Kako se oblikuje umjetnička duša kroz mladost? Upravo to pitanje postavlja roman “Portret umjetnika u mladosti” Jamesa Joycea, jedno od ključnih djela moderne književnosti. Ova priča ne prati samo odrastanje pojedinca već i njegovu potragu za identitetom, slobodom i vlastitim glasom.
Roman “Portret umjetnika u mladosti” prati Stephena Dedalusa od djetinjstva do rane odrasle dobi, prikazujući njegov razvoj, unutarnje borbe i konačnu odluku da se posveti umjetnosti, odbacujući društvena i vjerska ograničenja.
Oni koji žele razumjeti kako se rađa umjetnik i što ga pokreće, pronaći će u ovom kratkom sadržaju jasne odgovore i inspiraciju za vlastita promišljanja.
Uvod u lektiru i autora
Ponekad se dogodi, čitaš knjigu i ni sam ne znaš gdje ti je prošlo vrijeme. Upravo takav je osjećaj s Joyceovim “Portretom umjetnika u mladosti”—nije to samo roman, to je cijeli intenzivni doživljaj. Jeste li se ikad pitali kako izgleda ulazak u svijet lektire koji nije baš lagan za žvakanje? Možda zvuči kao izazov, ali jednom kad kreneš, teško je stati. Hajde, zavirimo malo dublje…
Autor
James Joyce… Eh, to ime zvuči kao da ga nose svi oni misteriozni genijalci o kojima slušamo, zar ne? E pa ovaj Irac stvarno je bio jedan od velikana. Rođen davne 1882. u Dublinu, odrastao je okružen religijom, pravilima i pomalo kaotičnom obitelji—pola grada ga je znalo, barem tako priča lokalna legenda. Da stvar bude bolja, Joyce nije imao običan put. Studirao je na sveučilištu, stalno pitao “zašto” pa nije čudno što se toliko bavio pitanjima identiteta i slobode.
Zamisli njega kako sjedi u zadnjem redu predavanja—poražen očima profesora, ali uvijek sklon provokaciji. Neki bi rekli tvrdoglav, drugi uporno svoj. Kasnije je, bome, napustio Irsku i godinama lutao Europom, što se i te kako osjeti u njegovim djelima. Pišući, pratio je sebe, svoje mladenačke dvojbe i (kako bi danas rekli) traženje smisla. Nije mu bilo problem satima filozofirati, a ni izazivati irske društvene norme (zabranili su mu “Uliksa”, pa ti vidi!). Postoji i anegdota da su mu naočale bile toliko debele, da si ga jedva mogao prepoznati na starim fotografijama—istinska definicija “umjetnika u mladosti”.
Žanr i književna vrsta
Uh, kako zapravo opisati ovaj roman? Nije to neka laka ljubavna priča ni triler iz drugog kata… Radi se o roman-formaciji, ili kako ga Englezi vole nazvati—bildungsroman. Pratiš Stephena Dedalusa dok on iz dječjih cipelica prelazi u one puno prevelike za svakodnevnog klinca. Sve je prožeto detaljima—osjećaji, sjećanja, nesigurnosti, propitkivanja vjerovanja i… mrvicu bunta, naravno.
Stil? Klasičan Joyce; voli eksperimentirati s rečenicama, nekad zvuči kao pjesnik na ekspresnom vlaku. Red naracije, red unutarnjih monologa, pa red asocijacija koje se ni ne trudi objasniti (kao da ga boli briga razumijemo li baš sve). Čista moderna književnost s okusom irske svakodnevice i univerzalnom žudnjom za slobodom. Nije čudo što ljudi nakon čitanja “Portreta” još tjednima prevrću iste te misli u svojoj glavi.
Ako tražiš knjigu koja otkriva mladenačku zbunjenost i kreativni kaos, sa svim njegovim mirisima i okusima—ovo je to. Ide li na popis “one koje svakako treba pročitati”? Pa, Joyce ti već s prvim stranicama daje do znanja da te čeka nešto čudno poznato, a opet potpuno novo…
Kratki sadržaj
Ne tražiš običan lektiru—ovdje se čita između redaka pristup! Ako misliš da je “Portret umjetnika u mladosti” samo dosadan roman o nekom liku iz Irske… e, varaš se. Ovaj roman je više kao dnevnik nečijih najzanimljivijih (i najneugodnijih) trauma iz mladosti, začinjen filozofijom, religijom i pomalo irskim humorom (znaš ono, kad se smiješ iako nisi siguran smiješ li se smijati).
