Što pokreće tri obična čovjeka da se suoče s izazovima koje nisu birali sami? Roman “Tri domobrana” čitatelja vodi kroz svakodnevicu malih ljudi uhvaćenih u vihoru velikih povijesnih previranja.
“Tri domobrana” donosi priču o trojici hrvatskih vojnika koji, suočeni s ratnim nedaćama, pokušavaju sačuvati dostojanstvo i ljudskost unatoč pritiscima i neizvjesnosti koje donosi služenje u vojsci.
Upoznati njihove sudbine znači zaviriti u svijet gdje hrabrost i humor postaju najvažnije oružje protiv straha i besmisla.
Uvod u lektiru i autora
Možda ste i vi, kao polovica generacije koja je nakon ručka gledala crno-bijele klasike na HRT-u, uhvatili sebe kako zamišljate što bi točno napravili kad bi vam sudbina podvalila avanturu hrvatskih domobrana. Roman “Tri domobrana” vodi ravno u središte tog kaosa – vojni logor, kišne čizme, nervozniji zapovjednici od prometnog redara na zagrebačkom rotoru dok traje kiša. Prije nego upoznamo glavne face knjige, kratko o tvorcu ove priče i mjestu romana na književnoj karti.
Autor
Kad netko jednom napiše roman zbog kojeg su učenici spremni žrtvovati subotnju crtić zonu za lektiru, znaš da ima prste u ozbiljnoj književnosti. Tako je i s Dragutinom Tadijanovićem. Da, nije mu prvo zanimanje bilo biti pod reflektorima — više je volio njegovati riječi u skromnom radnom kutku Slavonije. Njegovo pero vuklo je inspiraciju iz običnog svijeta: pecaroši na Savi, bake koje brane rakiju od prolivanja i vojnici kojima je šalica juhe čudo ravno malom veselju na Maksimiru kad Dinamo povede protiv Hajduka.
Tadijanović nije bio predavač s metrom pod rukom, nego tip koji se smijao vlastitim nespretnostima i otvoreno priznavao – rat nije ni najmanje uzbudljiv, osim kad se treba spasiti vlastita glava. On kroz “Tri domobrana” zapravo provlači cijelu paletu emocija koje su mu dobro poznate – strah, humor i potiho zajedništvo koje dolazi kad padne mrak, a ti brojiš nove žuljeve na nogama.
Žanr i književna vrsta
Ako biste očekivali junačku epiku, mača i magije kao u nekoj Marvelovoj sagi — zaboravite na to. “Tri domobrana” pripada puno prizemnijoj, ali duhovitoj kategoriji: realistički roman s dodacima satire. Znači, nema letećih automobila ni tajnih šifri. Umjesto toga, ulazite u svakodnevicu običnih ljudi koji svaki novi ratni zadatak prihvaćaju s dozom sarkazma, kao da naručuju još jedan burek s premalo mesa.
Roman je građen oko tri muškarca – ni junaci ni anti-junaci, nego skup pravih karaktera nalik onima iz tramvaja ili iz prvog susjedstva. Gotovo svaka scena vrvi situacijama iz svakodnevice: čekanje redova za hranu, prepirke oko pet minuta slobode ili potraga za šalicom toplog čaja dok kiša ispire tabane.
Tipični školski definicijski okvir ovdje nije dovoljan. “Tri domobrana” nije samo roman – to je mala škola preživljavanja rata s dozom humora i prstohvatom ironije, na način na koji je samo Tadijanović znao ispričati. Sadrži one nečujne pobjede koje prepričavaju iskusniji rođaci na obiteljskim slavama – i dok su sitnice u pitanju, u tom trenutku čine cijeli svijet.
Ako sami čitate roman dok kasnite na ZET-ov bus, možda uhvatite sebe kako klimnete glavom – Tadijanović piše o svima nama, premda je radnja u vojnom logoru, a ne na tramvajskoj stanici kod Draškovićeve.
Kratki sadržaj
Možda si i ti nekad pitao kako izgleda jedan rat kroz oči običnih ljudi, a ne generala ili slavnih heroja? E pa, “Tri domobrana” baš tu otvara vrata—i to ne elegantno, nego više kao da iznenada upadneš na tulum susjeda. Da ne duljim… evo gdje počinje, kako klizi kroz zaplet i što izvučeš kad zadnja stranica ostane sama.
