Dolazak luksuzne američke jahte u splitsku luku uvijek izaziva znatiželju i pažnju prolaznika. Ovakvi prizori nisu svakodnevni pa se često postavlja pitanje tko su gosti na palubi i što ih dovodi baš na hrvatsku obalu.
Amerikanska jahta u splitskoj luci privukla je poglede svojim raskošem i veličinom, a posjetitelji i lokalni stanovnici nagađali su o njezinoj posadi, putnicima i mogućoj svrsi posjeta Splitu.
Ovakvi događaji podsjećaju koliko je Split atraktivan nautičarima iz cijelog svijeta i kakav trag ostavlja na svakom tko pristane u njegovoj luci.
Uvod u lektiru i autora
Ponekad lektira baci sidro baš tamo gdje to najmanje očekuješ — u srcu Splita, skrivena iza mirisa mora i zvukova gradske rive. Gotovo kao usput, “Amerikanska jahta u splitskoj luci” uplovljava u plan i program, pa se mnogi pitaju: tko, zašto i… je li ovo zbilja istinita priča ili još jedna lokalna legendica?
Autor
Ništa tu nije slučajno — iza teksta stoji Dinko Šimunović, onaj isti Splitov đak kojeg spominju svi koji su ikad kušali lektire iz pretprošlog stoljeća (i preživjeli). Dinko nije pisac iz vitrine: prije nego što se upustio u književne vode, navigavao je obične ljude i istinite zgode — učio je po selima dalmatinske Zagore i često se vraćao Splitu, vječno omamljen njegovim šuškanjem i mirisima.
Šimunović je pravi predstavnik onih starih otočkih kroničara. Neki kažu da je znao zabilježiti svakodnevicu tako precizno da i danas, čitajući njegove rečenice, osjećaš sol na jeziku. Nije izmišljao egzotične priče — promatrao je Split kao kazališnu scenu, s jahtama i stanovnicima, a sve zapisivao s dozom topline, ali i ironije, kao da poznaje svakog lokalca osobno.
Nećeš naći popis njegovih (vele) djela izložen na kičastim plakatima, ali “Amerikanska jahta” — iako nije roman epopeja — osvaja autentičnošću. Prava pravcata razglednica iz vremena kad su priče još mirisale na borovinu i ulje za brodove.
Žanr i književna vrsta
Ako si se nadao naučnoj fantastici ili trilercu, čeka te iznenađenje. Ovaj tekst leži tiho u žanrovskim vodama realističnog pripovijedanja. Više zvuči kao razgovor starih kapetana uz pivo na Matejuški — ne kao napuhan roman, već živopisna crtice iz svakodnevice koje svi znamo s rive.
Šimunović često bira realističke okvire, ali nije teoretičar o životu — vješto dodaje žlicu (ili dvije) satire i komičnih obrata. Pripovijetka, takva kakva jest, ne zabavlja se izmišljotinama nego fotoaparatom hvata djelić Splita dok se Amerikanka bahato usidri, pa stanari razgledavaju sve k’o djeca pred novim izlogom.
Nije sve u “radnji”. Tekst nabubri detaljima: pogledi prolaznika, tračak zavisti, virkanje iza kantuna — nema tu nepotrebnih melodrama, ali ima životnosti i one fine mješavine lokalnog ponosa i skepsa prema svemu stranom. Ovdje je ljeto stvarno — sunčano, mirisno, s dodirom jugovine — Split na tanjuru, baš onako kako bi ga prepričavala nona uz popodnevnu kavu.
Kratki sadržaj
Nema šanse da prođe ljeto u Splitu bez da nešto “američko” zablista na horizontu. Ni jahta u splitskoj luci ne prolazi tiho – probudila je sve, od sporih jutarnjih šetnji do šušura kioska kod Rive.
Uvod
Ako je netko mislio da je splitska riva vidjela sve, grdno se prevario. Tog jutra, dok su galebovi cugali kavu iz bačve (oprosti, lokalni humor), parkira se, gotov monumentalno, američka jahta. Kažu da je bila bijela kao dres Hajduka nakon dobrog pranja. Ljudi su izvukli mobitele, turisti su ispaljivali pitanja, a domaći dobacivali pošalice (“Šta baca sidro, a nije balun?”). Ipak, najzanimljivije je što se nitko nije mogao dogovoriti tko zapravo jesu ljudi na toj jahti. Jesu li to holivudske zvijezde ili neki bogati anonimci koji su navratili na sladoled kod Laste? Split – grad gdje trač ide brže od bure!
