Mnogi se pitaju što zapravo krije priča “Večernji akt” i zašto već godinama privlači pažnju čitatelja. Djelo intrigira svojom atmosferom i slojevitim prikazom likova, ostavljajući snažan dojam nakon svakog čitanja.
Večernji akt donosi intimnu priču o susretu dvoje ljudi u ateljeu, gdje kroz razgovor i promatranje akta otkrivaju vlastite nesigurnosti, želje i skrivene motive, dok se granice između umjetnosti i stvarnosti neprimjetno brišu.
Oni koji traže sažetak ove priče nalaze se na pravom mjestu jer ovdje svaka rečenica vodi bliže razumijevanju njezine suštine.
Uvod u lektiru i autora
Znate ono kad vam neko predloži lektiru, pa se automatski pitate ima li tu išta više od suhoparne školjke nabacane frazama? E ovdje lektira živa, puna napetosti — i ne, ne morate biti poznavatelj umjetnosti da biste uživali. Ovo je priča gdje svjetlo ateljea ravnomjerno pada na likove, njihove strahove, male poraze i još manje pobjede.
Autor
Ako ste prošli srednju školu u Hrvatskoj, prezime Šoljan vam završava u pamćenju zajedno s izlascima iz matematike. Antun Šoljan — nije bio tip koji sjedi po strani i pušta da život samo promiče. Odrastao je uz zagrebačku vrevu, pisao još od studentskih dana (priča se da je volio previše kave), a karijeru je gradio kroz poeziju, eseje, novele. No, kad spustite ruku na “Večernji akt”, jasno se osjeti: čovjek je poznavao ljudsku psihu, imao dar za ironiju i znao pogoditi pravu emociju, baš u onoj rečenici kad pomislite da vas književnost više ne može iznenaditi.
Šoljan je pripadao takozvanoj “krugovaškoj” generaciji — ljudi s margine, pomalo nesigurni oko svega osim oko papira (i druženja po kavicama, realno). Pisanje mu je prolazilo tankom linijom između buntovnika i promatrača iz pozadine, a “Večernji akt” to dočarava poput galerije gdje su osjećaji na izložbi. Vjerojatno ne biste s njim išli na zabavu, ali tekstovi… tu vas može iznenaditi.
Žanr i književna vrsta
Svi znamo one žanrove za koje se profesorica uvijek trudi izvući dvije rečenice više, a mi svejedno pojma nemamo gdje ih smjestiti. “Večernji akt” tu igra prvu ligu moderne hrvatske pripovijetke. Žanrovski? Psihološka proza s dozom realizma (i to ne onog dosadnog, već onog gdje stvarni život skučeno udiše u ateljeu).
Djelo ulazi u psihoanalizu likova — nema vatrometa, nema detektivske akcije, ali zato ima nervoze u svakom kutku rečenice. Atmosfera je kao u galeriji na dan kad struje nestane: napeta, nenametljiva, ali svejedno osjećate hladnoću, promjenu u zraku. Realizam nas prati jer su i likovi nesavršeni, ponekad malčice cinični… baš kao ljudi koje sretnete u tramvaju nakon napornog dana.
Što proizađe iz svega toga? Pripovijetka koja se ne srami svoje jednostavnosti — radnja stane u nekoliko sati jednog neobičnog susreta, ali ono što vas zadrži su trzaji, pogledi, sitni porazi. Svaku crticu atmosfera nosi na leđima, baš kao što stari prekrivač prekriva model za akt. Ponekad tišina u “Večernjem aktu” kaže više nego što bi to mogla cijela knjiga dijaloga.
Tko zna — možda nakon ovog ispod stola ipak prolistate koju stranicu više.
Kratki sadržaj
Ako ste mislili da znate sve o “Večernjem aktu”… pričekajte. Ovo nije još jedna klasična lektirna papazjanija. Ovdje atmosfera škripi pod reflektorima ateljea, odnosi su zgusnuti kao boja na platnu, a riječi klize površinom baš kao što bi to napravila kap vina kad ti ruka zadrhti od nesigurnosti—ali hajmo redom!