Uvod
Ajmo odmah razbiti led—netko očekuje spektakularni povijesni uvod, a Tadijanović je sve samo ne to. Roman otvara scenu bez buke i vatrometa: tri sasvim prosječna domobrana (ne, nisu hrabri kao iz crtanih stripova) sjede negdje u zaleđu fronta, zbijaju šale i potiho nastoje zaboraviti da je rat baš stvaran. Osjeteš miris dima, zvuk praznih limenki, pokoji zdravi psovku u pozadini. Vidimo tko su – Marko, Joža i Pero – i kako im već na prvim stranicama humor služi kao samoodbrana, kao neka stara deka protiv propuha neizvjesnosti.
Ima tu i pritajene tuge, jer gle, svaki nosi ponešto domaćeg straha pod kaputom. Ako očekuješ vojničku disciplinu i čelična lica, brzo ćeš pročitati: naši domobrani više su nalik prijateljima u birtiji, nego vojsci u defileu.
Zaplet
Upravo kad pomisliš da je život na liniji stao na “repeat”, sve dobiva zamah—ne iz herojske bitke, nego svakodnevnošću koja je često najteža borba. Marku dođe pismo od kuće, Joža mora rješavati sitne nestašluke, a Pero? On se sukobljava s nepravdama viših zapovjednika, ali to rješava onako, s osmijehom pod brkovima.
Stigne nova zapovijed, a trojac mora odraditi napornu stražu na periferiji, po kiši, blatu, uz pokoju ironiju na račun stare opreme (“još malo pa hodamo bosi!”). Ali prava drama nadvije se kad jedan od njih dođe u priličnu nepriliku—a detalje ne spoilam, ali nije čudo što kasnije svatko prepričava taj događaj pod novom verzijom!
Kroz sve to, priča ne gubi vlastito lice: ironija, šale na račun vlastite nemoći i pokoji sitni bunt postaju njihovo gorivo. Kad naiđe stvarna opasnost (onaj, znaš, osjećaj da srce preskoči takt), domobrani reagiraju baš ljudski—s malo panike, puno podrške i dozom zdravog humora.
Rasplet
Eh, onaj trenutak kad više nemaš gdje bježat—baš kao i naši likovi kad ih rat stisne uza zid (ili blatnjavi jarak, doslovno). Joža, inače najtiši od trojice, napokon puca—ne puškom, već riječima, pa pršti mala eksplozija iskrenih misli (i psovki, ali tko im zamjera). Marko shvaća koliko mu fali dom, mama, stara škrinja i miris bosiljka u kuhinji. Pero, vječiti šaljivdžija, povlači ih za rukav i spašava stvar – upornošću i znanjem kako se “izvući ispod radara”.
Oni u jednom trenu ostanu doslovno zaleđeni pred odlukama—bježi, ostani, riskiraj, okreni leđa? Ovaj rasplet nije Oskarovski, ali vani, kad kiša nemilosrdno tambura po šinjelima, ni ne treba biti. Priča skida romantičnu patinu s ratovanja. Nema lažne slave, ali ima autentičnih sitnica – sitnih pobjeda s pomoću starog domaćeg humora, žilavosti, pa čak i pokoje rasprave oko zadnje konzerve graha.
Kraj
Kad se zavjesa spusti, ne ostaje pjesma o zvjezdanim pobjedama, nego suhonjavi osjećaj stvarne bliskosti. Trojica glavnih junaka vraćaju se u rutinu – ili barem ono što od rutine ostane kad te svijet navikne na strepnju. Nisu postali ni bogatiji, ni slavniji, ali su bogatiji za gomilu zajedničkih anegdota (“Sjećaš li se kad je Pero pustio onu gusku pod šator?”).
Kroz zadnje retke roman daje ti šansu da se zamisliš—što znači preživjeti običan dan dok oko tebe drma povijest? Tadijanović ostavlja vrata odškrinuta, onako, da možeš promoliti nos i provjeriti je li “normalno” još u zraku. I koliko god su domobrani na početku izgledali zgurani i mali, do kraja ti budu velikani običnog života… Skoro poželiš naći ih na kavici pa im stisnuti ruku, barem za one njihove male, ali žilave pobjede.
Mjesto i vrijeme radnje
Ako si ikad sjedio u zagušljivoj učionici povijesti razmišljajući gdje su se stvarno događale sve te drame – e, pa “Tri domobrana” ni izbliza nisu snimani na filmskim lokacijama nego s nevjerojatnom preciznošću bacaju likove ravno u rovove, blatnjave šumarke i improvizirane logore negdje na istočnim rubovima Austro-Ugarske. Nema šminke, nema kraljevskih balova, samo kombinacija mirisa blatnjavih čizama, zadimljenih logorskih vatrica i prehlađenih domobrana koji s vremena na vrijeme pod zavjetrinom ogovaraju zapovjednike (tko nikad – neće razumjeti).
