Ponekad male stvari nose najveću simboliku. Mirisi, zlato i tamjan već stoljećima bude znatiželju i otkrivaju slojeve značenja u različitim kulturama i vjerovanjima. Ova tri dara nisu samo vrijedni pokloni već i ključ za razumijevanje dubljih poruka kroz povijest.
Mirisi, zlato i tamjan predstavljaju darove koje su mudraci donijeli Isusu, a svaki od njih nosi posebno značenje: zlato simbolizira kraljevsku čast, tamjan duhovnost, a mirisi ljudskost i žrtvu.
Oni koji traže istinsko značenje ovih simbola često otkrivaju kako se kroz jednostavne predmete može ispričati priča o vjeri, poštovanju i ljudskim vrijednostima.
Uvod u lektiru i autora
Kad god netko spomene “Mirisi, zlato i tamjan”, osjeti se ona lagana doza znatiželje – tko je taj kreativac iza ovakvog naslova? I zašto lektirni popisi uvijek skrivaju nešto više od obične priče? Vrijeme je da prošetamo kroz autorovu radionicu i zavirimo u ladice žanrova.
Autor
Zamislite scenu: školski hodnik, miris krede, a netko ti šapće — “Jesi čitao Mirisi, zlato i tamjan?” U tom trenu, većina djece leti na Google da sazna — tko je čovjek koji nas tjera da razmišljamo o poklonima mudraca? To je Slobodan Novak. Njegovo ime često zvuči kao ozbiljan znak za “gledaj između redaka” — možda ste ga prvi put susreli kroz “Izgubljeni zavičaj”, a možda tek sad u ovoj priči začinjenoj simbolikom.
Novak (1924.–2016.) nije bio autorski sterilni maratonac; bio je čovjek otoka, satire, boli, ali i finih nostalgičnih nota dalmatinskog djetinjstva. Priče mu nisu samo teške od simbola — često su začinjene konkretnim prizorima, s mirisima mora, zvukovima praporaca, i onim tihim pitanjima: Čemu služe rituali? Tko je stvarno “kralj” u običnim životima?
U autobiografskim segmentima Novak daje dašak intimnosti—kćerin smijeh, miris tamjana u crkvi, poneki sušeni smokvin kolač (ili je to ipak bila prenesena poruka o uspomenama koje nosimo?). Nitko se ne bi začudio da se netko prepoznao u njegovim slikama obiteljskih okupljanja ili tihog razočaranja kad poklon ipak nije zlato. Usput, neki profesori vole reći da Novak zapravo najviše piše o čekanju — ali ponekad baš to čekanje skriva čitav svijet osjećaja, zar ne?
Žanr i književna vrsta
Sad, da razbijemo nekoliko mitova — ako tražite fantaziju s vilenjacima i zmajevima, slobodno okrenite stranicu. “Mirisi, zlato i tamjan” spada u realističnu prozu; preciznije, zbirku pripovijedaka. Ovdje nema čarobnih štapića, već svakodnevnog čuda u detaljima. Knjiga diše dahom zbilje i svakodnevnih zamki, onih nevidljivih u životu svakog čitatelja.
Ova zbirka često šeta po rubu autobiografije i duhovito-slomljene satire, a najveći trik je što većinu simbolike prepoznaš tek kad odrasteš (možda još uz šalicu kave u ruci). Zamišljena je kao lista poklona, ali svaki dar nosi sliku djetinjstva, fétinga, blagdanskih trenutaka — i ono pitanje “što bi bilo da sam ja izabrao nešto drugo?”
Žanrovski, Novak ulazi u registar suvremene hrvatske književnosti — one koja voli nasloniti tanku opasku na velika pitanja poput vjere ili identiteta. Mnogi kritičari svrstavaju ove tekstove u tzv. “egzistencijalističku prozu”, gdje je obični miris tamjana okidač za razmišljanje o tome je li svijet postao previše ciničan… ili smo samo postali stariji.
Pa, nije tipična bajka. Nema strip-junaka, ali ima trenutaka u kojima ćeš prepoznati bakinu kuhinju ili tišinu crkvenih klupa. I ako ste ikad darovali poklon iz simbolike (ili ga skrivali iza leđa čekajući reakciju), bravo — Novak vam je dao književno ogledalo, i to baš u ovom neobičnom pakiranju žanra i vrste.
