Što ostaje kad se snovi sudare s grubom stvarnošću? Upravo to pitanje pokreće radnju romana “O miševima i ljudima” Johna Steinbecka, jednog od najvažnijih djela američke književnosti 20. stoljeća. Knjiga nudi izuzetno sažetu, ali snažnu priču o prijateljstvu, nadi i ljudskoj ranjivosti.
Roman “O miševima i ljudima” prati dvojicu radnika, Georgea i Lennieja, koji sanjaju o boljem životu dok rade na farmama tijekom Velike depresije. Njihovo prijateljstvo i nada na kušnju su stavljeni nizom teških okolnosti koje razotkrivaju krhkost ljudskih želja.
Svaki redak ovog romana podsjeća da su snovi često krhki, ali i da u najtežim trenucima čovjek može pronaći smisao.
Uvod u lektiru i autora
Netko je možda još u školskoj klupi na kraju reda, a netko je već nekoliko puta preskočio lektiru samo oslanjajući se na brze preglede s foruma… Ali tko ne voli lagano gurnuti nos kroz slavnu prašnjavu američku prozu? “O miševima i ljudima” zapravo je kamen spoticanja (ili bolje rečeno – zlatni rudnik) za svakog tko želi pročitati nešto što je ostavilo trag na cijelu generaciju. Eh, tko to piše takve priče? Saznat ćemo.
Autor
John Steinbeck. Ime zvuči ozbiljno, kao da ga izgovara profesor hrvatskog nakon što prozove sve za zadaću. Čovjek s kapom, olovkom i pokojim žuljem na ruci (nije mizanscena – lik je stvarno radio razne poslove prije nego što se dohvatio pera). Rođen u Kaliforniji (Salinas, 1902.), Steinbeck je pratio ljude na marginama društva – berače jagoda, šetače snova, osamljene duše iz knjiga koje svi ‘moraju’ pročitati barem jednom.
Osvojio je Nobelovu nagradu za književnost 1962., što je u Americi otprilike jednako kao da je osvojio “Zlatni mikrofon” za prozno grickanje stvarnosti. Skrivao je pod rukavom još nekoliko aduta: “Plodovi gnjeva” i “Istočno od raja” (da, to su oni naslovi iz kataloga koji skupljaju prašinu kod knjižničarki). Njegov stil – jednostavan, direktan, a opet tako prokleto precizan, mogao bi rasplakati i kamen. Nije bježao od društvenih pizdarija – baš naprotiv. Steinbeck je volio pokazati gdje boli, ali uz obaveznu dozu tuge i humora kao začin. Ukratko, John je bio onaj tip koji bi vam na školskom igralištu priredio pravu malu seansu empatije – bez puno filozofije.
Žanr i književna vrsta
Sad, kad bi netko pitao u tramvaju, “Što bi ti rekao da je ovo za lektiru?” – bila bi to socijalna novela. Kratka, udarna, bez maratonskih opisa, s ravno u srž emocije. Žanrovski, sve miriše na realizam – ali ne onaj s dosadnim opisima dugačkih livada, više onaj koji će te bocnuti točno gdje si najtanji.
Likovi u ovoj knjizi ne žive život iz snova. Čupaju svoje dane na kalifornijskim poljima, sanjaju o komadiću zemlje i miru koji nikako da dođe. Ako ste ikad gledali film iz 1939. godine ili onu crno-bijelu TV adaptaciju (jer tko od nas nije barem slučajno “nabasa” na nju dok prebacuje kanale kasno navečer), znate da je radnja zgusnuta i napeta kao kad čekaš rezultate mature.
Steinbeckov rukopis povlači granicu između romana i drame, a roman je – baš zato – često nazivan “proznom tragedijom.” Čitatelj osjeti grč, čuje tišinu i vidi one crne nebo bez ijedne zvijezde. Klasika, ali ne ona što sapliće nos… nego ona koja te potjera da baciš pogled oko sebe i zapitaš se tko sve sanja svoj neostvarivi san.
Konačno, ako vas netko opet prozove za esej (ili želite zablistati na literarnoj večeri uz čaj i kekse), nemojte reći “ono, još jedan roman iz Amerike.” Recite glasno: “Socijalna novela! Realizam – i jedan od najjačih udara na osjećaje u cijeloj lektirnoj ponudi!” Jer, realno, “O miševima i ljudima” to zaslužuje.
Kratki sadržaj
Dobrodošli na brzi đir kroz “O miševima i ljudima”. Ne brinite, ovdje nema zamornih eseja — samo živopisna priča koja vas neće pustiti da dišete dok ne dođete do kraja. Pripremite se na prijateljstvo, snove i, kao što to često biva u životu, stvari koje krenu… pa, neočekivano.
