Nije lako razumjeti kako je Horvatova sloga i zjedinjenje ostavila dubok trag u povijesti jezika i kulture. Mnogi se pitaju zašto je baš taj trenutak bio toliko važan za razvoj hrvatskog identiteta i što zapravo znači u suvremenom kontekstu.
Horvatova sloga i zjedinjenje označava pokret u kojem su Hrvati težili jedinstvu jezika, kulture i političkih nastojanja, čime su postavili temelje za jačanje nacionalne svijesti i očuvanje vlastitog identiteta.
Tko želi shvatiti korijene suvremenog hrvatskog društva, ne može zaobići ovu temu jer ona otkriva kako zajedništvo oblikuje narode i njihove vrijednosti.
Uvod u lektiru i autora
Možda ste se i sami već pitali tko stoji iza svih onih priča o slozi koje nastaju na hrvatskom tlu? Onaj Horvat iz starijih čitanki… Zašto ga još spominjemo? Vrijeme je za kratki uvod—ali bez dosade, obećajemo.
Autor
Prvo pravilo: nema previše formalnosti! Dakle, kad netko spomene Horvata u kontekstu lektire, zapravo misli na Matiju Antuna Relkovića. Znate ono ime koje često zvuči poznato, ali nikako da ga povežete s nečim konkretnim? E, to je onaj koji je napisao “Satir iliti divji čovik”. Relković nije bio tipičan salonski pisac—bio je čovjek s terena, u vojničkim čizmama i s glavom punom praktičnih savjeta. Šaptom su ga predavali u slavonskim krajevima još prije stoljeća i pol, i to s razlogom. Njegove pouke o slozi i zjedinjenju nisu tek puka tlapnja—zamislite ga kao slavonskog influencera prije dolaska TikToka, samo što mu je “follower” bila čitava regija. Morao je balansirati između očuvanja jezika, kulture i, naravno, praktičnih svakodnevnih savjeta (znate onu priču o sijenu i kokošima? Njegovo djelo ostalo je, usprkos starinskom jeziku, živo baš zato što su čitatelji osjećali – ovo je naše, ovo je stvarno).
Žanr i književna vrsta
Eh, sad dolazimo do one mučne oznake iz školske lektire—žanr i književna vrsta. Ako ste očekivali roman prepun kerefeka, odmah možete odahnuti: Relkovićeva poruka bila je jasna poput slavonske ravnice. “Satir iliti divji čovik” pripada poučnoj satiri; ne onoj od koje zijevate, već onoj što udara ravno u “tvrdu glavu”. Knjiga kombinira narodne mudrosti, pjesničke ulomke i brutalnu otvorenost prema neugodnim navikama tadašnjeg puka.
Zamislite ju kao vodič za život našeg pradjeda, s dozom podbadanja—i s puno zemlje pod noktima. Malo pjesma, malo proza, sve začinjeno s dozom zdravog slavonskog inata. U vremenu kad nije postojao Google ili Facebook za dijeljenje savjeta o slozi, Relkovićeve rečenice putovale su usmenom predajom, kao svojevrsni bestseler bez naslovnice i reklame. Neki ih još i danas citiraju, pogotovo kad treba podsjetiti kako se složno iz najtežih dana izlazi s glavom iznad vode.
Sad kad poznajete i autora i njegov ‘žanrovski mix’, lakše je razumjeti zašto ova sloga nije izblijedjela s tintom—nego je ostala zapisana i prenesena, kao svaki dobar slavonski vic.
Kratki sadržaj
Ah, da mi je barem kuna svaki put kad netko pomisli da je Horvat bio stvarna osoba—već bih popio kavu u Esplanadi! Relković, genijalac iz slavonske ravnice, vješto nas vozi kroz zabranjene šorove običaja, jezika i ljudskih ćudi. Ako volite priče koje vas prvo nasmiju pa natjeraju da preispitate cijelu kulturu iz koje potječete, ovo će vas definitivno zaintrigirati.
Uvod
Zamislite staru slavonsku birtiju—staub, vrijeme teče sporo, miris domaće rakije grize nosnice. Matija Antun Relković, daleko od nekog mudrog dosadnjakovića, pod krinkom Horvata šalje čitatelja na put razotkrivanja naravi našeg naroda. Nije se libio javno prozivati sve što nije štimalo: lijenost, neumjerenost, neznanje—sve u svojoj satiričnoj maniri. U pozadini, priča zapravo do kraja gura jedno: rupa na hrvatskoj slozi—zataškane istine, netaknute slabosti, i vječna čežnja za (konačno) zajedništvom.
