Škrtac Kratki Sadržaj – Analiza Lektire

Zašto Škrtac i danas izaziva toliko zanimanja? Ova neobična komedija ne govori samo o škrtosti već otvara pitanja o ljudskoj prirodi i odnosima koji nas oblikuju. Molière je kroz lik Harpagona stvorio priču koja ne prestaje intrigirati ni stoljećima kasnije.

Škrtac je satirična komedija u kojoj Molière kroz lik pohlepnog Harpagona prikazuje kako pohlepa i strah od gubitka novca mogu razoriti obiteljske odnose i dovesti do komičnih, ali i bolnih nesporazuma.

Nema boljeg mjesta za razumijevanje dubine ove priče nego u sažetku koji otkriva skrivene motive i posljedice Harpagonove škrtosti.

Uvod u lektiru i autora

Tko god se susreo sa “Škrtcem”—bilo zbog lektire, kazališta ili ne baš dragog školskog zadatka—najvjerojatnije je pao na Harpagonov štos prije nego na šalabahter za ispit. Ova komedija ima ono nešto… Harpagon živi, diše, a nekad vam se čini da ste ga baš taj vikend vidjeli na tržnici kako pogađa za sitniš.

Autor

Molière—pravo ime Jean-Baptiste Poquelin, totalno druga vibra od Harpagona, ali hej, i genijalci sakrivaju lice iza maske. Rođen u Parizu 1622. svestrani Francuz nije bio samo tip s perom, već je i stvarao, glumio te, što je još zabavnije, izazivao skandale na dvoru (nije ga baš Mazarin mazio, tko bi rekao). On je zapravo redefinirao što znači biti “težak za suradnju” u kazalištu—pogotovo kad izvodiš komedije koje izazivaju smijeh na račun moćnih. U njegovim tekstovima imaš osjećaj kao da sjedi za stolom s publikom, smije se s njima, a ponekad… baš od srca štipne.

Ako ti ime zvuči poznato, sjeti se satire, komično napisanih dijaloga i likova što gađaju u sridu ljudskih slabosti—zato ga i danas, bez obzira na brze ceste i TikTok, čitaju gimnazijalci i studenti diljem svijeta. Neki tvrde, da Molière i danas šapuće pod krinkom kulisa kad netko na sceni zabulji u pod zbog škrtosti.

Žanr i književna vrsta

Kad bi “Škrtac” bio film, sigurno bi bio neka gorko-slatka francuska komedija koja te prvo nasmije, a onda te pogodi gdje najviše boli—u džep, naravno. Ova drama je komedija karaktera: nema tu superjunaka, već likove koji nas uvijek povuku za rukav jer ih, priznajmo, viđamo i izvan papira (susjed što parkira na dva mjesta “za svaki slučaj”?). Molière nije birao tanke ni pretjerane kostime—on je jednostavno ogolio ljudske mane.

Zanimljivo je kako se kroz prozu, a ne stih, “Škrtac” izdvaja među tadašnjim francuskim djelima. Sve je začinjeno prepoznatljivom dozom ironije i žive duhovitosti. Komične situacije lete kao lopte u ping-pongu—najviše zato jer su likovi oživljeni stvarnom pohlepom, strahom i lažima. Svatko tko je prolistao knjigu ili pogledao predstavu, zna: ovdje se smijemo škrtosti, ali i vlastitim slabostima, često s trunkom gorčine.

Nije slučajnost da “Škrtca” danas proglašavaju ogledalom društva—bez obzira jesi li student ili direktor banke, svi znamo nekog Harpagona. I možda, priznali si ili ne, ponešto Harpagona čuči i u nama.

Kratki sadržaj

Ako ste tražili recept za urnebes u četiri čina — samo bez kuhinje i s previše škrtosti na jednom mjestu — bacite pogled na Molièreovog “Škrtca”. Kao što bi vam možda šapnula susjeda iz trećeg, ovdje kreće parada smiješnih “obiteljskih” nesporazuma, love koja je svima na pameti i laži u količini za mjesec dana turskih sapunica. Ali, ne brinite… Nema potrebe za napornim čitanjem fusnota ili učenjem starih francuskih psovki. Evo sažetka koji vam donosi sve sočne detalje — bez ikakvih novčanih žrtava.

