Mnogi se pitaju što zapravo krije Kiklop, jedan od najvažnijih romana hrvatske književnosti. Djelo Ranka Marinkovića već desetljećima intrigira čitatelje svojom slojevitom pričom i bogatim likovima, ali i atmosferom pred sam početak Drugog svjetskog rata.
Kiklop je roman koji prati intelektualca Melkiora Tresića kroz zbunjujuće i tjeskobne dane Zagreba uoči rata, gdje se prepliću osobne dileme, filozofska pitanja i društvene promjene.
Kada se suoče s pitanjem što Kiklop zapravo poručuje i zašto je toliko važan, mnogi ostaju bez odgovora. Upravo zato vrijedi dublje zaroniti u njegovu priču i otkriti zašto ovaj roman ne prestaje izazivati zanimanje.
Uvod u lektiru i autora
Ako te itko ikada pitao tko je kriv za to što si proveo sate nad “Kiklopom”, samo reci ime Ranka Marinkovića — i gledaj hoće li netko kimati glavom. Šala na stranu, ali tko god je otvorio ovo remek-djelo zna, nije to običan roman. Raspakirat ćemo malo i autora i njegov svijet.
Autor
Ranko Marinković… Čovjek s Hvara, ali duša Zagreba. Prvi put je pogledao ovaj svijet davne 1913. godine, a ispratio ga 2001. Kažu da je bio profesor, književnik, kazalištarac (ajmo reći svašta nešto odjednom). Da nije napisao “Kiklopa”, vjerojatno bi ga danas spominjali u kvartovskim kvizovima na temu “poznati pisci otoka Hvara”, ali ovako je završio u svakoj ozbiljnoj lektiri i svakoj ozbiljnoj raspravi o hrvatskoj književnosti.
Marinković nije baš tip koji se drži šablona. Pripovijedao je kao da se igra. Upoznao je rat, bježao iz logora, pisao drame, eseje, kratke priče… ali “Kiklop” mu je zapečatio reputaciju glavom i bradom. On je, kako bi klinci rekli, “riješio zadatak” kad se tražila knjiga koja će te uskomešati i natjerati na razmišljanje.
Žanr i književna vrsta
Sad dolazi onaj dio na kojem bi profesori na trenutak zastali, uzeli dah i tiho izustili: roman. Ali, nije svaki roman kao “Kiklop”. Ovdje imaš roman toka svijesti — to znači, čitaš kako Melkior razmišlja u stvarnom vremenu, s puno skretanja, filozofskih razglabanja, bježanja od samog sebe i šake hrvatske svakodnevice 1930-ih.
Ako ti netko kaže: “Ma to ti je realistični roman!” — ne vjeruj mu u potpunosti. Ima tu i ekspresionizma za izvoz, simbolike da se izgubiš, satire koja na trenutke grize. Ukratko, Marinković je upakirao toliko stilskih začina da bi svaki ozbiljan chef bio ljubomoran.
Zašto ljudi pamte “Kiklopa”, osim zbog debele korice i onih ludih dijaloga? Zato što hvata ono stanje kad osjećaš da ti svijet bježi pod nogama, kad događaji vani mijenjaju tvoje najdublje misli. Nije bitno voliš li filozofiju, povijest ili te samo zanima što se događalo u Zagrebu prije Drugog svjetskog rata — “Kiklop” daje komad atmosfere koju ne možeš zaboraviti, čak i ako ponekad sanjaš o tome da si mu recenziju pisao sat vremena prije roka.
Kratki sadržaj
Ako želite brzi pregled prije nego što zaronite dublje u Marinkovićev “Kiklop”, evo što vas čeka—Zagreb treperi napetostima tridesetih, a Melkior se bori s pitanjima (i živcima) koje bi izbacile iz takta i najstrpljivije. Nema ovdje lakih odgovora—samo puno vrtnje u krug po kišnim ulicama i filozofiranja uz vruću kavu u lokalima gdje svi nešto znaju, a nitko ne zna ništa.
Uvod
Marinković ne gubi vrijeme na uvod iz udžbenika—baš naprotiv, sve započinje sitnim tragedijama i još sjenovitijom atmosferom Zagreba pred Drugi svjetski rat. Melkior, nesiguran i pomalo izgubljen intelektualac, pokušava naći smisao u vrtlogu svakodnevice. Njegova ekipa? Pazite sad—pjesnici, filozofi, boemi i ljudi toliko raznih interesa da bi netko pomislio da rade u državnoj komisiji za apsurd. Njihove rasprave često podsjećaju na prepucavanja u kvartovskoj birtiji, samo s više citata iz Nietzschea i koja usputna priča o smrti i prostituciji. Nije jednostavno biti Melkior, pogotovo kad ti je najveći neprijatelj vlastita glava.
