Što je to što Mali od foguna čini tako posebnim među domaćim serijama? Ova priča već godinama izaziva zanimanje gledatelja i budi nostalgiju za vremenima kada su jednostavne vrijednosti i topli odnosi bili u središtu svakodnevice.
Mali od foguna je hrvatska televizijska serija koja prati odrastanje dječaka Roka u Splitu, prikazujući njegove pustolovine, obitelj i prijatelje kroz tople i humoristične prizore dalmatinskog života.
Tko god traži sažetak ove serije, pronaći će više od obične priče – ovdje se otkrivaju slojevi odanosti, zajedništva i šarma koji ostaju u sjećanju dugo nakon što se ugase televizijski ekrani.
Uvod u lektiru i autora
Ako ste ikad osjetili da vam Split puni jezik solju, morem i smijehom, “Mali od foguna” odmah vas baci tamo – ravno među štekate, mrvicu buke i one poglede koji više govore od bilo kojih replika. Ovdje nije riječ o nekom dosadnom gradivu iz hrestomatije za školu. Kad spomenete autora, neki će reći: “Aha, onaj što zna Dalmaciju nacrtat’ perom bolje nego aparatom.” Uglavnom pogode.
Autor
Pitanje autora za “Mali od foguna”? Da, baš njega – Miljenko Smoje. E sad, tko je Smoje ako nije splitski kroničar, stari šaljivdžija, čovjek koji bi balanje djece i brontulanje baba jednako detaljno opisao – s toplinom, ali i s britkostom. Pazite, Smoje nije samo potezao pero zbog slave. On je u priče, likove i mjesta zabio toliko detalja da se lako pogubiti ako ne znaš splitske kvartove ili ne voliš ribe s pazara – dovoljno ima paprikaša, štemeraja, i, naravno, onih svadljivih susjeda koji ti svakodnevno žuljaju živce. Znate onu scenu kad netko ispriča šalu, ali to je zapravo gorka istina? Smoje je od toga živio. Njegove priče pretočene su na ekran, ali tko je čitao, zna: crtao je likove koji nisu nikad crno-bijeli (više ih zamišljajte kao “svi tonovi lavande na Duilovu predvečer”).
Rođen je 1923., proživio rat, olako brojio splitske pljuskove, radio kao novinar, i iz inata pisao dalmatinske feljtonske epopeje kad su drugi stvarali ozbiljnu književnost. Kad netko kaže da je Smoje duša Splita, nisu puno pogriješili. On i danas doslovno živi kroz replike iz serija, viceve na špini u ranu zoru, i duh onih što ne trpe šefove, ali vole smišne zgode.
Žanr i književna vrsta
Žanrovski? Tu stvari ne idu ravno kao na autocesti Zagreb–Split. “Mali od foguna” pliva između više tokova: humoristična drama, komadić odgojne priče, i tek povremeno – blago tonska socijalna kritika. Ako nekoga zanima čista klasifikacija – ovo je lektirna proza s elementima autobiografije i kronike. Nećete pronaći akcijske scene i superjunake, ali zato ima toliko živopisnih lica da se cijeli kvart u njima može prepoznati. Što je još posebnije, Smoje nikad nije bježao od anegdota. Scena kad Roko bježi kroz ulicu jer ga čeka didina “pedagoška kritika” – ima više istine o splitskom djetinjstvu nego većina debelih udžbenika.
Znate onaj osjećaj kad pročitate nešto pa vas uhvati smijeh… pa tuga… pa vam se malo srce zgrči dok zamišljate miris pečenih srdelica i zvuk isključenih telefona? E, to je “Mali od foguna” kao žanr. Niste sigurni čitate li roman, memoar, tabloid, ili jednostavno staru pjesmu iz djetinjstva. Spoj priča, stvarnih ljudi i štorija iz kvarta – baš onako kako Smoje zna. I kad netko pita: “Je li ovo knjiga za školu ili za dušu?” – odgovor je: obje, i još za pokojeg nonića što šuti za špakerom, ali sve razumije.
Možda vam ovaj komad lektire na prvi pogled izgleda običan, ali jednom kad vas uvuče – teško ćete zaboraviti kako Split zvuči u Smojinim rečenicama.
Kratki sadržaj
Neki naslovi ne zovu odmah na gledanje—ali “Mali od foguna”? E, to ime itekako mami znatiželju, s mirisom mora i vike starog Splita. Zamislite: šugav portal, bokunić svjetla, i Roko, klinac kojeg ćete zavoljeti brže nego što stignete reći “ajmo na pjacu”.
