Neki filmovi ostavljaju trag ne samo zbog priče već i zbog načina na koji prikazuju borbu pojedinca s vremenom u kojem živi. “Igračka vjetrova” već desetljećima intrigira gledatelje svojom dubinom i emotivnim nabojem.
Kratki sadržaj “Igračke vjetrova” prati Scarlett O’Haru kroz vrtlog ljubavi, rata i gubitka dok pokušava sačuvati svoju obitelj i imanje Tara tijekom američkog građanskog rata i razdoblja obnove.
Kroz ovaj sažetak čitatelj može uhvatiti suštinu jedne od najpoznatijih filmskih priča i stvoriti temelje za dublje razumijevanje njezinih slojeva.
Uvod u lektiru i autora
Znaš ono kad sjedneš čitati lektiru i pitaš se “Tko, dovraga, stoji iza ovih dramatičnih scena i sve te patnje?”, e pa – vrijeme je da upoznaš osobu koja je napisala Igračku vjetrova. Ne, nije Mario iz susjedstva. Mi govorimo o ženi koja je zaludila pola planeta i kojoj vjerojatno duguješ barem jedno tupo gledanje kroz prozor razrede. E sad, tko su ti ljudi u pozadini velikih priča…?
Autor
Margaret Mitchell – da, baš ona iz Atlante – bila je tip osobe koja je voljela zaviriti iza kulisa povijesti. Nije bila tipični član književnog salona iz 1930-ih, već novinarka s brzim perom i britkim jezikom. Kad je 1936. izbacila roman Gone with the Wind, Amerika (i šire) krenula je kolektivno žvakati tu južnjačku traumu i romantičnu dramu. Neki kažu da je Mitchell više voljela istraživati rat i kaos nego pozirati na foteljama za modne časopise. Nagradu Pulitzer? Pokupila je ekspresno – kao da naručuje kavu. Mitchell je napisala samo jedan roman – i pogodila jackpot. U privatnom životu bježala je od slave, voljela skandale, a prema vlastitim riječima, Scarlett je zapravo bila spoj nekoliko žena koje je osobno poznavala. Jedan roman, vječna lekcija iz života.
Žanr i književna vrsta
Na prvu, Igračka vjetrova tjera srce da kuca kao bubanj na svadbi… jer spoj povijesnog romana i krvave melodrame garantira dodatno paljenje živaca. Knjiga je, ruku na srce, spektakl za ljubitelje megalomanskih zapleta: misli epsko—tu je građanski rat, ljubavni trokuti, osveta, nepravda i dolazak do samog ruba egzistencije. Povijesni roman? Jasno, jer roman maršira kroz bitne povijesne događaje američkog Juga, ali s twistom jer sve gledamo kroz osobne borbe Scarlett i njezine okoline.
Roman, ne drama. Proza, ne poezija (iako, nekad izvuče stihove osjećaja iz svakog drugog čitatelja). Epska širina plus likovi koji hodaju tanke linije između heroja i antijunaka. Knjiga je takva da profesorima daje brdo materijala za rasprave, a učenicima povod za prvu ozbiljnu raspravu o moralu, ljubavi i granicama ljudske izdržljivosti. A, ako je riječ o usporedbi – pomisli na miks sapunice, kronike i enciklopedije – svaki element ima svoje mjesto, ali svi su spojeni u jedan nezaboravan doživljaj. Tko je rekao da povijest ne može imati okus suza, baruta i ponekog osvetoljubivog pogleda?
Kratki sadržaj
Sve je počelo jednim običnim, sparnim danom na plantaži Tara — znate onaj osjećaj kad ljeto zalijepljeno stane, u zraku miris pamuka i vatre. Nema ovdje dosade, jer “Igračka vjetrova” ne daje predah ni usred najmirnije južnjačke noći. Ako su vas romantične drame ikad ostavile sa stisnutim srcem, Scarlett O’Hara s lakoćom će podići letvicu.