Zaplet
E sad, stvari se počinju komplicirati taman kad se svatko opusti uz treću čašu vina u priči. Relković poteže prste i, ni pet ni šest, uvodi likove čija je glavna vrijednost… pa, recimo, „životna savitljivost“. Neki su spremni prodati i vlastitu mater za šaku škuda, drugi rade kukavički tik ispod površine, a treći samo gunđaju – dobro poznata hrvatska boljka, zar ne?
On ne štedi nikoga. Zamisli scenu gdje se seljaci prepiru oko jezika: „Štokavski? Kajkavski? Svi bi svoj nos gurali, a nitko poslušao Horvatovu ponudu zajedništva.“ Jezici se sudaraju, običaji vrijeđaju, a ono pravo podijeljeno srce naroda nikako da zatitra istim ritmom. Napetost, ali i puno smijeha—svatko u tekstu prepoznaje barem jednog „stručnjaka za sve i svašta“ iz svog sela.
Rasplet
I taman kad se čini da je svatko zakopan u svojim rovovima, Relković poteže as iz rukava. Likovi počinju shvaćati da bez dogovora ne ide ni kolinje, a kamoli čuvanje jezika i ponosa. Ima tu sitnih podvala, ali i toplih trenutaka kad se vidi da, ispod svih drskih opaski i teške satire, ljudska želja za pripadnošću nadjačava.
Jedan specifičan trenutak pamtim iz školskih dana: učitelj je nacrtao veliko srce na ploči, a svako dijete upisalo svoju omiljenu riječ. Tek kad su srce napunili zajedno, najslabiji iz razreda prokomentirao: „Pa to je sada naše.“ Ta slika živi u Relkovićevom tekstu—i baš tada postaje jasno da sloga nisu samo „velike riječi“ već svakodnevna sitnica u kojoj se svi malo saviju, pa nitko ne pukne.
Kraj
Nema tu iznenadnog „živjeli su sretno do kraja života“—više je to pelin nego slatki liker. Relković šalje poruku okrenutu budućnosti: pravi je uspjeh tek kad narod prihvati različitost, ugrize se za jezik kad treba i, najvažnije, izvuče pouku iz vlastitih mana.
Vidjet ćete, završetak nije bombastičan. On je vrlo ljudski—poput tihe večeri u Slavoniji kad se, nakon cijelog dana prepirke i rada, svi ipak sjate pod isti krov. Ostaje osjećaj krhke ali stvarne nade. Nakon što zadnja rečenica odjekne, teško je ne osjetiti prstohvat ponosa… i onu tihu želju da budemo mrvicu bolji nego jučer.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite Slavoniju tamo negdje u drugoj polovici 18. stoljeća… Prati vas miris svježe zemlje (ili možda neodlučno blato pod čizmama, ovisno kakav je tko sreće imao s vremenom). Tamo se vrti radnja — nema dalekih egzotičnih mjesta, sve se odvija gdje su oranje, pašnjaci i, naravno, dugi razgovori pod slamom. Relković kao da je na svakom seoskom raskršću, gutajući detalje iz svakodnevnog života svojih Slavonaca.
Vrijeme? Eh, to nije ona povijest s velikim ratovima i perikama. Ovo je razdoblje nakon oslobađanja Slavonije od Osmanlija, dok se ljudi još navikavaju da opet budu svoji na svome. Kalendar pokazuje kasni 18. stoljeće, negdje od 1760-ih do kraja stoljeća; knjižnice su prazan izraz, hrast je svugdje, narod baca poneki pogled u budućnost i pita se — “Kamo sad?”. Sunce se budi nad zaboravljenim selima, a večeri prolaze uz priče i satirične primjedbe koje bi natjerale i najtmurnijeg susjeda na smijeh… ili barem na kolutanje očima.
Relković koristi Slavoniju kao svoje kazalište. On opisuje kako ljudi žive, radi čega se svađaju, na što troše novce i što smatraju pravom složnošću. Svaka scena iz “Satira” zrcali prostor gdje je svakodnevica bila najveća drama—polje, kuća, seoski zbor ili pijaca.
