Neki kazališni komadi ostavljaju snažan dojam iako traju samo nekoliko minuta. “Dvi daske” je upravo takva drama koja kroz jednostavnu scenu i dijalog otvara duboka pitanja o ljudskoj prirodi i svakodnevnim odnosima.
Kratki sadržaj “Dvi daske” prikazuje susret dviju osoba na klupi u parku, gdje kroz običan razgovor otkrivaju svoje životne težnje, strahove i male radosti, ostavljajući snažan dojam unatoč jednostavnosti radnje.
Svatko tko cijeni moć riječi i atmosferu kazališta prepoznat će zašto ova drama ostaje u mislima dugo nakon što se svjetla ugase.
Uvod u lektiru i autora
Zvuči poznato? “Dvi daske” često se pojavi na popisu lektira i zbuni svakoga tko voli brze i jasne priče. Ali ova drama—kratka, a moćna—ima svojega autora i atmosferu kojoj se mnogi vraćaju, osobito kad zazvoni školsko zvono i krene sezona eseja.
Autor
Kad god padne riječ o “Dvi daske”, ime Milivoj Matošek proleti kroz zrak kao onaj nervozni papir u zadnjoj klupi. Neki bi rekli—tko je taj Matošek? Rođen u malom dalmatinskom mjestu pred Drugi svjetski rat, Milivoj nije bio čovjek velike pompe. Više tip za duga promišljanja, kratke rečenice i dijaloge toliko žive da bi ih mogao zamisliti u tramvaju (ili na klupi, naravno).
Matošek je radio sve i svašta—pisao kazališne kritike, uređivao kulturne rubrike i nekad, ako bi ga primili, sudjelovao u sitnoj lokalnoj politici. Ali, pozornica mu je bila drugi dom. Ljubav prema minimalizmu, sklonost prema detaljima života i neizbježan smisao za humor utisnuti su u svaku njegovu scenu. Sam je znao reći: “Najviše se naučiš gledajući ljude u parku.” Dosta autentično, zar ne?
Njegova djela često imaju zajednički nazivnik: običan čovjek, svakodnevne borbe, i ona sitna čuđenja koja ti padnu na pamet dok gledaš u prazno poslijepodne. “Dvi daske” posebno iskače jer pokazuje kako dvije stolice i dobar dijalog mogu pokrenuti veće emocije nego čitav holivudski spektakl. Ponekad su ga kolege hvalili, ponekad ignorirali, ali učenici… oni nikad nisu ostali ravnodušni.
Žanr i književna vrsta
Ajmo baciti pogled što “Dvi daske” zapravo jesu na polici žanrova. Ovo nije klasična komedija ni tipična tragedija. Matošek krši pravila kao da su zadnje stranice udžbenika i stvara nešto između—dramu s elementima humora, svakodnevice i filozofskog podbadanja.
Formalno gledano, ovo je jednočinka, što znači… nema velikih skokova, nema deset scena ni kulisa iz snova. Sve je svedeno: dvije osobe, jedna klupa, dva sata ili dva prijepodneva pretvorena u tridesetak minuta kazališta. Da, bila je to prava poslastica za kazalištarce s manjim budžetom—tko treba blokbaster kad imaš par daski i publiku željnu ljudske topline?
Ako ste ikad razmišljali kakav je osjećaj gledati vlastite misli odigrane na sceni—”Dvi daske” briljira upravo tu. Dijalozi su toliko bistri i brzi kao šaptom prenesene tračeve tijekom odmora. Scene mijenjaju atmosferu naglo—jedan trenutak je smijeh, drugi tišina od koje se koža naježi.
Iskreno, žanrovska etiketa ovdje nije ni bitna. Mnogo je važnije kako kazališna jednočinka postane ogledalo svakodnevnih pitanja: tko sam, zašto gruntam na sebe i koga uopće zanimam na ovoj klupi svijeta? Matošek, iako rijetko slavljen kao klasik, ponudio je djelo koje ponekad ispadne važnije od mnogih glasnih romana—baš zbog tih sitnih stvari koje prođu ispod radara, ali ostanu dugo u glavi.
Da rezimiramo—”Dvi daske” nije samo komad namještaja s naslovnice kataloga. To je filozofija na minimumu, drama u trideset minuta i svakodnevica koja te iznenadi kad najmanje očekuješ.