Uvod
Ah, Scarlett. Nemoguće ju je ne zapamtiti, pa čak i ako ste se samo slučajno zatekli pred ekranom dok baka prede vunu u kutu sobe. Rođena pod sretnom ili možda prokleto luckastom zvijezdom – na plantaži Tara, Scarlett je odrasla među mirisima jasmina i bourbonom na verandi. Ona živi za pažnju — i kad progovori, cijela prostorija utihne (ili svi kolutaju očima, nitko ne priznaje naglas). No svi pogledi i osmijesi brzo se pretvaraju u razočaranje kad Ashley Wilkes, njezina životna opsesija, objavi zaruke za njezinu omiljenu suparnicu Melaniu. Da, ta scena, kad bi se moglo zaviriti kroz portal u mozak zaljubljene tinejdžerke, tu je, pred vama.
Zaplet
Pa, tu stvari duboko uranjaju u blato američkog građanskog rata. Scarlett — tvrdoglava, često nesnosno iskrena — ne kloni ni kad padnu prva topovska zrna. Tara postaje utočište, ali iz minuta u minutu prijeti propast nasljeđa, novih prijatelja i same obitelji O’Hara. Rat lomi ponos, mijenja svakoga. U priču ulijeće legendarni Rhett Butler, onaj lik kojeg su usamljene tete uporno uspoređivale s mladim Orsonom Wellesom: nepristojan, bogat, uvijek jedan korak ispred tuđe tuge. On i Scarlett? Energija kao pljusak ljeti — istovremeno rashlađujuća i opsesivna.
Kroz godine tuge i iznenadnih trenutaka inspiracije, Scarlett gubi sve, do temelja. No ona je tip koji pregrize, stegne vilicu i zacrta: preživjet ću, makar svijet gorio. Usput, tu su i drame s Melanijom, Ashleyem, propalim balovima, poslovnim obratima i potezima koji danas, iskreno, ne bi prošli ni kod prosječne šefice u Konzumu.
Rasplet
Dovoljno je reći da nitko ne prođe neokrznut. Smrt vrebala iza svakog ugla, a Tara je postajala sve udaljenija. Melanijina snaga — onakva suštinska, skrivena ispod mirnog izraza lica — spašava Scarlett više puta nego što bi ikad priznala. Ashley, paraliziran tugom i sumnjama, ostaje emocionalno nedostupan. Rhett, kojem biste rado “otpjevali” sve što vam leži na duši, bori se između ljubavi prema Scarlett i gorkog razočaranja zbog njezinih nepromišljenih postupaka. Gotovo sve što Scarlett pokušava zakomplicira dva puta više nego što popravlja. Nikakva magija stare Južne romantike ne može sve izliječiti – ni novac, ni titule, ni samotne šetnje kroz polja pamuka.
Kraj
Ah, onaj nezaboravan završetak. (Ako ste ikad odustali pet minuta prije odjavne špice — žao mi je, propustili ste scenu o kojoj se priča na obiteljskim ručkovima.) Scarlett se napokon suočava sa stvarnošću: onaj koga je najviše voljela jednostavno odlazi, umoran, slomljen. Rhettova poznata rečenica “Frankly, my dear, I don’t give a damn” probila je četvrti zid i u domaćim prijevodima i na starim VHS kazetama. Sve izgleda izgubljeno, ali Scarlett vraća fokus na Taru, dom, ono što ne umire lako (i ono zbog čega se najtvrdoglaviji vraćaju korijenima). Kraj ostaje poluotvoren, što je poklon za svakoga tko voli zamišljati što se zbiva nakon pada zastora. Jer, tko ne voli vjerovati da — dok ima Tare, ima i nade?
Mjesto i vrijeme radnje
Ako ste ikad poželjeli šetati nekom američkom plantažom, dok u pozadini tutnje topovi Rata Sjevera i Juga… dobrodošli u Taru. Da, Tara – to je ono mjesto zbog kojeg su mnogi pomislili da im treba kaput s velikim ovratnikom i široki šešir, iako žive u Novoj Gradiški. Sve što se računa kao srce “Igračke vjetrova” odvija se upravo tamo: prostrana plantaža pamuka, krcata mirisima zemlje i kiša, a negdje u blizini brundaju kočije i mamini kolači se peku do zlatnog savršenstva. Tara je više od obične kuće ili imanja – likovi stalno govore o njoj kao o utočištu, glavnoj bazi, onome što im čuva identitet čak i kad se sve ruši.
