Kad se klasična drama susretne s dalmatinskim selom, nastaje priča koja razotkriva više od pukog sukoba tradicije i modernosti. Predstava “Hamlet u selu Mrduša Donja” nudi jedinstvenu satiru, stavljajući poznate Shakespeareove motive u okruženje malog mjesta, gdje svaka odluka odjekuje kroz cijelu zajednicu.
Predstava “Hamlet u selu Mrduša Donja” prati seosku zajednicu koja, suočena s inscenacijom slavne tragedije, otkriva vlastite slabosti, sukobe i dvostruka mjerila, stvarajući duhovit, ali i kritičan prikaz društva i ljudske naravi.
Ova priča otvara vrata u svijet gdje humor i ironija postaju moćni alati za razumijevanje dubljih istina o ljudima i njihovim odnosima.
Uvod u lektiru i autora
Nema te školske lektire na ovim prostorima koja izaziva toliko smijeha uz pokoje prevrtanje očima kao “Hamlet u selu Mrduša Donja”. S razlogom—već kod prvih replika dobijete osjećaj da ste upali na mjesni odbor negdje na rubu Dalmacije, ali vas s druge strane žulja ona britka, šekspirovska ironija.
Autor
Iza cijele ove predstave krije se Ivo Brešan, rođeni Šibenčanin (1936–2017), koji, gle čuda, nije volio previše filozofirati. Ljudi kažu—on i njegov sin Vinko znali su “skuhati” satiru baš po domaće, prepoznatljivo, da se svatko može nasmijati, ali i – ako treba – zamisliti. Brešan je bio profesor i književnik; više je volio pričati priče bliske našem mentalitetu nego pisati kilometarske eseje. Ako pitate nekog iz Dalmacije, reći će vam da im je Brešan, kako bi rekli Englezi, “hit close to home”: njegovi likovi mirišu na prošlu Jugoslaviju, a humorom okreće klasike naglavačke kao staru pitaru na bakinom kredencu.
Bez pretjerivanja, uspio je “Hamleta” pretvoriti u seosku igru moći, jer, realno, tko u selu nije barem jednom bio na žiriranju za domara ili “uređivanju” lokalne vlasti? Takvi motivi, plus opušten dalmatinski duh, ostaju zaštitni znak svakog Brešanovog komada, pa i ove — iz 1971. godine, jer da, ni tada nisu svi mislili isto, ni pristajali šutjeti pred autoritetom.
Žanr i književna vrsta
Ako kukate kad čujete riječ “satira”, zaboravite na školske definicije. “Hamlet u selu Mrduša Donja” je… pa, satira do kostiju. Nije to dosadno moraliziranje, već prava komedija zabune, gdje ozbiljni Hamlet postaje okosnica kroz koju Brešan ismijava sve: lokalne “moćnike”, političke govornike iz ‘70-ih, čak i gledatelja u zadnjem redu.
Djelo pripada dramskoj vrsti, ali ovdje zbilja dobijete onaj poznat osjećaj “gledam susjede kako love kokoši, a netko sve to snima za TV zabavu”. Od glumaca traži karikirane likove, s lokalizmima i dijalektom – pa ako se pitate zašto pola predstave razumijete napola, sjetite se dalmatinske rodice koja sve prevodi na svoj “miks štokavskog i torlačkog”.
Naravno, ispod šaljive površine leži kritika: bez puno ustručavanja secira hijerarhije, lažnu moralnost, pa i kolektivno sljepilo kad se u selu uvodi red “odozgora”. Ako ste se bar jednom nasmijali na račun mjesta iz kojeg dolazite – bit ćete kao doma s ovom dramom. Važno: ovo nije obična komedija. Sve što se događa ima svoju težinu, ali i onu “domaću” lakoću, kao kad baka kaže “ne budi lud k’o Hamlet”.
A ako vas ne uvjeri prvi čin, pogledajte scenu kad se lokalci natječu tko će bolje “odglumiti duh” – to je, za mnoge, antologijski moment našeg kazališta.
