Nije svaka knjiga u Bibliji izazvala toliko znatiželje i tumačenja kao Pjesma nad pjesmama. Ovaj drevni tekst intrigira svojim slikovitim jezikom i dubokom simbolikom, ostavljajući čitatelja da se pita što se zapravo krije iza stihova.
Pjesma nad pjesmama je biblijska pjesnička knjiga koja kroz dijalog između zaljubljenog para slavi ljubav, ljepotu i čežnju, koristeći bogate metafore i slike kako bi prikazala snagu i dubinu ljudskih osjećaja.
Tko želi razumjeti zašto ova pjesma stoljećima osvaja srca i umove, pronaći će u nastavku odgovore koji nadilaze površinu teksta.
Uvod u lektiru i autora
Tko bi rekao da se ispod naslovnice stare Biblije krije… ekspresivan poetski izazov? OK, možda je „Pjesma nad pjesmama“ ipak malo više od obične lektire za domaću zadaću. Evo, sad ćemo zaviriti tko stoji iza tih stihova i (nećete vjerovati) zašto su na hrvatskim maturama padale – ne zbog teških riječi, već zbog dvosmislenih poruka.
Autor
Kad na satu književnosti dođe red na tko-je-pisao, uvijek netko izvali: “Šalamun, jelda?” Eto, nije pogrešno — barem ako pitate tradiciju. Prema židovskim i kršćanskim predajama, pjesničku krunu nosi kralj Salomon (onaj s mudrošću i, usput budi rečeno, priličnim haremom). Ali, kad sjednete na kavu s nekim ozbiljnim teologom, spremite se na čitav koktel teorija: možda nije baš Salomon fizički zapisivao ljubavne stihove, možda su se tijekom stoljeća stihovi prenosili i dorađivali. Knjiga je napisana hebrejskim jezikom. Vrijeme nastanka smješta se otprilike u 10. stoljeće prije Krista, iako neki tvrde da ima kasnijih stilskih intervencija.
Zanimljivo je da nitko od biblijskih autora – osim što su „s božje strane“ – nije posebno obilježen svečevim aureolama ili nekom posebnijom slavom (osim ako ne računamo Salomona i njegovu zavidnu kolekciju poslovica). Salomon je ovdje više simbol nego književni influencer – njegov potpis jamči cijeloj pjesmi dodatnu težinu i kredibilitet u očima vjernika i književnih kritičara.
Žanr i književna vrsta
Zaboravite na dosadne grčke tragedije ili epske razračune tipa “Ilijada” – ovdje vas čeka nešto što nalikuje današnjim Instagram stihovima ili maštovitim ljubavnim porukama. „Pjesma nad pjesmama“ pripada lirici, preciznije – ljubavnoj poeziji, iako je mnogi stavljaju i pod mudrosnu književnost (jer nije sve u poljupcima i mirisima; ima i skrivenih životnih lekcija).
Stil je toliko slikovit da su i najtvrdokorniji profesori ponekad znali ostati zbunjeni: je li ovo uopće religiozna pjesma ili neka antička sapunica? Vrvi usporedbama, metaforama, usporedbama vinograda i začina, a ni pastiri, koze i krave nisu rijetkost. Ovi stihovi nisu pisani da bi se pjevušili u crkvi već osvajali srca, izazivali uzdahe i (ponekad) izazvali poneku crvenu boju na obrazu uzoranog čitatelja.
Ovdje se dogodila doslovno poetska kemija: prva biblijska knjiga koju su tumačili mistici, romantičari, pa čak i cool domaći maturanti. Nećete ovdje pronaći ni akciju ni ratne pokliče – samo izljeve osjećaja, čežnje, mirisa i gotovo filigransku igru riječi koja izaziva pitanja već više od dvije tisuće godina!
Prilično osvježavajuće, zar ne?