Ali zaplet vas stvarno lancira u bitku povijesti. Događaji se odvijaju između 1861. i nekih divljih godina obnove, dakle u razdoblju kada su ljudi često nosili više slojeva odjeće nego što mi danas imamo maski za mobitel. Građanski rat ne miruje – uvijek netko nekog regrutira, pišu se novinske objave, a usput padaju i sudbine. Atlanta postaje drugi dom Scarlett, osobito kad Tara klizi na rub propasti. Grad je tada vreli lonac svega: tu su bogataši, siromasi, trgovci, svećenici i cijela vojska ljudi koji trče iz podruma u sklonište – za dana, dok sunce prži, i noću, dok lampioni titraju uz ritam dalekih eksplozija.
Možete zamisliti: sve se mijenja iz dana u dan. Jednoga jutra Tara je mirna idila, a već navečer može planuti i nestati, baš kao nada kad shvatite da je trgovina zatvorila pet minuta prije vaše potrebe za sladoledom. Vrijeme radnje stalno je u plesnom zahvatu s poviješću: počinje ratom 1861., pa se glatko preseli u zgusnute godine nakon kapitulacije, dok svi love zrno budućnosti u olupinama južnjačkog ponosa.
Iako je sve počelo na Tarinoj prašnjavoj zemlji, osjeti se hodanje kroz Atlantinu vrevu, izbjegličke kampove i elitne balove gdje se mirišu parfemi i pletu spletke. Ona mirna polja Juga polako ustupaju mjesto nečemu novom, ne baš boljem, ali neizbježnom. Taj vječiti ritam povijesti i nostalgije zapravo čini “Igračku vjetrova” ne zaboravljenom melodijom, nego trajnom jukebox numerom, spremnom da zazvuči svaki put kad netko posegne za onom poznatom zelenom zastor haljinom ili citatom o prolaznosti svega osim… Tare.
Ako ikad dobijete želju odlutati u vrijeme dok se jug Amerike borio za opstanak, upravo u tim slikama, mirisima i tenziji između prošlog i budućeg možete pronaći pravi smisao mjesta i vremena radnje – možda čak i prepoznati komadić sebe.
Tema i ideja djela
E sad, ako ste nekad gledali “Igračku vjetrova” i zapitali se – o čemu zapravo tu svi pričaju, osim što Scarlett očito voli komplicirati život – niste sami. Iako film često na prvu izgleda kao standardna ljubavna drama, prava poanta skriva se iza svilenkastih haljina i ljudskog inata.
Srž priče zapravo je potraga za identitetom i opstankom. Zamislite Tare, toga starog imanja, kao više od kuće – postaje i simbol prošlog života, mjesta kamo se svi vraćaju kad im ništa drugo ne ide po planu. Kad društvo zagrmi ratom i sve se uruši, likovi moraju potpuno presložiti prioritete. Neki (poput Melanie, Scarlettine “suparnice” koja iznenadi svojim spokojem) nalaze mir u zajedništvu, dok drugi grčevito traže kontrolu, pa makar sve oko njih gorjelo.
Margaret Mitchell nije roman napisala s namjerom da igra sigurno. Svega ima – rasprava o pravdi, lojalnosti, čak i promašenih snova koji ostavljaju gorak okus u ustima. Naravno, ljubavni trokuti su ekstra začin, no prava tabasco drama leži u pitanju – što ostaje kad nestane sve materijalno? Mitchell se naslanja na iskustva stvarnih žena Juga, ali kroz Scarlettin lik pokazuje i onu sirovu, prkosnu snagu (nije li vam i sama Scarlett ponekad više antipatična nego simpatična? Ili ste ipak i vi navijali za nju usprkos svemu?).
