Malo je djela koja tako snažno oslikavaju duh jednog vremena kao što to čini roman “U registraturi”. Ova priča, prepuna životnih prekretnica i unutarnjih borbi, već desetljećima intrigira čitatelje svih generacija.
Roman “U registraturi” prikazuje život Ivana Kovača, mladog seljaka koji pokušava pronaći svoje mjesto između seoskog podrijetla i gradskog života, suočavajući se s ljubavlju, iskušenjima i vlastitim slabostima.
Za one koji žele razumjeti što ovu priču čini bezvremenskom, dovoljno je zaroniti u njezine ključne trenutke i likove.
Uvod u lektiru i autora
A sad – tko zapravo stoji iza “U registraturi”? Priča je uvijek bila uzbudljivija kad znaš nešto o samom piscu, zar ne? Nema straha, ovaj roman skriva itekako zanimljivu osobu u pozadini… i povijest koja miriše na tintu, stara pisma i one već izgužvane bilježnice iz vremena kad pametni mobiteli nisu ni postojali na radaru.
Autor
Ante Kovačić. Ime zvuči poznato? Dobro, možda ste ga zaboravili iz lektire, ali lik je bio sve samo ne dosadan. Rođen sredinom ljeta (6. lipnja 1854.) u selu Trebarjevo Desno – da, ime zvuči kao naslov TV kviza – Kovačić nikad nije bježao od kontroverzi. Radio je kao odvjetnik. Znao je s perom biti oštar kao britva. Imao je tu, recimo, “slobodnu vezu” s vlastima carstva i često ih je, umjesto komplimenta, častio kritikama. Prijatelji su ga poznavali kao nabrijanog idealista, a neprijatelji – pa, imali su što reći, uvjerite se kod komentara na društvenim mrežama 19. stoljeća: satiričnim časopisima.
Njegova privatna priča nije bila holivudski bajkovita. Kovačiću su život, financije i zdravlje znao okrenuti leđa kao što mi danas gasimo lošu seriju. Iza njega su ostale dvije stvari – originalan rukopis i osjećaj da je bol „odlaska iz seoskih okvira“ stvaran, gotovo opipljiv. Uz sve to, njegov “U registraturi” i dan danas ima reputaciju kulturnog rizničara društvenih lomova.
Žanr i književna vrsta
E, sad, je li “U registraturi” roman ili nešto sasvim deseto? Nije fejk dokumentarac, ne brinite, iako živa povijest brizi kroz svako poglavlje. Ukratko – društveni roman, s elementima realizma, ali i daškom romantizma… onako, kao kad vam baka umiješa malo narodne mudrosti u suvremenu zabavu. Tipična epika? Više kao film na dvije vremenske trake: selo vs. grad.
Neki su profesori znali reći da Kovačićevo pisanje ima onaj miris stare škole: realističan prikaz likova, brige običnih ljudi i prstohvat satire na račun vlasti, crkve i gradske elite. Roman se, baš kao i dobra crna kava, pije u gutljajima – scena po scena. Narodni običaji, pogotovo kontrasti između zagorskih sela i zajednice već tada prpošnog Zagreba, izlaze na površinu kao baloni u mineralnoj vodi.
Još jedna fora: roman često ima tu “unutarnju temperaturu” – psihološko vrenje likova. Dok Ivan drži glavu u oblacima (ali noge u blatu), svaki redak šapće isto pitanje: Gdje zapravo pripadam? Dakle, nije ovo puko dokumentiranje, nego pravi, sočni psihološki roller-coaster. Ako te veseli urbanistička drama s daškom lokalnog kolorizma, ovo štivo je festivalski izbor.
Kratki sadržaj
Neki prijatelji su skloni reći “U registraturi – to je onaj roman o papirologiji?” Ali ne. Ovdje nema dosadnih polica s registratorima. Čeka vas prilično uzbudljiva vožnja kroz Ivanovu životnu krivulju – ponekad to djeluje kao stari domaći film kojeg si gledao nedjeljom popodne, ali, priznaj, uvijek si želio saznati je li bilo što bolje na drugom programu.