Uvod

Pariz u 17. stoljeću, ali svatko tu misli na novčanike više nego na miris croissanta. Škrtac Harpagon skuplja svaki novčić, kao da mu život ovisi o tome (i, realno, uvjeren je da baš i ovisi). Možda vam je već dosad poznat taj tip iz života — uvijek pita za povrat sitniša. Dok Harpagon sanja o novim sanducima zlata ispod trešnje u vrtu, njegova djeca, Elise i Cléante, imaju sasvim druge snove. Elise bi rado ljubav, ali njezin tata ima druge planove… naravno, s ekonomskom računicom. Cléante, na drugom frontu, pokušava sakriti svoje osjećaje prema Mariani jer zna da tamo gdje tata odlučuje — pravila ljubavi ne postoje. Očekujte kavgu oko svake pare i osjećaja.

Zaplet

Nije slučajno što bi zaplet u “Škrtcu” mogao konkurirati današnjim reality showovima… Samo s više perika i mažestoznijim ukrasima na kaputima. Harpagon, recimo, želi oženiti mladu Marianu — koja zapravo voli njegovog sina. Taj mali detalj, naravno, njemu promiče dok planira štedljivu svadbu (nema balona, nema cateringa). Elise istovremeno voli Valèra, čovjeka kojem bi, kad je Harpagon u pitanju, najbolje išla lažna referenca.

Među svim tim pokušajima da prikriju osjećaje, Harpagon povlači klasične roditeljske manevre. Misli da zna što je najbolje za djecu (što zapravo znači — što je najjeftinije). Kad mu netko spomene miraz ili darove, prozirno mijenja temu. A taj slavni sanduk s novcem? Postaje epicentar paranoje. Čak i kad uzima zrak u vrtu, Harpagon sumnja da mu tlo ispod trešnje šapuće tko se usudio taknuti “njegovo”. No, prava bomba padne kad sanduk — PUF! — nestane. Maske padaju, a pohlepa postaje komičan kaos.

Rasplet

Sad dolazi onaj trenutak kad svi trče kroz kuću, viču “Lopov!” i gledatelj voli što su pitanju tuđe, a ne njihove pare. Harpagon, na rubu živčanog sloma, mrmlja klišej o “mladosti danas”, no zakopava samo cijelo svoje povjerenje uz nestali sanduk. Kroz cijelu zbrku, Valère priznaje da je zapravo sin bogatog obiteljskog prijatelja — a ne nekakav prevarant.

Mariana, pak, otkrije pravu istinu o svom podrijetlu i vezi s Valèreom. Priče se počinju otpetljavati kao stara vunena čarapa nakon mašinskog pranja. Djeca pokušavaju objasniti svoje prave želje, a Harpagon — iako bi najradije ponio sanduk sa sobom u krevet — konačno shvaća da jedini način za spas vlastite “škrinjice” uključuje i malo davanja. Nagodbe, trikovi i pokoja prijetnja maminim “prijateljem s tržišta” začin su raspleta.

Kraj

Kraj je tu, a i dalje — nitko ne zna trebaju li plakati ili se smijati. Harpagonu sanduk biva vraćen, pa mu srce napokon pada na mjesto (ali i dalje ga boli kad treba častiti). Elise i Valère, kao i Cléante i Mariana, dobivaju “dozvolu” za ljubav — naravno, sve uz dogovor o mirazu po diskontnoj cijeni.

Harapagon ne mijenja narav, no barem prestaje lutati po vrtu svaku noć uz baterijsku lampu. Djeca odlaze sretna, služavka Frosina mudro promatra cijeli cirkus uz kiseli osmijeh. Likovi iz drame dobivaju svoj komad sreće, ali i jasnu poruku — kad novac vodi glavnu riječ, smijeh uvijek kasni, ali ga je nemoguće posve izbjeći.