Kratki sadržaj
Zamisli da ti netko ponudi mirise, zlato i tamjan… i pritom ne cilja na božićni dekor, već na radnju koja miriše na nešto dublje. Ovu priču Novak servira bez šminke—i bez šećera po rubu tanjura. Ako očekuješ vitešku sagu s kraljevskim haljinama, zaboravi. Tu se radi o svakodnevici, svemu onome što žulja i što (ponekad) miriše tek kad ne stigneš ugasiti svjetlo. Idemo redom otkriti što se zapravo iz tog naslova izlijeva u glavi i životima likova.
Uvod
Nije svaki početak slavlje. Novak popunjava prve stranice detaljima iz mladosti glavnog junaka—nema idealiziranih djetinjstava ovdje. Glavni lik odrasta na otoku, u maloj sredini gdje ništa ne prolazi nezapaženo. Majka miriši na sapun i more, otac na sol i ogorčenost poslijeratnog vremena. Prijateljstva se krpaju i kidaju brže nego ribarske mreže; svatko se pokušava snaći s onim što ima, a većina nema puno. Novak u ovom uvodu ne skriva ogoljenost života, klinka s realnošću umjesto s nostalgijom. Tko je jednom gledao jugo kako pere škure, znat će o čemu govorim.
Zaplet
Ovdje stvari postaju zanimljive—ali ne na holivudski način. Glavni lik prvi put propituje vrijednost darova—mirisi, zlato, tamjan—kad shvati da nitko zapravo ne zna što kome treba. Kad obiteljski rituali više ne mirišu na zajedništvo, nego na dužnost ili čak kaznu, pukotine u svakodnevici izbijaju na površinu. Neki likovi, poput tete iz Zagreba, ulaze s koferima punim poklona i očekivanja. Drugi, poput susjeda, ubacuju znatiželju i tračeve u priču. Čitatelj vidi kako se obične geste pretvaraju u životne lekcije—recimo, kad dijete ne cijeni krstionicu dok prvi put ne vidi nečiju tuđu suzu. Novak tu secira nevidljive razlike među ljudima, ali bez pasive—a sve kroz razgovore koji zvuče kao da dolaze ravno iz uske otočke kuhinje.
Rasplet
E sad, kad očekuješ dramatičan zaokret, dobiješ nešto posve drugo… Glavni lik suočava se, ne s neprijateljem izvana, nego s vlastitim nedoumicama. Mirisi iz djetinjstva ulaze u tlak krvi kao hormona; svaki podsjetnik na prošlost vuče svoju prazninu i svoju težinu. Tu se u priču uvlače motivi grižnje savjesti, ali i tiha želja da se nešto promijeni, makar samo u pogledu prema roditeljima. Likovi uče, nerijetko neugodno, da se najveći darovi ponekad i ne prepoznaju—ili dođu kad ih više ne možeš uzeti bez promjene. I onda shvatiš, baš kao on, kako ni zlato ni tamjan nisu sami po sebi rješenje… nego povod za pitanje na koga se možeš osloniti kad sve ostalo nestane.
Kraj
Finale bez fanfara—ali s jakim udarcem. Obitelj nije onakva kakvom ju junak pamti s početka. Mirisi su drugačiji, zlato izblijedjelo, tamjan ostavlja gorak trag u zraku. Taj kraj ne zatvara vrata već ostavlja prozor odškrinut. Novakovo pismo, napisano rezignirano ali precizno, šalje čitatelja na vlastitu potragu za onim što je bitno—bilo da je to obični osmijeh za doručkom ili sjećanje koje, protiv logike, grije čak i kad ustaneš pogrešnom nogom. Baš kao život—neuredan, prkosan i, kontra svim pravilima, vrijedan svakog uzdaha.
Mjesto i vrijeme radnje
Znate onaj osjećaj kad naglo uđete u bakinu staru kuću poslije kiše—mirisi prašine, pokoji trag sapuna, drvo koje škripi pod nogama? Upravo takva prizemljena atmosfera prožima Novakove priče iz zbirke “Mirisi, zlato i tamjan.” Radnja ne skače na daleke kontinente ni povijesne spektakle. Ostaje u malom dalmatinskom mjestu, jednom od onih gdje još uvijek poznajete svakog po glasu (i po mirisu, ako pitate glavnog lika).
Vrijeme radnje? Pravi sitni mozaik—nekad kao da ste u prvoj polovici 20. stoljeća, a nekad dani teku sporo kao ljeto bez klime. Ulice su puste popodne, ali kad prođe stara poštarica i pozdravi prizemno—znate da se sve mijenja i ostaje isto… Male kuće, bez luksuza, ali s dušom. Iza svakog ogrebanog drveta skriva se obiteljski ritual ili sjeta zbog lakih, ali presudnih izbora.