Uvod
Sve počinje skromno—onako kako to u Splitu biva. Roko živi u običnoj kaleti, s roditeljima i bakom koja ima više priča nego borova iglica na Marjanu. Prvi kadar? Skoro pa film. Sunce tuče kroz prozor, miris ručka vuče po plitkom hodniku. Mala soba, puno karaktera—i baš tu kreće Rokin svijet, širok kao splitska riva pred “fjaku”.
Nije Roko nikakav superheroj, daleko od toga. On sanja, laže kad treba, dobija packe. Dječak je kakvih ima u svakom kvartu. Uz njega, tu su i starci s mudrostima (i šamarčinama) starijima od Dioklecijana, društvo iz susjedstva, i legendarna Dalmatinska ljenost koja mu, usput rečeno, pomaže i odmaže u svakodnevnim pustolovinama.
Zaplet
A onda – gle čuda! – dolaze problemi. Nekad su to stvarno sitnice: nepojedeni fažol, ukradena naranča ili mamina cipela koju je pas odlučio prožvakati. Ali u Rokinim očima, svaka od tih drama raste do veličine Splitske pješčane plaže usred ljeta.
Sjećate li se onog osjećaja kad netko odrasli nešto zabrani, a vama je baš—ali baš!—do toga stalo? E, baš tako Roko završi s glavom u torbi: traži izgubljeni ključ, skriva istinu o polomljenoj vazi, juri za prijateljima na bicikli iznad rive… Pa tko nije na tom mjestu poželio barem jednom pobjeći na drugi kraj grada ili bar do firule?
Bez obzira na sve, uvijek tu negdje kruži toplina—ona splitska, kao kad ti netko doda najsočniji komad lubenice na Branimirovoj obali. Roko iz svake zavrzlame izlazi malo pametniji, ali i dalje ostaje ono razigrano dijete puno pitanja za svijet oko sebe.
Rasplet
A što kad probleme počneš rješavati u svom stilu? E tu je čar “Malog od foguna”. Roko povremeno uspije prevariti odrasle, a ponekad ga karma lupne po prstima. Svaka laž (ili kako bi nona rekla—”dječja izmišljotina”) vrati mu se kao bumerang.
Prisjećam se epizode kad je, pokušavajući spasiti mačka s krova, upao u totalnu blokadu—nije ni sam znao kud bi, ali su ga spasili prijatelji s kantom vode i puno galame. Nema kod Roka superheroja ni čudotvornih rješenja—ali ima podrške ekipe i toplih riječi kad se sve riješi, iako majka često završi s podignutom obrvom.
Zapravo, “rasplet” u ovoj seriji često podsjeća više na život nego na bajku: opraštanje, dogovori iza kantuna, poneki zagrljaj, sladoled na kraju tržnice. Nema velikih govora, samo mala pomirenja i pogled u sunce.
Kraj
Ne očekujte spektakl s vatrometom. “Mali od foguna” završava onako kako i počinje—s mirom jednoga popodneva kad sve sjedne na svoje mjesto. Roko skuži da svijet nije samo kamen, more i trava, već da u životu vrijedi više onih malih, toplih trenutaka koje gradiš iz dana u dan.
Na kraju, u stanu opet sve po starom; starci su u zagrljaju, nona se smije, a Roko je, ipak, iz svega izvukao pokoju lekciju… i spreman je na novu nepodopštinu. I baš zbog toga se ljudi vraćaju ovoj seriji—žele još malo onog osjećaja da je svaki dan priča sa srcem i soli, kao friška srđela na gradele.
Tko zna, možda idući put i vi poželite zaviriti iza foguna—da vidite kakve se sve zgode tamo još kriju.
Mjesto i vrijeme radnje
Split, 1950-e — zvuči poznato? Tko je ikad prošao Varošom ili njušio svježi kruh negdje kod Pazara, osjetit će odmah onu poznatu vibru iz serije. Ovdje ne pričamo o nekoj apstraktnoj, izmišljenoj lokaciji, nego o pravom Splitu gdje su ljudi znali ime svakog susjeda (i barem dvije njegove tajne). Kad zatvoriš oči, možeš čuti zvuke stare peškarije, mirišeš sol i cigare u zraku, a po kaleti tutnji ekipa još uvijek s loptom pod rukom.