Uvod
Zamislite mladog Ivana Kovača, poštenog seoskog mladića, čija su slaba točka dvije opasne stvari: – vlastiti karakter i briljantna Matilda. Da… baš ona Matilda koja svima iz susjedstva ostaje u sjećanju puno dulje nego popodnevna oluja. Ivan ima šanse postati uzoran činovnik i, recimo to ovako, mama bi bila ponosna. Ipak, povremene nalete na “bolji život” u Zagrebu kvare miješane poruke iz rodnog sela, a Ivanova početna naivnost tu izgleda kao minus na bankovnom računu. U pozadini zuji zvuk državne uprave, malo vježbanja s krinkom “papirologije” (nešto kao današnji birokratski MMA), i povremeni osjećaj da, bez obzira na državni posao, ništa nema “platiti na rate”.
Zaplet
Prava drama počinje kad se Ivan nađe zapleten između dva svijeta. Selo ga povlači natrag — do te mjere da kava s mamom zvuči kao spa-day, dok ga Zagreb mami šarenim obećanjima i dramama na razini Netflix serije s domaćom kemijom i “dizajnerskim” studentima prava.
Matilda se pojavljuje sa stilom, s onim pogledom zbog kojeg ljudi mijenjaju svoje planove za vikend. Ivana muči pitanje pripadnosti: stalno je na vratima između sređenog činovničkog života i nostalgičnog sela. Usput pada u društvo koje postaje sve sumnjivije – ako su vaši prijatelji dobri glumci, to nikad ne znači ništa dobro. Glasine, ljubavne avanture, par iznenadnih obrata (nećeš vjerovati tko se nalazi na zabavi…), a svaki pokušaj da izađe čitav iz svega čini se kao da pokušavaš izroniti iz bazena u odijelu i kravati. Svaka nova stranica – nova glavobolja.
Rasplet
Da ne odajem baš sve sočne detalje, Ivan u nekoj fazi doslovce zapinje u spirali nesporazuma, stare zamjerke iz sela ponovo izbijaju kad najmanje trebaš, a Matilda… Nikad nije stvarno “van slike”. Jedan neočekivani preokret tjera ga da konačno stane i pogleda se u ogledalo (onaj trenutak kad shvatiš da si popio kavu “za stres”…a zatim još dvije).
U ovom dijelu romana vruće lekcije iz prošlosti udaraju jače od ljetnog tuša. Stari prijatelji postaju stranci, a povratak kući nije više onaj idilični povratak s kartonskom kutijom punom domaćih keksa. Kovačić vješto baca junaka na rub. Dobivaš osjećaj da bi mu sada i sama Matilda poželjela sreću… a možda i pokoju terapeutsku seansu.
Kraj
Ako ste mislili da će Ivan završiti kao običan činovnik na dnu ladice – vrijeme je da preispitate svoje tipične hrvatske pretpostavke. Završni čin podsjeća pomalo na one stare domaće serije koje su znale nabiti knedlu u grlu i ostatak čipsa u dlanu. Likovi skidaju maske. Neki odnosi pucaju glasnije nego petarde za Novu godinu.
Ivanovo sazrijevanje ne dolazi preko noći – nema instant rješenja, bez “magic wand” efekta. Odluke koje je donosio pod pritiskom sada nose posljedice, a osjećaj krivnje, nostalgije, ali i nekog neobičnog olakšanja, ostaje visiti na zadnjim stranicama. Netko bi rekao – kako je ovo sve završilo, nije baš za Instagram story, ali za čitati… svakako je. Ako ste ikad, makar na trenutak, osjetili da ne pripadate ni selu ni gradu, Ivan Kovač je vaš (anti)junak, makar ga u registraturi nikad ne pronašli.