Kratki sadržaj
Možda ste već čuli – u selu Mrduša Donja ni Shakespeare ne prolazi bez urnebesa. Ova predstava, smještena u dalmatinsku zabit s mirisom dima iz peći i zvukovima starih vrata što škripe, pretvara “Hamleta” u sasvim lokalni spektakl. Sad kad znate gdje ste, krenimo redom…
Uvod
Priča počinje tako što se na mrduškoj društvenoj sceni osjeti da se nešto sprema — ali ne, nije riječ o karnevalu ili novoj rakiji. Ravnatelj škole, uvijek nervozan oko partijskih direktiva, saziva selo jer – zamislite ironije – treba izvesti “Hamleta”. Politička klima, poznata po sitnim spletkama u svakoj birtiji, odmah se umiješa.
Ljudi? Pa oni cijelu stvar prvo doživljavaju kao zagonetku s vrha (zašto bi seljak brinuo o danskom princu?). No, čim shvate da to donosi bodove kod vlasti, svi postaju kazališni entuzijasti. Predlozi tko glumi što sanjaju se po kućama, a lokalni moćnici gledaju koga staviti na scenu da bi nešto izvukli za sebe.
Zaplet
Selo, naravno, ima svoje metode. Generalna proba više liči na obiteljski ručak uz loše podijeljeno pečenje nego na Shakespeareovu premijeru. Svatko pretendira na glavnu riječ – predsjednik mjesne zajednice kao lokalni Claudius, vodeći učitelj kao Hamlet, dok drugi vrebaju priliku za sitnu osvetu ili makar krišku pršuta viška na probi.
Sve postaje još zabavnije kad dijalekti zamijene originalni tekst. Zamislite Hamletovo “biti ili ne biti” kroz prizmu mrduških mudrosti, nešto poput: “Oću li il’ neću, mater ga bila.” Svaka proba, nova komedija – netko se sjeti pokojnog susjeda pa rasprava skrene s danskog dvora na problem otkupa mlijeka.
Pojačajte napetost: politički povjerenici očekuju pothvat koji će podići selo na mapu, a svi igrači igraju dvostruku igru. Nije im mrzak ni pozdrav iz Beograda, ali prvi su za baćinsku rakiju iza pozornice.
Rasplet
Premijera? Kaos. Svatko zaboravi tekst osim bake koja glumi duh Hamleta, samo zato što ponavlja priče o pokojnom mužu svakog Uskrsa. Glavni likovi odlaze u improvizacije, kad se odjednom političko pitanje s proba prelijeva u stvarni život – tko treba biti glavni, tko će pokupiti pohvale odozgo.
Općinski predsjednik, sretan zbog svoje uloge, koristi priliku da javno riješi neke stare račune. Priprudni humor sabija tenzije – umjesto Shakespeareove tragedije dobivamo mrduški kabaret.
Članovi žirija iz grada sjede zbunjeni – očekivali su ozbiljnu adaptaciju, a dobili su stand-up večer na dalmatinski pogon. Publika pršti od smijeha, ali nigdje one duboke tragedije, makar se Hamlet uporno trudi zavapiti za pravdom.
Kraj
I evo ga – završni čin. Predstava završava spontanim pljeskom, i svi ustaju kao nakon dobre svadbe. Ravnatelj škole presretan: nitko nije pao s pozornice, a predsjednik mjesne zajednice spreman je za pohvalu vlastima.
Što ostaje? Selo se vraća svom ritmu, proba i premijera postaju lokalni mit, a susjedi idu prepričavati dogodovštine s probe više nego samu radnju “Hamleta”. Iako nitko ne bi mogao prepričati točan tijek originalne tragedije, svi znaju tko je u selu postao novi “kralj” – barem dok ne dođe nova partijska naredba.
Cijela predstava, baš kao stara konoba nakon fešte, nosi stanoviti miris satire koji se ne zaboravlja, neki bi rekli, dok ne padne nova generacija Hamleta u Mrduši Donjoj…
Mjesto i vrijeme radnje
Zaboravite elegantne dvorce danskog princa—ovaj „Hamlet“ nema ništa od kraljevskog sjaja. Selo Mrduša Donja smješteno je negdje na dalmatinskoj vjetrometini, između kamenjara i pokoje smokve, gdje grintoze završavaju na vašaru, a najglasniji je uvijek netko iz zadnje klupe mjesne škole.
Radnja – ili bolje rečeno, zbrka – vrti se oko seoskog doma i improvizirane pozornice u školskoj učionici, gdje miris krede i zalutale travke ne prestaje ni kad Hamlet izusti prvu rečenicu. Mrduša Donja živi punim plućima onih nekoliko dana, kad cijelo selo bruji o generalnoj probi. Ne tražite ovdje dvorce; ovdje se politika vodi povišenim glasom uz rakiju i krvavice, a tragedija osvane kao protokolarni smijeh uz zidić škole.