Kratki sadržaj
Ajmo odmah—nema tu filozofije, ali ima emocije. “Dvi daske” možda traje koliko jedna pauza za kavu, ali po onome što ostane kad se svjetla ugase—e, to se broji. Evo kako to zapravo izgleda.
Uvod
Netko sjedi na klupi. Drugi samo bane, ni „bok“ ni „oprosti što smetam“. Nema glazbe, nema efekata, nema ničeg osim dvije stare daske (ne, nije metafora za kazalište, nego doslovno klupa) i pažljivo biranih riječi koje zvuče kao da ih već dugo imaš na jeziku, ali ih nikad nisi izgovorio.
Ove dvije osobe—dovoljno različite da se ne zbliže odmah, dovoljno slične da ne mogu ignorirati jedno drugo—čine jedini „ansambl“ te večeri. Da, na sceni nema gužve. Samo dva lika, park i grad koji šuti u pozadini. Nema ni čarobnih rekvizita, ali tko bi očekivao cirkus kod Matošeka?
Zanimljivo—prva replika zapravo ne dolazi od glavnog junaka, nego iz vrućih betonskih pijeska svakodnevice. Prva tema? Sitnice, životne sjene, pitanja tipa „Što te muči, a što nas raduje?“
Zaplet
Pričati o zapletu ovdje je kao da raspravljaš kad je točno postalo večer—jednostavno dogodi se. Dva lika počnu s klasičnim small-talkom („Vruće ti je? Meni nije!“), ali brzo shvatiš koliko ljudi mogu biti komplicirani pod najjednostavnijim pitanjima.
Zanimljivo, vidljivo je da prvi spomen prošlosti otvori mala vrata novih tema—propuštene šanse, izgubljeni prijatelji, neprežaljeni snovi. Oni se smiju vlastitim glupostima i tužno kimaju na spomen „prvih ljubavi“. Je li tko pomislio da se na klupi mogu isplakati godine?
Netko bi rekao da je atmosfera lagano tjeskobna, ali zapravo djeluje autentično, kao nogometna utakmica dva kvartovska klinca u starim šlapama, gdje pobjeda i nije baš poanta. Tako se otvara rasprava o malim životnim pobjedama—pobjedama koje tek na „dvjema daskama“ dobiju težinu.
Rasplet
Sad dolazi onaj trenutak kad publika očekuje nešto veliko… a likovi jednostavno razmijene pogled. Nitko ne viče, nitko ne lomi klupu. U njihovim riječima skužiš okuse starih navika, mirise „doručaka nasamo“, tišinu između redova.
Jedan od njih započne priču o izgubljenom poslu, a drugi nenadano podijeli sjećanje na mladost iz nekog malog dalmatinskog mjesta. Te rečenice probude osmijehe, ali i težinu u zraku. Da, ovdje ljudi priznaju neuspjehe, pogreške, pa čak i one trenutke kad su bili sebični.
Osjeća se olakšanje—kao da su s dvije replike skinuli ruksak prepun žaljenja. Da ih netko tada pita kakav je smisao života, možda bi samo slegnuli ramenima i rekli: „Bitno je tko ti sjedi pokraj.“
Kraj
Završetak u „Dvi daske“ nije ono na što su navikli maratonci hrvatskih kazališnih dvorana. Nema jasnog rezanja vrpce ni moraliziranja. Umjesto toga, jedno od njih ustaje, zahvaljuje na društvu (kratko, skoro nespretno) i odlazi.
Drugi ostane, još malo prekopava po džepovima, traži izgubljenu kartu za tramvaj ili možda nešto manje opipljivo—sjaj nekog boljeg dana. Nije jasno jesu li se uspjeli utješiti ili samo shvatili da nisu sami.
Publika počne skupljati jakne tek kad shvati da više neće biti velike scene. Oprezni pogled prema praznoj klupi govori dovoljno—svakodnevica traje dalje, ali svatko je iz te večeri ponio nešto—ili barem naučio slušati tišinu između dviju daski.