Glavna ideja? Preživljavanje – fizičko, ali nadasve emocionalno. Likovi se bore s gubitkom i neizvjesnošću promjena. Scarlett ne odustaje, gubi, opet ustane, promaši, pa pokuša ponovo – svaki put kad padne, publika doživi svojevrsni deja-vu, kao kad sami stalno krećemo ispočetka nakon životnog nokauta.
Još nešto: iza svakog kostima i svake rečenice, “Igračka vjetrova” progovara o tome kako mitovi o “starim dobrim vremenima” mogu zavesti čak i one najjače. Uvijek netko sanja o povratku na stari kolosijek, dok život nemilosrdno vozi dalje. To nije samo priča o ratu i ljubavi – to je podsjetnik koliko je lakše sanjati o prošlosti nego preuzeti odgovornost za sadašnjost.
Ako vam sve zvuči previše ozbiljno, probajte zamisliti Scarlett s pametnim telefonom u džepu – bi li ona preživjela današnji FOMO jednako vješto kao i građanski rat? Nema garancije… ali jedno je sigurno: neka pitanja i ideje stvarno nikad ne stare.
Analiza likova
Zamislite večeru na kojoj su ljudi toliko različiti da bi vas začudilo što su zajedno za istim stolom—ali upravo to čini “Igračku vjetrova” toliko magnetičnom. Likovi možda žive pod istim južnjačkim nebom, ali svaki svijetli na svoj način. (I, da, znaju i planuti svaki za sebe.)
Glavni likovi
Scarlett O’Hara—e, nju ne možete ne primijetiti. Ta žena prkosi svemu. Tvrdi kao mamina slavonska pita kad je presuši u pećnici, često tvrdoglava, uvijek gladna života—i ponekad tuđe ljubavi. Ima sve ono što likovi iz sapunica vuku već desetljećima: vječne stimulanse i uporne probleme. Scarlett ima taj pogled “sad ću ja sve sama”, ali često naježite kožu kad vidite gdje je to vodi. Znate li onu osobu koja nikad ne popušta? E, upravo tako.
Rhett Butler, s druge strane, djeluje kao netko tko je naučio preživljavati u džungli društva dok drugi tek uče gađati metu. Ironičan osmijeh, galantne geste, ali i onaj element “ne igraj se sa mnom”—sjetite se bradatog frajera koji upada na svadbu bez kravate, ali kasnije svi pričaju o njemu. Nije važno što drugi misle, glavna stvar mu je što on vidi. A Scarlett mu je uvijek misterij.
Ashley Wilkes? E, on bi vam mogao pričati sate o poeziji, ali kad dođe do odluka—čeka, premišlja se i češlja ideale ko malena bradu. On je “dobri dečko” iz kvarta, samo što ovdje to baš i nije kompliment… Zatečen je između prošlosti, Scarlettinih nadanja i svoje Melanie.
Melanie Hamilton—njezina toplina podsjeća na nedjeljni ručak kod bake (iako neke bake imaju niži prag tuge kad vas gube u ratovima). Ona je meka, ali jača iznutra nego što itko misli. Melanie je svjetionik za druge u oluji, čak i kad sumnja u sebe.
Sporedni likovi
Nema prave južnjačke drame bez ekipa iz sjene, zar ne? Baš kao u onim slavnim sapunicama kad “tetka od susjede” naglo dobije tri minute slave.
Prvo, Mammy—praktično institucija. Njezine narukvice zveckaju dok ona stoji između šefice Ellen i razmažene Scarlett. Nema dlake na jeziku i tjera red u kući kao da je režiser telenovele—ali, njezina briga ide puno dublje od korektivnih monologa. Ako vam nekad zatreba “glas razuma” kod kuće, samo zamislite Mammy i stvari sjednu na mjesto.
Potom Gerald O’Hara—otac koji vjeruje da je Tara temelj svega. Vidi samo najbolje u Scarlett, iako mu često promiče da ona vidi svijet drukčije (i bome ima planove koje ni GPS ne bi ispratio). Gerald je tvrd orah i majstor za brze odluke kad dođe do konja, zemlje, ili ponosa.
