spektakularnih kulisa, nema blještavila, ali ima onu poznatu osjećaj skučenosti – vremenske i prostorne – koji ste sigurno osjetili dok ste jednom dulje sjedili kod bake u dnevnom boravku. To je Hedda Gabler, i to je taj njezin svijet.
Tema i ideja djela
Zaboravite na klasične priče gdje se sve odvija po šabloni—s “Heddom Gabler” stvari izmiču kontroli baš kada mislite da su predvidljive. Na prvi pogled, sve djeluje običnije od kave u lokalnom bircu: Hedda se vraća s medenog mjeseca, ali umjesto da uživa u bračnoj idili, pritisci tiho rastu… baš kao što voda polako zavrije i proključa.
Što zapravo ovaj komad želi reći, pitate se? Hedda, lik kojeg je teško zaboraviti, utjelovljuje svu zbrku kad vas stežu društvene košulje, ali nemate ni najmanju želju uklopiti se. Ibsen udara direktno tamo gdje boli: svi smo, barem jednom, žonglirali tuđim očekivanjima i vlastitim frustracijama. Je li vama ikad dosadila vaša svakodnevica toliko da ste poželjeli sve dramatično promijeniti? E, o toj žudnji, o nestrpljenju, govori ova drama.
Ali pazite, Hedda nije samo žrtva društva—ona zna povući potez, ali čak i onda kad pomisli da će osvojiti slobodu, rezultati joj često izmaknu kontroli. Ideja? Ibsen provocira: sloboda zvuči lijepo, ali rijetko dolazi bez posljedica. Tu je i snažan osjećaj tjeskobe, vječne gladi za uzbuđenjem i bijega od rutine—ona vječna borba između onoga što se „smije” i onoga što se „želi”.
Zanimljivo, djelo nije one-size-fits-all. Ako ste skloniji prepoznati ironiju (ili vam humor spašava svaki tjeskoban dan), lako ćete primijetiti i pikanterije: spletke nisu samo zbog drugih, već su i mali bijeg iz vlastite dosade. Čak i danas, kad netko iz Vedrog Dola iznenada otvori galeriju da bi se „ostvario”, teško da nije malo Hedde u toj priči.
Na kraju, mogli biste raspravljati satima je li Hedda zapravo tragičan lik ili hladnokrvni manipulator. Ali, nije li tako i u životu—ono što nas gura prema naprijed, često je upravo ono što nas najviše koči? Ibsen nam to servira bez filtera, ostavljajući gorak okus stvarnosti i tisuću upitnika iznad glave.
Analiza likova
Nekad je dovoljna samo jedna večer, loše skuhan čaj i previše preispitivanja da shvatiš — ekipa iz “Hedde Gabler” daleko je od običnog društva iz susjedstva. Svaki lik ima svoj miris, svoje mane i trikove pod rukavom. Ovdje nije nitko statista, svi igraju na nekoliko stolova odjednom. Krenimo u kratku šetnju kroz njihove kutove dnevne sobe.
Glavni likovi
Kad netko spomene HEDDU GABLER, prvo pada na pamet njezin pogled – pronicljiv, često hladan kao olujni vjetar koji puše kroz stara vrata. Hedda je žena kojoj je tijesno u uskim normama. Dosada joj sjedi za stolom jednako često kao i njezin mlaki muž Jørgen Tesman. Hedda igra igru kojom želi zadobiti kontrolu u svakoj prostoriji, no nijedna pobjeda nije slatka kao što je očekivala.
Jørgen Tesman, znanstvenik, pomalo smušen, zaljubljen u knjige gotovo više nego u Heddu. Kako bi ga opisali? Kao onog susjeda koji uvijek ima najuredniji vrt, ali potpuno promaši temu kad se razgovor povede o stvarnim problemima.
A što s Eilertom Løvborgom? On je taj kojeg bi svi uzeli za “večernji izlazak”, ali nitko ne bi ostavio ključeve stana dok ga nema. Bivši Heddin suputnik iz prošlih dana, danas je talentiran, emotivan, i opasno blizu samouništenja. S njim je svaki razgovor ili potencijal za intelektualni ogled – ili katastrofa.