Netko tko je prohodao kamenim ulicama Makarske ili Sinja odmah bi prepoznao atmosferu Novakove proze: pralja na rivi, miris oblatni, neki užurbani pas na suncu… Autentičnost mjesta u priči nije tek kulisa. Prizori života – rođendani, crkveni blagdani, tihi obiteljski ručkovi – pravi su nositelji radnje, a ne tek prolazne epizode.
Nekome to možda zvuči kao manual za nostalgične tipove, ali Novak spretno balansira između sjećanja i grubih realnosti. Kišne večeri nisu tu samo radi efekta—one prizivaju težinu neizgovorenih riječi, a ljetni dani lagano razotkrivaju rutinu i sitne obiteljske napetosti. Vrijeme nije statično; ono puže, šulja se, ponekad nestane pa nas vrati prizorom dječje igre pred starom crkvom.
Da ga pitate, glavni lik bi vjerojatno rekao da je mjesto radnje — svugdje gdje ima mirisa domaćeg kruha i zvuka stare kutije sa zlatom i tamjanom u bakinoj vitrini. Sve ostalo su nijanse vremena, koje Novak vješto pretače u par stranica bez imalo patetike. Prava hrvatska svakodnevica… samo pod lupom.
Tema i ideja djela
Tema Novakove zbirke često zaskoči čitatelja nespremnog, kao kad otvori staru kutiju i iz nje se razliju mirisi iz djetinjstva—i da, neki od tih mirisa budu pravi “udarac u nos”. Nema tu mistifikacija ili “savršenih” trenutaka. Sve pršti od sirove svakodnevice, gdje zlatni trenuci ne traju duže od maglovitog dalmatinskog jutra, a čovjek se svako malo zapita gdje je zamirisao taj famozni tamjan i što mu, zapravo, znači.
Novak piše o onome što svi osjećaju: obiteljskim napetostima, sitnim ritualima, onim trenucima kad ti netko – pa i vlastita majka – ne pročitava misli, a već bi ti trebali po licu znati sve. Mirisi, zlato i tamjan nisu blještavi pokloni u stilu američkih božićnih filmova, više nalikuju dimećem loncu juhe i prenatrpanom stolu kad nastrane rodbina. Da, motivi su bliski svakome tko zna kako je kad te baka ponudi “još samo malo”.
Dok piše, Novak uvijek zakopa dublje… Nema sporednih likova, svi su jednako ogoljeni. I mirisi prostora, i zlato trenutačne pažnje, i tamjan dječjeg strahopoštovanja – svaki element pričeka svoj red. Ideja? Odron realnosti. Ono kad shvatiš da nema velikih odgovora i da su “darovi” iz djetinjstva, baš kao i mudracevi, često simbolični—ili ti sami smisao promakne, a kasnije ga prepoznaješ u uspomenama i mirisima.
Ali nije sve sivo. Novak provlači prstohvat ironije, ponekad i otvorene nježnosti, pogotovo kad piše o dječjoj percepciji odraslog svijeta. Ideja njegova djela klizi između nostalgične topline i hladnog pogleda odraslih, a baš ta napetost vuče čitatelja do zadnje stranice. Niti jedan dar, ni miris ni zlato ni tamjan, ne obećava mir—ponekad samo još jedno pitanje: gdje još osjećamo smisao, kad nestanu svi rituali i nestane sve ono “sveto” iz svakodnevice?
Eto, zbog toga se svi vraćaju Novakovu djelu. Jer kroz skroman poklon, kroz jednostavnu gestu, prođeš ekspresno putovanje od djetinjstva do prve računice odraslog života. I nađeš se, pomalo zatečen, prebirući po vlastitim uspomenama na mirise, zlato i tamjan.
Analiza likova
Ako ste ikad uhvatili sebe kako po mirisu jutarnje kave prepoznajete kakav će dan biti—e, tako Novak cijeli svoj svijet “Mirisi, zlato i tamjan” gradi oko svojih likova. Oni su, ruku na srce, glavni razlog zbog kojeg se ponovno vraćate tim pričama, kao onoj šalici domaćeg espressa kad ništa drugo nema smisla.
Glavni likovi
Prvi glas ima mladi junak — dječak s pogledom poput kakvih starih fotografija: promatra, šuti, zapisuje svijet oko sebe bez filtera. Njegova svakodnevnica ispunjena je mirisima i zvukovima tipične dalmatinske obitelji. On jednostavno postoji gdje su svi drugi već navikli biti. I nije mu lako, iskreno.