Drugačiju notu unosi Prissy—ona je mlada kućna pomoćnica, uvijek na granici panike. Sve radi polako (ili nikako), ali njene slabosti kroz priču postaju neophodna lekcija za sve oko nje.
Još jedan sramežljivi dragulj je Aunt Pittypat Hamilton—šampionka u besciljnoj panici. Kad je rata i problema, njezin strah postane gotovo komičan (jer svi znamo nekog tko paničari i kad pada kiša po prognozi).
Odnosi između likova
Sad, pravo pitanje—tko tu koga zapravo voli? (Možda nitko nitko, možda svi sve.) Veze među likovima podsjećaju na igru “Čovječe, ne ljuti se”—samo što su ulozi veći, a potezi ponekad slomljeni ponosom.
Scarlett i Rhett—njihovo “ono nešto” u zraku mogli biste rezati nožem. Ljubav? Mržnja? Ili jednostavno natjecanje dva velika ega? Ponekad se čini kao da Scarlett i Rhett dogovaraju ratne strategije samo da bi pobijedili u vlastitoj igri napetosti. Tu je i vječna dilema: “tko prvi popušta?”
Scarlett i Ashley? Svaka njena opsesija s njim djeluje kao lov na jednoroga—znate da ga zapravo nema, ali, eto, ona vjeruje. Ashley je previše blag, previše vezan za Melanijinu dobrotu da bi vidio Scarlettine stvarne boje. Na kraju svih “drama kraljice”, ostaje gorak okus propuštenih mogućnosti.
Rhett i Melanie, s druge strane, često su sličniji nego što mislite—povezuje ih sposobnost da podnesu Scarlettinu narav, ali i sklonost traženju boljeg svijeta.
Melanie i Scarlett? E, to je onaj skriveni sloj priče koji često promakne iz prve. Dok Scarlett igra na kartu snage, Melanie tiho povlači konce podrške. Ima među njima topline (iako se Scarlett često ne želi rastopiti pred Melanijinim blagim pogledom).
I tu dolazimo do bitnog—svaka veza među likovima na kraju ogoljuje njihove unutarnje borbe, želje, slabosti (i poneku laž na putu do cilja). Ako se ikad pogubite tko je koga više iznevjerio, nema veze—nitko zapravo nije “čist”, ali svi su upisani na toj velikoj knjizi vjetrova.
Stil i jezik djela
Tko još nije uhvatio sebe kako pažljivo sluša govor Scarlett O’Hare i pomisli: “Ovo zvuči baš kao južnjačka kraljica, ali s prstohvatom inata”? Mitchell nije slučajno pogodila ton. Sav taj glamur, paklenstvo i suptilni humor u jeziku… gotovo da čuješ starinsku glazbenu kutiju kad Scarlett zaprijeti, ali i kad se osmjehne.
Zanimljivo, roman uopće ne štedi na dugučkim rečenicama i malom moru zareza. Stil klizi, čak i dok tematizira rat i neimaštinu. Nemaš osjećaj da te autorica guši patetikom (osim kad baš zatreba). Šapće, viče, provocira — Mitchell zna kako slomiti srce jednim dijalogom, a odmah zatim ubaciti rečenicu od koje padaš s kauča od smijeha. Probajte zaboraviti Scarlettinu legendarnu izjavu “Neću o tome misliti danas, mislit ću o tome sutra.” Jezik je spretno izbalansiran. Proljeva mekane dijaloge s oštrim monolozima i povremeno zakompliciranim opisima za najzahtjevnije čitatelje. Opisi “zlatne” boje Tare ili Scarlettin bijes, kao miris pečenog kruha na zoru — sve živo, a tako stvarno.