Uvod
Umjesto da ova priča krene nekim epskim opisom grada ili kišnog sumraka, ona vas odmah ubacuje u jedan tihi atelje. To je mjesto gdje dva lika (da, nema tu mase statistā poput matineje u HNK-u) dobiju prostor za svoje nesigurnosti i sitne obračune. On—slikar s očima koje previše vide. Ona—modelica s pogledom koji se ne da pročitati do kraja. Prva rečenica? Nema lažnog upoznavanja; osjećaj je kao kad sjednete na hladnu stolicu i pokušavate sakriti laganu nelagodu. Svatko vuče vlastitu tišinu na rame, što, iskreno, osjetite već u zraku.
Zaplet
Radnja “Večernjeg akta” nije poput onih sapunica u kojima svatko nekog vara—na papiru možda izgleda banalno: slikanje akta. Ali u tim par sati, među skicama, bojama i neizrečenim pogledima, nastaje psihološko natezanje konopca. Slikar pokušava pronaći umjetnost, modelica se sve vrijeme pita granicu između profesije i svoje intime. Nema drame, nema spektakla, ali svaki pokret, svaka riječ ima težinu.
Zamislite kako je kad u tišini začujete tek povremeni škrip kista… pa vam odjednom neki pogled ili šaljiva opaska izbaci tlo pod nogama. Odjednom nastupi mini rat riječima—ironija, skriveni komentari, procjene. On gubi sigurnost, ona drži distancu, sve do trenutka kad maske lagano popuštaju. U zraku lebdi pitanje: tko tu koga zapravo promatra, a tko je samo “motif”?
Rasplet
Atmosfera prema raspletu postaje napeta kao žica na gitari netom prije pucanja—ali ništa ne puca naglas. Umjesto klasične eksplozije, rasplet “Večernjeg akta” odvija se u sitnim, gotovo nečujnim pomacima. On, slikar, sve je manje siguran u svoj dar i motiv. Njezin gard se lomi u nekoliko rječica koje padaju između poteza kistom—osjeti se klima, toplina i nelagoda, sve pomiješano.
Decentnost je ključ: iako se puno toga ne kaže, iz zagonetnih pogleda izlazi prava istina. Nema velikih priznanja, nema osmijeha od uha do uha—nije to reklama za pastu za zube, nego svođenje stanja duše na nekoliko dobro izabranih fraza. Tko je koga pročitao na kraju? Čini se da oboje odlaze s više pitanja nego odgovora.
Kraj
Za one koji očekuju vatromet ili filmski poljubac—neće ga dočekati. Kraj “Večernjeg akta” ostavlja okus čežnje, s trunkom gorčine i puno neizvjesnosti. Njih dvoje se razilaze, svatko pod teretom svojih misli. Slikar ostaje zagledan u sliku, možda sumnja u vlastiti potez, možda prepoznaje sebe u tuđoj nesigurnosti. Model se vraća svojoj svakodnevici, ali nije više ista—kao da je svaka sekunda u tom ateljeu promijenila tok njezinih misli.
Ponekad je to baš ono najjače kod Šoljana—ostavi vas s tišinom jačom od bilo kojeg odgovora. Nema jasne pobjede ili poraza, ali čim zatvorite knjigu, još neko vrijeme slušate ono što likovi nisu izgovorili. Kraj? Rekli bismo: najtiša oluja u domaćoj prozi, zbog koje još dugo nećete zaboraviti večernju scenu u ateljeu.
Mjesto i vrijeme radnje
Nema ti tu mrdanja iz tog ateljea! “Večernji akt” doslovno ne izlazi iz jedne, pomalo mutne i sablasno tihe prostorije. Zamisli mjesto gdje se, kad spustiš pogled, moraš pitati kad su zadnji put prali prozor (spoiler — nije jučer). Zidovi nose boju koja je valjda nekoć bila bijela, sad više podsjeća na osunčani sir. A stol—onaj kvrgavi, prekriven krpicama, bočicama terpentina, voštanim kistovima i ostacima nekih davnih, napetih večeri. Sve tu šapuće o statičnom životu jednog umjetnika.
Ako itko gleda kroz prozor, gudura grada, prigušena svjetla poneke lampe i odraz tramvaja na staklu ti daju do znanja—ovo se odvija navečer. Mrak počinje gutati konture, a jedino što svijetli su oči sudionika i sjaj na vlažnoj boji platna. Zrak je težak od boje. Nitko tu nije slučajno; svatko dolazi s teretom (fizičkim ili mentalnim), pa i pet minuta apsolutne tišine odzvanja kao pun stadion.