Zaplet
Priča se sjajno zahuktava kad Melkior dobije poziv za mobilizaciju. Ej, zamislite—dok razmišlja o smislu života, netko ga želi gurnuti ravno u rat! Njegovi prijatelji-muškarci panično smišljaju bizarne načine da izbjegnu poziv: netko si prepiše laksative, drugi glumi ludilo toliko uvjerljivo da bi mogao dobiti ulogu na HNK-u. Melkior se povlači sve više u sebe, propituje i smisao, i strah, i ljubav (pogotovo prema Enki, ženi-misteriji). Dok se on tako mentalno prevrće, Zagreb sve više ključa od straha i skučenosti—kao da svi osjećaju kako se nešto veliko i grozno sprema, samo nitko ne zna što točno. U međuvremenu, prijateljstva prolaze kroz vatru, povjerenje se klima, a svakodnevica postaje sve šarenija, ali i tužnija.
Rasplet
Stvari se nerijetko kompliciraju ono baš kad najmanje treba. Kad Melkior napokon donese odluke, one su često rezultat nekog spleta okolnosti, a ne čvrste volje. Enka sve više izmiče, a prijatelji postaju stranci brže nego što stigneš naručiti drugu rakiju. On je istodobno preplašen činjenicom da bi mogao poginuti kao vojnik i sancijima vlastite slabosti. Melkior inzistira na autentičnosti, ali pada u zamku pretjeranog analiziranja. U roman se uvlači sve više osjećaja tjeskobe i beznađa — sve je zamagljeno, odnosi pucaće u šavovima, pitanjima nema kraja.
Kraj
Nema happy enda, ali ni prave definitivnosti. Sve ostaje u nekoj sjeni između stvarnosti i Melkiorovih mentalnih labirinata. On je dvostruko zarobljen: rat najavljuje razaranje, ali još gore su sumnje koje nosi u sebi. Prijatelja kao da nestaje svakim danom, a ni ljubav nema sigurnog uporišta. Zagreb ostaje isti—kišan, sumoran, povremeno sarkastično veseo (kao da skriva nešto ironično iza svakog ugla). Kad Melkior posljednji put pogleda kroz prozor, ništa više nije isto, ali ni posve drukčije. Sve je to “Kiklop”: neizvjesnost, traganje i vječno pitanje—što dalje i zašto uopće?
Mjesto i vrijeme radnje
Zagreb, kasne tridesete, prije nego što sve pukne… Ako zamislite šetnju Ilicom nekad pred rat, zrak je težak, ljudi zure ispod obrva, a svaka vijest nosi vlastitu tjeskobu. Zvuči poznato? Tu atmosferu diše svaka stranica “Kiklopa”.
Ne radi se ovdje o nekoj generalnoj “lokaciji” nego o stvarnom gradu sa svim svojim opskurnim kavanama — legendarnim “Gradska kavana” ili “Blatni jarak” (dom raznih sumnjivih “genijalaca” i Melkiorvih znanaca). Zamislite stari tramvaj kako cvili, pokisle novine pod nogama, ljude zbijene oko stola i zadimljen zrak — sve to nije samo scenografija, nego lik za sebe. Čak i kad Melkior luta van grada, Zagreb pulsira ispod površine, nemiran, tvrdoglav, kao da je uvijek pred olujom.
Vrijeme? Sam početak Drugog svjetskog rata — ta gusta, tjeskobna epoha kad nitko ne zna što nosi sutra. Dnevna politika mijenja lica gore od promjene vremena na Griču, a junaci se, više-manje, bore s pitanjem kako preživjeti, izvući se ili potpuno izgubiti smisao za red. Teško je ne osjetiti kako satovi tada kucaju brže… Svaka sekunda djeluje važnije, svaki izbor je teži. Melkior i društvo ponekad se zaborave u filozofiranju, ali uvijek ih presječe stvarnost — prijetnja mobilizacije, strah od rata i unutarnje krize zbog vremena koje se raspada pod prstima.
Znate li osjećaj kad sve oko vas miriše na promjenu, ali ne znate je li to korak naprijed ili pad niz stepenice? E, to je Zagreb iz “Kiklopa”. Sve se odvija u okvirima običnog dana, ali svaka sitnica (prazna šalica, odložena knjiga, pogled kroz prozor) ima ulogu kao na filmskom platnu.