U Mitchelline likove lako je povjerovati jer pričaju kao ljudi iz susjedstva, a ne kao likovi sa stare razglednice. Neki bi rekli da je stil previše dramatičan, ali tko nije bar jednom (barem u glavi) izgovorio nešto baš teatralno za efekt? Leksički miks svakodnevnog jezika i književnih provokacija čini “Igračku vjetrova” zanimljivom i nakon nekoliko čitanja.
Ukratko, nije mit da se južnjački šarm i ironija prepliću na svakoj stranici, ali tu i tamo Mitchell ubaci “teške” riječi kako bi podsjetila da su njezini likovi rođeni iz burnih povijesnih vremena. Za one koji traže žargon ili modernu sleng bombu — nema sreće, roman ostaje vjeran epohi, s ponekim boljim sočnim uvredama i zaboravljenim izrazima koji traže Gugl prijevod.
A zanimljivo, kad čitate roman glasno, osjetite ritam i melodiju rečenica—kao da čitate staru pjesmu. Jezik filma zadržava dobar dio te posebne lepršavosti, ali tko je jednom pročitao roman, zna da na ekranu ipak fali Mitchellina doza “zagrizi i nasmij se kroz suze”. Opet, tko traži toplinu, dramu, pa čak i povremenu jezičnu akrobaciju… ovdje je na pravoj adresi.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ajmo iskreno—tko nije barem jednom u životu poželio pobjeći u svijet gdje drama teče pregusto, a šeširi su najozbiljnija stvar na svijetu? Upravo to nudi “Igračka vjetrova”. I ne, nije stvar samo u crinolinama i beskrajnim zavjesama (makar bi se i o tome dalo pričati—pročitao sam da je netko od glumaca pojeo rekvizitu od prave svile, ali to ostavljamo za drugi put). Prava čarolija skriva se ispod površine.
Prvo—Scarlett. Nije klasična slatkica, više je kao lik kojeg bi pratili iz čiste znatiželje, bez sigurnosti gdje će završiti. U nekim scenama, kad bi okretala očima, pola gledatelja bi napravilo isto, ali hej—zar to nije ono što ju čini ljudskom? Kroz svaki njen gubitak i plan u glavi, može se osjetiti taj trenutak “preko trnja do zvijezda”… ili barem “preko tri braka do vlastitog mira”. Nekome je Scarlett antipatična ili, kako bi moji susjedi rekli, “teška na duši”, al’ ne možeš ju izbaciti iz glave.
Zanimljivo je gledati i Rhetta; tip kojeg bi lako stavio u današnji reality show. S njim nijedan trenutak nije dosadan—malo je šarmantan, malo nonšalantan, a kad obuče onaj legendarni kaput, pola publike poželi znati di ga je nabavio. Jasno, i on ima svojih mana (ako biste njega pitali, vjerojatno ne bi priznao nijednu), ali između redaka, osjeća se ta stvarna nesigurnost i dubina lika.
Zanimljivo, iako je tema američkog juga danas škakljiva, ne može se poreći taj neobičan osjećaj topline kad gledate rurale kadrove, miris kiše iznad stare Tare ili kaos koji slijedi. Zna Mitchell pogoditi točne riječi da prizove slike, boje pa i mirise prošlih vremena—čak i kada su ti vremena davno nestala.
Neki citati su ostali urezani u kolektivno pamćenje (“Iskreno, draga, baš me briga”). Oni nose težinu, ali i mudrost preživljavanja—tko nije barem jednom poželio reći šefu istu stvar?
Da “Igračka vjetrova” još uvijek ima moć podijeliti publiku—ima. Nekima je roman naporan, drugi kažu, nema boljeg pilula za zimsko popodne. Ono što se ne može osporiti je osjećaj da svaka generacija u Scarlett i Rhettu pronađe svoje brige, brvna i oluje. Nije svaki klasik toplao ni lak, ovaj grize, boli, i upravo zbog toga ga pamtimo.
I još nešto—ako ste ikad probali pročitati roman na staroj željeznoj klupi u parku pred kišu, znate: negdje duboko, Tara i dalje stoji, a svi mi nosimo bar malo Scarlett O’Hare u džepu kaputa.