Uvod
George i Lennie, dvojac poput burrita i salse — nespojivo, ali savršeno. Onaj prvi sitan, brzog jezika, stalno nešto smišlja; drugi snažan kao volače, ali duše meke kao lepinja iz kvartovske pekare. Krenuli su s jednim ciljem: pronaći mjesto pod suncem, doslovno malu farmu, gdje ih nitko neće tjerati ni omalovažavati. Amerika, 1930-e, Velika depresija na vrhuncu — izbor je ili raditi na polju, ili gladovati. Usput, George neprestano štiti Lennieja, koji iako ogroman, ima um djeteta i čudnu naviku — obožava mekane stvari (nije mogao odoljeti ni malim miševima, što mu, blago rečeno, često dođe glave). Eto ti uvoda, jer već druga stranica baca ekipu u pravu avanturu.
Zaplet
Evo gdje stvari stvarno dobivaju začin. George i Lennie stižu na novo imanje, a snove nose sa sobom kao najnoviju kolekciju na modnoj pisti. Upoznaju živopisne likove: Candyja (starog radnika s još starijim psom), Crooksa (usamljenog crnog pomoćnika, kojem život nije dao puno prilika), te Curleyja — gazdinog sina, koji ima prste u svakoj kaši osim u sreći. Njegova žena, anonimna ali itekako prisutna, radije bi bila filmska zvijezda nego farmerova supruga. Lennie, naravno, upada u nevolje — jednostavno ne shvaća granice. Sve što Lennie dotakne, bilo miš, štene, ili kosa Curleyjeve žene, završi loše. George pokušava zadržati kontrolu, ali tenzije rastu, snovi se počinju klimati kao kartaški toranj i osjećaš da se bliži neka “ne daj Bože” scena.
Rasplet
Zamislite fazu kad je sve u zraku — niti gore, niti dolje. Lennie nenamjerno čini najgoru stvar: ubija Curleyjevu ženu. Panika! Svi na ranču žele ga pronaći prije Georgea, a neki iz sasvim pogrešnih razloga. George zna da nema dobrog izlaza — razum i osjećaji guraju ga na razne strane. Lennie, zbunjen i prestravljen, skriva se na unaprijed dogovorenom mjestu, gdje je očekivao novu priliku za život – a naišao je samo na posljedice. George, suočen s najvećom ljudskom dilemom, shvaća da ga ne može spasiti od onih koji traže osvetu, ni od okrutnosti života u kojem druga šansa rijetko dođe.
Kraj
Majke ti, tko je rekao da klasici uvijek imaju happy end? George, s težinom svijeta na leđima, pronalazi Lennieja. Priča mu njihovu omiljenu bajku o farmi i slobodi — ovu put za uši, ne za srce. U trenutku kad Lennie zamisli zeca veće od automobila (da, ozbiljno, veličina je važna u njegovoj mašti), George odlučuje — iz ljubavi, straha i tuge — da Lennie ne proživi ono što mu prijeti. U tom trenu, jedan pucanj završava i san i prijateljstvo. Nakon toga ostaje tišina koja zvoni duže od svakog trubadura, a ideja o snovima i prijateljstvu (na američki način!) još dugo “šuška” po glavi svakome tko je ovu malu, bolno iskrenu knjigu držao u ruci.
I ne — tvoj profesor nije jedini kome suze krenu kad pročita zadnju stranicu.
Mjesto i vrijeme radnje
Svi koji su ikad sanjali kalifornijsko blato pod noktima, znaju taj miris jutarnje rose što se sliježe niz požutjela polja. Radnja romana “O miševima i ljudima” vodi baš tamo — pravo na prašnjave plantaže Salinasa, okružene gustom maglom ranih tridesetih godina. Jeste li ikada pomirisali svjež zrak netom prije nego što sunce zavlada danom? E pa, Steinbeck vas baca upravo u tu atmosferu, gdje svaki cvijet, svaka daska barake, škripi od umora i prošlih priča.
Gospodarstva kod Salinasa nisu samo kulisa… Ma kakvi! Tamo se osjeti znoj radnika, škripa hraneći stolicu dok George planira novi bijeg, i Lenniejeva šaka nježno držeći plišano miševe (ili što god mu se zatekne u džepu). Ako vam ovaj opis miriši na stvarni život — pogodak! Autor ne propušta priliku ubaciti sočne detalje: vlažna bara pokraj koje dečki kampiraju, neugodni smještaj barake gdje svaki lik ima svoj kutak tuge, i napokon, užarena polja koja prže snove kao stara tavu.