Thea Elvsted ruši stereotipe. Možda je tiha, ali iza njezinih briga krije se želja za slobodom. Thea je poput one prijateljice koja te podigne kad ti dan propadne, ali nikad zapravo ne povjeruje da je dovoljno dobra za glavnu ulogu. Ipak — ne podcjenjujte je.
Sporedni likovi
Nisu svi pod reflektorom, ali ni njihov utjecaj ne ostaje u sjeni. Šta god radili, osjećate ih poput šapata kroz prozor.
Fru Juliana Tesman — Jørgenova teta. Starija generacija, uvijek s nespretnim savjetima i blago patronizirajućim osmijehom. S njom život ima miris starog cvijeća i toplog biskvita. Dok polažete ispit iz strpljenja, ona tiho, ali neumorno brine za svog “malog” Jørgena.
Sudac Brack — na strani pravde, ali više zbog igre nego morala. Brack je onaj gost kojeg svi poznaju, ali nitko zapravo ne zna što zaista misli. Sposoban je uvijek biti tu kad se dijele vijesti, ali rijetko otkrije karte do kraja. Prisutan, pronicljiv i nimalo nevin kad se krug prijatelja zatvori.
Tu još “glavinjaju” i sluškinje, redovito s ponekom rečenicom previše ili premalo. Daju komad prizemnosti drami punoj tenzije, pa makar u obliku komentara o stanu i kavama koje hladnu brže nego što bi tko očekivao.
Odnosi između likova
Ako ste ikad zaigrali šah i zaboravili tko je mat, tko je pijun, jasno vam je — ovdje nitko ne igra samo jednu ulogu. Odnosi među likovima… E, tu je prava vožnja.
Hedda i Jørgen? Više kolege pod istim krovom nego strastveni supružnici. Njezina distanca i njegove ambicije često se sudaraju kao dvije strane magneta. S druge strane, Hedda i Eilert dijele onu opasnu iskru koju ni najluđi eksperimenti ne mogu objasniti. Sve je previše nabijeno starim ranama da bi išta prošlo nezapaženo.
Hedda i Thea? Složeno kao najgori srednjoškolski trač. Navodno podržavaju jedna drugu, ali ispod površine odvija se tihi rat nervoze i ljubomore. Theina naivnost Heddu živcira, dok Theu Heddina hladnoća tjera na oprez.
Sudac Brack povlači konce iz pozadine, uvijek spreman za rečenicu više — ili zaustavljanje priče u ključnom trenutku. Njegov odnos s Heddom? Prijateljstvo koje prijeti da sklizne nizbrdo onog trena kad netko malo popusti s oprezom.
Ma zapravo, svi odnosi u Gablerovoj kući slični su napetom plesu na uskoj ivici — svaki pogled odvlači, svaka riječ šalje u drugom smjeru. I nitko, baš nitko, nema sve odgovore. Baš zato pokušajte zamisliti vlastito društvo nakon burne večeri – sve izgleda poznato, ali sljedeći dan shvatite da ste cijelu priču gledali kroz maglu…
Stil i jezik djela
Možda očekuješ bujicu teških riječi i zamršenih rečenica u drami kao što je “Hedda Gabler” — ali gle čuda, Ibsen ide totalno kontra. Njegov stil? Skroz čist, oštar, čak pomalo drzak kad treba. Čitatelju se ponekad čini da mu je autor samo ušetao u sobu i prozborio kroz likove: “Evo ti život, surov baš koliko i imaš snage za progutati.”
Dialog dominira kroz cijelo djelo. Nema raskošnih opisa interijera ili pogleda kroz prozor — sve što imaš su riječi, pogledi i one neugodne pauze kad u zraku visi baš ona prava tenzija. Čak kad likovi šute, nerijetko se između redova događa više nego u drami s pet monologa. “Možeš li vjerovati koliko toga ljudi reknu kad zapravo ništa ne kažu?” pitala bi se možda Hedda — baš kao kad susjed obrađuje novu trač-temu, a ti klimneš, a u glavi misliš “E nećeš ti mene tako lako.”