Vrijeme teče sporo, ali istodobno nestaje. Nema satova na zidu (tko bi i mogao koncentrirano slikati uz najavu svakih pet minuta?), ali osjećaj odugovlačenja – kao kad čekaš da netko konačno izgovori ono što visi u zraku. Radnja se odvija kroz nekoliko večernjih sati. Sve to odvija se u sada – u prostoru gdje je lako propustiti trenutak ako pretjeraš gledajući reakcije drugih. Osjeća se atmosfera “ni van, ni unutra”, kao da gotovo svatko tko tu provede desetak minuta osjeti laganu neugodu, baš onu koja ti blago podigne dlačice na tjemenu.
Nema gradskih zvukova ni prizora izvan ateljea, ali nije stoga manje napeto. Baš suprotno – tišinu ponekad “prekine” samo pokoji glas, tiha škripa podova ili zveket nečijeg pogleda po platnu. Sve ostalo upotpunjava zamišljena scenografija onoga što se možda događa i u srcu svakog čitatelja, dok predano prati ovaj večernji mentalni dvoboj.
Ponekad je sve što se izvan ovog prostora događa važnije zbog onoga što se ne vidi nego zbog onoga što je izrečeno. Eto, “Večernji akt” ne nudi egzotične krajolike, ali stvara atmosferu kojoj ni kino dvorane ne mogu parirati kad se malo zamisliš.
Tema i ideja djela
Ako misliš da je “Večernji akt” samo još jedno djelo o umjetnosti i ateljeu, vrijeme je da te sljedećih nekoliko rečenica razuvjere. Šoljan zapravo upire prstom ravno u ono što svi ponekad skrivamo — prikazuje svakodnevni život iz ne baš najprivlačnijeg kuta. Tema djela progovara o intimi između dvoje nepoznatih ljudi, ali… što se stvarno događa ispod površine?
Gledaj, nisu svi dijalozi tu da bi stvarno rekli ono što netko misli. Ispod onih natuknica, kratkih rečenica i tišina, vrti se čitav rolerkoster nesigurnosti, očekivanja i laganih provokacija. Slikar i model – jednostavan par, rekli bi… ali zapravo, oni su poput neobičnog dueta na tankoj liniji između umjetnosti i emocionalnog okršaja.
Tko je ovdje zapravo ranjiv? Tko krije više? U trenu kad model napokon pozira, dojam više nije erotičan – sve postaje pitanje identiteta, srama i pogleda. Kroz zategnutu atmosferu, čitatelj upija svaku sitnicu: tko je kome otvoren knjiga, a tko glumi profesionalca? Tekst zadaje šamar svakome tko misli da zna što je privlačnost ili granica.
A onda ideja… e, s njom Šoljan nikad ne igra na sigurno. Umjesto moraliziranja, nudi ogledalo: likovi su samo lica na platnu, ali kroz njih čitatelj promatra vlastite maskirane motive. Koliko puta su naši razgovori samo vješte izvedbe, a iskrenost ostane skrivena kao neuspjeli potez kista? I to je, ruku na srce, jedna od najvećih fora “Večernjeg akta” — ponekad je ono što ostane neizrečeno najglasnije.
Ne treba ti enciklopedijsko znanje umjetnosti za ovu priču — dovoljan je osjećaj da u običnim trenucima ne mora biti ništa obično. Ovdje i običan pogled, naizgled hladan komentator, klizi u dubinu i ostavlja te s pitanjem: tko je ovdje stvarno bio ogoljen?
Analiza likova
Zaroniti u svijet “Večernjeg akta” nije baš običan izlet. Likovi u ovom djelu — baš kao i platno na kome slikar stvara — ne otkrivaju se na prvu. Njihove osobnosti izbijaju tek kad se atmosfera ateljea zgusne od pogleda, nespretnosti, i tihih pitanja u zraku. A onaj osjećaj napetosti koji visi pred kraj… znaš da ga nećeš zaboraviti lako.
Glavni likovi
Okej, tko drži kist, a tko sjaji pod reflektorom? Glavni aduti ove priče: slikar i modelica. I nisu oni samo “lik” i “akt” – pod površinom vri unutarnja drama.
Slikar, stariji, pomalo ciničan tip, skriva se iza stručnih komentara. Nikad nije posve zadovoljan vlastitim radom, a očito ni sam sa sobom. Njegovi komentari ponekad zuje po prostoru kao dosađujuća muha; ne znaš je li nervozan zbog posla ili zbog vlastite samoće. Ima dana kad na njega podsjećaš svakim neuspješnim pokušajem ispravka – i onda kroz dijalog puca njegova neizrečena nesigurnost.
