Što pokreće ljude da neprestano tragaju za ljubavlju? U svakodnevici i tišini vlastitih misli često se javlja želja za toplinom i bliskošću koja nadilazi obične susrete. Ljubav nije samo osjećaj već i potreba koja oblikuje odluke i snove.
U želji ljubavi skriva se univerzalna potraga za prihvaćanjem, razumijevanjem i sigurnošću—čovjek traži ono što ga čini potpunim i daje životu smisao.
Kroz ovo kratko putovanje otkriva se zašto potraga za ljubavlju nikad ne gubi na važnosti i kako taj osjećaj može oblikovati svakodnevne izbore.
Uvod u lektiru i autora
Možda ste već iz gustog oblaka lektira prepoznali naslov “U želji ljubavi”—ili ste ga prvi put ugledali među poluprerezanim sendvičima i skriptama prošlih generacija. Kakogod, knjiga ima tu neku moć provući se kroz sve rupe krova, pa čak i one u rasporedu, i natjerati vas na sitno preispitivanje: Tko je zapravo napisao ovu stvar i zašto je dio točno vaše (pre)opterećene lektirne liste? Udahnite duboko, ovo neće biti običan dosadni pregled.
Autor
Na čelu ovog (ne)pomenutog štiva sjedi Dragutin Tadijanović – čovjek koji bi, da postoji Instagram za pjesnike, bio legenda s filterom iz 1930-ih i hit zavičajnim storyjima. Nije bio tip koji piše da bi pokupio lajkove, nego netko tko je svakom rimom i razlomljenim stihom valjao davno zaboravljene osjećaje na površinu – baš one zbog kojih ponekad zaboravite koja je godina.
Kad je Tadijanović bacao poglede na ljubav, radio je to toliko direktno i ljudski da i danas tisuće maturanata grozničavo traže smisao među njegovim redovima. Čovjekovu biografiju nećete pronaći na jumbo plakatu uz autocestu, ali u njegovim stihovima ima one blatne slavonske zemlje, mirisa kiše pred zoru, pa i osjećaja da sve što pišemo ostane negdje – makar pod tepihom.
Pritom, Tadijanović nikad nije gubio ni crtu jednostavnosti. Riječi mu nisu natovarene, nema suvišnih ukrasa. Ako ste ikad zapeli na nekom njegovom stihu, niste vi jedini — to je poput one pjesme koju čuješ u trgovini, ne skineš s uma satima. Baš zato je završio u gotovo svakom lektirnom izdanju, čak i ono kad je popis “slučajno” ostao zakopan na dnu školske torbe.
Žanr i književna vrsta
Kad vrećicu žanrova protresete do kraja, iz “U želji ljubavi” ispada — lirika. Da, opskurni pjesnički oblik kojem profesori tepaju najosjetljivijim nervom književnosti. Zvuči pompozno, no zapravo je vrlo osobno: Tadijanovićeva lirika nije tu zbog stilskih figura, nego da ogrebe, zapeče ili ugrije – ovisno o danu, raspoloženju ili količini nepročitanih stranica.
Valja istaknuti — pjesma nije neka tamo epska slika bojnog polja ni pripovijest o čudima pod Marjanom. Ovo je kratka, jezgrovita pjesnička forma, poput onih SMS-ova u tri noći kad ne znaš što bi rekao, ali ipak šalješ. Vrsta? Lirska pjesma. Tematika? Ljubav – ali ne imalo ružičasto, već pomalo sirovo, neizrečeno, ponekad bolno iskreno.
Fantastično kod ovakvih pjesama je što ih svatko čita drugačije – netko kao podsjetnik na prvu simpatiju, drugi kao rezime svih neodgovorenih poruka. Nema tu velikih obrata ni spleta događaja, ima tihog unutarnjeg svijeta. I kad Tadijanović s malo riječi nacrta takav pejzaž, pokaže kako književna vrsta i život idu pod ruku, bez obzira nosite li vi torbu na lijevom ili desnom ramenu.
Kratki sadržaj
Okej, znate ono kad otvorite neku moćnu zbirku stihova i već na prvoj stranici vas pogodi osjećaj da čitate svoje misli, samo bolje sročene? E, upravo takav “aha!” moment mnogi dožive s “U želji ljubavi”. Tadijanović ne okoliša—on odmah otkriva karte.