Uvod
Stephen Dedalus. Imaš osjećaj kao da ga znaš barem iz viđenja—čudak koji misli više nego priča i često je na nekoj svojoj frekvenciji. On ti je dijete iz Dublina, a njegovo djetinjstvo je sve samo ne pjesma za laku noć. Obitelj, škola, crkva… sve to utječe na njegovo odrastanje, i baš kad misliš da će pronaći mir, Joyce ga baci u još jedno emocionalno blato. U početku čitatelj luta kroz Stephanove uspomene—fragmentirano, gotovo sanjarski. Nekome to možda zvuči naporno, ali, iskreno, imaš osjećaj kao da si baš tamo s njim—kuhaš se u vlastitoj koži dok pokušavaš pohvatati tko te voli, a tko ti radi iza leđa.
Zaplet
Roman ne štedi nikoga—ni Stephena ni tebe (ako uopće voliš ovakve knjige, naravno). Možda ćeš uhvatiti sebe kako, zajedno sa Stephenom, propituješ svaki autoritet koji vidiš: školu, religiju, roditelje. Ne zna ni on uvijek jesi li za ili protiv njega. Taman kad pomisliš da se Stephen uklapa—bum! Napad grižnje savjesti ili totalni egzistencijalni slom jer je pogledao curu (ili Boga). Prvi put kad “padne” pod utjecaj poroka (da, znamo na što Joyce cilja), njegov svijet se preokreće. Bori se s grižnjom savjesti, pokušava pronaći smisao u molitvama, ali ni ispovijed ne donosi rasterećenje kakvo je očekivao.
A možda je najzanimljivije što se nitko ne pojavljuje tek tako; svaki lik, poput njegovih školskih kolega ili učitelja, zapravo dodaje novu ideju ili krizu—one koje bi i ti razmatrao prije važnog životnog izbora (ili kad se pitaš je li bolje biti miran, nego uvijek u nevolji).
Rasplet
E sad, kad misliš da će se sve posložiti, Stephen postane buntovnik. Tko nije želio okrenuti leđa normama, neka baci prvi kamen! Njegovi razgovori s prijateljima nisu uvijek lagani za pratiti, ali baš to pokazuje koliko je zbunjen—i pomalo fasciniran svojom osobnošću. Polako odbacuje sve što ga veže za prošlost: obitelj, religiju, Dublin. Nekako vidiš kako se – ni sam nije siguran – ali ipak otkriva unutarnju slobodu, onu vrstu koja iznenadi svakog tko prvi put shvati da želi biti umjetnik, a ne liječnik koji bi mama htjela.
Možda ćeš se prepoznati u trenutku kad Stephen nađe svoje “krilo”—osjeća se gotovo mistično, ganuto ali i prkosno. Njegovo otkriće ljepote u običnim stvarima (npr. u djevojci koju ugleda na obali) vrhunac je priče; postaje svjestan vlastite potrebe za umjetničkim izrazom, čak i ako cijeli svijet misli da je čudan.
Kraj
Vidiš, nema klasične točke na kraju. Stephen odluči dignuti sidro—doslovno i metaforički. Ne piše suze za zbogom roditeljima, ne pita dopuštenje ni od koga. Samo pakuje misli (skoro kao putnu torbu koju bi student nabrzinu napunio pred odlazak iz rodnog grada) i sprema se za novi život. Njegovi zapisi izgledaju kao pismo nekome budućem sebi—ili možda nama, koji još uvijek biramo što ćemo biti kad odrastemo.
Iako ne zna gdje ga put vodi, zna što želi: biti slobodan, svoj, stvarati. Nije mu bitno što drugi misle. Hoće li uspeti? Tko zna, ali već je napravio najvažniji korak—izabrao je i krenuo, baš kao netko tko konačno kupi kartu za prvi samostalni let. A sad si ti na redu—jesi li spreman za svoj izlazak iz dosadne zone komfora?
Mjesto i vrijeme radnje
Ne možeš zaboraviti onaj vječno sivi, a opet pulsirajući Dublin s kraja 19. i početka 20. stoljeća—baš tamo gdje se Stephenova mladost odvija. Grad je stalna kulisa, hladan, vjetrovit, pun starih crkava, skliskih ulica i mirisa tamnog piva iz pubova. Kad netko kaže “Irska”, možda pomisli na travnata prostranstva i ovce, ali Joyceov Dublin… e, to je već nešto drugo. Tu stvarnost osjetiš već u prvoj rečenici romana: pravi gradski ritam, miris kiše i politički tračevi koji putuju brže od vjetra.
