Što se dogodi kad smrt zakorači u život običnog čovjeka noseći čizme? Upravo ta neobična slika otvara vrata jednoj od najzanimljivijih priča domaće književnosti, gdje granica između svakodnevice i fantastičnog postaje iznenađujuće tanka.
“Smrt u čizmama” kratki je sadržaj priče o susretu običnog čovjeka sa smrću koja dolazi u neobičnom izdanju, noseći čizme, i kroz humor i ironiju prikazuje ljudske slabosti, strahove i odnos prema neizbježnom kraju.
Ova priča nudi više od pukog sažetka; otkriva kako se kroz jednostavne motive može progovoriti o dubokim životnim pitanjima. Tko god se pita što zapravo stoji iza ovog neobičnog naslova, na pravom je mjestu.
Uvod u lektiru i autora
Zamislite da vam netko ispriča priču u kojoj smrt dolazi nositi čizme. Da, baš tako — čizme, ne plašt. E, upravo tako počinje avantura s „Smrću u čizmama”. Ako ste se ikad zapitali tko zapravo stoji iza ove urnebesno bizarne slike, zadržite smijeh na moment… Sad kreće priča o autoru i žanru — ali bez dosadnih uvoda, obećajem.
Autor
Kad netko spomene Antu Tomića, često se najprije sjetimo njegova specifičnog humora, britkih opaski, i onih trenutaka kad prozovemo prijatelja jer smo u tekstu vidjeli komadić svakodnevnog apsurda s Balkana. Zna on pretvoriti prosječan dan — s gužvom u tramvaju, majkom koja gubi živce, susjedom koji komentira sve (osim sebe) — u nešto što ćete prepričavati još tri kave nakon. Tomić je, između ostalog, ozbiljan majstor atmosfere: u njegovim tekstovima uvijek možete čuti vrevu splitske rive, pomirisati jutarnju kavu i osjetiti koliko su ljudi istovremeno komični, preplašeni i beskrajno tvrdoglavi.
On ne filozofira bez pokrića — njegove priče dolaze s terena, iz života, a „Smrt u čizmama“ to potvrđuje na prvu. Glavni lik? Zbunjen, običan tip iz susjedstva, upravo onaj kojeg biste mogli sresti dok čekate red u pekari (ali pazite, možda vam isti taj tip prepričava što mu se noćas dogodilo — i kako ga je umalo pregazila Smrt… u Martensicama).
Ne treba zaboraviti: Tomićev stil kombinira ironiju, dalmatinsku ležernost i mudro promišljanje, čineći iz tragičnih motiva komediju u stilu najboljih domaćih humorista.
Žanr i književna vrsta
Očekivali ste još jednu depresivnu pripovijetku o Smrti? E pa, „Smrt u čizmama“ igra drugačiju partiju. Književni kritičari — znate, oni što podcrtaju svaku rečenicu flomasterom pa napišu dvije stranice eseja — rekli bi da je ova priča spoj realizma i fantastike. Tko ne bi volio mali izlet u fantastično kad je svakodnevica već dovoljno luda?
Formalno gledano, ovo je priča — kratka forma, taman za jedan autobusom na posao. Ali, hej, Tomić uspijeva upakirati više ironije, preokreta i društvene kritike u nekoliko kartica nego što neki romani uspiju u 300 stranica. Tu do izražaja dolazi i nekoliko lokalnih začina: duh Mediterana, svakodnevni mentalitet, i osobita sprega straha i smijeha.
Primijetit ćete i „skidanje maske”: smrt nije bajkoviti sablastan lik, nego netko tko (kao i mi) bira obuću, sumnja, pa se i zabuni! Ovakva satirična priča malo je poput šaljive epizode crtića — zaigranost i apsurd vode glavnu riječ, a dok niste ni primijetili, ozbiljna promišljanja već su sjela za stol s vama.
Ako ste ikad pomislili da hrvatska kratka priča nije sklona eksperimentima — pročitajte Tomića. „Smrt u čizmama“ sasvim sigurno pokazuje da žanrovske granice nisu ograničenje, nego poziv na igru. I da, baš zato i privlači sve generacije, od onih što traže dobar smijeh, do onih što vole raščlaniti svaki sloj značenja.