Uvod
Prva scena… miris starih stranica, blaga sjena u kutu sobe, i pjesnik kojem ni jedno srce nije strano. U ovim stihovima Tadijanović ne skriva tragove života—ta njegova otvorenost kao da šapće, “Vidiš, i meni je do ljubavi.” Nema velikih drama, već toplina tišine i tiha čežnja. Onoga tko pogleda bliže dočeka osjećaj poznat svakome tko se ikad pitao postoji li netko tko mu se raduje. I baš tu, uz običnu svakodnevicu, gradi se atmosfera puna iskrene ranjivosti.
Zaplet
A gdje drama? E pa nema klasičnih preokreta ili filmskih poljubaca pred zalazak sunca. Umjesto toga, monotonija dana nosi teškoću—naglašena prazninom i pitanjima. Dok drugi pišu o bombastičnoj ljubavi, Tadijanović dijeli ono malo, najskrovitije: onu sitnu, šuškavu tugu što se zavuče pod kožu kad ostaneš bez odgovora na poruku. Tu negdje dolazi do izražaja kako nemir nije rezerviran samo za nesretne likove iz romana—on je dio svakodnevice. On je onaj sitni grč u trbuhu kad se sjetiš pogleda koji ti znači više od svih riječi. Čitatelj, volio knjige ili ne—prepoznaje se.
Rasplet
Tu stvari postaju zanimljive. Umjesto grandioznog rješenja, Tadijanović nudi – prihvaćanje. Nema zapovijedi, nema igara—samo priznavanje vlastitih čežnji. Kroz jednostavne slike jasno pokazuje: ljubav nije uvijek velika scena, ponekad je to tek pogled, osmijeh ili sjetni uzdah. Ovo je mjesto gdje pjesma postaje bolno iskrena, ali i tješi. Kao kad netko blizak ne pokušava nam objasniti svijet, već samo sluša. Jedan stih, pa drugi, otvaraju prostor za sve ono što nismo rekli na glas. I čini se – tu je najveća katarza. Nema eksplozije, ali iz pozadine se rađa mir.
Kraj
Završni tonovi nisu trijumfalni, ali ni mračni. Pjesma završava u znaku pomirbe s vlastitim srcem. Tadijanović ostavlja taj dojam kao da podiže šalicu kave prema prozoru i šapne: “Eto, nek’ bude što mora biti.” Nema lažnih obećanja, samosažaljenja ni velikih riječi—samo tiha nada. Nakon posljednje stranice čitatelj izlazi iz “U želji ljubavi” misaono bogatiji, kao da je proveo sat vremena u društvu nekoga tko ga je razumio bez ijedne suvišne rečenice. I, ruku na srce, tko bi tome odolio?
Mjesto i vrijeme radnje
E sad, kad god me netko pita gdje i kada se događa “U želji ljubavi”, prvi instinkt mi je zaviriti u te stihove i tražiti tragove. Ali, Tadijanović ne baca mrvice kao kod Ivane Brlić-Mažuranić—ovdje nema dvoraca, niti sat otkucava ponoć. Sve je nekako… svugdje i nigdje, ono baš univerzalno. Pjesnik ne mapira lokacije ili datume. Naprotiv, cijeli doživljaj je smješten u neki bezvremenski prostor—zamisli staru drvenu sobu ili klupu ispod lipe na kojoj su ljubavne misli prošle kroz tisuće ruku. Ili, možda, potpuno drugačije: stan u sivom neboderu, ili kuhinja ispunjena mirisom pečenih kolača (ok, nisam siguran, ali mirisi mi uvijek upadnu u rečenicu).
Vrijeme? Uh, vrijeme je prava enigma. Tadijanović ne brine o kalendaru, ni o satima. On skače između sjećanja i trenutka, pa čitaš i ne znaš je li to jučer ili prije pet ljeta. Emocija tu igra glavnu ulogu—tren kad nešto zatreperi u prsima, to je njegovo vrijeme radnje. Ako baš inzistiraš na definiciji, najbliže što mogu reći je: pjesma se odvija sada… i uvijek. I to je, zapravo, ono zbog čega tekst tako pogađa—nije zarobljen u prošlosti ili budućnosti, nego vječno titra među nama.