Kratki sadržaj
Odlomci Pjesme nad pjesmama mogli bi vas iznenaditi. To nije klasična pripovijest s jasnim početkom, sredinom i krajem—prava ljubavna enigma! Skočimo odmah u vrt žudnje, čežnje i zaljubljenih ljudi, ali ne očekujte uvijek logičan tijek. Ponekad je ovo nalik na gledanje stare sapunice, a onda odjednom – jazz improvizacija u stihu. Evo što vas čeka kroz cijelu tu biblijsku „avanturu“:
Uvod
Knjiga započinje toliko naglo i neodoljivo da se neki čitatelji osjećaju kao voajeri. Ona – jednostavno „dragana“ – zove svog dragog i pohvaljuje njegov miris, šarm i karizmu. Želje su na stolu odmah, bez uvijanja: “Neka me poljubi poljupcem usta svojih!” Ako je netko mislio da su biblijski tekstovi dosadni i suhoparni – uh, prevario se. Atmosfera podsjeća na zlatne ljetne noći kad vam srce ne da spavati, pa brojite zvijezde i nadajte se da će vam netko napisati poruku u ponoć. Cijeli uvod goneta odnos para, ali i poigrava se simbolima vrta, parfema i vina. Čitatelj zapravo upada u intimni razgovor, ulazi u svijet zaljubljenosti pa nije ni čudo što neki povjesničari tvrde da ova pjesma nema premca kad je riječ o prikazu ljudskih čežnji.
Zaplet
Kad jednom uđete u zaplet, osjećaj je kao da gledate sparing dvoje zaljubljenih tinejdžera. Draga pita gdje joj je dragi otišao, lutaju se kroz vinograde, traže jedno drugo po usijanim ulicama grada, nailaze na prepreke i ljubomorne čuvare (po uzoru na dobru tursku sapunicu, ali s više poezije i manje reklama). Strasti se međusobno prepliću—primijetit ćete kako ona šapuće o njegovom izgledu (“moj dragi je kao jelen ili mladi srndać”) dok njemu ljubomora proviruje kroz stihove. Tu nema nikakvih epizoda s obiteljskom dramom ili svađama zbog punice, ali ima dosta traženja, ispunjavanja želja, šaputanja kroz prozore, skrivanja iza zavjesa vinove loze. Povremeno se pojavljuju i prijateljice/žene iz Jeruzalema koje navijaju iz sjene, dodajući malo „grčkog zbora“ u cijelu priču.
Rasplet
Koliko god očekivali stvaran zaplet, ovdje se zapravo sve odvija na razini iščekivanja. Ponekad imate dojam da će se zaljubljeni baš sad naći, ali ona ga traži po noći po ulicama grada, objašnjava osjetljivi miris njegove odjeće, a onda naiđe na stražare — realna epizoda svake večernje šetnje. Nevjerojatno, rasplet ne nudi konačnu pobjedu ili poraz. Više je nalik osjećaju kad čitate ljubavno pismo bez potpisa, a osjećaji naviru iz svakog stiha. Jednom je par zajedno, drugi put ih rastavlja udaljenost ili vlastita nesigurnost. Nema velikih čuda niti happy-enda koji miriše na američke filmove, ali iskre strasti i nježnosti stalno titraju oko njih.
Kraj
Kraj možda bude iznenađenje za sve koji očekuju finale u stilu „živjeli su sretno do kraja života“. U zadnjim stihovima likovi se i dalje dozivaju – „Bijegni, dragi moj, i budi kao gazela ili mladi jelen po mirisnim brdima!“ (to stvarno zvuči kao odjavna špica za ljubavne ljetne noći). Nema vjenčanja, nema velikog povratka, nema razrješenja dugo skupljanih napetosti. Umjesto toga, ostat ćete s osjećajem kao nakon dobre balade — srce malo brže lupa, a glava se pita „Što sada?“ To je kraj koji zapravo daje mjesta mašti; priča ostaje otvorena, a simboli žive još dugo nakon što zatvorite knjigu. Berlinski zid između dvoje zaljubljenih nikad se ne ruši do kraja, ali možda je baš u tome čar.