Vrijeme? O, to je najzabavniji dio—radnja diše sedamdesetima, na prijelazu između mrkog socijalizma i lokalnog „dogovora u četiri oka“. Svi pokušavaju biti nešto više od običnog susjeda, dokle netko ne počne prenemagati ulogu Hamleta. Cijela atmosfera je protkana lokalnim događajima; netko kasni sa stadiona, drugi upada na probu ravno iz trafike, a neki nisu sigurni je li danas subota ili izbori.
Iščitava se tu povijest, ali i vječna sadašnjost, jer tko još nije doživio onu kolektivnu nervozu prije premijere ili osjećaj da je svaka proba – generalna? Ovdje Shakespeare ne živi samo kroz riječi na papiru, već i kroz svakodnevicu u prodavnici, školskoj kuhinji i ispod starog bora na igralištu.
Kratko? Predstava uzima par dana iz života sela, ali podsjeti svakoga da—gdje god da ste—dramatski trenutci čekaju iza svakog seoskog ugla… i često završe s rakijom, a ne monologom.
Tema i ideja djela
Nema šanse da čovjek gleda “Hamleta u selu Mrduša Donja” i ne pomisli — e, ovo je baš ogoljeno lice našeg, domaćeg mentaliteta. Jer nije tu samo u pitanju starinska Shakespearova drama s puno mahanja sabljama i uspona tragičnih monologa, nego jedan razotkriven balkanski teatar, s likovima koji govore “kao moj barba Ante kad mu nestane vina u podrumu”. Čovjek stekne osjećaj kao da sjedi u lokalnom kafiću i promatra kako netko, dok mota cigaretu, smišlja novi način da nadmudri susjeda.
Glavna tema ovoga komada? Da, to je – klasika nad klasikama – suočavanje s licemjerjem i sitnim ljudskim interesima. Baš suprotno od onog pravog dvorca iz Shakespearea, ovdje imamo školsku učionicu i mještane koji, umjesto da raspravljaju o biti života ili smrti, više brinu hoće li im uloga donijeti kakvu povlasticu kod predsjednika mjesne zajednice. (Ko nije bar jednom “odglumio” nešto pred šefom – nek’ digne ruku!)
No, najzabavnije je što se u “Hamletu iz Mrduše Donje” dublje poigrava s idejom — što to znači biti pošten, ili još više, hrabar? Likovi stalno prebacuju odgovornost, uvijek se netko pravi važan, sve podsjeća na političku igru “tko će kome smjestiti”. Savršeno pogođeni dijalozi, u kojima svakodnevni govor zamjenjuje klasični stih, pokazuje kako se velika pitanja života, pravde i istine sužavaju na ponekad tragikomične prepirke oko “tko će dobiti veći komad pite na kraju”.
Brešan je tu bio pravo lukav. Koristio je satiru da bi raskrinkao društvenu klimu 70-ih, ali — ruku na srce — tko ne vidi sličnosti i danas, neka pogleda još jednom. Ideja djela je zapravo vrlo jednostavna: gdje god je “malo mjesto, mali ljudi i male igre”, tu će i Shakespeareva tragedija ispasti urnebesna komedija. I publika ima priliku – kroz smijeh i prepoznavanje vlastite svakodnevice – osvijestiti sve one čari i mane života u maloj sredini.
U konačnici, predstava je, barem onima koji su odrasli u ovakvim uvjetima, kao da gledaju karikaturu vlastitog života – s malo više humora i puno više istine nego što bi to itko htio priznati.
Analiza likova
Dobro, zamislite ekipu iz Mrduše Donje kako kreće “glumiti Hamleta” (provjerite scenu – nitko nema pojma što ih čeka). Ali likovi?! E, o njima se svakodnevno priča i u kafiću… Stvarno, valjda svako selo ima svog Polonija ili Ofeliju, samo što im je ime možda Jure ili Mara.
Glavni likovi
U središtu ove ruralne “registre glume” lansira se Joco, lokalni ravnatelj škole. O da, on dođe kao neki moderni Shakespeareov Hamlet, samo umjesto vječne dileme dobiva glavobolje zbog lokalnih tračeva i općinskih izvještaja.