Radnja “Malog od foguna” vrti se baš oko tih kamenom popločanih ulica, uskih dvorišta i preniskih prozora iza kojih se skriva cijeli mali svemir susjedskih odnosa i mutnih dogovora. Sjećate se kako su stariji uvijek izvirivali kroz škure i prenosili vijesti brže nego današnji TikTok? E, taj Split — s parkom Sustipanom, mandračima punima škovaca i ribara, te školom kojoj kronično nedostaje kreda — nije samo pozadina, nego doslovno živi lik u seriji. I nema laži (osim onih malenih, dječačkih), svaki detalj prepoznatljiv je svima koji su barem jednom izgubili šlapu u plićaku Bačvica.
A vrijeme? Ne prolazi baš kao danas — mobiteli su znanstvena fantastika, “like” još znači sviđaš se nekome baš onako pravocrtno, a najveća drama dana ponekad je hoće li sunce stignuti osušiti veš prije bure. Sve je nekako ležernije… ali za malog Roka i njegovu ekipu baš svaka sekunda bila je velika kao Torcidin transparent. Povijest, politika, strka — sve to šulja se sporedno, dok su glavne brige može li se špirit sakriti pred materom i hoće li koja kuna za dinju dobiti od barba Jana.
Naravno, da nije bilo takve urbane kulise i tog specifičnog povijesnog trenutka, polovina šala već bi pala u vodu (ili završila na sudu). Fenomen splitskog kvarta 50-ih baš je to što je sve bilo toliko javno, a istovremeno toliko skriveno. Ovdje je riječ o skromnom gradu koji je tada službeno bio dio socijalističke Jugoslavije, ali s DNA onih starih, prkosnih i prgavi Dalmatinaca koji uvijek nešto muljaju za kantunom ili, ako nema druge, ispod terace.
Ako postoji ikakva sličnost s današnjim Splitom, ona je u osjećaju — onoj sitnoj nostalgiji za vremenima kad je dan započinjao zvukom zvona i, što bi rekli domaći, završavao tek kad legneš i još jednom izbrojiš sve zvijezde iznad Marjana. Bez toga, “Mali od foguna” nikad ne bi bio to što jest — prepoznatljiv, emotivan, i vječno mlad u sjećanju Splićana.
Tema i ideja djela
E sad, jeste li ikad gledali seriju i zapitali se – što zapravo ova priča poručuje? “Mali od foguna” uvijek je onaj splitski “klinac iz susjedstva” kojeg poznajete, ali… svijet mu se raspada kad nestane lopte, a obiteljski ručak postaje olimpijsko natjecanje. Upravo tu, u neživotopisnim detaljima – šugavi škoj, stare fasade i galebovi na antenama – leži tema: odrastanje među “malim ljudima” velikog grada.
Netko će reći – glavni je motiv splitska svakodnevica. I to nije samo život s morem u pozadini (iako tko to ne bi poželio u životopisu), nego život sa svim onim čudnim pravilima kvartovske djece i odraslih koji filozofski promišljaju o bakalari za Badnjak. Smoje je tu zadao domaći uradak svakom gledatelju – prepoznati tko smo i što nam je važno kad sve “velike” stvari postanu sitnice. Roko se raspada oko jedne laži svom starom, opet laže, pa pokušava popraviti… i nitko mu ne zamjera, jer – “svima nam se ovo dogodilo”.
Ima tu i vječnih tema: prijateljstvo, povjerenje, zajedništvo, rane na koljenima, srama poslije bijega iz škole. Zvuči kao generička reklama za djetinjstvo? Možda, ali pitajte bilo kojeg Dalmatinca iz 60-ih – skoro svaki priznat će (ili barem nasmiješeno zašutjeti) da je bio “mali od foguna” u nekom trenutku. Ideja? Čovik vrijedi koliko ga pamte oni s kojima je rastao – i kad nestane to stablo na koje se penjao, i klupa na kojoj je ljubio prvi put, prijatelji, obitelj i male pobjede ostaju utkane u svakodnevicu.
Pa, kad Roko legne nakon “još jednog običnog dana”, publika osjeti da običan dan – kad ga Smoje opiše – nije baš tako običan. U moru jurnjave i usputnih priča, “Mali od foguna” podsjeća da je najveća pustolovina sakrivena ispod pazara, u šali na rogu, grintanju none kroz prozor. A što se tiče ideje… nije lako biti dijete, a još je teže odrasti bez tog splitskog humora kao amuleta.