Kad netko pita “Gdje i kad?” za Kiklopa, odgovara se: Zagreb, tridesete, pred rat, dani kad se ni vlastita sjena više ne čini sigurnom, a vrijeme neprestano prijeti da isključi svjetla.
Tema i ideja djela
Kad netko spomene “Kiklop”, većina se sjeti one poznate zagrebačke magle—ali nije to samo priča o vlažnom asfaltu i kavanskom dimu. Ovo je roman gdje se ljudi gube brže od izgubljenih kišobrana po Ilici i skupljaju strahove kao slike iz dječjih albuma. Marinković tu ne štedi na pitanjima: Što znači biti čovjek kad ti se svakodnevica ruši pod nogama? Gdje je granica hrabrosti, a gdje počinje kukavičluk?
Središnja nit—i to nije upitno—leži baš u propitivanju svakodnevice pred totalnim kaosom. Melkior, taj nesigurni junak s više dilema nego odgovora, muči se s pitanjem: pobjeći ili ostati? Zvuči poznato? Sigurno, svatko je bar jednom pomislio kako bi pobjegao od stvarnosti… samo što Melkior to razrađuje dok grad grca pred ratnom prijetnjom.
Nema onih velikih heroja iz priča, samo obični ljudi koji upadaju u vrtlog rata, sami sa sobom. A Zagreb, grad koji bi mogao biti svaki drugi, u “Kiklopu” je živi lik—grad koji pleše na rubu propasti, prepun kontrasta, ironije i crnog humora (da, pronaći ćete ga baš na svakom drugom uglu kafane). Zanimljivo, Marinković s lakoćom ubacuje filozofiju i ironiju u isti kadar: na jednoj strani smijeh, a već na sljedećoj rečenici su oči na rubu suza.
Za one koji vole prokopati dublje—tu je i fazon s modernim antičkim mitovima. Melkior je, kažu neki kritičari, kao suvremeni Odisej koji luta između svojih strahova i tuđih očekivanja. Nema sirena, ali ima dovoljno “riba” iz kavane da potpuno zamijene svaki ep.
Prava je stvar što roman tjera na razmišljanje—o krhkosti čovjeka, onome što pokreće i uništava, ali i o maglovitim granicama između dobra, zla i obične ljudske slabosti. Marinković ovdje ne daje gotove odgovore, nego barem deset pitanja više. I zato iz tog romana čovjek izlazi kao nakon kiše na Zrinjevcu—s jedne strane mokar do kože, a s druge nekako pročišćen, s prvim suncem u očima.
Naravno, nije sve filozofija i teški osjećaji. Kroz redove proviruju satire, munjeviti humor, pa i pokoja scena koja graniči sa skečom iz “Nadrealista”. Ta kombinacija ozbiljnog i ironije čini Kiklop toliko različitim—i baš zato mu se ljudi stalno vraćaju.
Analiza likova
Sad da stvarno “uskočimo” među te ljude iz Kiklopa. Marinković nije štedio na karakterima—nekad se čini kao da bi ti osobni demoni mogli sjesti s tobom na pivu i raspravljati o filologiji ili smislu života. Tko je tko, zašto su baš takvi… i kakvu kavu bi naručili u zagrebačkoj birtiji?
Glavni likovi
Melkior Tresić… Zvuči ozbiljno, zar ne? No, zamislite ga kako sjedi u zadimljenoj kavani i škripi zubima dok promatra svaki detalj oko sebe, vječno u potrazi za smislom dok ga ostatak društva vrti na ražnju stvarnosti. Melkior je onaj tip koji stalno previše analizira, drži filozofske monologe (i to čak i kad ga nitko ne pita za mišljenje), i panično izbjegava vojnu mobilizaciju. Njegov strah nosi težinu cijelog Zagreba kasnih 30-ih—težinu koju osjećate kao kamen u džepu kad pokušavate biti nevidljivi.
Barut… e, taj je totalno suprotan Melkioru. Zamislite buntovnika bez razloga zapletenog u vlastite intrige i egzibicije. Barut voli dramiti, provocira svakog na koga naiđe, stalno izaziva, ponekad totalno bespotrebno riskira—sve s tom svojom energijom koja bubri ispod površine. Ponekad djeluje kao da je figura iz crtića, ali njegov je cinizam otrovniji od loše kave u trećerazrednom kafiću.
