Zašto roman “Hrvatski bog Mars” i dalje izaziva snažne reakcije među čitateljima? Knjiga Miroslava Krleže nije samo priča o ratu već i duboko promišljanje o ljudskoj sudbini i društvenim promjenama koje rat donosi.
Roman “Hrvatski bog Mars” prati doživljaje hrvatskih vojnika na fronti tijekom Prvog svjetskog rata, prikazujući njihovu patnju, besmisao rata i razočaranje u ideale koje su nekada slijedili.
Tko želi razumjeti kako književnost može prodrijeti do srži društvenih trauma i ostaviti trajan dojam, na pravom je mjestu.
Uvod u lektiru i autora
Ako ste ikad dobili zadatak pročitati „Hrvatski bog Mars“, znate da to nije “laka literatura za uz kavu”. Krleža je svoje stranice napunio – ne bonbonjerom nego realnim okusom ratne svakodnevice. Ovdje nije riječ o junačkim pjesmama i blještavoj pobjedi, nego o ljudima koje život nemilosrdno vuče na bojište, bez svjetlucavih lampica i happy enda.
Autor
Miroslav Krleža. E, sad… kad god dođe tema “krleževštine”, većina će uzdahnuti. Čovjek je svima poznat, ali malo tko zna što je sve prošao! Rođen 1893. u Zagrebu, odrastao tik do tramvajske stanice i knjižara koje su u ono doba mirisale još po svježem papiru i kože. Prvi stihove napisao je gotovo iz inata – nije podnosio lažno domoljublje, poluprozirne fraze ni društvene šablone. Bio je vojnik. Ali ne neki Don Quijote, već skeptik kojeg su rovovi i blatnjavi opanci naučili da rat uništava ideale, a sustav jede vlastitu djecu.
Ako čitate Krležu, ne možete ostati ravnodušni. Likovi koje nudi nisu “lijepo upakirani”, već živi, ogoljeni – tu su krv, suze i hladan znoj. Nisu mu strani niti filozofija ni povijest – zapravo, kao da je bio enciklopedija na nogama. Njegove rečenice često citiraju i starije generacije – ponekad kao lekciju, ponekad kao opomenu, obavezno s drvenim masivnim knjigama pod rukom.
Krleža nije pisao sa sigurne udaljenosti, nego je bio tu, među živima, usred drame. Neki kažu, baš zato njegove priče paraju srce i dotiču živce – ne dopuštaju isključivanje emocija ni površne interpretacije. Ako ste pronašli neku njegovu bilješku iz vojske među starim papirima djeda, pamtite: sve to završilo je u „Hrvatskom bogu Marsu“.
Žanr i književna vrsta
Očekivali ste možda roman – pa dobro, može i tako. Ali zapravo, ova knjiga više je zbirka novela ili pripovijesti nego klasični roman “od a do ž”. Dvije-tri stranice, pa vas udari u glavu neki lik koji zapisuje razmišljanja na papiriću umrljanom blatom, pa onda sljedeća crtica – i tako cijelo vrijeme.
Žanrovski, „Hrvatski bog Mars“ je ratna proza na steroidima. Ovde nema ni herojskih eksplozija ni blistavih časnika; Krleža secira rat iznutra, do iznemoglosti. Pripovijetke se nižu poput vojne parade, ali svaka ima svoj mikrokozmos. Likovi (primjer, vojnici iz zabačenih slavonskih sela ili sitni časnici sanjari) provlače svoj jad kroz čitavu Europu.
Najbliže što žanrovski knjiga dobacuje: anti-ratna proza. Sve je protkanom ironijom, gorčinom i, da ne zaboravimo, prigušenim humorom koji se pojavi kad mu najmanje vjerujete – sramežljiv poput studentskog džeparca krajem mjeseca. Krleža u svakom retku kritizira društvo, politiku i zablude tadašnje Austro-Ugarske, a sve ispod transparenta na kojem piše: ni rat ni mir nisu crno-bijeli.
Možda ćete knjigu pročitati za vikend. Možda će vas “upecati” samo dva-tri lika. Ipak, nećete pronaći ništa slično – pa ni u onim debelim bibliotekama, gdje prašina ima diplomu iz povijesti književnosti. Ovo je priča koja štedi na lažima, ali ne štedi na istini o Hrvatskoj, vojnicima i ratu koji je sve promijenio.
Kratki sadržaj
Kad netko spomene “Hrvatski bog Mars”, teško je ne pomisliti na sumornu čekaonicu željezničke stanice ili sablasno blatnjavu rovsku svakodnevicu. Ispod površine svake rečenice krije se Krleža koji promatra svijet, malo podrugljivo, malo ogorčeno, ali kao da pita – zna li netko kamo ovo sve vodi?