Što se tiče prostora, nema spektakla ni velikih scena. Sve je svedeno na intimne okvire, taman poput večernjeg šapta. Sam autor je u nekim intervjuima (ima to na enciklopedijama, nisam izmislio) naglašavao da mu inspiraciju daju svakodnevne situacije, obična mjesta. Možeš zamisliti kakav lokalni park kod Siska (tu je rođen), ili prazni peron, škripava klupa, prozor prekriven rosom—u svakom tom prizoru stanuje njegova “želja ljubavi”.
Sad, možda si očekivao lokacijske GPS koordinate ili vrijeme, ali ovdje se sve događalo na najneuhvatljivijem mjestu—u srcu, točno kad nitko ne gleda na sat. To je Tadijanovićev svijet, i baš zbog toga njegova poezija još preživljava svaku novu generaciju srednjoškolaca.
Tema i ideja djela
Sad ozbiljno, kad netko spomene “U želji ljubavi”, teško je ne pomisliti na onu sirovu čežnju koja šeta kroz svaku strof. Tadijanovićeva glavna fora? On ne glumi hladnoću, ne skriva ranjivost—baš naprotiv. Glavna tema? Ljubav, ali ne ona s reklama za čokolade. Ovdje cijela priča miriše na svakodnevicu, na one male trenutke samoće koji ponekad u duši zazvuče jače nego gig koncert na Zrinjevcu.
On piše jednostavno, ali pogodio je pravu žicu. Zato čitatelju nije teško zamisliti vlastite ruke oko nekih davnih sjećanja ili osmijeh na poznatom licu. Nisi siguran o kakvom osjećaju pišem? Sjeti se zadnjeg puta kad si pogledom tražio nekog dragog u gomili. Tadijanović ovdje nije filozofirao—on je čovjek od krvi i mesa jednako zaljubljen i nesiguran kao i svi.
Ambijent? Nema tu Londona ni Pariza, ni zlatnih satova ni svile—sve je to više kao ona popodnevna tišina kad grad utihne, a srce se tek tad raspriča. On pušta da ljepota i bol dolaze iz onog poznatog, iz tišine između rečenica. Zapravo, cijelo djelo baca reflektor na jednostavnost: ljubav kao kruh, svakodnevna ali nezamjenjiva.
Zašto baš ova poezija tako “zvoni”? Autor se ne srami priznati—svi smo mi ponekad nedovoljni. U svakoj pjesmi provlači nit praznine koju svi nosimo, htjeli priznati ili ne. Djeluje brutalno iskreno; nema filtera, nema lažnog sjaja.
Jesmo li svi isti ispod površine? To Tadijanović ne piše velikim slovima, ali svakako ostavlja dovoljno praznog prostora da čitatelj postavi to pitanje sam sebi. Kad pročitaš “U želji ljubavi”, teško je izbjeći iskren osmijeh—ili taj blagi nemir kad shvatiš da si pronašao svoje misli među njegovim stihovima.
Ljubav, kaže Tadijanović, nije nikakva svemirska znanost. To je toplina nakon svađe, šutnja ispod zvijezda ili samo običan miris stare slike. On ne nudi rješenja, nudi svoje srce. U tome je zapravo sva čar—jer tko se nije našao u toj priči, vjerojatno nije još ni pokušao voljeti dovoljno hrabro.
Analiza likova
Možda očekuješ likove kao u sapunicama, s brdom dramatičnih zapleta i ljubavnih trokuta. Ali kod Tadijanovića… stvar je drukčija. Ovdje “junaci” nisu slavni zavodnici ili tragični gubitnici—likovi su zapravo skriveni među svakodnevnim ljudima, baš takvima kakve viđaš širom tramvaja ili susrećeš na kavi. Pogledajmo tko su ti neobični, stvarni likovi u “U želji ljubavi”.
Glavni likovi
Tadijanović, nema tu što kriti, ponavlja istu foru svaki put—on je glavni lik. Ne, ne doslovno “on” kao pisac, ali svaki stih puni njegovim glasom, njegovim žudnjama, onim tihim pitanjima “Može li ljubav zaliječiti umor dana?”. On ne bježi iza fantastičnih maski—kad zavidi djetetu na bezbrižnoj radosti, mi smo odmah tamo s njim, čekamo taj osmijeh, osjećamo lagani grč u trbuhu.