Ako ste ikada tražili trenutak kad je Hrvatska gledala u ogledalo i pokušavala pronaći svoj izraz — e, to je to vrijeme i to je to mjesto. Relkovićevi likovi nisu fiktivni heroji; oni su od krvi i mesa, lako ih zamišljamo kako danas raspravljaju oko stola, svi ponešto pametuju, ali i dalje drže do starog pravila – “Dogovor kuću gradi”.
Kratka crtica za kraj: bez brige, ovdje nema zamagljenih povijesnih termina ni datuma koji bježe iz sjećanja. Sve je izvađeno iz blata, dima ognjišta i onih sitnih ljudskih navada koje su, nekim čudom, preživjele do danas.
Tema i ideja djela
Ako ste ikad prelistali “Satira” i pomislili da je Relković samo neki stari mudrac iz daleke prošlosti—možda ste preskočili ono najbitnije. Ideja ovog djela zapravo udara ravno u stomak tadašnjem društvu. Nije tu bilo mistificiranja ili previše filozofiranja… Čovjek je promatrao svakodnevicu i jasno rekao što ga muči: ljudi su podijeljeni, svatko vuče na svoju stranu, a od zajedničkog posla—ništa.
Zanimljivo, sve to prožeto je toplinom (i pokojim ironičnim ubodom između redova). Gdje god se okrenete, Relković piše o slozi, ne kao nekoj uzvišenoj vrijednosti koja leži u knjigama, nego kao praksi—onoj koja je jako, ali baš jako nedostajala njegovim Slavoncima. Kroz svoje šaljive opaske o ljudskim navikama (“kud koji mili moji”), zapravo progovara o mnogo ozbiljnijoj stvari: bez zajedništva nema ničega, ni napretka, ni prijateljstva, ni hrane na stolu.
Djelo je, ako bismo ga preslikali na današnju stvarnost, poput glasnog društvenog komentara na fejsu—samo s puno više duha i puno manje caps locka. Svatko tko je jednom bio na selu, susreo je barem jednog rođaka iz Relkovićeve zbirke likova. Vinogradar koji radije trača nego ore, domaćica koja iz inata ne da susjedi recept, starac što pametuje mlađima, svi ti ljudi nose mikro-svijet Slavonije.
Relkovićeva “pravila” nisu suhoparna—na svakom koraku ima komadić utjehe, ali i kritike. Dogodi se da autor baci famozni “špot” (poznato slavonsko pogađanje) i pokaže kako je, recimo, svađa oko grunta skoro pa nacionalni sport. Ne srami se iznevjeriti očekivanja i pokazati prstom: vidiš, kad ste složni stignete nešto napraviti, kad niste… pa, tada ste samo likovi iz još jedne slavonske anegdote koja završi—ni po’ luk, ni po’ bijela.
Kad je riječ o glavnoj temi, relkovićevska sloga nije usputna poruka. To je, onako iskreno rečeno, stvar preživljavanja zajednice. Nema tu preuveličavanja—kamen-temeljac je jasan: društvo puca kad nestane povjerenja i poštovanja. I nije to bio apel upućen samo tadašnjim čitateljima—tko se god danas uhvati za ovu knjigu, prepoznat će sličnosti sa susjedovim dvorištem, vlastitim obiteljskim okupljanjem ili vijećanjem pred lokalnim mjesnim odborom.
Pa, ako ste i vi od onih koji povremeno dignu obrvu na “poučnu literaturu”, možda je pravi trenutak da uhvatite Relkovićev rukopis s druge strane—jer tema sloge nikada nije izgubila na težini, ni onda, ni danas.
Analiza likova
Ma tko zapravo stoji iza te tako famozne “sloge” koju Relković toliko gura? U nastavku—tu i tamo ćemo se i nasmijati—bacamo oko na glavne, manje glavne i baš neobične likove iz djela. Jer u ovim redovima, ni jedan slavonski karakter nije papirnata lutka. Svi oni mlate rukama i riječima, žive svoje male ratove, traže dogovor dok se oko njih valja stara slavonska magla.
Glavni likovi
Pravim imenom Matija Antun Relković, uvijek je prisutan iza kulisa, iako ga se zove “Horvat.” No, ovdje nema običnog heroja—glavni lik više zvuči kao stariji susjed s nepresušnim komentarima na sve što se mrda oko njega. Njegova prisutnost konstantno podsjeća na lekciju: živiš li sam, propadaš. Živiš s drugima, možda permanentno živo ideš naprijed!