Njegov otac — ozbiljan, često namrgođen, svijet sagledava kroz težak rad i brigu o obitelji. Nije tip koji grli na svakom koraku, ali sve što radi ima miris duhana i soli.
Majka? Ona ima toplinu koju nosi stara plava pregača, stalno u pokretu, uvijek između kuhinje, dvorišta i sitnih kućanskih priča. Ona drži kuću na okupu, makar ju nitko posebno ne hvali.
Ako ste u životu naišli na trenutak kad je obični osmijeh ili stari predmet iz djetinjstva prošaptao više od stotinu riječi — upravo to Novak radi s ovim glavnim likovima. Oni ne donose oluje, ali mirišu na vrijeme kad su ručak i obiteljska šutnja imali posebnu težinu.
Sporedni likovi
Sporedni likovi kod Novaka možda nisu u prvom planu, ali neka vas ne zavara taj opis. Tu je baka, sa svojim tihim mudrovanjem, mirisa lavande i priča koje imaju više slojeva nego prepečen kruh na zimsko jutro.
Susjedi, kumovi, povremeni znanci — svaki lik ubaci nekoliko rečenica i izlapi, ali ostavi trag kao dobar parfem kojeg se sjetimo na najčudnijim mjestima. Ima tu i braće, sestara, dječje ekipe iz ulice, svakog prepoznajete po nekom “štihu”: netko vozi stari bicikl, netko gubi sve olovke, a netko ti utisne blato na nove cipele i nikad ne kaže „oprosti“.
Ponekad Novak gurne lokalnog svećenika na scenu, malo posramljenog i u isto vrijeme važnog, ili putujućeg trgovca koji nosi priče izvana. Ako ste odrasli u manjem mjestu, priznat ćete – sve te lica nekako su “vaša”, jer ste i sami sigurno sjedili ispod vinove loze s istim likovima.
Odnosi između likova
Ovdje priča dobiva boje kojih se ne stidimo ni na lošim obiteljskim fotografijama. Odnosi… e, to je prava čarolija kod Novaka. Dječak i otac: uvijek malo na oprezu, između divljenja i straha, nalik dvoboju tišine oko stola. Majka najčešće krpa rupe između njih, riječima ili pogledom preko tanjura juhe.
Ti odnosi nisu nikad “začarani krug” — više su to spore elipse, nekad na rubu, nekad u centru zajedničkih rituala. Između članova obitelji vlada šutnja koju razumiješ tek s godinama: djeca nešto “kradu” odraslima, odrasli ponekad zavide djeci, a svi osjećaju što znači ostati zajedno “makar sve puklo”.
Sa sporednim likovima stvari su opuštenije. Sjetite se bake i njezinih mudrosti — uvijek uz osmijeh i šalicu čaja. Susjedi ulijeću kao eho sitnih tračeva i nesporazuma, ali uvijek s prikrivenom toplinom.
Čini se, kad Novak piše o odnosima, zapravo piše o onom neizrečenom što nosimo kroz godine — svaka gesta nosi težinu rutine i sjećanja, baš poput mirisa što ga otvoriš kad ni ne znaš da ti treba. Sve se to nekako skuplja u osjećaj: i kad knjigu odložiš, likovi još neko vrijeme stoje oko tvog stola.
Stil i jezik djela
Za početak, Novakov jezik nije onaj školski, sterilni jezik lektire—ni blizu. Zapravo, tko god se bavio njegovim tekstovima zna koliko je živo uronjen u lokalni govor, ali bez pompe ili silovanja dijalekta napamet. Zamislite razgovor za stolom u dalmatinskoj kući, negdje iza debele hladovine smokve—tamo Novak pronalazi svoj ton. Kratke, s napetosti nabijene rečenice, povremeno prelomljene suhim humorom (onaj što dođe tek sekundu nakon što pročitaš repliku): takav je njegov stil.
Hoće li vam pasati takav jezik? Sve ovisi. Nije za svakoga, pogotovo ako preferirate literarnu kozmetiku. Kod Novaka je sve ogoljeno, čak i kada koristi sočne detalje, radi to s mjerom. Pripovijedanje teče kao domaći razgovor, ali rečenice znaju biti gostoljubive—kratke i začinjene lokalizmima, jednostavne, a ponekad toliko precizne da pogode ravno u želudac. Najbolji primjer? Kad opiše miris pečenja u nedjelju toliko uvjerljivo da ga gotovo osjetite, ili kad jednostavna riječ zasije sjeme sumnje.