Joco uvijek izvodi sve “po propisu”, kao da mu inspekcija diše za vratom. Kad ne glumi ozbiljnog kazališnog instruktora, pokušava naći način da cijelo selo djeluje “kulturno” – što nije lako kad ti Polonijeva replika zvuči kao da je kolinjski priručnik.
Sad, tko je prava zvijezda? Bez sumnje, Šimurina. Nisu rijetki trenuci kad, gledajući ga, ljudi zaborave čak i na mapu Hrvatske, a kamo li na originalnog Hamleta. Njegovi izlivi “mudrosti” doslovno postaju lokalna valuta tračeva.
Ofelija? Tu svako selo ima Maru, skromnu, povučenu, tiho pati, čeka neku pravdu koja nikad ne dođe. I naravno, kad dođe do suza ili drame, svi gledaju malo u stranu, jer “nije baš ugodno”.
Onda dolazi Veber, redar i općinski mudrac, samouvjereniji nego što bi itko trebao biti pred pravopisom. Njegovo poimanje “pravde” često je stvar povremenog zaborava, ovisno o tome tko mu je zadnji poslao rakiju.
Sporedni likovi
Odabrati dragog lokalnog statistu u Mrduši? Gotovo nemoguće! Čak i najtiši dobiju svojih pet minuta. Saborski zastupnici i članovi kulturno-umjetničkog društva, neshvaćeni pjesnici, lokalne “snage sigurnosti” – svaki umeće komadić sebe u ovu ruralnu Hamletijadu.
Uzmete, recimo, Brzu. Neki kažu da je ona “glas razuma”, no drugi će primijetiti da kad zasvira harmonika – razuma nestane skupa s notama. U predstavi, Brza ne pjeva, ona komentira. I to brutalno iskreno.
Sjenu iz šanka – za njega ni Hamlet nije dovoljno depresivan. On se u svakoj pauzi sjeti neke nepravde iz prošle žetve… I, baš kao pravi danski kralj, uvijek gleda tko će mu “preoteti prijestolje”, makar to bio rezultat tombole.
Još je tu i Slavko, sklon “pojačanoj realnosti”. Njemu tekst nije biblija, nego tek smjernica. Kad zaboravi repliku? Izmisli novu, uglavnom bolju, na radost publike.
Odnosi između likova
E sad, ovdje stvari postanu još šarenije. Zaboravite dvorske spletke – u Mrduši Donjoj to su rodbinske zamjerke i svadbe od prije deset godina. Joco, kao ravnatelj, stalno balansira: s jedne strane očekivanja lokalnih moćnika, s druge nervozni roditelji, a s treće vječna potraga za kulisama koje nisu završile na tavanima.
Šimurina povremeno glumi glavnog stratega – ne voli autoritet, ali bez njega nitko ne zna gdje je početak scene. Njegov odnos s Jocem uvijek je klizav teren: suradnja, inat, pa opet podbadanje uz pivo.
Ofelijina uloga? Klasična priča o žrtvi i osamljenosti. Uvijek negdje “između” velikih odluka, često meta kolektivnog suosjećanja, ali nitko je ne pita što doista želi. Ona je “most” – preko nje prelaze svi, ali nitko se ne zadržava.
Veber i ostali likovi čine kor pa se međusobno podbadanje pretače u kolektivne scene – tu se dobro vidi koliko je lokalna zajednica živo tkivo. Tračevi, svađe, zajedničke rakije i sezonske zavade, sve tu igra, a svaki odnos ima slojeva kao savršeno ispečena pogača.
Kad padne zastor – stvarni odnosi ostaju, baš kao što se svi iz gledališta vraćaju svojim pričama uz kavu: tko je kome “podvalio ulogu”, tko je zaboravio tekst, a tko sjajno improvizirao iako je u ponedjeljak na tržnici tvrdio da “ne zna ni čitati”. Mrduša Donja, zapravo, ima više “glumaca” nego scena – i to je taj pravi šarm ovog neobičnog kazališta.
Stil i jezik djela
Zamislite ovo – umjesto Shakespeareovih stihova, večer u Mrduši Donjoj pretvara se u sraz domišljatosti i lokalnog šušura. Tko još može ozbiljno uzeti monologe na “čistom” splitskom, uz standardnu dozu dalmatinskog humora? Brešan u ovom komadu baca klasičnu književnost kroz prizmu seoskoga govora. Nema patetike – svaki lik zvuči kao vaš susjed iz kafića ili direktor iz općinske kancelarije (koji nikad ne stiže predati papire na vrijeme). Idealno za gledatelje koji su alergični na dosadne recitacije.