Kratki sadržaj
Okej, ako ste ikada zamišljali kako bi izgledao susret s legendarnom Smrću – ona je ovdje u čizmama, i nije baš kakvu biste očekivali. Ante Tomić slaže situaciju koja je istovremeno apsurdna i urnebesna, a opet pogodna da čovjeka natjera na razmišljanje kad padne mrak.
Uvod
Priča “Smrt u čizmama” počinje iznenađujuće normalno, bar dok Smrt ne pokuca na vrata protagonista (zamislite: zvoni zvono, a s druge strane vrata – Smrt, u kožnim čizmama koje izgledaju kao s rampe na placu). Glavni lik — neimenovani građanin s tisuću malih briga — trlja oči, ne vjeruje što vidi, pa na kraju sumnja i u vlastiti razum.
Dok mu Smrt pokušava objasniti zašto je došla, ne zvuči ni malo prijeteće. Čak malo zamuckuje, kao da gubi skriptu. Sviđa joj se Split, nije joj jasno čemu tolika fama oko “kraja puta”, a s glavnim likom vodi razgovor koji više zvuči kao mala kavanska rasprava, nego kao oproštaj sa životom.
Zaplet
Kad krene “akcija” — eto Smrti na kauču, skida čizme i pita ima li nešto za prigrist, jer “ne može ni Smrt na prazan želudac”. Između izmjene opaski i malih svakodnevnih žutnji, čovjek pokušava saznati što se točno očekuje od njega. Je li mu doista “došao zadnji čas” ili je tačno dospio na listu zbog neke administrativne greške iz općine.
Tomić tu svaki trenutak začini sitnicama — čajnik za vodu izgleda važnije nego sudbina glavnog lika, Smrt nervozno lista novine jer nije sigurna je li na pravom adresu, a susjed s kata buni se zbog buke. Stvarnost i fantastično mijenjaju mjesta svakih pet minuta.
Rasplet
U jednom trenutku, Smrt ni sama nije sigurna treba li nekoga “odvesti” (“Ajme meni, pa nemam ni papire!”). Soba postane mala scena gdje umjesto drame slijede nesporazumi i mini-panika, a naš protagonist uporno pokušava shvatiti pravila igre iako mu je vrlo jasno da ni Smrt ne zna gdje udara.
Atmosfera se zahukta kad susjed dolazi na vrata jer smrdi pečeno — naravno, Smrt se pokušava sakriti iza vrata. Stvar ide sve dalje od klasičnih bajki – nema grandioznih poruka; ima puno više zbunjenosti, smijeha, čak i simpatije. I svaki čitatelj ulovi barem tračak vlastite svakodnevice u tim slomljenim planovima i kaotičnoj večeri.
Kraj
Kao i svaki splitski susret, završava neočekivano. Smrt odlazi — ali ne spektakularno, nego s izlikom da provjeri ima li negdje drugdje važniji slučaj. Glavni lik ostaje sam, pomalo u šoku, ali ipak živi i zdrav. Malo ga je prodrmala ova posjeta, malo više razmišlja o smislu i besmislu svega, ali većinu večeri svejedno provodi uz televiziju i ostatke pečenog.
“Ako ikad opet naiđeš — kucaj dva puta, da budem siguran da si to ti”, promrmlja glavni junak dok zatvara vrata. Smrt, već na stubištu, kimne glavom — iz praktičnih razloga, naravno. Jer nijedna smrt, pa ni ova u čizmama, ne dolazi prema očekivanjima.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite tipičnu splitsku večer – lagani povjetarac nosi miris mora, prozori odaju život koji se odvija iza zavjesa, a negdje u tom šušuru običan stan postaje – ni manje ni više – poprište dijaloga sa Smrću. Tomić ne vodi likove kroz neka mistična prostranstva, već usred stvarnosti, tamo gdje se pere veš i dočekuje poštar (ili Smrt s čizmama na nogama, tko će znati kad pokuca).