Vrijeme radnje preskače kroz razna razdoblja Stephenovog života—od djetinjstva u obiteljskom domu do trenutka kad, kao mladić, ogorčeno promatra svijet sa školskog praga. Kad zaviriš u te stranice, osjećaš pravu irsku svakodnevicu: školski hodnici iz starih redovničkih škola, glasno škripanje krede, i one neugodne tišine dok cijela obitelj sjedi za blagovaonskim stolom u nedjelju. Sve je tu, uključujući uspone i padove srednje klase—otrcane kapute, podijeljenu čajanku, vječnu borbu s troškovima.
Kroz roman, vrijeme nije stroga crta nego valovi—nekad tjedni prolaze u jednoj rečenici, nekad jedan neugodan trenutak rastegne se preko četiri stranice. Povijesni kontekst uvijek vreba iza ugla: irski nacionalizam ključa (Charles Stewart Parnell spominje se kao duh iz prošlosti), a religijske napetosti vuku Stephena na sto strana. Nije neka Netflixova rekonstrukcija; Joyce ne uljepšava stvarnost, već baca čitatelja ravno u mokru cipelu na rubu granitnog pločnika, dok kiša lagano ispire boju s prozora.
Radnja nikad ne zastaje na jednom mjestu—Stephen s obitelji seli zbog dugova (znate one mutne iznajmljivače koji povise najamninu preko noći?), pa smo malo u luksuznom internatu, malo u skromnoj katoličkoj kući, pa onda opet na studentskom okupljanju gdje filozofija miriše na hladan čaj i stare knjige. Čak i kad Dublin ponekad izgleda kao zamrznuta fotografija, nosi onaj nemir epohe koja samo što nije eksplodirala novim idejama.
Ah, i da—vrijeme radnje nije samo povijesna činjenica, nego srž Stephenovih dilema. Njegova odluka da napusti Irsku nije bijeg iz grada, nego obračun s vremenom u kojem se rodio. Kad čitate, pitanje „Kad i gdje?“ više nije suhoparan školski podatak; postaje šaptava prijetnja koja tiho oblikuje svakog mladog buntovnika spremnog na svoj prvi (ili zadnji) umjetnički iskorak.
Tema i ideja djela
Kad netko uhvati „Portret umjetnika u mladosti”, nabasa na roman koji se vrti oko pitanja – tko sam zapravo? Joyce je stvorio Stephena Dedalusa kao ogledalo za sve one trenutke kad osjećamo da su nas roditelji, škola ili društvo zarobili u tuđa očekivanja. Nije li ti poznata ta borba? Svi su barem jednom imali nekog „mudrog” odraslog koji misli da zna što je najbolje za tebe—Stephen to žvače od kolijevke pa do odlaska iz Dublina. Ne bi vjerovao koliko je teško ignorirati vječnu krivnju i pokušaje da ugodiš svima, ali baš tu Joyce smješta srž stvari.
Priča ne nudi lagane odgovore. Tu su beskrajna lupanja po glavi (mentalna, srećom), strahovi oko Boga, državne politike i one sitne, neugodne molitve u praznim dvoranama. Stephen ne bježi od njih—ali od njih umije izgraditi svoj svijet. Umjetnost mu je oružje i izlaz. Možda ti je poznat osjećaj kad izmisliš pjesmu ili crtež koji ne želiš pokazati nikome… osim možda sebi? Upravo iz toga niče ideja romana: umjetnik se ne može roditi bez rata sa samim sobom.
Joyce koristi Dublin kao da je još jedan lik. Ulica vlažna od kiše, hladna učionica, miris stare knjige – sve to nije samo kulisa, nego podloška za sve unutarnje prevrate, sumnje i odvažnosti. Stephenova potraga za slobodom ne bježi od mjesta gdje je rođen, već iz njega crpi svaku slabost i snagu. I stvarno, kako odrasti a ne posumnjati treba li pobjeći ili ostati?
Najluđa stvar? Sve to zvuči ogromno, a zapravo je toliko osobno i krhko—ideja o pronalaženju glasa, makar svi šaptali da šutiš. Joyce, kroz Stephena, ne diktira smjer. On nabacuje pitanja, ostavlja nas da biramo… i možda, između dvije stranice, pronađemo vlastitu malu pobunu.
Ne postoji konačna lekcija, nema lažnih morala. Zato „Portret umjetnika u mladosti” ne postavlja granice – već bruji tom iskonskom potragom za identitetom. Svaki put kad netko uzme knjigu s police, upali lampu, i zadrži dah na nekoj stranici, roman postane novi komadić pitanja – a možda čak i poneki odgovor.