Mjesto i vrijeme radnje

E sad, tko zna Pariz – zna da stari grad skriva više tajni nego što ima slastičarnica u jednom kvartu. Upravo je tamo Molière smjestio svog “Škrtca”. Pariz iz 17. stoljeća nije bio baš grad snova za romantiku što vidimo u reklami za parfeme, nego bučan, užurban i, da budemo iskreni, pomalo prljav. Prozori s pogledom tada nisu bili luksuz već ponekad i smrtna presuda za nosnice.

Radnja uglavnom vrti se u Harpagonovoj kući. Zvuči dosadno? Nipošto. Taj dom podsjeća na škrinju – svaki kutak škripi od Harpagonovih strahova i tajne škrtosti. Baš tamo, između pretrpanih ormara i neuglednog vrta, odvijaju se pregovori, šuljanja i pokoje špijuniranje kroz rešetke.

Što se tiče vremena, radnja se odvija u nekoliko dana – taman dovoljno da gledatelja zadrži zalijepljenog za stolicu (ili ga natjera da preispita u što bi on sakrio štednju). Zaboravite mobilne telefone, duga pisma su tada bila brža od gradskog prevoza kad padne prva kiša.

Zanimljivo je promatrati kako svaka radnja ima svoj mali “sat” – kad Harpagon skriva sanduk, minute traju vječno, a kad “mladi” žele pobjeći od stila njegove štednje, vrijeme odjednom leti. Pariz je atmosfera, kuća je kazalište, a stoljeće… pa, mogli bismo reći da novac uvijek ima isto lice, samo odijelo mijenja.

Inače, kad je redatelj postavljao “Škrtca” na Daske koje život znače u Gavelli, često su koristili minimalističku scenografiju – jedan stol, par stolica i poneki sanduk. Možda zato što je Harpagon ionako bio protiv dodatnih troškova rekvizite. Da, štednja se osjećala i iza kulisa.

Da zakružimo: uzmite Pariz koji još miriše na srednji vijek, nabacite obiteljsku atmosferu u zagušenoj dnevnoj sobi i klima škrtosti – dobit ćete najpoznatiju komediju koja nije požutila kao stari rukopis ni nakon tristo godina.

Tema i ideja djela

Svaki put kad netko spomene “Škrtca”, ne možeš a da ne pomisliš na Harpagona — kralja svega štedljivog, majstora zatezanja remena. Ali, što je stvarno u središtu ove priče? Očito, škrtost igra prvu violinu, ali samo na površini. Molière zabija prst u naše najveće strahove – ideju da će nas vlastita pohlepa ostaviti praznih ruku, bez obitelji ili smijeha za stolom.

Zanimljivo, komedija ovdje nije samo za smijanje (iako, ruku na srce, mnogi su se prepoznali upravo u Harpagonovim opsesijama). Priča izvlači i na svjetlo dana naše osobne borbe s povjerenjem: tko još nije sumnjao u tuđu namjeru kad se spomenu novci? Kada Harpagon sumnja u djecu, sluge, susjede — svi su potencijalni “lovci na blago” u njegovim očima. Zvuči poznato? Koliko puta je netko pred kamerom bankomata pogledao preko ramena?

Ono što ostaje ispod površine svakog humora i svake pošalice jest pitanje: koštaju li zaista pohlepa i nepovjerenje najviše? Molière daje odgovor bez predavanja. Njegovi likovi brkaju ljubav s računicama, a pomoć s kamatama. Nije čudo što je djelo tako žilavo — svaka obitelj ima svog “škrtca”, makar u 21. stoljeću sakrivenog iza PIN-a na mobitelu.

Ne treba zanemariti ni ideju identiteta koja se mota u pozadini: Harpagonov strah od gubitka nije samo vezan uz novčanice već i uz status, kontrolu i ono tko je on sam bez tog dragocjenog sanduka. Likovi žive u petlji laži i maski — koliko stvarnog Harpagona ima u njegovim odnosima s djecom, koliko samo “bankara”? Ovdje je Molière nenadmašan: natjera publiku da prepozna vlastite maske.