Radnja priče “Smrt u čizmama” smještena je u današnji Split. Nema tu povijesnih kula ni prašnjavih zbirki – sve se događa u realnim interijerima jednog stana, poznatim svakome tko je ikada živio u užurbanom južnom gradu. Ovdje nema mitologije, samo škripanje parketa, televizor na kojem stalno netko viče i zvuk automobila ispod prozora.
A što se tiče vremena? Radnja se odvija, kako bi Splićani rekli, “u moderno doba”, jasno prepoznatljivom po svakodnevnim predmetima i navikama. Mobiteli zvone, kava teče, a i Smrt stiže praktično kao nezvani gost, bez teatralne najave. Nitko ovdje ne očekuje kišu granata ili povijesne potrese – klimaks nastaje iz sasvim obične večeri kad bi glavni junak najradije gledao utakmicu, ali mu se umjesto toga na vratima pojavi Smrt. U čizmama.
Ovakav smještaj radnje usidruje čitatelja čvrsto u sadašnjost, stvarajući dojam da bi se taj nadrealni susret mogao dogoditi baš u stanu vašeg susjeda, ili, još bolje, kod vas. Tomić ovdje vješto koristi svakodnevicu kao priliku za satiru, pa atmosfera nije ni mračna ni bajkovita, već topla, poznata i ironična. Oko stola, umjesto ozbiljnih filozofskih rasprava, vrte se svakodnevna gunđanja, a paradoks života i smrti riješe se više humorom nego dramom.
Niste naišli na epske bitke ni zamršene povijesne zaplete – sve se događa, praktički, “među nama”. To je taj đir priče “Smrt u čizmama” – čizma na parketu, miris kave u zraku, a vrijeme radnje taman da se sve stigne prije večernjih vijesti.
Tema i ideja djela
Iskreno—koliko puta ste gledali thrillere i pomislili, “Uh, još još jedan lik koji se preznojava kad vidi Smrt”? E, ovdje Smrt nosi čizme i više liči na onog susjeda s petog kata nego na sveprisutnog strašnog kosača. Zvuči bizarno? Tako treba — jer upravo ta zbunjenost pokreće cijelu priču.
Priča “Smrt u čizmama” iz prve baci čitatelja u svakodnevni splitski stan, taman toliko običan da se, dok čitate, na štof može razliti juha iz obične plitice. Autor Ante Tomić, poznat po svom šarmu, izvodi majstoriju: uzima tu najveću, nedokučivu temu—smrt—i obuče je u humor, ironiju i puno doza svakodnevice. Smrt nije grandiozna, nego smotana, nalik na vas kad u tri ujutro tražite papuče. I tad probada pitanje: što kad nam kraj dođe tiho—bez fanfara, bez najave?
Ljudi uvijek filozofiraju o smislu života, traže pouku iz svake kvake i vječno su zabrinuti radi prolaznosti. A Tomić tu brigu ogoli do kosti—ali s osmijehom. Kroz likove, pogotovo glavnog, svakog od nas natjera da razmisli je li stvarno toliko dramatično sve što nas mori ili su male svakodnevne bojazni komičnije nego što priznaju. Prijateljski razgovor sa Smrću, pun nesporazuma, otvara prostor za satiru: ni život ni smrt nisu točno onakvi kakvima ih inače zamišljamo.
Zanimljivo, kritičari često ističu efekt “hvatača zbilje”—životna ironija prožima svaku scenu, dok smijeh maskira tjeskobu. Split nije ukras, nego živi kulisa; svjetlo kroz škure, miris ručka, zvuk s ulice… sve vuče na dno stvarnosti dok fantastika polako ulazi u sobu, nenametljivo poput mrlje od vina na stolnjaku.
Ideja? Ah, tu kreće najzanimljivije: Tomić udara posred predrasuda. Što je zapravo strašno, a što je samo maska? Koje granice stvarno postoje između humora i ozbiljnosti? Kad se smiješ smrti, proklinješ svakodnevicu manje… ili više? (Ja još razmišljam o tome.) Priča ruši tabue i tjera te da se, makar nakratko, smiješ svojim strahovima. Površno smiješno, ali duboko pogodi.