Uvod
Nije svaki dan da roman počne gotovo bez iluzija—ali baš tako otvara Krleža: običnim ljudima pogođenim ratom. Smiješno je koliko se svi u romanima nadaju velikim stvarima, a ovdje, pred nama, junaci stoje bosi pred sudbinom, držeći se samo onoga što u džepu nađu—stara fotografija, komad kruha, ili prazno pismo.
Atmosfera liči na naslovnicu novog izdanja—izblijedjela, tmurna, napeta. Krleža uzima vojnike s periferije i pretvara ih u prave ljude. Ima tu rakije, psovki, straha, ali i one tihe tuge koju samo oni koji su izbliza gledali smrt zapravo razumiju. Ako si ikad slušao baku kako pripovijeda o «njihovim vremenima», naići ćeš na sličan ton.
Zaplet
Rat nije kazališna predstava. Na prvim stranicama, čitatelja privuče šum koraka i živci napeti poput žice na starom radiju. Ljudi se ovdje ne bore za slavu—oni preživljavaju. Krleža ne uvodi viteštvo; njegovi likovi su obični vojnici bačeni na frontu jer „tako treba“.
Nekoliko njih, među njima i Fric, nose teret neshvatljivih odluka—zar je baš ovo Europa za koju vrijedi ginuti? Dijalozi vise u zraku. Tijelo umorno, duša ranjena—ali i dalje se smije, začudo; ljudskost ne gubi ni kad postane žrtva Marsa. Svatko ima svoju priču, nitko se ne nada sretnom završetku. Povremeno, netko se sjeti kuće, majčinog povika, mirisa domaće juhe.
No, svakodnevica se pretvara u beskrajan tok iščekivanja narednog topovskog udara, dok istovremeno misli lutaju, pitajući se: tko će preživjeti, a tko će ostati samo ime na papirnatom popisu?
Rasplet
Rasplet nije filmski, ne dolazi uz fanfare. Jedan po jedan, likovi shvaćaju da nema pobjednika. Iluzije isparavaju kao para iz tanjura tople čorbe po povratku s fronte—ako igdje čorbe ima, naravno.
Neki se vraćaju kući doslovno slomljeni, drugi gube vezu s realnošću. Rat melje sve: budućnosti, snove, prijateljstva. Krleža pokazuje ožiljke – fizičke, ali i one na srcu. Braća po oružju, jučer spojena strahom i glađu, danas jedva razmjenjuju riječi na kolodvoru. Zvižduk vlaka odjekuje hladno, nitko ne trči prema zagrljaju.
Onaj tihi humor, kao kad vojnik doslovno zamijeni šinjel za pola litre, postaje posljednja obrana od potpunog sloma. Nema euforije, ali ima neke čudne vrste olakšanja – napokon je gotovo, makar sve ostalo isto.
Kraj
E sad, kraj? On, zapravo, više podsjeća na povratak s putovanja na koje nikad nisi htio otići. Povratak u stvarnost koja se nije pomakla ni pedalj dok si bio u paklu. Likovi se gledaju u ogledalo i ne prepoznaju lice koje su ostavili prije odlaska.
Krleža ne nudi utjehu. Nitko ne izlazi iz ovog rata kao pobjednik—čak ni oni koji su fizički preživjeli. Sve ono što su nekada smatrali vrijednim, izgubilo je sjaj. Kroz kroz razgovore i šutnje, povratnici traže smisao, uglavnom bezuspješno, svjesni da društvo koje ih je poslalo neće dati nikakve odgovore.
Jedan sitan detalj: miris starog kaputa na povratničkim leđima, pogledi sa strane na seoskom kolodvoru, pitanje „I što sada?“—to je prava završnica. Onaj tupi osjećaj da nitko šešir više ne skida u znak poštovanja, čak niti pred samim sobom.
I ako si ikad stajao pokraj tračnica dok vlak odlazi u maglu, znaš da Krleža tu nije ostavio mjesta lažnoj nadi—samo goli život i ono što od njega preostane.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite hladnu, blatnjavu ravan negdje na istočnoj fronti—ne baš lokacija koju biste poželjeli za vikend-izlet, zar ne? Upravo tu, na rubovima tadašnje Austro-Ugarske, odvija se većina napetih trenutaka “Hrvatskog boga Marsa”. Rat, buka mitraljeza, mulj koji cvili pod čizmama—Krleža ne bira glamurozna mjesta. Od Galicije do sjeverne Mađarske, iz blatnjavih rovova izviru prizori koji vas ne puštaju ni kad ugasite svjetlo.