Tekst je, između redaka, pravo ogledalo svima koji preračunavaju sitno, ali zaboravljaju veliko — priliku za dobrog prijatelja, obitelj bez igara ili ljubav bez cjenika. Zato “Škrtac” ne izlazi iz mode; toliko je istine stalo u tih par činova da, htjeli-ne htjeli, i danas ga čitamo s istim znakovima pitanja iznad glave – ili barem uz osmijeh kada netko s “najboljim” izgovorom ostavi zadnju kunu u džepu.

Analiza likova

Znate onaj osjećaj kad gledate obiteljsku svađu i ne znaš trebaš li se smijati ili plakati? Upravo takav doživljaj Molière nudi kroz svoje šarolike likove u „Škrtcu”—ne brinite, ovdje nema dosadnih karaktera, jer svaka scena puca od energije, frustracija i skrivenih želja. Idemo vidjeti tko vuče konce u Harpagonovoj škrtoj igri…

Glavni likovi

Harpagon je kralj škrtosti. On ne „štedi”—on cijedi i posljednji cent iz svakog tko mu dođe pod krov. Ako ste ikada imali tetku koja poklanja pokvarene čokolade za rođendan, zamislite je, ali s francuskim humorom i bez trunke srama. Njegov ormar je pun (novca, jasno), a srce zatvoreno kao sef. Svaka njegova rečenica miriše na paniku od mogućeg troška. Zabavno? Da. Uznemirujuće? Još više.

Njegova djeca, Cléante i Elise, savršeno prikazuju onu vječnu generacijsku borbu—oni sanjaju o ljubavi, slobodi i životu van granica štednje, dok Harpagon sanja samo o svojoj kasici prasicu. Cléante je buntovnik na francuski način; kad nema novca, izmišlja ga. Elise je tiha, ali itekako sposobna odigrati partiju skrivača s očevim planovima.

Tu je i Mariane, djevojka nježna poput francuskog parfema, zbog koje svi gube živce—posebno Cléante i Harpagon. Ah, ljubavni trokuti, ima li što zabavnije od generacijskih nesporazuma? Ne kaže se uzalud da vanjski sjaj često skriva kaos.

I prije nego krenemo dalje, Valère (koji je, budimo realni, pritajeni heroj), stalno balansira između sluge, voajera i zaljubljenog viteza. Bez njega bi kuća Harpagon ostala bez velikih tajni.

Iskreno, što više vremena provodite s tim likovima, to više pronalazite tragove vlastite obitelji… ili najbližih susjeda.

Sporedni likovi

Ako ste ikada pomislili da su „sporedni likovi” statisti, probajte reći to Frosine pravo u lice. Ova žena je marketinški stručnjak iz 17. stoljeća—malo savjetnica, malo varalica, uvijek u potrazi za svojom koristi. Uvjerava Harpagona da je Mariane rođena baš za njega, čak i dok planira uzeti komadić tog braka za sebe (u kovanicama, naravno).

Jacques (La Flèche), sluga s jezikom bržim od Pariza u špici, lokalni je kralj sarkazma. Njegove uvrede češće dolaze u zagonetkama, ali kad pogodi, svi šute tri sekunde duže. U današnjoj digitalnoj eri, lako biste ga zamislili kao genijalnog admina viralne Facebook grupe za satire.

Simone (Elisin budući zaručnik kojeg Harpagon izabire), pojavljuje se nakratko, ali dovoljno da izazove moralnu paniku i otvori još jednu rupu u Harpagonovoj roditeljskoj reputaciji.

Zaboraviti druge sluge i trgovce bilo bi nepravedno. Oni su ti koji stvaraju pravu gužvu, donose vijesti, tračaju, podmeću klipove i svojim doskočicama daju ritam scenama. Bez njih, sve bi bilo dosadno jasno.

Nije li ljepota ovakve komedije u tome što i najmanja uloga može izazvati lavinu nepredviđenih posljedica? Jedan trač, jedan stisnut novčanik, jedan krivi poklon — i sve se okreće naglavačke.