Možda ćete, nakon zadnje stranice, nakratko stati pred ogledalo i pitati se—koliko se smijem stvarima koje me inače plaše? Tko zna, možda vas to natjera da u vlastite čizme uskočite bez grča sljedeći put kad netko pokuca na vrata…
Analiza likova
Pa, tko bi rekao da će u ovoj priči najsmješniji razgovor voditi – čovjek i Smrt?
Glavni likovi
Ne možeš proći “Smrt u čizmama” a da te ne zaokupi taj nespretni, potpuno obični Splićanin iz susjedstva. Nema on nikakvih supermoći – nema čak ni pametan izgovor kad ga Smrt iznenada posjeti. Zamisli ga: sjedi na kauču, još uvijek u ‘mudantama’, kad netko uđe obučen k’o da je s promašene maškara. I onda shvati da je njegov gost – ni manje ni više nego Smrt s gležnjačama kakve ni na pazaru ne bi kupio! Glavni lik nudi čistu autentičnost, s onim svakodnevnim mukama i zbunjenim pogledom koji ti je sigurno poznat sa splitskog lifta.
A Smrt? Smrt tu zaboravi svoj pogled od kojeg po kralježnici prolazi hladan znoj; ovdje je zbunjena, malko smotana i iznenađujuće – simpatična. Njoj ne treba kosa, bolji joj je par ofucanih čizama iz magacina i poneka šaljiva dosjetka. Svojim ponašanjem podsjeća više na susjeda koji je izgubio ključeve nego na nekog tko diktira kraj života. Ante Tomić ovdje promašuje svaku šablonu – igra se vlastitim strahovima i očekivanjima i daje Smrti glas, humor i ranjivost.
Sporedni likovi
Pazi sad, nije da ova priča pršti od šarenih sporednih likova – radnja se vrti oko tog neobičnog dvojca, ali nekoliko glasova iz pozadine svejedno začini scenu baš kako treba. Splićaninova supruga, tipična žena koja zove dok sprema grašak i viče “Stavi suđe u perilicu!”, čuje se u samo par rečenica, ali odmah podigne atmosferu. Njezina prisutnost, iako praktično telefonska, daje toj svakodnevnoj smotanosti još više šarma.
Par susjeda i prolaznika tek usputno se pojavljuju kroz zvukove zgrade ili sporedne komentare. I već od toga sve zaživi: čuje se buka s hodnika, negdje cvile vrata, netko ponekad poviče kroz zid. Publika Splitova svakodnevnica, baš kao i sam grad – uvijek malo na rubu apsurda.
Odnosi između likova
Tu zapravo leži sav začin. Kad čovjek i Smrt pokušavaju voditi razgovor – ništa nije predvidljivo. Humora ima više nego u dobrom skeču, ali ispod je ona lagana neugodnost: što sad kad nam Smrt nije strašna već izgubljena, gotovo pouzdana? Napetost ne dolazi iz prijetnji, nego iz apsurdnih situacija u kojima obični čovjek postaje filozof bez diplome, a Smrt – osoba koja ne zna kad se treba pokupiti s kućnog praga.
Odnosi su prepuni male panike, smijeha i svakodnevnih briga: što ako preskočimo večeru, tko će prvi reći onu pravu rečenicu, i zašto Smrt uopće nosi te čizme? I svaki put kad jedan zastane – drugi provali novu glupost pa život i Smrt postanu, barem na večer, braća po apsurdu. U svakom pogledu, ove dvije figure u stanu u Splitu dokazuju: ni smrt, ni život nisu onakvi kakvima ih očekujemo… obično su još čudniji, i još smješniji.
Stil i jezik djela
Kad netko spomene Tomića, prva asocijacija su često britka igra riječima i onaj njegov splitski šarm koji nije imitacija—nego legitiman duh grada. Ako ste pročitali barem pola priče “Smrt u čizmama”, vjerojatno ste ulovili onaj trenutak kad likovi ispale repliku koja bi prošla i u kafiću pod Marjanom. Jezik kojim barata? Ma, više podsjeća na raspravu susjeda na Pazar, nego na klasičnu lektiru—živ, pun doskočica i ironije. Stilski, Tomić se ne trudi biti fancy—on sve vrti oko kontrasta: sudar svakodnevnih fraza i neobičnih situacija.