Mjesto i vrijeme radnje
Ako sumnjate gdje je sve to s Ivanom krenulo nizbrdo, zamislite stari hrvatski krajolik oko Siska i Zagreba, negdje krajem 19. stoljeća. Za one koji nisu baš vjerni prijatelji zemljopisa, to su ona mjesta gdje šljive rađaju uz blatne putove, a seljaci i gradski činovnici ne pričaju istim jezikom ni kad sjede za istim stolom.
Priča “U registraturi” događa se u dva izrazito kontrastna svijeta—u idiličnim selima i tadašnjem užurbanom Zagrebu. Prvi krajolik miriši na svježe pokošenu travu i kišnu zemlju, drugi škripi papirom po stolovima i administrativnim vratima. Ivanovo rodno selo oduzima dah mirnoćom, ali mu stalno nešto fali, kao kad piješ kavu bez šećera. S druge strane, Zagreb kraja 19. stoljeća ne spava ni kad svi zijevaju—grad raste, prometne fiakere prate pričljive susjede, a činovnici sanjare o unapređenju dok izbjegavaju šefovski pogled.
Vrijeme radnje nije baš fiksno na jednom datumu, ali osjećaj tog “fin-de-siècle” (kraj stoljeća, ako pitate frenda iz Francuske), puše iz svake rečenice. Industrija tutnji u pozadini, a društvo još uvijek brani stare običaje, kao tvrdoglavi stric koji na svadbi odbija igrati kolo uz narodnjake.
Kad Ivan putuje iz sela prema Zagrebu, mijenja se sve—od mirisa zraka do boje blatnih čizama. Ljeti na selu odzvanja žamor kosaca i žubor Save, dok je zima stroga, snježna i tiha, gotovo meditativna. Zagreb, barem onaj Ivanov službenički, djeluje hladno, pod strogim pogledom sistema i kolega koji uvijek znaju koliko tko kasni na posao.
Zanimljivo, Kovačić nije preuveličavao ni selo ni grad; prikazao ih je onakvima kakvi stvarno jesu. Selo je katkad sklisko, napeto, i bez iluzija, dok grad nudi materijalne prilike, ali guši iskrenost. Vrijeme, čini se, stoji i ubrzava istovremeno—ovisi gdje Ivan trenutno luta: između snova o Matildi i papirologije u zagušljivoj registraturi.
Tko god da je hodao Siskom ili Zagrebačkom obalom krajem 19. stoljeća ili barem proveo sunčanu nedjelju na livadi, shvatit će zašto toliko likova ovog romana vječito stoji na raskrižju. Mjesto i vrijeme radnje nisu tek kulise—oni stvarno guraju Ivana naprijed, ali i stalno podsjećaju koliko ga prošlost može povući nazad.
Tema i ideja djela
A sad… pitanje za milijun kuna: što je zapravo “U registraturi”? Ako ste nekad sjeli u gradski tramvaj između Glavnog kolodvora i Trga (ili sjeli u birtiju uz Sava, pa se natko požalio na birokraciju), lako vam je jasno zašto je ova priča živa i danas. Djeluje skoro kao priručnik za preživljavanje između dva svijeta—onog blatnjavog, ljudskog sela i onog visokoparnog, ponekad hladnog grada.
Ali nema tu sapunice (ipak je Kovačić bio odvjetnik, ne scenarist). Sve se vrti oko traženja mjesta pod suncem, a traži ga Ivan Kovač—čovjek kojeg bi lako mogli sresti na tržnici ili u redu kod bilježnika. Ivan luta između običaja svog rodnog sela i zavodljivosti gradskoga života. Neki bi rekli da si je zakuhao sam, ali nije li to i danas čest slučaj? Svatko tko je ikad gledao iz vlaka kroz prozor ili pokušavao pohvatati konce novih pravila zna o čemu je riječ…
Povrh svega, tema nije tek ljubavni jadi ili klasna podjela… Ovo je roman o stalnom osjećaju privremene lozinke—jednako ste svoji i niste nigdje. Ivan se bori s istim stvarima s kojima su se naši djedovi borili kad su prelazili iz sela u grad. Što nam ostaje kad se mijenja ono što nas definira—ime, zanimanje, čak i isprava o rođenju? Usput, jeste li znali da lik Matilde nije samo fatalna žena, nego često i simbol izgubljenih nada, propuštenih šansi, tihe tuge koja se skriva iza fasade svakodnevice?