Vrijeme radnje? Prvi svjetski rat, naravno. Što drugo očekivati kad naslov romana obećava ratnog boga? Kroz stranice se nižu prizori 1914.-1918.—neki dani kratki i bolni, drugi rastegnuti poput beskrajne noći kad se čeka zora koja nikako da svane. Sjećate li se kad ste zadnji put buljili u sat i poželjeli da vrijeme pobjegne? E, pa ovdje su sati i minute rastegnuti do pucanja.
Da stvarnost bude bliža: vojnici nisu u luksuznom hotelu, već u skučenoj vojarni ili duboko u rovu prepunom straha. Gradovi? Tek u tragovima—obično kao priče o domovini partije graha i mirisa jutarnje kave kojih više nema. Ako pitate glavne likove, rekli bi vam da je “mjesto radnje” zapravo stanje uma—negdje između razočaranja i boli.
Iako se roman poigrava s geografijom (pa ćete naći i Zagreb kao usputnu tablu na putu prema fronti), ključno je da nema mira, nema bijega—nije ni čudo što su likovi umorni i potišteni kao ponedjeljak u siječnju.
Zato, sljedeći put kad pomislite na ratne epicentre, zaboravite na filmove o kravatama i kavi u bečkom stilu. Ovdje je svaki zamazani rov bliži stvarnosti nego što vam se čini dok sjedite za stolom i čitate o sudbini onih koji su tamo stajali, vlažni do kože, pod zvijezdama koje ne donose utjehu.
Vrijeme i prostor u “Hrvatskom bogu Marsu”? Grubo, ogoljeno, beskrajno napeto—baš kao povlačenje kišnog jutra kad ste bez kišobrana u čekanju tramvaja na Savskoj.
Tema i ideja djela
Zamislite ovo: netko vam danas obeća slavu i domoljublje — a već sutra vas pošalje u blatne rovove na kraj Europe, gdje sendvič od domaćih kobasica zvuči kao luksuz iz druge galaksije. Upravo u takvoj atmosferi Krleža smješta svoje vojnike. Glavna tema? Rat — ali ne onaj iz filmova s trijumfalnom glazbom, nego onaj koji smrdi po blatu, znoju i strahu.
Krleža udara direktno po srcu tadašnjeg društva. Rat ne prikazuje kao herojski spektakl, već kao gustu maglu besmisla. Ah, kad Škorin stih postane svakodnevica: “nema više iluzija, samo mutan pogled kroz staklo streljačkog nišana.” Likovi nisu superjunaci. Imaju žuljeve na rukama i ranu na duši — i ne skrivaju to. Kroz njihove oči, osjetiš osamljenost, podsmijeh i vrlo ljudsku želju za toplom juhom (ili bar za kakvim smiješnim vicevima u rovovima).
S idejom nije puno lakše. Dok društvo tapka u mraku tražeći “viši smisao”, Krleža im preko stranica pod nos gura ogledalo — i pokaže razbijeno lice tadašnje Hrvatske. Za njega rat razara više od rovova: ruši snove, razdire obitelji, briše granicu između junaštva i apsurda. Tko još zna zašto je netko tamo uopće pristao ginuti?
Podsjetit će vas možda na priče iz djetinjstva gdje ste “morali” jesti juhe koje niste voljeli — ali su drugi rekli da je to “za vaše dobro”. Tako je tu s ratom: netko odozgo kaže da treba, a nitko dolje ne razumije zašto. Samo što ovdje, na kraju dana, na stolu često nema ni juhe.
Krleža jednostavno razotkriva koliko se društvene ideje brzo istroše kad naiđu na prvu prepreku. Razočarani vojnici, slomljeni ideali i hladni rovovi — nema tu puno mjesta ni za patetiku ni za pjesničke ukrase. On piše “po golom živcu”, bez cenzure i bez izmotavanja, pokazujući koliko su granice, zastave i parole tanke kad padne prva granata.
Evo, ako uhvatite sebe da tražite “smisao” među tim stranicama, znajte da niste jedini; Krleža je bio prvi u redu s tim pitanjem. I zato, tko god danas prolista “Hrvatski bog Mars”, teško će ostati ravnodušan. Roman možda nije “lijep” u klasičnom smislu, ali je stvarno — i to vrišti već s prve rečenice.