Analiza likova
Znaš ono kad pročitaš roman i neka ti rečenica ostane u glavi tjednima? Pa, “Portret umjetnika u mladosti” Jamesa Joycea nudi upravo takve trenutke—ali ne samo zbog jezika, nego i zbog likova koji, eto, nisu baš savršeni… Daleko su od “papirnatih klonova”, svaki se nosi sa svojim opsesijama, sramovima i malim tragedijama. Da, čak i onaj koji voli cijepati dlake (gledamo tebe, Stephen).
Glavni likovi
Stephen Dedalus — ne, nije superheroj, iako ima sposobnost da komplicira sve oko sebe. Njegova priča? Nije klasični heroj koji spašava svijet, više je on tip koji spašava sebe od vlastitih misli… Nema sanjarenja o slavi ili velikim uspjesima, njegov je izazov puno prizemniji: pokušava biti svoj u svijetu gdje se previše očekuje, od roditelja do škole i Crkve. Fora stvar kod Stephena? On uzima sve k srcu. Doslovno. Pisanje, filozofiranje, ljubavni jadi… Dječak postaje tinejdžer koji sanja daleko izvan prašnjavih crkvenih klupa Dublina.
Možeš ga zamisliti kako sjedi u zadnjoj klupi, zapisuje svoja razmišljanja na rubu bilježnice i povremeno očijuka s idejom bijega—ne doslovno, već kroz umjetnost. Snaga tog lika? Nije uvijek simpatičan, ponekad i sam naporno filozofira, ali ne možeš ostati ravnodušan. Stephen je zrcalo za sve koji se ikada osjećaju kao da su “izvan igre”.
Sad, ne zaboravimo… njegova osebujnost, osjetljivost prema jeziku, bunt protiv rutine—tu se Joyce itekako prepoznaje. Malo tko je tako rano shvatio da sloboda dolazi u najčudnijim oblicima. I to je ono što Stephena, koliko god bio zbunjen, stavlja u prvi plan svakog razgovora o romanu.
Sporedni likovi
E sad krenimo na ekipu koja puni Stephenu scene, ali i živce. Upoznajmo obitelj Dedalus: otac Simon—onaj tipični irski tata, sklon rikanju kad zakasni tramvaj, sentimentalac koji pati nad starim dobrim vremenima, ali uvijek nekako promaši suštinu. Mama? Mary Dedalus, žena okružena mirisom pečenih jabuka i tišinom sabranosti, vječno rastrgana između vlastite vjere i brige za sina koji non-stop krši pravila.
A onda tu su i školski drugovi. Davin, primjerice. On je onaj lik koji bi rađe nabacio zavičajni skeč nego filozofirao o smislu života. S druge strane, Cranly je Stephenu više od kolege—on je vrsta prijatelja s kojim zapneš u polnoćnim raspravama, netko tko čuje tvoje najdublje sumnje i ne bježi kad postane neugodno.
I tu i tamo, kroz hodnike i maglu Dublina, provlače se svećenici i učitelji: autoriteti što Stephena nerviraju, ali ga i nesvjesno guraju prema samostalnosti. Ne bi roman ni upola bio zanimljiv bez tih “malih” likova koji ga stalno gurkaju (ili sapliću).
Odnosi između likova
Čudo jedno kako se dinamika među likovima mijenja – kao vrijeme u Dublinu, nikad ne znaš. Stephen s roditeljima vodi vječno povlačenje konopca: od nježnog dječjeg udivljenja do frustrirane otuđenosti. Kod Simona Dedalusa sin traži uzor, ali najčešće dobije samo priču iz nekih “boljih dana”. S majkom odnos lagano klizi u tišinu; ona ga voli, ali ga nikada do kraja ne može razumjeti.
S prijateljima stvari nisu ništa manje komplicirane. Davin je onaj svjetlokosi lik koji bi zbog domovine skočio kroz prozor, dok Stephen razmišlja o tome kako iz nje pobjeći glavom bez obzira. Cranly… eh, to je već dublje—s njim se Stephen otvara, testira granice samopouzdanja, propituje moral i (da, nekad i prenemaže).
Ima tu i malo zrnca ljubavi, ali uz dozu irske suzdržanosti—Stephenov odnos s “djevojkom u plavom” (nema je puno, ali ostane zapečaćena u par redaka) sažima svu nespretnost prvih zaljubljenosti, onu mješavinu čežnje, grižnje savjesti i… trenutka kad shvatiš da je ponekad lakše pisati nego ljubiti. U toj petlji, odnosi nisu čisto topli ni hladni—više su poput zagušljivih soba u starom Dublinu: nikad sasvim udobni, ali puni potencijala za veliku promjenu.