Vrijeme? Slobodno ga zamisli kao maglu koja se vuče rano ujutro, taman kad vojnik rastegne leđa i proklinje svaku kobasicu koja mu je zafalila u ruksaku. Radnja se smješta u doba Prvog svjetskog rata – ali ne onaj povijesni filmovski rat gdje heroji padaju s glazbom u pozadini. Ovo je onaj pravi, iscrpljujući dan-po-dan život, kad se sat gubi između pisama od kuće i zvuka dalekih eksplozija. Prizori lete između zaleđa fronta, poljskih kuhinja i trošnih vojarni, gdje svaki zid pamti priču više nego što bi itko priznao.
Odvoji trenutak i zamisli trojicu – Marko, Joža i Pero – kako usred magle pronalaze načine za sitne šale samo da bi zaboravili gdje su. Vrijeme ne stoji, ali ovdje ga se osjeća više po broju ispijenih šala nego po otkucajima sata, a prostor nije dekoracija nego lik sam za sebe. Sve to daje romanima onu sirovu snagu – čitatelj može gotovo osjetiti vlagu zraka, čuti škripu vojničkih opanaka i pitati se kako se, zapravo, preživljavalo svaki sivi jutarnji sat prije nego što započne još jedan običan, neherojski dan na fronti.
I da, niti jedan lokalni pjevač s gramofona neće uljepšati atmosferu – ovdje ritam određuje šaptanje vojnika i povremeno izbijanje smijeha dok svi čekaju čudo ili barem novi komad kruha s vojničke kuhinje. Poanta? Život tih domobrana nije bio film – bio je niz stvarnih trenutaka, ispričanih bez filtera i patetike, baš onako kako ih je Tadijanović zabilježio među svakodnevnim napetostima i malim pobjedama protiv rutine i straha.
Tema i ideja djela
Svi znamo onaj osjećaj kad zapneš s poslom, a kiša udara po prozoru—e, sad zamisli da si Marko, Joža ili Pero, i kiša nije jedini neprijatelj. Tadijanovićeva „Tri domobrana“ uživo prenosi borbu između ljudskosti i besmisla rata, onako… bez filtera, baš kako grmljavina pogodi usred tišine. Ideja romana više podsjeća na onu staru: kad ti život servira rovove, tražiš šalicu humora i još toplu uspomenu na dom. Ovdje hrabrost ne nosi uniformu s medaljama—nego se skriva iza svakodnevnih sitnica, inata i zajedničkih doskočica.
Tema? Redom: obični ljudi, maleni domobrani, goli do kosti pred velikim sustavom. Tadijanović vješto omata njihovu borbu s rutinom, gladi, strahom – ali pogađa ravno u želudac ironijom, svojom poznatom „igranjem s riječima“. Nema lažne slave, samo grubi život vojnika koji više sanja miris rakije ili zvuk pisma iz Slavonije nego neka velika povijesna djela.
Jednom sam čuo starijeg Zagrepčanina pričati kako su nekad, kad nemaš ništa, ispružene ruke susjeda znače više od svih ordena. Upravo to čini okosnicu romana—mikrosvijet gdje solidarnost preraste u zadnju liniju otpora. Osjetiš atmosferu: blatnjav krevet od pijeska, šaljivi komentari oko porcije graha, povremeni pogled u mutni zrak i ono neizgovoreno „samo da izdržimo do jutra“.
U srži, Tadijanović servira svakodnevni, neuljepšani život vojnika u ratu – ali umjesto tragedije, nudi nam galaksiju sitnog, ljudskog otpora. Svatko tko je ikada bio dio neke „male ekipe“—bilo to nogometna svlačionica ili studentski dom—prepoznat će tu dinamiku. Sve skupa, ideja djela nije u tome da slavi rat, već da otkrije vrijednost običnog čovjeka kad mu se svijet zaljulja pod nogama. I to, ruku na srce, nije mala stvar.
Analiza likova
Kad netko spomene “Tri domobrana”, teško je ne zamisliti Marka, Jožu i Peru – svakog sa svojim neobičnim navikama i onim ljudskim slabostima zbog kojih bi ih svatko u birtiji prepoznao. Nema ovdje klasičnih heroja ili savršenih protagonista; ovo su dečki iz susjedstva uhvaćeni usred povijesnog kaosa, a baš to čini priču stvarnom i uvjerljivom – kao da sami sjedite s njima oko logorske vatre.