Mjesto i vrijeme radnje
Pa gdje se točno odvija radnja Pjesme nad pjesmama? Teško je pronaći jasnu adresu—nema ni gradske vreve ni sela s bakama na klupi. Autor nas vodi iz jednog slikovitog mjesta u drugo, ali nikad ne navodi stvarni grad ili državu. Kroz slike vrtova, vinograda i mirisnog bilja, tekst pruža osjećaj prostranosti, kao da zaljubljeni šapuću negdje usred prirode; neka mješavina perzijskih i izraelskih pejzaža. Zamislite proljetni dan: kosa joj miriše na smirnu, sjenovite smokve vise s drveća, netko doziva iz vinograda u daljini. Nitko ovdje ne štedi na detaljima, jer okolina ponekad postaje lik sama za sebe.
Vrijeme? E, to je tek zanimljiva enigma. Knjiga ne otkriva ni godinu, ni doba dana, ni koliko je vremena prošlo između stihova. Sve je to nekako zamućeno, bez preciznih satova ili kalendara na zidu. Većina stručnjaka kaže: sve djeluje kao dolina u punom cvatu, negdje između rano-proljetnih mirisa i ljetnih dana—osjeća se i sunce i svježina u zraku. Stihovi daju do znanja da život buja, sve je u pokretu, a vrijeme je zapravo osjećaj—nije važno koliko traje, nego da traje snažno.
Zanimljivo, dok čita ove stihove, nitko se ne pita što je na naslovnici novina tog dana. Glavni „osjećaj vremena” leži u atmosferi: dani puni čežnje izmjenjuju se s trenucima susreta, kao da čitatelj upija neki bezvremenski san. Jedna scena spominje stražare na jeruzalemskim ulicama, ali nitko ovdje ne kupuje burek na glavnoj tržnici—više je to fantazija nego vodič kroz Stari Jeruzalem. Ukratko, radnja lebdi između stvarnog i simboličnog, precizno koliko je potrebno da čitatelj šeta kroz mirise, zvukove i boje srca koje otvoreno voli.
Ako nekoga zanima „gdje i kada”, najbolje je prihvatiti da je ovo knjiga s namjerom da čitatelja odvede baš tamo gdje želi biti—bilo usred vrelog vrta pod smokvom, bilo iza zavejane sjenice, gdje još uvijek miriše ljubav u zraku.
Tema i ideja djela
Ako tražiš neku knjigu u kojoj ljubav nije samo obična lijepa riječ, nego skroz složen recept s pomalo drame, začini malo starinskom misterijom i evo ti — “Pjesma nad pjesmama”. Ovdje se ne radi, kao što vole reći profesori na satu, samo o laticama ruža i zvjezdanom nebu… Već odmah s prve stranice osjećaj kao da uđeš u neki vrt gdje sve miriši na zaljubljenost, ali i imaš taj skriveni osjećaj da gledaš nešto mnogo dublje.
U ovom djelu priča nije baš onako ravna kao autocesta prema moru—više je kao šetnja uskim ulicama starog grada, gdje iza svakog kantuna čeka novo iznenađenje. Ljubav u “Pjesmi nad pjesmama” pomalo podsjeća na feelinger nakon koncerta kad ti još zuji u ušima glazba, ali znaš da koncertu dolazi kraj—nemaš pojma kud dalje, ali osjećaš svaku sekundu.
Zanimljivo je što, usprkos žarkim opisima, autor/ica (ili njih više—nikad ne znaš kod klasične literature) ne nudi nikakve upute ili točan recept za sreću. Neke žene u obitelji su pričale da je sve to zapravo alegorija na odnos Boga i naroda. Drugi čitaju samo kao ljubavnu pjesmu dvoje mladih. Ima i onih (znate te teoretičare iz kafića, svakog petka) koji u tome vide svaku sitnicu kao simbol života ili osobnog rasta.