Nevjerojatno, ali Tadijanovićev lirski subjekt često nema opisano ime—ni boja kose, ni životopis. Rekao bi da je to fula, ali baš zbog toga postajemo svi glavni lik. Baš ti, on, ona, ja—bilo kad, bilo gdje—u želji da budemo voljeni. U nekim pjesmama taj subjekt piše o djetinjstvu ili prošlim vremenima, ponekad o majci ili zaboravljenom prijatelju. I opet, uvijek nekako ostaje “svatko od nas”—onaj tko voli, onaj tko pati, tko se nada. Pa čak i kad nema imena, svaki osjećaj je opipljiv.
Nema superjunaka ni vilenjaka, ali ima momente—onaj kad skuhaš kavu samo za sebe pa ti zadrhti ruka jer osjećaš prazninu… Tadijanovićevi likovi žive u tim trenucima. Zato, dok listaš “U želji ljubavi”, nemoj se začudit’ ako prepoznaš i svoje lice među stihovima.
Sporedni likovi
Sad kad smo razotkrili glavnu zvijezdu, tko su “ostali”? Tadijanović ne “gura” tipične pomoćne likove s gotovim replikama. Nema onog šaljivog prijatelja s klupe iz filmova, ali… svaki stih ima svoje sjene, svoje tihi svjedoke. Sporedni junaci? Majka, prvi susjedi, dijete u prolazu, povremeno čak i stari bicikl u dvorištu (da, bicikl—pročitaj i sam).
Ono što je fora—njih nema puno u istoj pjesmi. Neka djela spomenu samo jednu osobu, recimo, roditelja ili voljenu ženu. U drugima, prolaznici šetaju s pozornice čim prođe stih, kao da ih je pozvao na kratak cameo. Ponekad se pojavi “netko koga nema”, odrastanje razapeto između sjećanja i sadašnjosti.
Zanimljivo, tadijanovićev doživljaj sporednih likova dolazi kroz detalje—prva sjetna misao kad prođe pored nekadašnje kuće, smijeh iz djetinjstva, pogled koji govori više nego cijela knjiga. Svi oni postaju svjetionici u magli svakodnevice, upaljeni samo nakratko.
Malo tko ima spektakularan “nastup” ili promjenu. Ali taj šapat, taj mali odraz u tudem pogledu, često nosi priču dalje nego da je imao deset stranica dijaloga. Znaš onaj osjećaj kad netko prođe pokraj tebe na ulici, ne pogleda te, ali osjetiš da je i on dio nečijeg “velikog romana”? E, to je ta nota.
Odnosi između likova
Sad, moraš priznati, kod Tadijanovića odnosi nisu kao iz klasičnih romana tipa “on voli nju, ona voli nekog trećeg, a svi zajedno završe na tulumu”. Pjesnik radije slaže te odnose kroz šutnju… kroz pogled ili odsustvo, nego kroz jaku dramatiku ili okršaje argumentima.
U “U želji ljubavi”, veze između likova izgledaju više kao tanak konac između sjećanja i stvarnosti—ponekad se tek nazire, ponekad zategnut i pun nade, ponekad blago popušta. Nema scene gdje se sve razjasni—više nalikuje situaciji kad otvoriš staru ladicu, pronađeš rukom napisano pismo i odjednom osjetiš sve nakupljene osjećaje između redaka.
Odnos prema majci posebno se provlači—izgubljenost, nostalgija, ona tiha sigurnost. U pjesmama gdje se javlja voljena osoba ili dijete, ne očekuj vatromet riječi, njihova privrženost osjeti se između stihova, u čekanju, u šutnji, u sitnicama (toplina ruke, miris kose, pogled za stolom).
Ponekad Tadijanović prokliza u odnos prema čitatelju, “krešući” četvrti zid—poziva te da se zamisliš usred prizora. Jesi li ikada netko tko žudi, netko tko gubi, netko tko pamti? Pruža osjećaj da si i sam lik, čak i dok ga gledaš iz daljine.
Znači, odnosi ovdje nisu spektakl ni sapunica—više nalikuju trenutku kad zadržiš dah jer vidiš vlastiti život osvijetljen u tuđim stihovima. Svi ti odnosi stvaraju jedan tihi, ali slojeviti svijet u kojem (dobra vijest!) uvijek ima mjesta za još jednog glavnog junaka.