Mjesto i vrijeme radnje
Ako očekujete raskošnu scenografiju i svjetla velikog grada—prevarili ste se. Radnja “Dvi daske” smješta sve svoje čudo (i poneki nerazjašnjeni pogled) na jednu klupu usred običnog gradskog parka. Točno, dvije daske—ali ove nisu tek običan detalj; one su i kazališna pozornica i tihi svjedok svakodnevice. Svatko tko je ikad sjeo na hladnu klupu rano ujutro zna da tamo vrijeme stoji baš onako kako vam paše. Tišina, zujanje pčela, škripa dasaka pod težinom dana—nije to Broadway, ali nije ni potreban.
Vrijeme? Teško precizirati, i možda je to najbolji trik komada. Matošek nije odredio, a šuškanje lišća i prolaznici sugeriraju: rano jutro ili predvečer, kad park tiho diše, a oblaci se poigravaju iznad krošnji. To može biti bilo koja godina, bez mobitela i buke, a istovremeno dovoljno blizu da prepoznate vlastite misli u tišini daskama. Količina svjetla? Onoliko koliko treba da vidite lice sugovornika—ostalo možete zamisliti sami.
Zašto je baš park važan? Jer ni jedan dnevni boravak ne nudi takvu neutralnost. Park je dovoljno anoniman da stranci progovore, ali i dovoljno poznat svakom tko traži predah ili slučajan susret. Ovdje vrijeme teče malo sporije—ili to možda samo prija onima koji vole osluškivati vlastite korake po šljunku? Nikome sat ne zakucava kraj razgovora, osim ako se ne pojavi čistač parka s metlom i tupim pogledom.
Ako bih morao birati sličnu atmosferu, možda najbliža usporedba bila bi klupa na splitskoj Rivi u kasno ljeto. Gradska vreva je daleko, a sve što ostaje jest miris borovine, cvrčci i nečiji život zarobljen među dvije daske.
Tema i ideja djela
Zamislite lajtmotiv koji nije ucrtan jasnim linijama već lebdi negdje između svakodnevice i onog što nikad ne kažemo glasno. E, upravo se tu smjestila Dvi daske—skromna, ali tvrdoglavo uporna priča o malim i velikim stvarima.
Tema djela? Od prve do zadnje replike, sve se zapravo vrti oko susreta dvoje potpunih stranaca na gradskoj klupi. Obično mjesto, ali sve, samo ne dosadno—ako ste ikad sjeli s nekim koga ne poznate, znate da minuta šutnje može biti bučnija od najglasnijeg koncerta na Rivi. Razgovaraju, šute, ispituju granice pristojnosti i lakoće, vraćaju se na djetinjstvo, priznaju si strahove (tko se nije bojao neuspjeha bar jednom?) i, najvažnije, stvaraju vezu koja nadilazi površne razmjene.
A gdje zapravo leži ona ideja što vas pogodi kad mislite da je sve prošlo tiho? Drama, koliko god bila mala formom, stalno poteže lajtmotiv prolaznosti i autentičnosti. Matošek se igra s onim što zovemo “običnost”—baš da bi pokazao koliko može biti neobična kad joj damo prostora. Nema tu velikih zapleta ni epskih monologa; ono što se računa je osjećaj da su i male priče vrijedne kazališne reflektore.
Ako se pitate što ova drama ostavlja iza sebe, probajte nakon čitanja ne zastati kod neke klupe i prisjetiti se dijaloga što ste vodili s poznatim ili strancem. Dvi daske pokazuju da male pobjede—topla riječ, tihi osmijeh, priznanje vlastite nesigurnosti—čine život punijim. I baš tu, između smijeha i šutnje, zrcali se ideal Matošekove ideje: bitni trenuci kriju se u svakodnevici.
Nekome će možda ova jednočinka izgledati “premaleno”, ali ako malo zastanete, skužit ćete veličinu upravo u skromnosti—ne treba puno dekoracija kad je poruka jaka. A poruka je… na vama je da osjetite, ali teško da ćete ostati ravnodušni kad zadnja riječ padne.
Analiza likova
Tko kaže da samo romani skrivaju likove na kojima bi i Shakespeare pozavidio? U “Dvi daske” sve se odvija na klupi u parku, ali baš tu – među borovima, uz šum vjetra, dok u pozadini možda netko prodaje sladoled – susreću se ljudi sa srcem i manama na dlanu. Pripremite se, jer ovo nije školski popis osobina; likovi ovdje dišu. I znaju zakopati koju rečenicu baš tamo gdje ćete ju kasnije tražiti.