Zanimljivo, on uopće nije banalan učitelj—više je ciničan komentator. U svakodnevnim dijalozima on propitkuje Slavonce: zašto skaču jedan na drugoga, zašto nitko neće prvi primirje nuditi, što ih guši kad bi mogli dići se zajedno. Kad priča s lokalnim trgovcem ili susjedom, kao da cijelo vrijeme očekuje neki “aha!” trenutak.
Relkovićev Horvat koristi jednostavan, ponekad grubi jezik, ali svaka rečenica ima ubod, baš kao one stare bake kad ti kaže “jesi ti normalan, sinko?” Je li on perfekcionist? Ma ne! Ali kad“sudi” narodu, ne štedi ni sebe—kao da priznaje,“i ja sam grešan, ali ajmo barem pokušati bolje.”
Sporedni likovi
Ovdje igra cijeli orkestar. Nema klasičnih sporednih likova, svi su zapravo ogledala stvarnog društva iz slavonskih sela osamnaestog stoljeća. Prvo skače u oči lik seljaka—pomalo tvrdoglavog, ponekad smiješnog, ali uvijek spremnog za prepirku oko svake sitnice (npr. tko je čiju kravu pustio na tuđu livadu).
Žene? O da, one nose cijelu scenu! Ne prikazuje ih Relković savršenima—neke su pragmatične, neke ogovaraju, druge potiho povlače konce dok muž misli da on vodi riječ. Nije rijetko vidjeti tihe rasprave uz ognjište, gdje jedna rečenica mijenja tijek večeri. Ima i “stranaca”—svećenika, trgovaca, čak ponekog vojaka. Oni često unose nemir, guraju ljude van zone komfora i miješaju lonce: netko ih dočekuje sumnjičavo, drugi s nadom za bolju zaradu (ili možda kakvu mušteriju više).
Nitko nije tu samo da glumi statistu, svaki ima priliku pokazati lice kad krenu kavge oko zemljišta, vina ili starog duga.
Odnosi između likova
Odnosi? Pa to je tek pravi rodeo! Sve započinje s neizgovorenim pravilima u selu (“tvoje je tvoje, al’ i moje znaš kad treba…”)—no ubrzo, svatko svakome baca “kamenčiće pod noge”. Susjedi vole surađivati… ali još više vole natjecanje (čija će žetva biti bolja, tko će prije prodati svinje?).
Među likovima, stalne su sitne zafrkancije i podbadanja, često začinjene ponekom psovkom, ali iza toga ipak stoji onaj neki prigušeni osjećaj zajedništva. Lokalni pop voli se praviti pametan, ali zna i podvući crtu kad svađa prijeti da preraste u pravu kavgu—ljudima ipak treba netko tko može reći “dosta!”
Ironično, što su odnosi napetiji, to je veća šansa da se nešto dobro rodi iz sve te gužve. Primjer? Nakon što se pola sela posvađa zbog jedne košare jabuka (kad je već riječ o jabukama), netko ipak dođe na ideju da zajednički uberu ostatak voća za predstojeću feštu. Relković pokazuje da i kad svi vuku na svoju stranu, ipak povremeno uhvate isti ritam—pogotovo kad se radi o goloj egzistenciji ili se smisli dobar razlog za slavlje.
Sve se svodi na isto—nema jedinstva bez trzavica, nema tradicije bez malo prepucavanja. Ali kad se slože, zidaju ne samo kuće nego i ono nevidljivo “mi” koje Relković toliko žarko priziva.
Stil i jezik djela
Jeste li ikad primijetili kad netko piše kao da usput krčka gulaš u loncu—pa povremeno ubaci i pokoju sočnu riječ koja vas natjera da podignete obrvu? E, baš tako zvuči Relković kad se primi opisa slavonske svakodnevice. Stil? Pomalo starinski, ali nipošto zagušljiv. S vremena na vrijeme, zapjeva poneki stih pa odmah razbije ozbiljnost jednom frazom koja vam ostane u uhu dulje od narodnih mudrolija vaših baka.
Za razliku od današnjih suhoparnih referata koji se vrte po školskim klupama, tekst „Satira“ živi, šušti, pa čak i grize. Jednog trenutka ozbiljan, drugog već opasno blizu da iskoči iz papira i počne zbijati šale s čitateljem. Tko god se sjeća svojih prvih susreta s Relkovićevim humorom, zna kakav šok može biti kad ti kroz staroslavenske riječi servira direktnu poruku o ljudskoj gluposti. Pa nije ni čudo što je Horvatov govor i dalje aktualan—netko kuka kako je narod tvrdoglav, drugi prepoznaju u tekstu susjeda Marka iz dvorišta.