Vrijeme radnje? Dobro ste primijetili… Velika depresija. Zima? Ne, više ona stalna kalifornijska vrućina, kad dan traje vječno, a večeri su toliko hladne da se George pokriva tek starom jaknom (za one koji traže modne inspiracije, nemojte se ugledati na radnički “drip” iz tridesetih, trust me). Ove godine između 1929. i 1939., kada je Amerika škripila pod težinom siromaštva, kad su tisuće radnika obilazile farme s uzdignutim hlačama i savinutim leđima.
Salinas tada i danas? Uh, teško pronaći mjesto gdje se san i realnost toliko sudaraju. Na toj malko zaboravljenoj pruzi, kroz beskrajne redove povrća, Steinbeck postavlja svoje junake baš tamo gdje su snovi skuplji nego što si ljudi mogu priuštiti. Ako se čitatelj nađe zamišljajući da šeće uz Lennieja kroz jutarnji sumrak — ni ne znajući da će uskoro i njega, kao i Georgea, stići hladna realnost — onda je glavna misija ove proze uspjela.
Pa, kad sljedeći put netko pita gdje i kad se dogodila radnja “O miševima i ljudima”, sjetite se: tu je, među prašinom Salinasa i nemilosrdnim snovima, tik uz jadne barake i beskrajni redovi luka. Vrijeme? Kad se činilo da su čak i sunce i nada na godišnjem odmoru.
Tema i ideja djela
Kad se nekome spomene “O miševima i ljudima”, mnogi odmah pomisle na tu dvojicu neobičnih prijatelja koji lutaju poljima Salinasa. Ali stvar nije ni izbliza tako jednostavna—ovo nije samo priča o prijateljstvu, već i o sitnim, svakodnevnim snovima koji ponekad puknu brže nego što stigneš reći “američki san”. Steinbeck tu nije štedio snove, ali nije štedio ni boli.
Središnja tema? Krhkost ljudskih nada. George i Lennie nisu jedini koji sanjaju o komadiću zemlje i miru na kraju dana. To žele i svi oni likovi na farmi — Candy, Crooks, pa čak i Curleyjeva žena ima neku svoju tihu nadu (iako je možda prva izgubi). Zanimljivo, Steinbeck nikad ne daje lažnu nadu. Čak i kad George priča Lennieju o farmi iz bajke, čitatelju nekako uvijek izmiče tlo pod nogama, kao da zna da je sve to samo privid.
Nezaobilazna je i tema usamljenosti—nitko ovdje nije otok, ali, ironično, svi su odvojeni, svojim slabostima i prošlošću. Kad Crooks zagrmi iz svoje osamljene sobice ili Candy nudi ušteđevinu samo da bude dio nečeg, osjetiš onaj grč u želucu. Kao kad pogledaš stare slike i znaš da se neki trenuci neće vratiti. Piščev pogled na svijet oštar je, ali pronicljiv. On ne docira — pruži ti priču, a onda te pusti da sam presložiš komadiće.
I za kraj, stvar povjerenja i moralnih izbora. George pred kraj nosi teret odluke kakvu nitko ne želi na svojim plećima. Zamisli taj trenutak — posljednja sekunda u kojoj biraš nečiju sudbinu, i znaš da se tu više ne radi ni o snovima ni o budućnosti, već čistoj ljudskosti. Ovdje Steinbeck zavlači ruku pod površinu američkog sna i pokazuje, bez šminke, koliko smo svi ranjivi kad ostanemo sami sa svojim mislima.
Ništa nije tu crno-bijelo. Ako itko poželi tražiti “poruku” u ovom djelu, možda će biti razočaran. Nema rješenja na srebrnom pladnju; ima, doduše, puno pitanja i dovoljno empatije da poželiš otići s likovima na još jednu šetnju kroz polja, bez obzira na ishod.
Analiza likova
Krenimo odmah—ako još niste imali priliku sjesti uz “O miševima i ljudima” s dobrom šalicom kave (ili možda kakao, za poseban doživljaj), likovi su glavni razlog zbog kojeg roman živi i danas. Steinbeck kao da je preselio samu dušu američkog sna u prašnjave čizme i stisnute dlanove svojih junaka. A nije im baš dao lagan posao…
Glavni likovi
George Milton i Lennie Small—ta dva imena danas zvuče gotovo kao ime nekog benda za stare country hitove. George je onaj lik iz ekipe koji uvijek zna gdje su ključevi auta i pazi koliko novca ostaje do kraja mjeseca. Dobar strateg. Nikad ne gubi iz vida cilj, a srce mu je, prema svim romanima, veće nego što priznaje. S druge strane, Lennie… Ah, Lennie. Kažete li “snaga bez kontrola”, evo njega kako nježno mazi miševe i priča o zeki.