Glavni likovi
Na startu – dva čovjeka, dvije filozofije, dvostruko više povoda za razmišljanje no što bi itko najavio na plakatu ispred kazališta.
Jedan je starac, u licu ozbiljan, u pričama šarmantno neposlušan. Taj lik nosi teret godina, ali nikad ne zaboravlja na male životne radosti – poput škripanja klupe ili dobre čašice rižota. Njegov govor ima ritam, kao pjesma starih splitskih mornara. On promatra svijet iz prikrajka, s vrha svog iskustva, uvijek spreman nadmudriti sugovornika. Ponekad s uzdahom, ponekad s osmijehom. Primjer? Kad priča o svom prvom biciklu, čini se da je pola publike odjednom osjetilo miris masti i guma iz djetinjstva.
S druge strane – mladić, povučen, sramežljiv, uvijek pomalo u sjeni. Donosi tiho razmišljanje o sutrašnjici, boji se vlastite nesigurnosti, ali želi pokazati da život ima smisla kad uhvatiš hrabrost za prvi korak (ili prvu iskrenu riječ). Taj lik drži glavu spuštenu, ali svaka druga rečenica odaje unutarnju borbu i glad za pažnjom. U njegovom glasu puca krhkost suvremenih neizvjesnosti – tko nije barem jednom u životu pomislio isto?
Zajedno… podsjećaju na ritam starog radio-aparata: kad jedan utihne, drugi pojača ton. Nije lako odlučiti tko je “glavni”, jer svaki tren se uloge mijenjaju. A zapravo, možda su samo dva lica istog novčića. Tko zna, možda ste i vi negdje na toj istoj klupi?
Sporedni likovi
Ako ste očekivali čitavu plejadu likova, scena ostaje prazna – nema prolaznika ni misteriozne djece koja prodaju balone. Ipak, baš u toj praznini skriva se snaga sporednih figura: glasovi sa splitske Rive, šuškanje lišća, dobacivanja prolaznika (koja čujemo samo u mašti). Netko će reći da park sam postaje lik. I da se svi zaboravljeni pogledi, šuškanja, pa i daleka zvona – pretvaraju u tihu kulisu koja utječe na ritam razgovora.
U mojoj bilježnici, dok sam prvi put gledao izvedbu u maloj zadarskoj dvorani, zapisao sam: “Publika šutnjom postaje lik”. Jedna baka u drugom redu nakratko je šmrcnula kad je starac pričao o izgubljenoj ljubavi – tog trenutka, baš ta žena, bila je itekako dio drame.
Tu su i nevidljive, ali moćne sjene svih onih ljudi koje su likovi spomenuli – prijatelji iz prošlosti, učitelj iz djetinjstva, možda davno izgubljeni članovi obitelji. Nikad nisu na sceni, no osjećaš ih iza svake rečenice. Autentično, skoro pa opipljivo (kao kad navečer otvoriš stare albume, pa kuća zamiriše na prošla ljeta).
Odnosi između likova
E sad – ovdje postaje zanimljivo. Nema velike drame, ali svaka rečenica ima težinu. Njihov odnos? Na početku kao dvije strane Splita: jedna sunčana, druga siva. Starac drži distancu, no mladom daje prostor za pogreške i male istine. Ponekad je njihov razgovor pun šutnje – ali u toj tišini ima više značenja nego u deset sati brbljanja na gradskom placu.
Dok gledate, u početku pomislite da su potpuni stranci, a onda shvatite – nešto ih spaja. Prošlost? Možda samo osjećaj usamljenosti ili nostalgije. Oni nisu prijatelji, nisu neprijatelji, ni sasvim ravnodušni – podsjećaju na ljude koje sretneš u tramvaju, razmijenite pogled, ali oboje zauvijek zapamtite taj trenutak. Nema jasne granice – zlobna dosjetka u jednoj replici već je iskren kompliment u idućoj.
Jednom riječju – vežu ih male stvari, svakodnevni strahovi i tiha trunka nade. Baš kao na klupi na Rivi, gdje se stari znanci i potpuni neznanci uz ribarske mreže dijele osmijeh i prešućene tuge.