Možda najjače od svega, Kovačić pokazuje kako običan život, onaj neproslavljeni, postaje izvor najvećih pitanja i malih revolucija. Kad upadnete u kancelarijsku zamku, kad odete na selo a osjećate se kao da ste na drugom planetu—e, tu se roman zalijepi za vas. Nema tu velikih parola, ali ima puno tihih trenutaka kad cijeli svijet stane u jedno uzdah i pogled preko starog, rasklimanog mosta.
Analiza likova
Niste sigurno zaboravili onaj osjećaj kad se kroz prozore seoske škole širio miris friško premazanih ploča, a učitelj je glasno iščitavao što je tko napravio dobro ili, češće – loše. Likovi iz „U registraturi” odmah prizovu sličan osjećaj nelagode, ali i znatiželje. Kovačić ovdje ne štedi nikoga: likovi su mahom živi, nesavršeni, ponekad hladni kao zagrebačka magla.
Glavni likovi
Ivan Kovač – e, tko još ne zna tko je ovaj tip? Ivan je klasik među književnim junacima (i antijunacima) – sanjar s blatom na čizmi i torbom punom sjete. On nije superheroj, ali uvijek pokušava napraviti što misli da je ispravno, makar zbog toga završio među papirima u dosadnoj registraturi ili propao zbog ljubavi koja miriše na nevolju.
Onda ulijeće Matilda. Ona je daleko od tipične pasivne ljepotice. Da ju sretnete na špici, vjerojatno bi vas gledala ravno u oči i pitala čime se zapravo mislite baviti u životu. Djeluje tajanstveno, baš onako kao što bi produkcija HBO-a danas tražila za ulogu femme fatale – s puno skrivenih slojeva i nesigurnosti iza samopouzdanja.
Još jedan lik, gotovo neizbježno u pozadini, je Ivanova majka – svaka obiteljska priča ima nekoga tko vuče sve konce iza scene. Ona, zapravo, drži cijeli psihološki svijet romana u ravnoteži. Njezina požrtvovnost i patnja daju dublje nijanse svim Ivanovim postupcima. Nije baš da će vam dati savjet koji ćete odmah citirati, ali ćete ga prepoznati kad idući put zagrizete prepečenac pa se sjetite domaćeg kruha.
Sporedni likovi
Sporedni likovi kod Kovačića nisu figurice na šahovskoj ploči. Prvi susjed, škrti gazda, lik poput Sile iz susjedstva ili dugačak popis sitnih državnih činovnika… Zvuči poznato? Oni određuju atmosferu mjesta. Sjetite se kako susjed Jure uvijek pazi tko sve dolazi na okućnicu ili kako lokalni katastarski službenik može biti izvor svih nesporazuma. Takvi likovi su toliko živi da, kad ih jednom upoznate, počnete prepoznavati njihove dvojnike na svakom koraku stvarnog života.
Još je tu i zagonetni Gospodičić kojeg je nemoguće svrstati samo u dobru ili lošu stranu – uvijek skriven iza brčića, na pola puta između prijatelja i rivala. Stariji lokalci, mudre bake i brbljave susjede miks su glasina, povijesnih referenci i tračeva; bez takvih scena ni jedna hrvatska saga nije potpuna.
Svi ti likovi pomiču granice Ivanove svakodnevice. Nema šanse da je njegov život mogao ostati jednostavan – previše je buke, podmetanja i „dobronamjernih” savjeta. Svaki lik, bez obzira na broj rečenica, ima barem jedan trenutak kada vas iznenadi i podsjeti zašto je Kovačić roman smjestio upravo ovdje, među takve ljude.