Stil i jezik djela
Znaš one trenutke kad pročitaš stih pa ti se čini kao da netko baš tebi šapće na uho? E, Tadijanović to radi na opako jednostavan način. Ne koristi riječi koje zvuče kao da su ispale iz rječnika snova za maturante, nego tipično hrvatski, svakodnevni jezik – bez filtera i filozofiranja. Čini ti se ponekad da bi ga mogao zamisliti kako sjedi na klupi, u običnoj jakni, mrmljajući par stihova pod nos… I ne, nije da mu se omakne neka kičasta rečenica. Prava iskrenost, kratko i jasno.
Kad uloviš ritam njegovih pjesama, lako je skužiti – Tadijanović piše kao što ljudi dišu. Stihovi su kratki, povremeno nezavršenih rečenica, kao da hvata misli prije nego pobjegnu. Nema velikih riječi, ali svaka nosi težinu. Ima tu puno pauza… stanki koje zvuče kao tišina nakon dobre (ili loše) vijesti. Poanta? Svaka riječ pogodi – ravno u prsa, bez da pokušaš izvaditi rječnik iz ladice.
Jezik mu diše lokalno, ali nije zarobljen u vremenu. Klasične fraze zamjenjuje jednostavnim slikama iz svakodnevice: zvuk kiše po krovu, okus domaćeg kruha, miris knjiga koje se otvaraju nakon godina na polici. Tko nije bar jednom osjetio te osjećaje?
Ponekad ga ponese ponavljanje riječi, baš kao što ljudi ponavljaju uzdahe kad ne znaju što bi rekli. Rima? Povremeno je nema pa ni ne skužiš da si zapravo pročitao pjesmu – više ti se čini kao da prisluškuješ tuđi dnevnik.
Da skratimo: Tadijanovićev stil nije za one koji traže spektakl. Njegov jezik je tiha snaga, baš kao kad roditelji šute, ali sve se zna. I kad zatvoriš knjigu, stihovi i dalje šapuću.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nema tu puno filozofije—Tadijanovićeva zbirka “U želji ljubavi” je baš ona knjiga koju otvoriš navečer, pa se zatekneš kako podcrtavaš stihove običnom olovkom. Nekad su ti stihovi toliko jednostavni da se pitaš jesi li mogao tako nešto sam napisati… a onda ti sine: e nije, jer rijetko tko uspije tako precizno uhvatiti cijeli život u jednoj rečenici.
Poezija ovdje ne prodaje maglu. Nema puno ukrasa ni velikih riječi—ili ti sjedne, ili te ostavi ravnodušnim. Ali baš zato nekoga pogodi, dok drugi samo zakolutaju očima. Primjer? Stranica 24, gdje opisuje pažnju majke prema djetetu kroz miris kave i zvuk kuhače. Netko bi to nazvao dosadom, a nekome su to sve nijanse ljubavi u jednoj strofi.
Atmosfera u “U želji ljubavi” podsjeća na zadnje sate nedjelje. Nema drame, ali ima onoga osjećaja da ti nešto fali, a ne znaš što točno. U svakom slučaju, nije čudno što su ovu zbirku Y generacija i milenijalci rado citirali čak i na Instagram pričama—zvuči iskreno, nema patetike ni velikih izljeva, a opet ostavlja trag.
S vremena na vrijeme naiđeš na stih koji boli. Ne na način kao kad pročitaš loš vic, nego ti bara po vlastitim sjećanjima. Stih iz završne pjesme, o fotografiji na stolu bez okvira, navuče ti maglu na oči i bez previše muke. Tadijanović piše o ljubavi bez šminke. Daje joj lice tvoje bake, susjede iz prizemlja ili frenda koji se više ne javlja.
Zanimljivo je vidjeti kako je autor ostavio dovoljno prostora da ti sam ubaciš svoju priču. Nema tu gotovih odgovora… svaki drugi čitatelj pronađe svoj razlog zašto se vrijedno vraćati ovim pjesmama. Kao da ti netko daje dalekozor i kaže—prošvrljaj malo kroz vlastiti život. Zvuči poznato? E, zato ova zbirka ne dosadi, čak ni onima koji poeziju inače ne diraju.
Tko očekuje još jedan kolekcijski primjer velikh riječi i mudrovanja, ovdje će se malo razočarati. No, onaj tko voli čitati između redova, tu dobiva punu ulaznicu. Tadijanovićeva skromnost nije nedostatak—nego njegova supermoć.