Analiza likova
Zaronimo u Krležin svijet likova — nije to običan popis imena, nego živa zbirka ljudi kojima rat mijenja svaku stanicu tijela, a mnogi od nas prepoznaju “njih” i danas. Dobro, možda nikad niste spavali u rovu, ali tko nije doživio onaj osjećaj besmisla ili promašenih nada? E, njihovo društvo je itekako šareno.
Glavni likovi
Dominira hibrid izgubljenog idealista i svakodnevnog čovjeka. Krležin vojnik, bez imena i herojskih gesta, simbolizira tisuće vojnika ispod blatnjave kacige. Nema tu hollywoodskih scena—glavni likovi najčešće ni nemaju jasno ime, ili im onaj “glavni” status otima sami kolektiv rova.
Naviru slike Čengića iz “Tri domobrana”, poniženih i čekajući godotovski smiraj. Spominje se Ivan, ali i svi ti “Vinko” i “Anka” — imena običnih ljudi, zamagljena kroz maglu fronta.
Najjača nit: ranjenik. On nosi burnu mješavinu straha i gorčine (nikad ne znaš hoće li iduća partija karata biti posljednja). Neki su na rubu, kao likovi koji očaj vandrati iz šatora, sanjajući zagrebačke ulice, dok gledaju kroz razrovani prozor.
Ljudi poput gospodina Baloga osjete kraj civilizacije daleko od birtija i kutnih klupa. Zvuči poznato? Svima nam je poznat onaj stres kad nestane Wi-Fi tik pred provjeru rezultata Dinama… Samo što je ovdje nestalo – sve.
Sporedni likovi
Svakog vojnika prate sjene i sporedni likovi – zapovjednici s rigidnim pravilima, kuharice koje podgrijavaju juhu s kavom u metalnom loncu, šverceri sapuna i cigareta, šaljivdžije koje humorom zavlače prst u oku smrti.
Nabrojimo ih? Eh, ne ide to tako kod Krleže. Svaki ima svoju “pet minuta”. Npr., lik piljarice s tržnice postaje iznenadna meta promišljanja o domovini (da, čak i kad je netko na tjednom zadatku donio samo luk i salatu – ikona siromaštva). Vidimo trgovca Isaka, a spominje se i pop koji za Božić dijeli masnu kobasicu i pokoju riječ utjehe (ili makar psovku).
Dosta njih nestaje u magli rova… pjesnik s gubitničkom mantrom, oficir kojem službena košulja više nije tzv. racionalno odijelo, nego simbol “radnog staža” na pogrešnoj strani povijesti. Uvijek fali netko iz društva, a nova lica dolaze, nestaju i ostave tek slabašan trag, poput šale zaboravljene u buci granata.
Odnosi između likova
E sad, tu je tek prava psihodrama. Zaboravite na “bratsku vojnu ljubav” iz reklama – Krležini likovi pucaju po šavovima kao stare cipele poslije pet kilometara blata. Odnosi su nabijeni frustracijom, sarkazmom, katkad boli do srži.
Šef i vojnik? Nema tu patetike. Zapovjednik, često hladan ili ogorčen, daje naredbe bez puno razumijevanja (ili straha da i sam ne postane “broj u grobu”). Prijatelji… često se razilaze zbog banalnosti ili običnog izmicanja iz rova.
Pojedinci, poput vojnika Marka ili šaljivog Franje, grade sitne saveze iz trenutne potrebe. Ipak, iza svake šale krije se panika. Povjerenje je rijetko kad pravo—više je to partnerski “survive or die”. Netko podijeli komadić slanine, drugi ispriča vic, treći poklanja cigaretu za uslugu. Zvuk granate dovoljan je da zaborave stare svađe i zajedno se zbiju u najtamniji kut rova.
Stil i jezik djela
Krleža i dosadno? E, teško. Njegove rečenice nisu kao one u školskim udžbenicima – kratke, suhoparne i zaboravne nakon dva sata. Ovdje te rečenice znaju ugristi za petu, pa nekad poželiš pročitati istu dvaput… ili tri puta. Krleža koristi jezik nalik nožu – precizan, ponekad brutalan, ali nikad dosadan. Ima scena gdje kroz sarkazam i ironiju povuče takvu crtu da se nakon smijeha pojavi knedla u grlu (natuknica: pogrebni marš u jarku čeka te na svakoj trećoj stranici).