U svakom slučaju, ideja djela vuče stalno jednu crtu — ljudska povezanost. Ljubav, bilo romantična ili duhovna, nikad nije statična. Tu je čežnja, imaš povjerenje, ali i sumnju, pomiješane uz burne slike dodira i udaljavanja. Poput onih trenutaka kad netko drži tvoju ruku, ali ipak gleda negdje daleko. Svi smo to barem jednom osjetili, zar ne?
Tematski, “Pjesma nad pjesmama” nije nimalo jednostavna: koliko god izgledala kao niz ljubavnih uzdaha, ona je zapravo pravi test životne mudrosti. Nema gotovih odgovora, ali ima pitanja koja ćeš vjerojatno ponijeti dalje. I baš zbog toga još uvijek je zanimljiva i ljudima koji čitaju Bibliju, ali i svima nama koji samo volimo prelistavati priče u traženju malo istinske bliskosti.
I, realno, tko nije barem jednom poželio neku pjesmu — nad pjesmama?
Analiza likova
Tko su zvijezde ove čudne, divlje pjesničke avanture? Ne, nije Salomon s biblijskog plakata (iako, možda ste ga zamišljali s nekom hipsterskom bradom). Ovdje stvari nisu tako crno-bijele. Prava čar leži baš u tim naizgled jednostavnim likovima — i, što je najzabavnije, nitko nije poprilično siguran tko su oni iza kulisa parfemiranih stihova. Hajmo zaviriti tko voli, tko pati i tko sve promatra iz prikrajka.
Glavni likovi
Prva stvar – imena? Nema ih. Glavni likovi su poznati jednostavno kao Zaručnica i Zaručnik (ili “On” i “Ona”… nema puno filozofije). I baš tako, odmah imate osjećaj kao da čitate ljubavne poruke dvoje tinejdžera koji se ne usude potpisati SMS.
“Zaručnica” je hrabra, ponekad naivna, a ponekad direktno poziva svog dragog usred noći. Ima glas koji zvoni kao zvonce na biciklu — iskreno, emotivno, povremeno panično (tko joj nije bar jednom zavidio na toj strastvenoj iskrenosti?). Opisuje sebe kao “crna, ali lijepa”, s tom ženskom lukavošću zbog koje bi influencerice na Instagramu zamijenile sve filtere.
“Zaručnik” je pak… pa, ponekad kao ljetni povjetarac, ponekad kao kralj u skupocjenoj kočiji. Njegove riječi zvuče kao ljubavne pjesme, ali s onim twistom zbog kojeg se pitate je li upravo opisao vašu frizuru ili grm ruža. U njegovim zagrljajima ona traži sigurnost, a on u njezinim očima traži divljenje (i možda malo tuge — što da ne?).
Ponekad se čini da nisu ni stvarni ljudi, više kao ideje o ljubavi koje lutaju među nama. Ali baš zato, mnogi se lako pronađu u njihovim lijepim, nesavršenim srcima.
Sporedni likovi
Nemojte odmah prelistati stranicu – ima ovdje i finih sporednih likova! Ako vam je dosadio klasični narodni žiri, priredite se na iznenađenje: “Jeruzalemske kćeri” ulijeću kao grčki zbor—ponekad podrška, ponekad kao trač-baba (“Ne diraj s njim dok ne dođe vrijeme!”). Svojim pitanjima, šaputanjima i poluironičnim savjetima, stvaraju onu atmosferu grupnog chata gdje svi sve znaju, ali nitko ne daje konkretan odgovor.
Roditelji? Nikad ih nema baš tamo kad ih trebaš. Majka Zaručnice povremeno se spominje, najčešće kao autoritet ili dom iz kojeg djevojka kreće u svijet osjećaja.