Nerijetko gledatelji prepoznaju izraze i izrađuju mimiku po uzoru na likove, jer taj spoj Dalmacije, arhaičnog jezika i svakodnevnice zvuči toliko prirodno da čovjek poželi sjesti s ekipom iz predstave nakon nastupa. Likovi “bacaju” mudrosti, psovke, dosjetke, pa i koju tracku, a sve u savršenoj usklađenosti s mentalitetom sela. Netko će reći – sočno, možda ponekad ispod pojasa, ali uvijek do bola iskreno.
Ne može se zaobići ironija. Ona je u ovom djelu kao dalmatinska bura – udara iznenada i preokrene atmosferu. Jedan trenutak mještani ozbiljno raspravljaju o Hamletovoj sudbini, a već sljedeći netko podbada učitelja zbog neplaćenih računa ili političkih “kombinacija”. Jezik u komadu nije nametnut, on je “domaći”, prožet lokalnim referencama, priča iz naroda, pa zvuči kao da je predstavu napisala skupina mještana tijekom dugog zimskog večernjeg sijela.
Ako pitate dugogodišnje gledatelje, reći će – prednost predstave nije samo u radnji, niti u forama, već u tom načinu na koji ekipa iz Mrduše uspije izgovoriti ozbiljne teme kao da su svakodnevni tračevi ili komentari iz šarolike općinske arhive. Brešanov stil gazi sve barijere “visoke” umjetnosti. Nema filera, nema lažnog moraliziranja, sve je direktno, ponekad i brutalno, ali nikad dosadno.
Za kraj, priznajte – rijetko koja predstava miriše na domaći kruh, ćakulu i komadić prave satire, kao ova. Samo pripazite… ironija vas nekad ugrize kad je najmanje očekujete.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Sad… kad netko spomene “Hamleta u selu Mrduša Donja”, prvo što padne na pamet nije neka školska lektira, već fešta. Onaj osjećaj kad cijelo selo “glumi” kazalište, ali svatko povuče na svoju stranu―to se ovdje osjeti na svakom koraku. Netko je jednom pri susretu s predstavom rekao da bi ga najradije upisao kao trajnu terapiju protiv susjedske zavisti. Jer ovdje satire ima za izvoz.
I baš taj lokalni humor udara na prvu, ali ako ste išli u srednju u Splitu ili Zadru, znate koliko te “sale” zna zaboljeti. Brešanova Mrduša Donja razotkriva male ljudske slabosti, pa gledatelj ne može ostati ravnodušan. Idući put kad prođete pokraj mjesne zajednice, možda poželite provjeriti vježbaju li još Joca i Šimurina za Hamletovu rečenicu. Ruku na srce, čuje se ponos kad predstava uspije, ali i gorčina jer licemjerje nije nestalo ni sedamdesetih ni danas.
Može li netko tko nije “domaći” shvatiti tu razinu ironije? Možda ne do kraja, ali kad krene Šimurina filozofirat o životu na radionici, svi klimnu glavom. Gledatelji imaju osjećaj kao da slušaju starog barba koji uvijek za sve ima poseban savjet, pa se ponekad i uloviš kako želiš navijat za “lošeg” lika―barem da ne ispadne šašaviji od susjeda.
Ne zaboravimo: predstava zna biti scenski haos s urnebesnim prepirkama, ali publiku najviše osvoji kad čuju vlastiti dijalekt, kad netko dobaci šalu kakvu ste jutros čuli u pekari. Iako je Brešan sve preslikao iz realnog života, likovi nose prepoznatljivu ljudsku toplinu, čak i kad su tipične seljačke “škovace”.
I evo još jedan fun fact (jer, zašto ne?): publika često već druge godine zna završetak, ali svejedno puni dvoranu. Šuška se da je to zato što nitko ne ide gledat Shakespeareovog Hamleta, nego onog svog sumještanina “koji je bio Hamlet prije devet godina i to bolje odradio nego pola kazališta iz Zagreba”.
Jednostavno, “Hamlet u selu Mrduša Donja” ostaje kao ona kava koju još prepričavate danima―nije ništa fensi, ali vam bez nje dan nije isti.