Nema tu lažnog sjaja – umjesto vojničkog junaštva, kruh je tvrd, blato mokro, a psovke uvjerljivo krčkaju među likovima. Krležin stil ponekad čak zvuči kao razgovor naslonjen na rub rova – nikad siguran, ali uvijek živo, s puno slavonskih i hrvatskih izraza koje čitatelj teško može previdjeti. Primijetit ćeš: vojnici viču, nižu rečenice bez rukavica, a jal i strah šuljaju se između redova. Imaš osjećaj da čitaš ljutiti dnevnik, a ne odmaknuti roman iz prošlog stoljeća.
Zanimljivo, Krleža često balansira između naracije i dijaloga – ponekad se baci u duboku unutarnju misao, samo da bi u sljedećoj sekundi prebacio na psovački razgovor dvojice vojnika. Riječnik često podsjeća na staru hrvatsku kletvu, a onda, iz vedra neba, uskoči latinska ili njemačka fraza. Zamisli jezik kao zbrkani vojni ranac – imaš tu sve boje, ali ništa nije složeno po špranci.
Zadnja stvar koju bilo tko očekuje od Krleže – patetiku – ovdje ne pronađeš. Stil je prgav, ironičan, pun uzvika i prekida, baš kao da autor nema vremena čekati da čitatelj sve pohvata iz prvog puta. Osjetiš miris baruta i čuješ svaku psovku kao da netko kraj tebe viče. To nije rafinirano, to je baš sirovo.
Ako ikad naletiš na scenu u kojoj se čini da riječi tapkaju po blatu češće nego što nose poruku – dobro je, tu si gdje trebaš biti. Krleža igra sa stilom kao domaćin na slavonskoj svadbi: nudi ti ironiju i gorčinu, bez da te pita jesi li gladan.
Jezik u “Hrvatskom bogu Marsu” nije izlog za izložbene primjerke književnih figura; to je oruđe. Sve skupa, taj stil i jezik učine knjigu jasnom, grubom, ali i nevjerojatno bliskom iskustvu.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Treba li itko tko je čak jednom uzeo u ruke “Hrvatski bog Mars” stvarno sjediti s papirom i olovkom, trudeći se izvući svoje mišljenje? I svaki put iznova, eto ga—osjećaj kao da je netko posegnuo u stare vojne sanduke, iznio neugodne mirise za stol i rekao: “Hajde, osjeti to.” Čitatelj, htio-ne htio, upije drhtanje svake rečenice, nervozu Krležinog humora, pa čak i onu kratku, sirovu tišinu između dvije salve.
Ne može, naravno, svatko biti na prvoj crti, ali kroz Krležine riječi… stvarnost vojnika i onih umornih pogleda s fronte preslikava se izravno na suvremenu svakodnevicu. Uostalom, tko nije barem jednom osjetio da svijet oko njega puca po šavovima, a ništa ne mijenja?
“Zabij ti svoju povijest,” kao što bi netko iz romana promrmljao pod nos, jer gdje god da pogledaš, Krleža te tjera—ne da misliš o prošlosti, nego o sadašnjosti. Njegovi likovi, dijalozi, čak i nesnosno blatnjave cipele, počinju nositi lice tvojeg susjeda, prijatelja, bake koji šuti za stolom. Cijela ta tjeskoba, ironija, čak i pokoja psovka, daje “Marsu” brutalnu iskrenost—kao kad te netko prijateljski, ali bolno, lupi po leđima.
Nije ovo knjiga za ugodno nedjeljno poslijepodne… U nekim trenucima možda poželiš baciti sve i uzeti zbirku šala iz kioska, samo da Krleža na trenutak ušuti. Ali, evo, on ne prestaje urezivati slike gladnih vojnika, zamornih parade, apsurdnosti svakodnevne borbe. Svejedno, kad zatvoriš korice, ostane ti onaj blagi osjećaj srama i zahvalnosti—što ne moraš nositi tu tuđu uniformu, ali i što znaš prepoznati istu nemoć, gdje god pogledaš.
Možda nije sram priznati da nakon svake nove Krležine rečenice nešto procijediš kroz zube ili ti pobjegne poluglasno “ma daj…” jer, realno, knjizi kao što je “Hrvatski bog Mars” teško je pronaći zamjerku, barem ako tražiš istinu, a ne zavaravanje. Ova knjiga nema milosti, nema lažnih izlaza, ali ima jasnu poruku: nije herojski poginuti, nego preživjeti s vlastitim mislima.
Pa tko god priđe ovom djelu, trebao bi na to gledati kao na putovanje ukošenih ramena, ali i podignute glave—jer, ako su Krležini vojnici mogli kročiti blatom povijesti, svatko može barem jednom “prošetati” ovim romanom i izići iz njega ponešto tiši… ili bistriji.