On koristi kratke, rezolutne rečenice; efekt sličan kao kad susjed dobaci neispran štit protiv birokracije ili smrti, kako komu drago. Dijalozi? Sjajno prirodni, kao da ste upali u tuđi dnevni boravak nasred prepirke. Naravno, nisu svi dijelovi jednako duhoviti—ali baš to ljuljanje između običnog i apsurdnog zadržava pažnju. Nema tu izmišljene arhaičnosti ili napornog poetskog patosa, nego čisti, svakodnevni jezik Splita… s povremenom psovkom, taman da ne bude dosadno.
Ironija je gotovo zaštitni znak—ne samo tematski, nego se osjeti u svakoj drugoj rečenici. Pročitajte npr. kako Smrt komentira životne navike običnog čovjeka. Nećete naići na visoku filozofiju ispisanu terminima iz studija književnosti; umjesto toga, natjerat će vas na kiseli osmijeh prepoznavanja. Ponekad, autor kao da namigne čitatelju kroz tekst: “Vi znate da je ovo gluma, zar ne?” Taj osjećaj bliskosti, taj tip govora, u kojem osjetite ritam Splita i miris stare kavane, čini tekst brzo pamtljivim i nevjerojatno čitljivim.
Uostalom, tko nije barem jednom poželio da Smrt navrati… pa makar da je samo došla posuditi šećer? Ovakvim stilom Tomić stvara osjećaj da je sve moguće, a granice svakodnevice i fantazije — savršeno tanke.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ajmo odmah: ova Tomićeva “Smrt u čizmama” nije tipična lektira iz stolca u zbornici. Ne odvije ti se pred očima bomba patetike ni filozofiranja—umjesto toga, Smrt dođe, sjedne, bavi se sasvim ljudskim nesigurnostima i još, na kraju, zbuni i samog sebe. Netko bi možda očekivao horor, ili triler, ali evo—više podsjeća na domaći sitcom s temom koja bi svuda drugdje bila tabu. Je li netko ikad mogao zamisliti Smrt u crnim čizmama kako cvili zbog pogrešnog stana? E baš je ovdje takva scena.
Nije prosječan čitatelj navikao da ga likovi “te vrste” nasmiju do suza, ali Tomić nekako to izvede. Humor izbija iz svakog kutka stana, baš kao da ste na kavici kod nepoznatog susjeda koji vas iznenadi crnim humorom… i možda starom splitskom galamom kroz prozor. Ne radi od ovakvih tema big deal—baš naprotiv, pokazuje koliko nas svakodnevni strah često rodi više smijeha nego drame. Jesi kad ostao zbunjen pred vlastitim strahovima? E vidiš, nitko ovdje nije iznad toga.
Sjećam se priče kako je čitatelj iz Splita tvrdio da ga je Smrt iz priče podsjetila na portira iz srednje škole. Stalno nešto gubi ključ, stalno nešto pita, nikad ne zna odgovoriti zašto je tu. Taj spoj nadrealnog i rutinske sumornosti gradi baš ta Tomićeva ironija—nikad napadna, nikad s figom u džepu. Svaka rečenica malo “bode”, ali i grije, kao kad te ljetna sparina otjera s rive, pa ti bude žao što kasniš na sladoled.
Likovi—pogotovo onaj obični Splićanin i Smrt u čizmama—imaju baš taj šarm realnosti. Nisu herojčine, nisu ni potpuno gubitnici… Rijetko tko prođe kroz smrt “sa stilom”, ali ovdje ni život nije ništa manje nespretan. Ironija je fina, nije šaka u oko, više poput šale koju razumiju samo lokalci kad padne mrak i prva klupa uz more ostane prazna.
I, priznajmo, ako već trebaš knjigu zbog škole, “Smrt u čizmama” barem ostavi miris svježe kave i zvuk galame umjesto onih dosadnih filozofskih traktata. Kad pročitaš, osjetiš da si proveo večer sa susjedom koji te je nasmijao, ali i natjerao da malo razmisliš gdje zapravo živiš—i što bi napravio kad bi Smrt banula tiho, noseći loše odabrane čizme.