Ma, nije sve tako crno-bijelo. Lenniejeva dječja naivnost često je izvor problema—nije on čvrst samo izvana, nego i u povjerenju koje ima prema drugima, posebno Georgeu. Njihov prijateljski odnos izdvaja ih iz mora radnika bez stalne adrese. Ako ste ikad osjećali da ste “drugačiji”, odmah bi ste znali što Lennie doživljava kad ga ljudi gledaju ispod oka ili ga pokušavaju maknuti sa strane.
George je zaštitnički nastrojen, ali ni on nije bez pogrešaka—često je iscrpljen cjelokupnim bremenom koje nosi zbog Lennieja. Ideja o vlastitoj zemlji za njih je poput TikTok trenda koji ne izlazi iz glave: stalno “možda jednom”, ali rijetko “sad”. I baš zato vas George povremeno iznenadi—kad mislite da je hladan, pokaže toplinu, a kad izgleda snažno, otvori slabost.
Sporedni likovi
Nema klasičnih sporednih likova kod Steinbecka—svaki donosi nešto svoje, kao kad na obiteljskom ručku netko izvuče stare fotografije.
Candy, stariji radnik s jednom rukom manje, odmah izaziva simpatije tim latentnim očajem i željom da uhvati za rep zadnji voz nade. Pas koji više ne laje? Simbol vremena koje prolazi, a on zna da san o boljem životu ne dolazi često na vrata starijih radnika.
Crooks, Afroamerikanac izoliran u štali, drži distancu prema svima (baš kao na onim okupljanjima kad odaberete mjesta bliže izlazu). Zaštitni mehanizmi – sarkazam i ozbiljnost – nisu mu strana pojava, ali osmijeh iz njega izvlače rijetke iskre povjerenja.
Curley, sin gazde, predstavlja svu onu napuhanost “malih šefova”—obavezno želi biti glasniji, žustriji, i stalno traži razlog za svađu. Tko god je bio na sezonskom radu, susreo je Curleya.
Curleyjeva žena, jedina ženska figura, zapravo nema imena i time Steinbeck udara ravno u srž: ona je usamljenost pretvorena u osobu. Želje za pažnjom i malo topline kod nje su izraženije od bilo kakve “fatalnosti” s kojom ju prikazuju drugi.
Odnosi između likova
Steinbeck ne bi bio Steinbeck da nije sve zapetljao kao stare slušalice. George i Lennie ovise jedan o drugome poput najboljih prijatelja koji često nemaju druge oko sebe. Oni si međusobno nekad jesu teret, ali – iznenađenje – ni jedan nema snage pustiti drugoga.
Candy, čim čuje za mogućnost zajedničkog života s Georgeom i Lenniejem, ulazi u priču kao onaj prijatelj koji se cijelu večer smijulji dok ne čuje dobru vijest. Taj njihov “san” djeluje stvarno kad su zajedno, a nestvarno kada su sami.
Crooks iz početka odbija svaku ideju zajedništva (ništa ne vjeruje dok ne vidi, reklo bi se), ali kada mu Lennie i Candy spomenu svoje planove, pojavi se i kod njega tračak nade… sve dok se ne sjeti realnosti koju svakodnevno živi.
Curley i George—tekst bi ovdje uključivao onomatopeju zvuka šake o stol—su pravi mali ratnici na farmi, svaki sa svojim razlozima za netrpeljivost. Curleyjeva žena i Lennie dijele kratke trenutke nježnosti koja zapravo završava tragedijom, čime Steinbeck daje maxi-pouku o nerazumijevanju i usamljenosti.
A kad je George, na kraju, pred zidom sa gotovo nemogućim izborom, odnosi među likovima dobiju novu dubinu. Nema tu spašavanja bajkom ili pričom za laku noć… Ima tuge, nepravde i barem malo razumijevanja zašto ljudi cijeli život trče za neostvarivim snovima.
Stil i jezik djela
Zaboravite akademske eseje, Steinbeck se igra s jezikom kao da prepisuje razgovor iz kafića preko puta farme. Rečenice u “O miševima i ljudima” ponekad su kratke poput vožnje traktorom od staje do portuna, a ponekad se razvuku kao večernje prepričavanje tračeva pod mjesečinom. Nema tu pogrešnih riječi—Steinbeck sve reže na minimum pa ni cigla viška, ni nepotrebnih uresnih fraza. Autor nije filozofiranjem trošio papir — govor likova škripi od realnosti, čak guši mirisom znoja i nervoznih šala.