Glavni likovi
Marko pršti praktičnim domišljanjem. Taj gad nikada nije bio general, ali je, kad bi ponestalo duhana, prvi znao gdje ga nabaviti. Kad drugi šute i broje zrna graha, Marko zvučno komentira situaciju i povlači onu oštroumnu crtu između hrabrosti i obične ludosti. Zanimljivo, u pismima svojoj obitelji umije rastvoriti sloj nostalgije; tu izlazi ona mekša strana – potvrda da nije samo komičar čete.
Joža je, nasuprot Marku, tip tihi promatrač. Uvijek sjedi sa strane, ali kad jednom nešto progovori, često izvlači rečenicu koja zaboli ili nasmije cijelu postrojbu. Nije od velikih riječi, ali kad rat stisne, baš on povlači potez koji spašava večeru ili izvlači iz gabule. Svojom šutnjom i kratkim komentarima drži ravnotežu, što se najviše vidi u trenucima kad problemi postanu preteški i šutnja zapravo kaže sve.
A Pero – e taj je posebna priča. Sve vam pretvori u zafrkanciju, i tu je nenadmašan. Na bojištu zna podmetnuti nogu strahu, pa makar i improviziranom parodijom na nadređenog. No, kad se razmaknu entuzijazam i smijeh, otkrije se i Pero kao netko kome solidarnost nije samo riječ – lako je poći s njim u rov, jer zna kako zaboraviti grozotu barem na sat-dva.
Sporedni likovi
U romanu su sporedni likovi više od kulise – oni su začin, ponekad i motivacijski faktor za glavne aktere. Zapovjednik čete nije bezlični autoritet; njegova nastojanja da održi red često se pretvore u predmet šale, ali bez njega vojnička svakodnevica izgubila bi svaku napetost.
Tu je i poštar – lik kojeg bi mnogi podcijenili, ali kad krene dijeliti pisma, lice svake domobrane napne se kao praćka. Njegova pojava nosi teret domovine i nadu, pogotovo kad stigne toliko iščekivano pismo iz sela.
Ne treba zaboraviti ni “kuharicu” (što je zapravo domobran na kuhinji), onoga tko uvijek uspije razvodniti grah ili skriviti da jede samo elita. Taj pojedinac nosi više značaja nego što bi se na prvu činilo – svojom hranom (ili pogreškama) itekako utječe na raspoloženje i dinamiku grupe.
Poneki prolazni likovi – suvojnici iz drugih jedinica ili časnici na inspekciji – donose dodatnu dozu napetosti ili komičnog olakšanja. Svatko ima svoju epizodu u kojoj kratko zasja ili podmetne nogu, baš kako to vojnici i znaju.
Odnosi između likova
Odnosi među likovima nisu puka “drug-druže” shema. Često se u običnoj večeri, uz šalicu crne kave ili tihu zafrkanciju, raspliće prava mreža osjećaja, skrivenih zavisti, ali i bezuvjetne podrške. Marko i Pero vode stalne verbalne duele – tu svatko pazi da ima zadnju riječ, ali i da ne prijeđe onu granicu zbog koje bi atmosfera postala otrovna.
Joža uglavnom balansira između njih, povremeno se uključi u rasprave, ali češće šutke promatra i povuče onu “zadnju” kad malo tko to očekuje. Ta dinamika – vječna igra među trojicom – najviše dolazi do izražaja kad se situacija na bojištu zaoštri. Nema patetike, ali ima osjećaja: kad netko padne, ostali ga nose, doslovno i preneseno.
U odnosima s višima, pogotovo zapovjednicima, pojavljuje se snažan sloj ironije. Glavni likovi ne poštuju titulu nego čovjeka – ako je zapovjednik razuman, riskiraju i cigaretu za njega; ako nije, postaje meta zezanja.
Ako ste bili u društvu gdje su zafrkancija i ozbiljnost stajali ramena uz rame, lako ćete shvatiti tu mješavinu bliskosti i podbadanja, gdje je svaka prepirka zapravo znak duboke povezanosti. Ovdje prijateljstvo nije samo riječ ispisana tintom nego provjerena u blatu i među granatama – i zato odnosi iz “Tri domobrana” ostaju zapamćeni dugo nakon što zatvorite korice knjige.