Mačka je, pak, ona sjenka u društvu koju nikad ne možeš u potpunosti “pročitati”. Vječno je prisutna ali uvijek nekako izvan fokusa, s onim polusmiješkom koji ne odaje baš ništa. Kao da nas gleda iz prikrajka, procjenjuje i ništa mu ne promakne.
A što reći za Enku? Ona je možda jedina zraka topline u Melkiorovu životu, ali ne na neki jeftin, melankoličan način. S Enkom je sve intimno, fragmentirano, često zbunjujuće, pa i sama ljubav djeluje kao trampolin s kojeg Melkior povremeno pada bez padobrana.
Sporedni likovi
Neki će reći da su sporedni likovi “Kiklopa” samo pozadinska buka, ali tu Marinković staje na žulj svakom ko misli da su marginama rezervirani za dosadne likove iz sapunica.
Doktor, na primjer, nosi titulu kao počasnu značku, ali kad-tad otkrijete kako iza uglađene vanjštine čuči lik opsjednut vlastitom sudbinom. U njegovom društvu nije neobično da običan razgovor o vremenu završi filozofskom raspravom o prolaznosti.
Atma djeluje povremeno kao da je pobjegao iz kakvog komada Brechta—mističan, samozatajan, suveren u svojim tišinama. Gdje svi ostali galame i lupetaju, on ušutkava prostorijom tek jednom upadicom.
Žohar… ne, nije doslovno kukac, al’ ima nešto od te upornosti zbog koje ga ne možeš “istući” ni kad ti ide na živce. On stalno izmiče, preživljava svaki razgovor, svaku društvenu katastrofu, oblači se u svoju ironiju poput neprobojnog kaputa.
I da ne zaboravimo Učitelja—nije posve sigurno ni je li on stvaran u klasičnom smislu riječi, ali kao koristan eho savjesti uvijek izvuče još jedno dodatno pitanje ili digresiju (pa i kad ni ti ni Melkior to ne želite).
Koliko puta ste se sami pitali jeste li vi možda taj „sporedni lik“ u tuđoj priči? Ljepota Kiklopa je što nitko zapravo nije samo “sporedan”.
Odnosi između likova
Među likovima Kiklopa sve pršti od napetosti, kao tramvaj kojim nitko ne upravlja. Melkior i Barut—često kao nož i maslac, ali samo na tone ironije; Barut provocira, Melkior analizira, a između njih frca gomila poluizrečenih zamjerki i starih povreda.
S Enkom, Melkior se ponaša kao čovjek koji šeta čuperak grančicom iznad provalije—jedan nesiguran korak i sve pada u vodu. Ljubavni odnos više posjeća na poligon za emocionalno miniranje nego na tipične zagrebačke ljubavne šetnje uz Savu.
Tu su i burni, nepredvidivi dijalozi za kafanskim stolom, gdje prijateljstva često vise o najtanjoj niti strpljenja, a svađe izbijaju zbog najmanje gluposti—kao, recimo, tko je zadnji platio rundu ili što je Melkior rekao o ratu. U cijelom tom meškoljenju, odnosi često podsjećaju na igru “gluhi telefon”—poruka koju šalješ nikad ne dođe do odredišta bez da se prvo nekoliko puta izokrene.
Zanimljivo je, nema jasnog “lidera” niti često dogovorenog konsenzusa—više izgleda kao da su svi malo izgubljeni, ali svaki po svom receptu. Kad bi priredili zajedničku večeru, vjerojatno bi završili s osam različitih verzija priče o istom događaju… i nitko se ne bi složio s Melkiorom.
Kratko rečeno—među ovim likovima, nitko nije gost, a svatko je domaćin vlastite neuroze.
Stil i jezik djela
E sad, kad pričamo o stilu Kiklopa—ako ste ikad poželjeli knjigu koja vas baci u ring života pa vas lupa svakom stranicom, Marinković je baš vaš tip autora. Prsti mu igraju po jeziku kao jazz glazbenik na klaviru: malo jezičnih vratolomija, tren kasnije filozofska težina… i onda – paf! – urnebesan humor koji bi čak i najhladnijeg zagrepčanina natjerao da podigne obrvu. Tko nije barem jednom pomislio: “Gle ovu rečenicu, pa kao da slušam starog kuma u birtiji!”?