Pisac kao Novak zna s ironijom. Dovoljno je zatvorenih pogleda ili poluizrečenih rečenica da razbuktaju napetost između likova više od stranice unutarnjeg monologa. To je škrti stil—svaka riječ ima svoju težinu. Osjeti se kako dijalekt i standard koegzistiraju, ali se nikada do kraja ne pomire. Ovdje nema „pravog“ jezika: realisti bi rekli da govori jezikom ljudi, a oni skloni čistunstvu možda bi upalili crveno svjetlo zbog koje lokalne riječi ili fraze.
Nisu svi dijalozi izravni, baš kao što ni u životu nije sve izgovoreno do kraja. Novak koristi tišinu, šumove svakodnevice, zamuckivanja. Riječi ponekad stoje same, naslonjene na onaj osjećaj poslijepodneva kad još ne znaš hoće li pljusnuti pljusak ili samo mirisati na kišu.
Njegov stil spaja atmosferu hrvatskog juga s univerzalnom pričom o odrastanju i traženju odgovora u običnim stvarima. Kad opisuje scene ribarskog mjesta, sve je sažeto, bez suvišnih opisa, a baš takva stilska ogoljenost čini kratke priče moćnijima. Usput, nije da ne zna pogoditi u sridu s ponekim prodornim detaljem ili povući par redaka koje će vam ostati za kasnije razmišljanje.
Djeluje li to uvijek? Ponekad se čitatelj može zapitati je li nešto namjerno ostavljeno nedorečenim. Ali to je, čini se, dio iskustva—osjetiti položaj između stvari koje se govore i onih koje zauvijek ostanu u zraku.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Tko god se uhvatio Novakove zbirke “Mirisi, zlato i tamjan,” teško će izbjeći činjenicu da već prve stranice napadnu nos kao taj famozni tamjan u starim, zadimljenim dalmatinskim crkvama—ništa ne zamiriši tako brzo niti tako čudno pogađa nostalgiju. Iz perspektive svakog književnog sladokusca, ova zbirka valjda ima snagu lokalnog bureka: jedan grize iz znatiželje, drugi iz navike, treći iz čiste gladi za stvarnim životom na papiru. Ono što iznenadi—i ujedno osvježi—isprva škrta, a zatim brutalno iskrena naracija. Čitatelj biva zatečen kako su mali rituali posve obične obitelji nabijeni više neizgovorenih osjećaja nego što pajcek može progutati mirisa kuhinje u nedjelju.
Atmosfera je kao ona popodnevna tišina što vlada između dva ljetna pljuska. Likovi šute više nego govore, a kad nešto napokon izuste, znaš da ozbiljno misle… Samo, rijetko kad to izgovore na vrijeme. Ima nešto u toj kombinaciji splitskog lokalnog humora (“ajme, ma šta ćeš sad!”) i roditeljske strogoće što može podsjetiti svakog tko je barem jednom prisustvovao obiteljskom ručku gdje glavnu riječ vode tanjuri, a ne jezici.
Što daje posebnu čar ovim pričama? Ponekad se čini kao da Novak piše prstima prekrivenim brašnom i soli, kroz prozor koji miriše na vlažnu dasku, dok netko vani viče: “Kupila san crni kruv, dođi na marendu!” Tako prizemljeno, a opet nabijeno sitnim čudima, nekako sve podsjeti na one trenutke kad ti život podvali—kad misliš da je sve sasvim jasno, a zapravo ni najmudriji kuma ne bi dao konačan sud.
Možda najveća draž zbirke leži u tome što niti jedan “veliki dar” na kraju ne blista toliko koliko obična, papreno iskrena rečenica babina lica. Zlato, mirisi, tamjan? U Novakovom svijetu, to su samo povodi za male životne rasprave koje završe smijehom pod ruku ili tišinom što ti dugo ostane u džepu, kao zaboravljena školjka s plaže pod prozorom.
Neki čitatelji tvrde da im je trebalo nekoliko dana da slegnu dojmove jer Novakova rezignacija ne raste kao trava poslije kiše, već pušta korijenje negdje duboko. A kad kreneš uspoređivati s drugim realističnim djelima, recimo, s Ujevićevom pjesničkom prozom ili Smojinim pripovijestima, Novak djeluje kao onaj suhi humorist u kafani koji svih na kraju nasmije prvim neugodnim pitanjem.
Jer, tko od nas nije osjetio gorčinu i slatkoću istodobno? Tko nije ostajao bez riječi nakon što je običan dar pretvoren u životnu lekciju? U Novakovoj zbirci, mirisi su stvarni, a zlato rijetko—no tamjan, ironično, ostane najduže u sjećanju, kao dim koji se zavuče pod kožu baš kad ga najmanje očekuješ.