Kad netko prvi put pročita razgovor Georgea i Lennieja, lako mu je pomisliti da su u pitanju stvarni susjedi iz dvorišta. Steinbeck često ubaci kolokvijalizme, pa ćete naletjeti na izraze poput “kroz zube”, što u engleskom originalu zvuči još žešće. Jezik radnika uvijek ostane kratak—kao kad gazda vikne “Ajmo!” pa nema prostora za filozofiranje. Sve djeluje prirodno, bez uljepšavanja i velike pompe.
Zanimljivo, autor nekad dijaloge toliko približi domaćoj atmosferi da zvuče kao interna šala među ekipom koja deset godina dijeli ista tri para cipela. I dok se dijalozi šale ili prijete, narativni dijelovi nenametljivo slažu slike kalifornijskih krajolika—osjetiš žegu, prašinu i težinu tišine kad se svi raziđu u sumrak.
Možda ste pomislili da će vas roman zamarati opisima, ali Steinbeck je minimalistički genijalac. S nekoliko rečenica slika cijelu plantažu—i ne mari ako niste prije toga uzeli u ruke ni vodič kroz Kaliforniju, ni knjigu iz botanike. Svaka riječ ima težinu i smisao, a čak i kad napiše nešto sasvim svakodnevno, poput opisa torbe ili šešira, to zapravo govori o tome kakav je čovjek tko taj šešir nosi.
Naposljetku, postoji taj fini humor koji klizi između redaka, najčešće kroz Britki komentar Georgea ili Lenniejevu dječju logiku. Nije to komedija na prvu, više ona vrsta smijeha što vas pogodi tek kad shvatite ironiju situacije—ili prepoznate sebe među gubitnicima koji sanjaju veliko, a žive sitno.
Sve u svemu, Steinbeckov stil tjera vas da čitate polako, gotovo potiho, kao da slušate vlastite misli kad vas nitko ne gleda. I, između redaka, pronađete tragove vlastitog jezika i vlastitog svijeta—koliko god vam taj svijet bio daleko od kalifornijskih farmi.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Iskreno, tko nije barem jednom zinuo na glas kad George i Lennie upadnu u još jednu nevolju? Steinbeck tu ne štedi nitko—nema ukrasa, nema praznog hoda, samo tiha prisutnost gubitka i težine snova koji uvijek nekako kliznu kroz prste. Kad bi netko pitao što je najjače ostalo nakon čitanja—osjećaj nelagode, možda čak i malo gorčine. Jer, ruku na srce, “O miševima i ljudima” nije knjiga koja gladi po glavi ili obećava sretan kraj. Upravo suprotno… ne ostavlja ni trunku iluzije da se sve može popraviti toplim riječima i prijateljstvom. To boli, ali i podsjeća da ponekad život stvarno ne daje popust.
Steinbeck gađa ravno u srž svakodnevne borbe, ponekad tako precizno da se čitatelj uhvati da više navija za Lennija nego za sebe. Što sve nosi osjećaj zajedništva ovih lika? Kad George uz stari štednjak s Lenniejem prede o farmi o kojoj sanjaju (onoj s kunićima!), ti zbilja poželiš da uspiju, bez obzira što razum govori suprotno. Čak i oni koji nisu skloni patetici priznaju—nešto se slomi kad shvatiš da ta farma nikad neće imati ni mrkve ni luk, a najmanje mira.
Netko će reći: “Zašto uvijek takva tuga u klasicima?” Možda baš zbog toga roman ostaje u glavi godinama. Likovi su svaki na svoj način pogrešni, i baš u toj nesavršenosti leži njihova snaga. Prijateljstvo Georgea i Lennieja, na granici zaštite i očaja, provocira pitanje—koliko smo svi mi spremni nositi tuđe slabosti? Sve dok čitaš, misliš: možda ovaj put završi drukčije. Nema šanse. I tu je taj trik—Steinbeck vas prevari da vjerujete, pa onda pusti stvarnost da odradi svoje.
Tko god je prošao kroz roman zna: na kraju priče ne dolazi olakšanje, već osjećaj praznine. Pa opet, možda spada u one knjige koje ne ostavljaš na polici, nego ih izvučeš čim naiđe netko tko ozbiljno razmišlja o smislu prijateljstva, snovima i cijenama koje se za njih plaćaju. Takav trag u hrvatskim razredima i među odraslim čitateljima nije samo puka slučajnost—Steinbeck je uklesao ovaj roman u kolektivno pamćenje baš svojom iskrenošću, ali i brutalnošću što ne traži izliku.