Odnosi između likova

Ako ste ikada igrali društvenu igru u kojoj svaki član ekipe sabotažom ruši planove drugih, znate kako izgleda obiteljski život Harpagonovih. Sve počinje s novcem, završava s… pa, opet novcem.

Odnosi između Harpagona i djece? Komunikacija teče glatko kao da netko pušta pijesak kroz zatvorenu šaku. Svaka njihova želja postaje prijetnja njegovoj štednji. On voli kontrolirati, a oni vole pronalaziti kratke spojeve oko njegovih zabrana.

Cléante i Elise se udružuju kao tajni savez, podsjećajući na braću i sestre koji znaju da su roditeljske zabrane tu da se zaobiđu. Čak ni njihove simpatije (Mariane i Valère) nisu imune na Harpagonove planove—zajedno tjeraju publici osmijeh, strah i trunku zavisti za njihovu hrabrost.

Za šlag na tortu, tu su sluge. Jacques, na primjer—stalno šapće svoje sumnje, a kad vidi priliku, podmetne nogu baš kad treba. Frosine ulijeva „mudrost” Harpagonu, istovremeno pletući svoju mrežu. Nije teško zamisliti moderni ured sličnog kaosa, gdje osobni interesi miješaju prijateljstva i izazivaju sitne sabotaže.

Nuklearni trenutak? Otkriće ukradene blagajne. Tad svi odnosi dolaze na ispit. Tko je na čijoj strani? Sve maske padaju. Jedni traže pravdu, drugi – povrat izgubljenog blaga, treći – još veću dozu ironije.

Ako ste ikada gledali božićnu raspravu oko nasljedstva – sjetite se Molièreove komedije. Kad novac vodi razgovor, obiteljske veze postanu stand-up nastup prepun iznenađenja, ali i one neugodne tišine kad nitko ne zna na koju šalu se smije smijati.

Stil i jezik djela

Kad se netko prvi put susretne s Molièreovim „Škrtcem“, često se zastane zbog jezika – pa tko bi rekao da jedna komedija iz 1668. može biti toliko svježa? Osim starinskih izraza (malo tko danas koristi riječ „škrbina“), komad je pravo igralište za svakoga tko voli dobar dijalog. Proza ovdje nije neka slučajnost. Molière je njome odmicao od tadašnjeg trenda rime, kao da govori: „Okej, ljudi, pustite vi meni stihove, ovo treba zvučati kao da se svađate u vlastitoj kuhinji.“

Nema uzaludnih ukrasa ni gesti—umjesto toga, likovi, od Harpagona do Cléantea, prebacuju si replike kao teniske loptice kad su nervozni. Sve eksplodira kroz duhovite dosjetke (‘Gdje je moj novac?’ broji se više puta nego reklame za popuste pred Božić) i kratke, britke komentare. Ako se uopće može govoriti o nekoj „dubljoj“ ljepoti jezika, skrivena je baš u tim svakodnevnim sitnicama—kako netko opsuje Harpagonovu pohlepu bez da stvarno opsuje, ili kako omalovaži ljubavne muke da ne ispadne patetičan.

Oni koji ovu komediju prvi puta gledaju često ne mogu odlučiti je li sve to samo zabavno, ili ih Molière zapravo tjera da promisle o vlastitim riječima, kad se ulove kako brane novčanik ili prijete na mobitel svog sina. Atmosfera je uvijek dinamična—tempo ne popušta, a dijaloge začinjavaju igre riječima (‘tko pije, taj i plaća’ ne znači isto kad dolazi od Harpagona). I dok engleski prijevodi često gube taj fini sloj ironije, hrvatske izvedbe znaju pogoditi sočnu crtu—baš onako kad ekipa u gledalištu počne kimati glavom jer prepoznaje sebe u svakoj drugoj rečenici.