Modelica? E tu je priča zanimljivija. Mlada, osjetljiva, istovremeno hrabra i… smotana. Osjećaš joj tremu svakim riječima, ali ne dopušta si povlačenje. Prva ulazi u razgovore, parira slikaru sitnim provokacijama, dok pokušava ostati sabrana ispod svih tih slojeva vlastite sramežljivosti. Ima kad bi najradije pobjegla, ali ostaje. Šulja se po rubovima nesigurnosti kao da je to najprirodnija stvar na svijetu.
Oboje – slikar i modelica – nose teret svojih nesigurnosti i želja. Niti jedan od njih ne osvaja prostor potpuno, nego se natječu kroz napete poglede i poluosmijehe. Nije lako reći tko je tu hrabriji: onaj koji promatra ili onaj koji je promatran.
Sporedni likovi
Treba li uopće spominjati sporedne likove? Dobro, ovdje nećeš naići na klasične statiste iz sapunica — “Večernji akt” zapravo smanjuje broj sudionika na minimum. Stvarno minimum. Ali, kad bolje pogledaš, praznine, tišina i prostor u ateljeu dobivaju vlastite osobnosti.
Svi ti nevidljivi likovi – pogledi s ulica, prošla iskustva, čežnje iz djetinjstva, možda čak i poneka stara kritika koja negdje odjekuje – ne vidiš ih, ali ih osjećaš kroz njihove replike, pogotovo kad slikar stane ili modelica zadrhti od hladnoće prostorije. Kad god osjetiš da nešto visi u zraku, to nije slučajno. Prostor, svjetlo na platnu, mrvicu odškrinut prozor – svi zajedno glume publiku i tihu konkurenciju onome što se zbiva nasred ateljea.
Zapitaš li se ponekad tko su njihovi bližnji ili bivši partneri? Nema ih u sceni, ali autor mudro podmeće unutarnje glasove kao blage sjene. Nipošto slučajno — svijet van ateljea uporno gura nos, ali ga priča drži na distanci.
Odnosi između likova
E sad, ovdje dolazimo do pravog ringa. Odnos slikara i modelice nije baš jednostavan — imaš osjećaj kao da netko stalno povlači nevidljive konopce i mijenja pravila usred igre.
Napetost šeta prostorijom svaki put kad izmjenjuju komentare ili šutnju. Slikar pokušava biti profesionalan, pa čak i ravnodušan, ali puca pod pritiskom pitanja. Modelica, mlada i neiskusna u ovakvim situacijama, nije baš dijete ni žrtva; najradije bi preskočila sve nespretnosti, a opet joj nisu mrski pogledi koji potvrđuju da je tu, da netko na nju gleda.
Ne ide tu samo o povjerenju. Rasteznog je to tipa povjerenje: katkad ga imaš, katkad puca po šavovima. Rasprava o umjetnosti često zamijeni neugodu, dok pokoja šala samo nakratko opusti scenu prije nove napetosti. Jedan dan pomisliš da bi mogli biti prijatelji – sljedećeg trena, zidovi narastu ponovo.
Zapravo, cijeli odnos podsjeća na partiju šaha gdje nitko ne zna sve poteze unaprijed. Autor koristi svaku šutnju i mig za još dublju zagonetku — i kad pomisliš da si shvatio dinamiku, dogodi se nešto što te vrati na početak. Ima tu i natruha simpatije, ali prava privlačnost skriva se između redova, baš tamo gdje šutnja trepne duže od upitnika.
Kad pogledaš, “Večernji akt” drži ogledalo, ali svaki put u njemu vidiš drugi odraz — jednom modelicu, drugi put slikara, a treći put, tko zna, možda sebe.
Stil i jezik djela
Prava magija “Večernjeg akta”? Jezik koji se ne trudi biti sladunjav niti pretjerano ozbiljan—čak ni kad bi mogao. Šoljan je majstor u tome da složi rečenicu kao da ti prijatelj šapće dok skiciraš na salveti u kvartovskoj birtiji. Nisi li se i sam ponekad zatekao pred praznim listom, pa čuo tihi glas “samo napiši točno onako kako vidiš”? E, upravo to je “štos” ove priče. Ravno u glavu, bez ukrasa… ali s puno skrivenog začina.