Analiza likova
Ako ste ikad gledali “Malog od foguna”, vjerojatno ste na pola epizode uzdahnuli – ej, ovo su baš ljudi koje bih mogao sresti na Pazar, na Bačvicama ili pred dućanom kad je napokon stigla svježa marenda. Likovi ovdje nisu samo ukras oko Roka, nego živa, šarena ekipa — svaka sa svojim mušicama, dobrim srcem (ali i pokojim kamenčićem u cipeli).
Glavni likovi
Roko, taj klinac s prćastim nosom, zapravo je naša vodička nit kroz Split pedesetih. Ne pokušava biti netko drugi (osim možda kad ga uvati panika pred mamom – tko nije barem jednom lagao o ocjenama, neka prvi baci bocu štrika). Njegova djetinja laprdanja podsjećaju na sve nas kad smo pokušavali izvući reprizu subotnje crtane kad bi prošli pokraj televizora – jok, roditelji uvijek znaju kad nešto petljamo.
Njegova mama je onaj tipični splitski ženski lik koji je, ruku na srce, jednostavno kraljica doma. Nije joj problem viknut kroz prozor pola kvarta, ali sve za dobrobit svojih – jer tko će drugi nego mater? Otac — mirniji, ali tvrdoglav, nositelj obiteljskih vrijednosti, pomalo old-school, baš kakav Dalmaciju drži na okupu i kad se sve zaljulja.
Tu su još barba Jure, onaj komšija bez dlake na jeziku (dakle, ima ih i danas, svi ih znamo), i Roka prva prava “ekipa” — Jurica, najhrabriji među kukavicama, i Anđa, mala koja ne preza pred ničim kad joj nešto zapne za oko. Ako vam nisu izmamili osmijeh, možda ste gledali pogrešnu seriju.
Sporedni likovi
Oko glavne bande stalno vrzma šaroliko društvo. Tu je susjeda Roža, vječna portirka, stalno nešto gleda kroz firangu — ne postoji trač iz kvarta koji ona nije zabilježila. S druge strane, barba Frane radi u brodogradilištu i uvijek ima sol na obrazima; nudi mudrosti u pakiranju “odrasli pričaju, a dica slušaju”.
Neki se sporedni likovi pojave samo jednom — poput pijanca s Rive ili profesoričina koja zna sve imena djece, ali uvijek zaboravi Rokovo. Ti likovi s malo dijaloga, ali s puno šuga, začinjavaju svakodnevicu i čine kvart pravim likom za sebe.
Iako netko možda kaže da “sporedni” znači manje važan, ovdje je baš suprotno: stara nona na klupi, ribar iz portuna ili bakica u crnini što prodaje fritule mogu u dvije rečenice otkriti više o mentalitetu Splita nego čitavo poglavlje udžbenika. Bez njih, serija bi imala okus obične juhe bez domaćeg petrusimula.
Odnosi između likova
E, sad dolazimo do draži — odnosi su ovdje prave žile kucavice. Roko s roditeljima najčešće vodi borbe oko sitnica (zadaci, kasno dolazak kući, razbijena stakla — klasika), ali ispod svega ključa ogromna doza ljubavi koja prolazi čak i kad mama digne ruke u zrak, a otac zaviče “dosta je bilo”.
Ekipa iz kvarta jedva čeka da nekog podbode, ali kad dođe do frke — nema odstupanja. Jurica i Anđa možda se i posvađaju zbog figurinice ili podjele kuglica sladoleda, ali već na idućoj epizodi zajedno rješavaju Rokovu katastrofu s pokvarenim biciklom.
Zanimljivo, gotovo svi odrasli likovi dijele jednu osobinu — znaju više nego što pokazuju, ali mudro puštaju klince da sami nauče poneku lekciju na teži način. Kroz te svakodnevne napetosti, obiteljska toplina i susjedski šaljivi otkosi prerastaju u specifične veze koje su jednako čvrste kao stare splitske kamene kuće.
Ako ste se ikad zapitali kako jedna obična ulica može biti ogledalo cijelog društva, evo odgovora. U “Malom od foguna” svakodnevni odnosi pulsiraju baš kao što more zapljuskuje škrape — ponekad mirno, ponekad burno, ali uvijek, nekako, zauvijek ostaju u sjećanju.
Stil i jezik djela
Pitate se kakav je zapravo stil u “Malome od foguna”? E pa, zaboravite na književne ukrase—ovdje sve miriše na splitsku kalu, a riječi padaju lagano kao kamenčići s molova nakon bure. Smoje nije rob književnih pravila; gdje drugi pišu šture dijaloge, on ubaci živu, brzu, često prkosnu splitsku štoriju. Ovdje se govori onako kako se stvarno govori u portunu—bez filtera, bez šminke.