Zanimljivo, iako je Molière pišući „Škrtca“ ciljao na burgundsku publiku, danas bi to mogli biti vaši rođaci na nedjeljnom ručku. Stil? Britko, svakodnevno, ali s twistom – i to je čini toliko aktualnom. Jezik? Miješa prosta svakodnevica s finom ironijom. Tko god je pokušao doma objasniti gdje mu je nestao novac s kartice, prepozna Harpagona već na drugoj stranici.

Ako ćete birati odabrane scene – one rasprave oko svadbe ili čuvene izljeve Harpagonove panike kad mu nestane sanduk – u njima svaka riječ odiše nekom vrstom nervoze, ali i one pritajene topline koju, priznat ćemo, ima samo u obitelji. Jer baš kao kod velikih svađa na domaćem terenu – i ovdje riječima prolijeće više osjećaja nego na svim obiteljskim WhatsApp grupama zajedno.

Osobno mišljenje i dojmovi o djelu

Skoro svaki put kad netko spomene “Škrtca” pred kulturnjacima u Zagrebu, osjeti se taj trenutačni val smijeha i lagane nelagode. Zašto baš “Škrtac”, i to već stoljećima? Jer drama mirno i bez milosti otkriva intimne opsesije svakog obiteljskog stola. Netko je uvijek taj Harpagon—nekad je to mama s kasicom, nekad stric koji broji sitniš i vječno broji koliko je tko pojeo za stolom. Čitatelji i gledatelji često se iznenade koliko se lako pronađu u tim malim (ali vječnim!) sukobima interesa. Smijeh nekad djeluje kao obrambeni mehanizam—kad istina o svakodnevnim škrticama postane preblizu…

Nekima bi saharinsko lakiranje moglo zvučati previše, ali iskreno—kad se Harpagon mršti na novu haljinu ili kad skuplja kovanice pa im zaboravi broj, teško je ne zamisliti vlastitu obiteljsku raspravu za blagdanima. “Škrtac” je sušta stvarnost, tek malo uvećana. Likovi djeluju živopisno kao karikature iz starog splitskog stripa, a dijelovi teksta s ironijom paraju granice između komedije i mučne stvarnosti. Tko kaže da ne prepoznaje u sebi makar trunku Harpagonove škrtosti… Možda laže?

Zanimljivo—čak i oni koji inače bježe od lektira priznaju, jednom kad zavire dublje, da ih “Škrtac” zaintrigira baš kao “Crna kronika” ili dobar meme na TikToku. Molièreova komedija se lako čita, unatoč starosti, jer je napisana s puno ritma i dinamike. U glavi vam ostane eho glasnog ogorčenja i šaptanja u pozadini. Kao da čitate insajderski chat između roditelja i djece nakon neuspjelog kućnog dogovora o džeparcu. Tko bi rekao da je sedamnaesto stoljeće toliko… suvremeno?

Možda najveći pečat ostavi osjećaj ljubavi i straha—straha od gubitka, ljubavi koja svejedno, na kraju balade, zaobiđe prazne džepove i sleti izravno gdje treba. I kad sve završi, čitatelj se često uhvati kako važe: smijati se ili plakati. Zapravo, teško je ostati ravnodušan—baš to je šarm “Škrtca”.

A ako još niste probali gledati “Škrtca” uživo (Luda kuća u Zagrebu publika obožava njihovu verziju!)—odličan je osjećaj pratiti reakcije na licima drugih. Neki se naglas smiju, neki nervozno premeću torbe, a neki potiho šapću ono vječno: “Baš je kao moj tata!”. Moglo bi se reći, “Škrtac” je lijek za svakoga tko misli da samo u njihovoj obitelji novac izaziva nered.

Za kraj—nije li nevjerojatno kako jedan stari tekst uvijek pogodi točno u živac? Škrtost, pohlepa, ljubav, strah… Nekima dosadno, drugima dragocjeno zrcalo svakodnevice. I baš zbog toga ga valja pročitati makar jednom s pomiješanim osjećajem krivnje i olakšanja. Jer na kraju—mi smo svi barem malo Harpagon. Neki rado, neki iz navike, a neki bez da to uopće primijete.