Ibsen ne štedi na ironiji. Hedda svoje frustracije često maskira ponekim ciničnim komentarom ili “bezazlenom” primjedbom. Jezik oštar — da, ali i vrlo svakodnevan. Ovdje nema mjesta napuhanim metaforama; Hedda baca otrovne strelice ravno u metu. I kad se učini da razgovor ide prema običnom, svakodnevnom, završi u tumoru neizgovorenih želja. Pa kad Thea zabrinuto promuca, znaš da će Hedda već sljedećom rečenicom zarolati cijelu situaciju.
Nisi nikad čuo za “tišinu koja odzvanja”? Ovako, u “Heddi Gabler” ona škripi, para uši, mlati njene protagoniste po leđima kad zašute. Ibsen majstorski vadi maksimum iz škrte, odmjerene rečenice, često doslovno na granici šapata: kao kad na norveškom stolu ostane tešak miris neprilike i hladne kave.
Iza prividno jednostavnog jezika krije se igra sjena – što se ne kaže, što se prešuti, ima veću snagu od svega izgovorenog. Hedda ne vrišti, ali svaka njena polurečenica ostavlja ogrebotinu. U toj tišini, Ibsena možeš gotovo i osjetiti kako sjedi uz prozor i klima glavom: manje je više, barem kad se radi o dramama.
A sad, ako ti se činilo da ovakav stil ostavlja mjesta za improvizaciju — u praksi, baš to nedostatak velikih riječi i suvišnih opisa tjera gledatelja ili čitatelja da vidi i ono čega nema na stranici, a što je Hedda (ili Ibsen?) ipak zaboravila šapnuti.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Neki romani, drame ili pjesme ostave trag na čovjeku, a onda još nekoliko dana hodate s tim likovima u glavi—kao s prijateljima na kavi. I s „Hedda Gabler” ljudi znaju šaptati: što joj je ustvari bilo? Hedda živi na tankoj granici između dosade i eksplozije—kad zatvorite knjigu, osjećate tu nelagodu u trbuhu… kao miris stare prašnjave knjižnice nakon kiše. Nije to običan miris, već lagana jeza, presjek s prošlošću. Tko nakon ove drame ne zapita čemu sve te društvene maske i zašto je sve bilo tako teško reći naglas?
Kroz prizmu lokalnih škola, Hedda je redovito „glavna zloća“, no nakon druge ili treće lektire, mnogi shvate—nije zločesta, samo je iscrpljena, možda izgubljena. Netko ju je, da prostite, morao staviti u novi roman o ljudima koji razmišljaju previše. Jesu li joj kuću napunili pogrešni ljudi ili samo pogrešne ideje? Čudno, ali puno učenika pamti njezine polurečenice, a ne uvrede profesora oko „karaktera glavne junakinje“. Hedda sjaji – nije simpatična, ali ostavlja okus zrelosti. Znate ono, kad pojedete limun pa ste razbuđeni do pola dana?
Profesori često istaknu Ibsenovu preciznost, a onda se klinci nađu kako žvrljaju rečenicu: „Zašto sam ja kao Hedda?”—i misle, pa ljudi moji, pa ovo sam ja kad me uhvati onaj osjećaj praznine usred rutinskog dana. Odluke likova, pogotovo Hedde, izazivanje su debata na hodnicima—je li ona čudovište ili netko tko je predugo slušao tuđe naredbe? Zapleti nisu crno-bijeli; nekima zvuče kao kad gledate prijatelja kako griješi, ali mu ipak ne možete ništa reći.
Ako ste sumnjali u moć atmosfere, dovoljno je prošetati zimi uz prozor i sjetiti se onog tmurnog dnevnog boravka iz drame—ne možete se oteti dojmu Skandinavije, tišine i ledene svakodnevice. I kad napokon netko provali: „Zar je ovo cijeli njezin život?“, shvatite da vas Hedda Gabler gleda ravno u oči i pita—što ti želiš napraviti s tih nekoliko slobodnih sati?
Drugim riječima, malo tko izlazi ravnodušan iz ove drame. Hedda tjera ljude da se zamisle o vlastitim granicama—i možda, jednom, negdje na ručku kod bake, priznaju sami sebi da su ponekad htjeli zapaliti vlastiti rukopis.