Svatko tko je imalo sličan Stephenu, ili je ikad imao osjećaj da “nemaš pojma ni tko si ni gdje ideš”, pronaći će komadić sebe u tim odnosima. Razgovori, tišine i male izdaje — sve je to Joyce posložio kao skrivena ogledala kroz koja likovi, svaki na svoj način, pokušavaju vidjeti i sebe i jedni druge.
Stil i jezik djela
Nemojte očekivati uredno posložen roman kao iz udžbenika—kod Joycea nema vođenja za ruku. Jezik koji koristi u “Portretu umjetnika u mladosti” nimalo ne štedi one koji vole sigurnost u čitanju. Prvo, rečenice znaju biti toliko razgranate da se lako izgubite, ali baš u toj zbrci krije se pravi okus irskog svakodnevnog govora i unutarnjih monologa koji živciraju i Stephena i čitatelja.
Ako vam je palo na pamet odložiti knjigu zbog jezične složenosti—niste jedini. Na trenutke sabrani, na trenutke potpuno kaotični, Joyceovi odlomci često skaču iz djetinje jednostavnog, kroz bogatu simboliku, pa do kompliciranih filozofskih promišljanja. Prvi dio romana zvuči kao umirujuće dječje brbljanje uz dimne slike irskih večera, dok kasnije Joyce povuče čitatelja u vrtlog ispovijedi, psovki i obrata. Često likovi govore poluglasno, šapuću u sebi—kao da hvataš komadiće misli koji padaju posvuda.
Možda nećete odmah primijetiti, ali gotovo da se može osjetiti kako se stil razvija zajedno sa Stephenovim odrastanjem. U početku jednostavnost, kasnije višeslojne rečenice s pokoju jezičnu akrobaciju… a pri kraju, kad Stephen postane buntovniji, roman puca od struje asocijacija i unutarnjih dijaloga. Ako ste ikad pokušali razgovarati sami sa sobom nakon tri šalice kave, znate kako zvuči Joyce.
Fascinantan je taj Joyceov “stream of consciousness”—ali ne očekujte modni trend, već pravi misaoni kaos. Ponekad je čudo što se uopće pronađe rečenica. Stil se ovdje ne trudi biti uglađen, već autentičan. Dublin zvuči živo, a jezične igre čuvaju to irsko nasljeđe: ponekad vulgarno, ponekad nježno, uvijek s primjesom humora koji vrišti dok Stephen bježi od svega poznatog.
Sa strane, nadrealni trenuci miješaju se s prizemnim, a sve kao rezultat jedne mladenačke glave koja pokušava pronaći svoje mjesto u svijetu. Joycean stil možda iritira, ali zapali onaj žar prepoznavanja kod svakog tko se sjeća zbunjenosti vlastite mladosti.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Zamislite srijedu navečer, na stolu šalica čaja i „Portret umjetnika u mladosti” na pola stranice. Taman kad pomislite da se radi o još jednoj knjizi za školsku lektiru—BAM!—Joyce vas povuče u neki neobični svijet gdje i najmanje rečenice nose težinu od tone i pol. Svaka stranica baca nova pitanja: Što ako život nije baš onakav kakvim su ga crtali drugi? Stephenova potraga za svojom slobodom nekad djeluje poput dobre stare sapunice, samo bez reklama za deterdžente.
Ono što čitatelje obično zbuni—i iznervira, iskreno—je Joyceov jezik. Nema tu laganih rečenica. Osjećaj je kao da vozite bicikl bez ruku, tekst vas izbacuje iz zone komfora, ali baš zato ostaje dugo u mislima. Dublin se naslućuje na svakom koraku: miris starog namještaja, zvuk koraka po mokrom pločniku, veseli razgovori uz pivo. Taj grad nije samo kulisa—on se osjeća kao još jedan tvrdoglavi lik romana, često na rubu svađe sa samim Stephenom.
Neki kažu da je Stephen pretenciozan; drugi u njemu vide sebe s 17 godina, puni snova i negodovanja na sve što miriše na autoritet. Iskreno? Razumljivo je oboje. Njegove dileme oko vjere, škole, ljubavi—pa tko se barem jednom nije zapitao isplati li se sve to slušati roditelje i profesore? Posebno u onim trenucima kad shvatite da ni odrasli nemaju pojma što rade.
Jedna stvar je sigurna: „Portret umjetnika u mladosti” nije tipična knjiga uz koju se možeš opustiti nakon napornog dana. Možda će vas i zamoriti stalnim preispitivanjem i filozofiranjem… ali isto tako, iznenadit će vas iskrenošću u opisima mladenačke zbunjenosti. Netko je rekao kako s Joyceom ili riskirate glavobolju, ili dobijete potpuno novi pogled na vlastiti život—ovisno koliko se hrabro upustite u njegov kaos.