Tu je (odokativno rečeno) i “Braća” — oni prate svaki potez Zaručnice, uvijek na oprezu da baš ne ode predaleko. Zamišljajte ih kao današnje zaštitničke starije (ili mlađe) braće koji vole imati posljednju riječ za svaki izlazak.
Neki spominju i čuvare gradskih zidina, ali realno – oni su tu više kao statisti koji ulijevaju dodatni nemir ili pružaju hladnu dozu stvarnosti kad se usred noći traži voljena osoba po praznim ulicama.
Odnosi između likova
Sad, ako ste očekivali jednostavne ljubavne crte – žao mi je, ali baš ovdje Pjesma nad pjesmama preokreće stvari. Odnos između Zaručnika i Zaručnice nije samo med i mlijeko. On je beskrajno nježan i pun nježnosti, ali istovremeno nabijen sumnjama, iznenadnim promjenama raspoloženja i teškim pitanjima (“Gdje si, zašto si otišao, što sad ovo znači?”). Njihovi odnosi su, ruku na srce, pravi emocionalni rollercoaster.
Njih dvoje čas se približavaju, čas udaljavaju. Nekad jedno drugom ne mogu odoljeti, a nekad razgovaraju kroz bravure i zaključane vrata. Ponekad se stječe osjećaj kao da sudjelujemo u reality showu, ali bez televizije i s puno više poezije.
Kćeri Jeruzalemske često preuzimaju ulogu komentatora – bez puno sućuti, ali s dozom zabrinutosti (“Ne budi ljubav prije vremena”). Njihova intervencija više je pjesnička nego stvarna, ali “upale se” kad zatreba hladna glava.
Odnosi s roditeljima i braćom ostaju u pozadini, no jasno je da društvena očekivanja — i rana upozorenja oko romantičnih avantura — čekaju iza svakog ugla. Tu, usred ruža i mirisa začina, emocije titraju između slobode i ograničenja. Baš kao i u životu – kad god pomislite da je sve jednostavno, netko (ili nešto) vas podsjeti da filmski kraj ipak moramo sami napisati.
Stil i jezik djela
Zaboravite na dosadne školske eseje — “Pjesma nad pjesmama” igra po vlastitim pravilima kad je riječ o stilu i jeziku. Tekst zvuči kao da se ljubavnici nadmeću u najhrabrijoj pjesničkoj igri, koristeći slike toliko sočne da bi vinski podrumi u dalmatinskim selima pocrvenili od zavisti. Svaka rečenica ima okus zrelih smokava, začinjenih pokoškom ljubomore i šapatom čežnje. Ako ste ikad pročitali stih “usne su tvoje nit crvene grimizne,” znate o čemu pričamo — trešnja na vrhu metaforičkog sladoleda.
Neće se svatko na prvu snaći s jezikom ove pjesme. Nije to ona biblijska ozbiljnost s puno prijetnji i zabrana, nego prava eksplozija osjećaja, čiji svaki stih zvuči neukrotivo — kao da ga još nitko nije pokušao smiriti ni objasniti. Inače se kaže “što je pjesnik htio reći”, ali ovdje, bolje pitati — što NIJE? Zaručnica i zaručnik koriste slikovite usporedbe, s mirisima nara, lavande i vina, stvarajući za čitatelja cijelo multisenzorno iskustvo. Te slike toliko skreću misli s dosadne doslovnosti da se ponekad i sami čitatelji zateknu kako u pauzi guglaju “što točno znači ovca s dvojakom vunom.”
Pjesma šara širokim bojama jezika — od nježnih šapata do otvorenih ljubavnih zapovijesti (“Stavite me kao pečat na srce tvoje!”), a onda nas ni krivce ni dužne pogodi sa – op – slikom kule od slonovače. Tko nije bio zatečen ovakvim kontrastima, možda nikad nije do kraja pročitao pjesmu ili samo nije bio zaljubljen (tu nema pomoći).