Jezik u “Kiklopu”… nije onaj školski, po šabloni, ni blizu. Likovi se razbacuju frazama iz stvarnog života, bacaju fore s placa i iz kavane, pa čak i dijalekte i strane riječi ubacuju kao začin u gulaš, od francuskog “bonjour” do starih dalmatinskih izraza (a dobro, autor je s Hvara — vidi se). Melkior, taj vječiti skeptik, kad nešto zamisli kaže to tako da teško možeš znati je li zbilja ozbiljan ili samo vadi mast ostatku društva. Neki dijelovi knjige zvuče poput stream of consciousness—kao da Melkior priča sam sa sobom usred tramvajske gužve; drugi komadi, pak, podsjećaju na kazališni skeč – pa i nije čudo, Marinković je bio i dramatičar.
Nije rijetkost naletjeti na rečenicu dugačku kao zagrebačka zima… od onih u kojima se polako gubi dah, puni se glava slikama, a značenja iskaču jedno za drugim. S druge strane, zna autor biti britak kad treba – pa te pogodi jedna kratka, brutalno točna rečenica (inače – koji urednik ih ne voli?). I ono najvažnije: ironija. Nema straha, ima je u izobilju. Marinković izlaže apsurde društva tridesetih kroz sarkazam i grotesku. Kad opisuje muška filozofiranja u kavani ili paniku oko mobilizacije, nije to puko nabrajanje. Iz svake rečenice viri neizrečeni smiješak, onaj “vidi dokle smo došli”.
Atmosfera ZG-a pred Drugi svjetski rat? Osjećaš smog u nosu, vidiš svjetla s Gornjeg grada… Sve preko dijaloga i opisa koji nisu “tu samo zato što moraju biti” nego svaki ima svoju ulogu, kao violinist u Simfonijskom. Tekst vibrira nervozom, čekanjem – točno kao što je i Zagreb brujao danima prije rata.
Nekada se čitatelj gubi u asocijacijama, ali rijetko ostane hladan pred duhovitim podbadanjem i ljudskim nesigurnostima. I dok se Melkior muči sa svim tim unutarnjim monolozima i paranoia level 999 problemima, jezik postaje pravo igralište — ni pravila, ni dosade. Ukoliko tražite pitku, linearnu prozu, možda nije za vas, ali za radoznale, onaj osjećaj da s Marinkovićem sjedite za stolom u prvoj metropolskoj birtiji, neprocjenjivo je iskustvo.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ako ste ikad zaglavili u zagrebačkoj magli, znat ćete odmah o čemu je ovdje riječ — “Kiklop” nije knjiga za brza čitanja ni za olako odustajanje. Iznenađuje kako Marinković iz samo jednog kafića zna izvući više životnih priča nego većina iz cijelog kvarta. Osjeća se ta gustoća, ona nervoza u zraku prije nečeg velikog — i opipljivo je baš kao filcani kaput nakon kiše.
Nije baš da roman mazi čitatelja. Ponekad djeluje kao susjed koji umjesto pozdrava servira filozofsku zagonetku pri svakom susretu u hodniku. Melkior i društvo… Pa, ekipa je kao genijalna, ali stalno na rubu. Prijatelji više nalikuju na improvizirani jazz bend bez nota nego na konvencionalnu družinu. Tko voli jasne odgovore ili klasičnu naraciju, mogao bi se osjećati zbunjeno kao turista bez karte u Dubravi.
Jezik “Kiklopa” ima svoj ritam, a atmosfera dostavlja spoj satire, ironije, ponešto crnog humora i dosta zapetljanih misli. Ponekad dođe do trenutaka kad poželiš knjigu baciti s prozora, ali već na sljedećoj stranici naiđe rečenica koja se uvlači pod kožu — i eto te natrag. Odsutnost patetike i prisutnost apsurda olakšavaju i najteže teme; smijeh kroz suze, što bi se reklo.
A Zagreb? Marinkovićev Zagreb djeluje kao antiheroj, uvijek dva koraka ispred Melkiora. Mirisi smeđih kava, jeka tramvaja kroz maglu, neugodne istine u zadimljenim kutovima — sve je to tu. Nema lažne nostalgije, a život svakog lika pravi je kaos — i zbog toga djeluje poznato, možda bolno poznato.
Neobično, ali “Kiklop” više osvježava nego umara, čak i kad je težak ili zbunjujuć. Tko god traži literarnu laganicu ili uvježbane dijaloge, mogao bi se razočarati. No, tko nema straha od slojevitih romana s mirisom stare knjižare, naći će u ovom djelu najbolji podsjetnik kako se i u najtmurnijim trenucima može pronaći snaga za nastavak — ili barem za još jednu šalicu kave usred sveopće nesigurnosti.