Stil i jezik djela
Ajmo odmah reći—”Tri domobrana” definitivno nije roman gdje se autor razmahuje velikim riječima ili uljepšava stvarnost. Sam Tadijanović tu igra na kartu jednostavnosti. Nema visokoparnog jezika, nema patetike. Ako ste ikad slušali ekipu na slavonskoj tržnici ili pobjegli na kavu u staru birtiju, prepoznat ćete onaj prizvuk u govoru lika: kratke rečenice, poneki idiom, svaka riječ teža nego kilogram jabuka na tržištu. Stil je prilično “anti-drama”—ono, kao da autor kaže: “Ma daj, rat nam je sasvim dovoljan show, ne treba tu sapunice”.
Jezik? Ma, narodski! Likovi domobrana pričaju kao vaši susjedi koji su malo ogrezli u svakodnevici, šaljivi kad mogu, cinični kad moraju. Ima tu škripavih viceva, sitne doskočice—i to ne zato što žele nasmijati, nego zato što, iskreno, nemaju iz čega drugoga crpiti snagu. Nenametljiv humor, ali iz srca. Ponekad prođe koja fraza iz starog vojnog slenga, čas posprdno, čas gorak podsjetnik na ozbiljnost situacije.
Vidljivo je i jedno—autor kao da se zabavlja igrajući s ritmom. Nekad bi vam rečenice mogle preskočiti iz ozbiljnog promišljanja ravno u šalu, kao kad vam padne kava po novoj majici točno kad vas gledaju gosti. Ove male smjene tona, kao i poneki neodgovoreni upitnik ili nagla tišina između likova, podsjećaju na pravi razgovor koji preraste u tiho razmišljanje dok gledate daleko.
E da, emocije nisu izložene na pladnju, nego se prikradu pod kožu tek kasnije. Osjeti se težina trenutka kada Pero baci “foru”, a ti već znaš da iza te šale skriva pravu brigu. To je snaga jezika ovdje: ništa nije viška, ništa nije tek tako. Čak i kad domobrani zbace neku šalu na svoj račun, u toj rečenici leži više istine nego u službenim izvještajima s bojišta.
Za kraj, teško da ćeš ovdje pronaći sliku idealnog vojnika ili epsku borbu riječi. Ovdje je stil dizajniran za stvarnog čovjeka—onog kojem rat nije samo naslov u novinama, nego svakodnevnica koju lakše prožvače uz šalicu do bola običnog humora.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ako se tko pita je li ovaj roman „Tri domobrana” pogodio živac običnog čitatelja—pa, odgovor dolazi baš kroz njegove naizgled male, a zapravo hrabre antijunake. Onaj tko je bar jednom pročitao Tadijanovića, primijetit će taj njegov stil što ne glumi veličinu, nego vas skoro zaskoči prizemnim humorom, mirisima ustajale vojne juhe i onim šakama zemlje pod noktima. Kad Marko, Pero i Joža zapodjenu razgovor, osjeti se iskričava kemija iza rečenica—nitko nije patetičan, svaki lik nosi komadić mog susjeda iz tramvaja ili onog vječnog šaljivdžije iz kvarta.
Zamislite samo te zgusnute trenutke kad Pero ide podbosti nadređenog, a Joža bipolarnim izdanjem—sad šuti, sad iznenada izbaci ono što bi svi na ratištu vikali, ali nisu smjeli. Humor, dragi moji, ovdje nije šećer na kraju nego svakodnevni kruh. Svakog čitatelja potegne ono sarkastično podbadanje, dok domobrani iz rovova šalju šale umjesto metaka. I sad kad se pogleda, nije li to nešto što i mi sami stalno radimo? Kad zafrkancijom skupljamo ostatke snage da preživimo loš dan.
Atmosfera? Sirova ko vojnički kruh na kiši. Prljavština pod noktima, stolci što škripe, brišu prašinu s uniforme. Realizmu, kao što je ovdje prikazan, teško je umaknuti—prožima čak i one dijelove gdje biste očekivali predah, ali šala ubode pa omekša udarac. Kad netko nekog pita „kako si”, odgovor više zvuči kao šala na vlastiti račun. I to je možda najveća vrijednost djela—iskrenost što tjera, makar se želudac okretao koliko je život na ratištu bio gorak i nefer.
Možda roman ne nudi onaj uzvišeni osjećaj pobjede, ali poklanja čitatelju iskru prave bliskosti i svakodnevnog junaka. Kad se zadnju stranicu zatvori, ostane neka tiha zahvalnost onim, naizgled običnim ljudima koji nisu izgubili smisao za humor i dostojanstvo ni kad je rat pojeo ostatak svijeta. Tadijanović—možda najviše od svega—prišije u lice vremena etiketu: nije svaki junak onaj tko trči na crti, nego onaj tko zna izmamiti smijeh dok oko njega pada sve drugo.