Neki, pogotovo oni koji vole stroga pravila i red, možda će zamjeriti manjak jasnoće — nema tu uvoda, zapleta i raspleta kao na školskoj lektiri. Sve je u pokretu. Rečenice su kratke, katkad grube, katkad rastegnute, pa čak i izazovne. Svaki opis prevrtljiv, kao ljeto koje se iznenada pretvori u oluju.
Salomon — ili koji god je pjesnik (možda je netko od vas iz razreda?), baca na papir čisti osjećaj, bez prosudbe. Nema “pogrešnih” riječi, nema sramote zbog slabosti ili čežnje. Zato tekst i danas privlači i inspirira — tko ne voli barem malo dramatike u jeziku, možda treba preskočiti ovu pjesmu… ili ju pročitati odmah, za svaki slučaj.
Jednostavno, “Pjesma nad pjesmama” nije za štrebere gramatike, već za one koji žele osjetiti da je jezik — kad se opusti — najmoćnije sredstvo za prenošenje strasti, čežnje i životnog elana. Tko zna, možda vas čak natjera da napišete koju kartulinu… ili barem poruku koja nije samo emoji srca.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Tko god je očekivao dosadnu moralizirajuću lekciju, mogao bi se iznenaditi. “Pjesma nad pjesmama” više podsjeća na ljubavno pismo koje je zalutalo među ozbiljne stranice Biblije. Tekst donosi mirise, zvuke i dodire toliko živopisno da se lako zaboravi da se radi o knjizi staroj više od dvije tisuće godina. Čitatelj se zaista nađe usred vrtloga emocija, gdje su zaljubljenost, strast ili čak nesigurnost glavni glumci—gotovo kao kad prvi put primiš poruku simpatije pa ne znaš trebaš li ju pročitati naglas ili sakriti.
Ima nešto neobično osvježavajuće u tome. Nitko ne drži propovijed, nema zapovijedi, a ni kazni. Zvuči kao odmor od tipične mudrosti iz Starog zavjeta, što baš i nije čest slučaj. U ovoj pjesmi, ljubavna čežnja nije ukorijenjena u nečemu zlobnom ili prijetećem, već u—usudimo se reći—iskrenoj, životnoj ljepoti.
Naravno, ima trenutaka kad su opisi toliko slikoviti da bi i današnji pjesnici poželjeli imati barem pola te hrabrosti. U jednoj epizodi, Zaručnica uspoređuje voljenog s “jelenom na gorama”, što zvuči gotovo kao Pinterest opis ljubavne slike. Ipak, to nije prazno kićenje; takvi detalji stvaraju atmosferu u kojoj svaka riječ miriše na nešto obično i sveto istovremeno.
U razgovorima među čitateljima—bilo na seminaru, grupama za biblijsko proučavanje pa čak i na kavama—često netko prizna da ga tekst zbuni. Kako ne bi, kad nitko ne objašnjava motive, nema sigurne podjele na pozitivce i negativce, a svaki pokušaj tumačenja ostavlja dojam da si propustio još jednu skrivenu poruku.
Prava vrijednost “Pjesme nad pjesmama” dolazi do izražaja kad se prestane tražiti savršeno racionalno objašnjenje i prepusti osjećajima. Upravo tada ona najviše očara, posebno one koji su voljni priznati da ljubav nikad nije savršeno jasna, već često nalikuje na san—onaj koji zaboraviš čim se probudiš, ali danima nosiš osjećaj topline.
Na kraju (a zapravo ni blizu kraja, jer ova knjiga stalno otvara nova pitanja), oni koji su ju čitali najčešće je pamte po toj specifičnoj kombinaciji neizvjesnosti, nježnosti i otvorene emocionalnosti. Iz tog razloga, “Pjesma nad pjesmama” nije tek predmet teoloških rasprava—ona je zbirka osjećaja koja lako pronađe put do srca svakoga tko se usudi zaviriti iza stihova.