Dijalozi ne ispadnu kao rutinska razmjena. Oni su često neugodna, škrta ping-pong loptica—obrati pozornost na te sitne stanke. Nitko ne viče, nitko ne deklamira, a opet svaki uzdah nosi cijeli svijet. Zanimljivo, zar ne? Lako primijetiš kako usputno bacanje pogleda ili tihi smijeh modelice kažu više nego pola monologa što si ih pročitao prošli tjedan u drugim lektirama. Ovdje autor pušta likove da se “dogovaraju” pogledom, da se prepucavaju malim gestama—i baš te nijanse čine čitanje tako dobrim zalogajem.
Rječnik? Nema velikih riječi. Izravno, svakodnevno, razumljivo svakome tko zna kako izgleda umorna ljetna večer i miris boje u vlažnom ateljeu. Šoljan zapravo skriva emociju u običnim rečenicama. Čitatelj prepoznaje tjeskobu, ironiju, pa čak i sarkazam među redovima, bez naglašene “literarne pompe”.
Rekli bi neki, jezik je poticajno “nevidljiv”; zamijenio je dekor sa sirovom atmosferom. Stil je minimalistički i nijansiran, ali daleko od dosadnog—šta više, natjera te svaki put da zastaneš i promisliš. Posebno kad ti ni sam kraj nije serviran na pladnju nego ti ga je prešutio, pa radoznalo kopaš za značenjem.
Sve skupa, jezik i stil “Večernjeg akta” šapuću, ne urlaju—ali ostanu dugo u sjećanju.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
E sad, “Večernji akt” nije priča koja se zaboravi čim zatvoriš knjigu—pogotovo ako voliš onu neugodnu tišinu što visi između rečenica. Djelo nekako ulovi taj osjećaj nelagode kad si s nekim nasamo i oboje glumite da ste potpuno opušteni, dok zapravo svatko mjeri svaki pogled. Nije ni čudo da je Šoljan često na popisu obavezne lektire—ima nešto provokativno u načinu na koji vodi dijalog, kao da baca rukavicu ravno čitatelju. Treba priznati, nije ovo za svakog, ali ako voliš zatezanje atmosfere i ono podmetanje između redova—dobit ćeš to ovdje, do kraja.
Što se tiče likova, imaš osjećaj kao da gledaš kazališnu predstavu u minimalističkom izdanju—dvoje ljudi, jedan stol, nekoliko nespretnih šutnji, i to je to. Neki će možda reći da je priča prespora… možda i je, barem kad se usporedi s nekim bestsellerima gdje padaju mrtvi svakih pet minuta. Ali ovdje je fora u čekanju—onoj napetoj tišini kad modelica i slikar doslovno testiraju granice svojih rana i ega, a svi pogledi postaju oružje.
Nekad si, priznaješ, usred priče i pitaš se tko tu koga zavlači. Ponekad misliš da je likovima potrebna jedna ozbiljna terapija (ili bar kafa), jer nitko ništa ne govori izravno. A ipak—u tome leži čar. Jezik priče je toliko ogoljen, jednostavan da možeš zavarati samog sebe i pomisliti kako je sve jasno… dok te ne strefi kraj. Kraj—e, tu već možeš zamisliti sliku: cijeli atelje ostaje zaleđen, kao da je netko pritisnuo pauzu, i što god si mislio da znaš o likovima—ostane neizrečeno.
Šoljan ne nudi lažne odgovore ni ‘otkucaje srca’ na pladnju. Ako tražiš akciju za brzi bijeg iz realnosti—ovdje nećeš to pronaći. No, ako te zanima što se događa kad skineš tuđa lica do kostiju, kad svi obrambeni mehanizmi nestanu i ostaneš sam sa sobom (i još nekim) u četiri zida—iznenadit ćeš se koliko ova priča lupi kad joj daš prostora.
I nije to neko veliko filozofiranje o smislu života—više pitanje: koliko puta se sam skrivaš iza vlastite tišine? Koliko puta je ono što ne kažeš važnije od svega što si ikad izgovorio? “Večernji akt” otvara baš taj razgovor. Bilo bi zanimljivo vidjeti, recimo, što bi mladi TikTokeri rekli na toliku šutnju. Ali, pssst, da ih ne prestrašimo—ovo je drama bez filtera, baš kako treba.