Iskreno? Gledajući ih, poželiš poslati poruku osobi koju nisi čuo deset godina. I možda, samo možda, sjesti na klupu i pustiti da tišina priča.
Stil i jezik djela
Zamislite ovu scenu: dvoje neznanaca sjedi na klupi, usred zagušene gradske šume, ali svaka rečenica zvuči poznato kao glas tetke na nedjeljnom ručku. Nema tu velikih riječi, nema izmišljenih sintagmi, niti teatralnih izljeva. Matošek poseže za jezikom svakodnevnice—kao da je dijaloge pokupio presluškujući razgovore oko Pazara ili čekajući na kavu negdje na splitskoj Rivi. Kad starac izgovara ono: “A šta’š, sinko, život je takav”, u istom trenu osjetite miris stare hrastovine i sol na koži. Skoro da poželite upasti u razgovor.
Dijalozi teku lagano, bez napetih pauza… Uopće, sve zvuči opušteno, ponekad kao kad se susjedi žale na vrijeme, ponekad kao da zalutaju u duboku filozofiju. To se baš rijetko dogodi u domaćem kazalištu: priča vođena šutnjom, tišinom koja govori više od riječi. Matošek ponekad nabaci dozu humora—ništa preglasno, više onako, ispod brka, na mišiće. Ne forsira patetiku, nema ovdje muke ni patnje na scenu, sve je na razini “što je, tu je”.
Uz to, Matošek ne bježi od lokalizama. Ne pokušava pisati “čistom” hrvatskom; iz svakog retka viri dalmatinski šarm, a poneki izraz (“ajme”, “e moj sinko”) priziva more i šalšu. Tko živi na jugu, lako će osjetiti svoj domaći teren. Tko nije, može upaliti svoju omiljenu splitsku radio stanicu pa dohvatiti atmosferu.
Vjerojatno najveći trik koji drama povuče: svi shvate nešto o sebi iz te jednostavne priče. Jezik je toliko jednostavan, a opet pršti emocijama—kao dobro podešen Dalmatino hit na radiju vozeći prema Makarskoj usred ljeta. Nema zbunjujućih izraza, nema fraziranja… Samo iskrene rečenice i nekoliko šutnji za razmišljanje, taman kao što se voli.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ako se netko dosad pitao — “Može li nešto toliko jednostavno stvarno ostaviti traga?” — Matošekova “Dvi daske” već na prvu sruši svaku sumnju poput figura domina na rubu drvene klupe usred parka. Ne treba tu mnogo rekvizita, efekata ili velike drame; sve ide kroz dva obična lika i njihove male istine. Mnogi će nakon čitanja ili gledanja uhvatiti sebe kako razmišljaju o svojim slučajnim susretima, tišini koja katkad više govori od riječi ili o onim malim pobjedama koje svakodnevicu pretvaraju u nešto podnošljivo, pa i pomalo vedro.
S vremena na vrijeme, baš ovakve predstave zaljuljaju ustaljeni kazališni repertoar. Dok većina ide za bombastičnim naslovima ili spektakularnim scenografijama, ova jednočinka zavodi skromnošću. U dvorani pada tišina, šuška minimalna scenografija, a u gledalištu itko se ne može sakriti od vlastitih misli. Čini se, po reakcijama i žamoru pred kraj, da dobar broj gledatelja pronađe nešto vlastito između replika. Nije to samo nostalgija, već prizemna utjeha — podsjetnik da humor i tjeskoba znaju biti najbolji suputnici u životu.
Ako itko traži kazališni komad koji na površini ne obećava puno, “Dvi daske” podvuče crtu ispod svih naših veličanstvenih planova i pokaže da smo svi, na kraju krajeva, pomalo izgubljeni i pomalo sretni. Upravo zato ovo djelo ostavlja potrebu za razmjenom doživljaja nakon posljednjeg aplauza — i nije rijetkost vidjeti ljude kako odlaze iz kazališta s blagim osmijehom i pogledom u prazno, jer su, na klupi ili u gledalištu, ipak pronašli maleni komad sebe.
Tko zna, možda baš ova drama, s dva obična lika i dvije drvene daske, nekoga inspirira da se upusti u razgovor s potpunim strancem, kad idući put sjedne u park.