Odnosi između likova
E sad, odnosi su u „U registraturi” više nalik na igru skrivača nego na klasične ljubavne trokute. Ivan i Matilda nisu običan par – svaki njihov susret je mješavina nerealiziranih snova i povrijeđenih osjećaja. Kad Ivan pokušava biti ono što Matilda očekuje, gubi trag vlastite autentičnosti, a ona se povlači baš kad je njemu najpotrebnija. Tako da, kad na mladoženjin govor dođe red, u ovoj priči svi gledaju u pod ili kroz prozor.
Ivan i majka? To nije samo priča o odanosti i požrtvovnosti, nego puno suptilnije borbe između starih vrijednosti i novog svijeta. Koliko god Ivan bježao od seoske rutine, majčina sjena ga prati – često ga podsjeća da ni Zagreb, sa svim tim registrima, ne nudi sklonište od vlastitih korijena.
Sekundarni likovi redovito testiraju Ivanove granice izdržljivosti. Neprijatelji mu podmeću noge onako kako to zna samo dobar „prijatelj” iz susjedne kancelarije – malo ogovaranja, pokoji zajedljivi komentar i dovoljna doza ljubomore da mu pokvari dan. Svaka interakcija vuče konce sudbine. Tko baš uživa kad shvati da ne može nikog potpuno zadovoljiti, ali ni pustiti iz života?
Nema crno-bijelih rješenja – svaka veza ima svoju sjenu i svaki odnos nosi trag prošlih odluka. A kad Kovačić to zapakira u nekoliko brzih dijaloga, često ste na rubu između smijeha i osjećaja gorčine… Kao da ste na family reunionu gdje se svi znaju, ali nitko ne želi baš sve reći naglas.
Stil i jezik djela
Ako bi netko prvi put otvorio “U registraturi”, mogao bi pomisliti — ovo nije baš lagano štivo za plažu uz koktel. Ante Kovačić piše kao da mu je jezik dva koraka ispred pera, a pero nikad ne stigne uhvatiti sve te bogate, sočne rečenice. Ponekad ćete naići na arhaične izraze koji danas zvuče gotovo egzotično — “blesimetar”, “nadničar” i slični izrazi koji bi mnogima izmamili podignutu obrvu (ili barem potrebu za Google prevoditeljem). No, to je dio šarma, zar ne?
Baš taj osebujni stil čini roman toliko živim. Kovačić koristi kombinaciju narodnog govora i urbanih fraza, slaže rečenice kao što kuhar slaže složenu večeru — pomalo detaljno, često s dozom ironije ili britkog humora. U priči ćete primijetiti dijaloge koji doslovno oživljavaju likove, kao kad Ivan vodi podužu raspravu s majkom ili Matilda izgovara rečenicu koja odzvanja još pet stranica kasnije. Netko tko je odrastao na knjigama tipa Harryja Pottera ovdje bi mogao naletjeti na pokoji jezični sudoku, ali osjećaj kad “prokljuvite” značenje je kao kad prvi put riješite Rubikovu kocku — ponos plus čuđenje.
Što je posebno zanimljivo, Kovačić se ne libi satiri — zna on dobro kako ubaciti komentar na tadašnju vlast ili društvene običaje pa taman kad pomislite da je atmosfera postala previše mučna, naiđe rečenica koja vas natjera na smijeh. Primijetit ćete i neku dozu teatralnosti; svaki dijalog zvuči pomalo kao replika iz stare dramske serije Hrvatske radiotelevizije, s onim klasičnim “A, sinko moj…” momentima. Nema šupljih rečenica, sve ima svrhu — ili otkriti novu osobinu lika ili ošamariti društveni stereotip.