I sad, o jeziku… Relković nije forsirao pomodne izraze. Njegove rečenice jednostavne su, ali ponekad izraste ona stara slavonska složenost iz jednog pasusa, kao savitljiva, ali žilava grana vrbe. U rečenicama često preskoči modernu pravopisnu logiku, izokrene red riječi, kao da želi zadirkivati samog čitatelja. I taman kad pomislite da ste pohvatali sve konce, on vas izbaci iz ravnoteže i — hop! — prebaci na dijalekt. Što bi rekli u Županji, zna znerediti pisac kad mu se prohtije.
A gdje se još može uhvatiti Relkovićeva domišljatost? Kad zagrebete ispod površine tih njegovih „satira“, osjetite miris dima, okus rakije, žamor nedjeljnog sajma iz prošloga stoljeća. Ponekad, dok listate, pojavi se i ona tipično hrvatska gorčina prema vlastitim manama, umotana u ironiju. Kao da kroz reljefne riječi šeta neki robo-didaktičar starih vremena, a iz knjige iskaču živopisne uvrede i pohvale, nema lažne učtivosti. Ništa od toga nije slučajno—Relković piše iz inata, s poznavanjem ljudi i navika, ponekad izruguje, ponekad uzdiže.
Možda je najvažnije što jezik u ovom djelu nije samo sredstvo, nego i lik za sebe. Ponekad grlat, ponekad zgužvan i surov, ali uvijek s natruhama one slavonske vedrine i tvrdoglave upornosti. Upravo zato, tko god pročita nekoliko stranica, lako zaboravi na pravila i uroni u zvuk i ritam prave narodne priče—i na kraju se može dogoditi da sami, makar i nehotice, preuzmete neku od tih starih, prkosnih Relkovićevih izjava u svaki dan. Pa tko još nije barem jednom ponovio: „Zajedno se lakše gura“ — iako je vrijeme prošlo, zvuk jezika iz „Horvatove sloge i zjedinjenja“ zadržao je onaj, kako bi naši rekli, pravi, pitki „štimung“.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ako ste ikada sjeli na usijanu slavonsku klupu i uhvatili se kako slušate starije dok mudruju o slozi, odmah ćete prepoznati Relkovićevu oštrinu. Autor ne okoliša — vidi slabosti vlastitog naroda i piše o njima baš onako kako jesu. Zamislite današnje komentare na društvenim mrežama, ali s perom iz 18. stoljeća. U toj jednostavnosti krije se najjača točka “Satira iliti divjeg čovika”: gotovo svaka misao još priziva reakciju, često smijeh, ponekad i lagani sram.
Osim što čitatelja stavlja pred ogledalo, Relković je opipljivo domaći. Jezik? Taman između dalmatinskog prkosa i slavonske duše. Rečenica po rečenica, on cijepa svakodnevicu na sitno. Nije pretenciozan — ni kad grmi po lošim navikama ni kad ponosno razvija zastavu zajedništva.
Najzanimljivije, ništa ovdje nije crno-bijelo. Likovi “Horvatove sloge” mogu biti susjed kojeg znate odmalena, ili rođak koji se na svakoj svadbi zdušno bori dokazati da je u pravu. Ima trenutaka kad bi čitatelj najradije preskočio neki neugodan redak, ali ubrzo zapravo shvati: bez te nesavršenosti priča ne bi imala okus stvarnog sela.
Kad bi postojala nagrada za srdačnost i autentičnost, Relković bi stao na postolje. Jer tko drugi iz 1700-ih uspije raspravljati o sviđanjima, inatima i narodnom identitetu, a pritom zadržati čitatelja kao najboljeg prijatelja za stolom? Upravo u tome leži čar — zjedinjenje i sloga postaju životni moto, a knjiga alat za razgovor generacija.
Na kraju, osjeti se kako ovaj klasik nije ostario. Dialogi, stilske bravure i lagana ironija zvuče poznato — gotovo kao da Relković danas šeće Facebookom, komentira status rodbine i navija za večernji mir u selu. Ako mu išta nedostaje, to je što mu nitko nije u komentare ostavio lajk.