Dijalekt? Sad ste pogodili u sridu. Cijela serija protkana je neskrivenim splitskim govorom—“ajde, dite, nemoj bit’ štramac”—i tu nema lažne zvučnosti. Djeca govore kao djeca (onih dana prije Interneta!), roditelji zvuče kao ljudi s pazara. Nekad se zalomi prava mala psovka, nekad tren ironične dosjetke, a sve ostaje u granicama “kućne pristojnosti”.
Ako ste ikad slušali stare Splićane kako prepričavaju dogodovštine s rive, znate da im ne treba puno riječi za prenijeti toplinu—ili dobar štos. Upravo tim načinom Smoje podvaljuje i teže životne teme. Ne analizira, ne moralizira. Kad Roko ne zalijepi peticu iz matematike, nećete čuti duboku pouku; čut ćete njegov unutarnji monolog začinjen humorom ili mudrom šutnjom.
Jezik je lokalno začinjen, ali osjećaj je univerzalan—znam, nije baš svatko odrastao na splitskoj vrućini, ali tko god je imao djetinjstvo, može se prepoznati. Smojini izrazi nisu teški za čitanje, ali nose onu slanu notu Mediterana koju nećete naći u udžbenicima. Do izražaja dolazi i sleng (“vrag odnio veselje!”), često ispod glasa, poput dobrog recepta koji vam netko otkrije samo između redaka.
Pripovijedanje je sve samo ne monotono. Taman kad pomislite da znate kamo priča ide, uleti sitna dosjetka, mala laž, Rokova sramota… autentičan jezik se ne mimoiđe s emocijom, već je nosi ravno do srca. Ukratko, čitajući ili gledajući “Malog od foguna”, osjećate se kao da ste na kavi kraj Voćnog trga—jer najbolji dijelovi života uvijek se dogode kad se opustite i pustite razgovoru da samo teče.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Teško je ostati ravnodušan prema “Malom od foguna”—čim krene špica, čovjek osjeti miris tople splitske večeri i začuje one dijaloge što vise među stanarima iz Zente (je li tko ikad uspio odgonetnuti sve lokalne fore na prvu?). Serija ne pokušava biti veća od života—baš suprotno, hvata sitnice koje drugi ignoriraju: osmijeh na Rocinom licu kad izmisli neku novu foru ili trenutak tišine dok otac zaklopi novine jer zna da je mali opet “nešto zakuhao”.
Nije to samo “nostalgija na kvadrat”, nego skroz istinita slika jednog Splita kojeg više nema (ili bar svi govore da ga više nema), što ti tek pokrene val uspomena… Onaj bajati kruh na stolu? Zvekać limenke iz kvartovskog dućana, glas iz radija u pozadini i stalno pitanje “A di si bija kad je grmilo?” Prava stvar. Tanka je crta između humora i tuge, a Smoje hoda po toj crti kao dobar žongler u ranim satima nedjelje—zna kad ubaciti šalu, a kad pustiti likove da budu slabi i autentični.
Osim što kamera bez pompe zaviri u svaku splitsku kalu, “Mali od foguna” ima nešto ljekovito: “likovi” zapravo dišu puni mana i vrlina, a dijalog uvijek ostavi prostora za štoriju s dna čaše. Ne zaboravimo: svaki Roko sa serije ima svog “pravog” Roka u stvarnosti, svaka mala laž koju provali ima odjek u životima gledatelja. To je možda najveći uspjeh ovog djela—izazvati prepoznavanje, pa tko god sjedio pred ekranom osjeti da ga netko, napokon, razumije.
Ako se traži serija gdje se svaka epizoda pamti nazor, bez spektakla i posezanja za trivijalnim dramskim okidačima—ovo je taj slučaj. Autor ne podcjenjuje publiku. Svaki mali trenutak, svaki “neplanirani” smijeh, svako tic-tac srce kad mama zavapi s balkona: sve je to zapisano kao da je riječ o zbirci dragocjenih relikvija, a ne samo još jednom televizijskom scenariju.
Na kraju, ako bi se morala birati jedna emocija koja ostaje nakon pogleda na “Malog od foguna”, to je možda jednostavna ali uporna toplina. Pogodi te kao sunce iza tmurnog prozora—ni ne skužiš odmah, ali tvoj dan bude nekako lakši.