Zvukovi sela, mirisi gradskih haustora, buka administracije — sve to Kovačić prenosi kroz birane riječi, nekad sporo, nekad u galopu, ali uvijek slikovito. Ako je netko prije čitao Marulića ili Matoša, zna što očekivati: užaren, bogat, ponekad i namjerno težak jezik. Ne boji se Kovačić poigrati s ironijom, kontrastima ili čak pomalo starinskom sentimentalnošću. Ako vas zanima kako je zvučala Hrvatska s kraja 19. stoljeća, nema boljeg vodiča.
Doduše, nemojte očekivati ravnomjeran ritam. Stil skače — od naracije koja ponekad nalikuje kronici, do lirsko-sjetnih opisa prirode, pa sve do brzopoteznih dijaloga gdje svaka riječ ima težinu. Ova mješavina nije slučajna: Kovačić kroz jezik priča dvostruku priču — onu o Ivanu i onu o vremenu iz kojeg dolazi.
A ako ste ikad zapeli na jeziku iz stare lektire, evo male utjehe — svi smo barem jednom u registraturi života izgubili put, pokušavajući dokučiti što je točno autor htio reći. Ali, baš zato to djelo ostaje nezaboravno.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Priznajmo odmah—tko još nije čuo za “U registraturi”? Čak i oni koji bježe od školske lektire kao vrag od tamjana, barem su jednom naletjeli na ime Ante Kovačića u nekoj anegdoti iz osnovne škole. A kad kreneš stvarno čitati… e onda stvari postaju zanimljive. Roman od početka osvaja nekom sirovom iskrenošću—Ivan Kovač nije nikakav superjunak, već “onaj lik” iz susjedstva koji znaš da će se zaplesti čim kroči iz dvorišta.
Najveći šok? Koliko je ovo staro djelo ostalo svježe. Zvuči nevjerojatno, ali umor od birokracije, žongliranje s identitetima, nespretna ljubav—ma, kao da se radi o današnjim problemima. Kovačić na momente piše grubo, no onda izvuče ono jednu rečenicu zbog koje ti zastane pogled i pitaš se: je li nama ikad išta puno drugačije? Upravo te sitnice tjeraju čitatelja da zgubi pojam o vremenu i uživi se koliko je gotovo neugodno.
Naravno, ima tu i frustracija—nije svaki lik drag, nisu svi dijalozi čisti “biseri”, a poneki opis zna potrajati dulje nego što bi današnji maratonac izdržao bez vode. Ali nema muljanja: usred “malih ljudi” i njihove borbe, Kovačić piše sa srcem. Najbolje to pogađa kad Ivan, usred svojih brljavština, zastane i osjeti onaj grč u trbuhu—poznato, zar ne?
Posebno zabavan detalj pojavljuje se kad Ivan dolazi u Zagreb—onoliko detalja koliko ih Kovačić nabaca, rijetko se viđa; kao da prolaziš uz njega Kalemegdanom, pardon, Jelačić placom, gledajući koga poznaješ. Ljubavna priča? Druga drama sama za sebe! Matilda ima više slojeva od lisnatog tijesta; svaki novi susret skriva malo više tuge, ali nitko nije imun na taj “štimung”.
Možda je najsnažniji dojam upravo osjećaj da svaka rečenica nosi težinu vremena—one atmosfere južnog, teškog sela zamijenjene nestrpljivom užurbanošću urbanih ureda. Čitatelj nema izbora nego razviti neku čudnu empatiju prema Ivanu i njegovim pokucajima na pogrešna vrata. Ne ostavlja ravnodušnima—ili grizeš usne zbog nepravde ili sam sebe uhvatiš u razmišljanju: “A što bih ja na njegovom mjestu?”
Jedino što možda bude svima trn u oku—di je kraj tom traženju? Nekad biste poželjeli uzeti Ivana za rame, protresti ga i reći: “Ajde, smiri se,” a zatim shvatite da se ne borite samo s njim, nego i sa sobom, tijekom svake stranice.
Pamti se taj osjećaj nesigurnosti, kiše kroz prozor i zvuka papira pod prstima. U registraturi—više od romana, bliže ogledalu koje postavite pred sebe, pa čekate što će vam uzvratiti.