Zaplet
Ovdje stvari postaju zabavne. Šimunović (da, baš on, splitski majstor za životne scene), uskače kao tihi promatrač i brzo skenira “dijaloge” uz rivu. Domaći prodavač smokava — znao je, kaže, prepoznati bogatstvo po načinu na koji ga ljudi ignoriraju (iako nije nikad vidio Will Smitha uživo). Turisti, uvijek gladni priče, organiziraju “selfie s jahtom” kao novi splitski sport. Jedna baka nabraja glasno jesu li to možda Amerikanci što love sponzoruše ili Rusi što glume Amerikance – teško je pratiti! Šimunović sjajno hvata pouzdani splitski miks ironije i znatiželje, pa kombinira brze dijaloge, namrštene poglede i poneki sarkastičan osmijeh. Riva bruji, ali nitko nema pravu informaciju – osim, možda, vlasnika benzinske pumpe koji tvrdi da su doli “kupili već tri puta goriva u sat vremena”.
Rasplet
Tek što se raspirila mašta, stiže prvi val informacija. Novinski naslovi pišu o “milijunskoj jahti”, no imena i dalje nema. Ljudi su već umorni od nagađanja, ali zabava prestaje kad vozač skutera (agrumentirano) tvrdi da se vlasnici, zapravo, kriju zbog poreza. Počnu se dijeliti slike s jahtom na društvenim mrežama. Jedan mladić, uz hamburger iz “Ba!Ce”, objavljuje: “Ova je jahta veća od stana u Splitu.” I – baš u tom trenu – svi shvaćaju da je jahta samo još jedan predivan razlog da se počne dan s tračem i kavom na rivi. Dodatan šlag na torti? Stariji gospodin zbraja koliko je sladoleda moglo stati u tu jahtu, zaključujući da “američki san” ovdje dolazi samo turistički.
Kraj
Kad je sunce već lagano padalo, jahta je nestala s horizonta onako kako je i došla – nepretenciozno i bez najave. Galama je utihnula, ostale su slike, pokoji meme na lokalnim Facebook grupama i vječno pitanje: “Jesu li to stvarno bili Amerikanci ili netko iz Imotskog na privremenom radu?” Split se, naravno, vraća svojim pričama – do sljedeće velike jahte ili trača. Onaj isti prodavač smokava već kuje plan kako će sljedeći put prodavati “američke smokve.” Riva diše dublje i priča ležerno – nema Splita bez dobre priče s mirisom mora i podneva, posebice kad je u igri jahta koja stane u pola Marine.
Mjesto i vrijeme radnje
Ako ste ljeto proveli u Splitu, znate — grad pulsira baš kad mislite da se ništa posebno neće dogoditi. E pa, tog vrućeg srpanjskog popodneva, američka jahta veličine omanjeg hotela odlučila se usidriti točno ispred Dioklecijanove palače. Nema šanse da prođe neprimijećeno — čak ni lokalci koji tvrde da su vidjeli sve, stali su fotkati.
Vrijeme? Toliko sparno da bi čak i klima na jahti imala što za reći. Sunce je tuklo kao da mu je zadnje, a zvuk valova pod rivom… prizor iz prospekta, samo ovdje bez filtera. Na rivi su se izmjenjivali turisti sa šeširima, prodavači sladoleda i oni starosjedioci (znate ih — sjene ‘pijace’, veći su od života), pa nije trebalo dugo da krene komentiranje “Tko su ovi ameri?” i “Je li ovo onaj ludi milijarder iz novina?”
Svi su gledali tu jahtu — dugačka blizu 70 metara, okružena s nekoliko pomoćnih brodica u stilu: “Ako se usidri američka jahta, mora biti spektakl.”
Dinko Šimunović, da je bio tamo, zabilježio bi dijaloge u maniri pravog kroničara Splita: “E moj barba, ova jahta više vrijedi nego cijeli kvart.” Cijela scena bila je prirodni poziv na gledanje i nagađanje — od lipnja do rujna, Split svakodnevno prima brojne jahte — ali ova je bila glavna zvijezda. Vrijeme radnje, dakle, usred ljeta, između dvije bure, dok su maestral i galebovi imali svoje uobičajene rute.
Američka zastava plutala je na vjetru ispred rive k’o da je dovedena samo za izazivanje znatiželje. U tom trenutku prošlost i sadašnjost pomiješale su se ispred pogleda slučajnih prolaznika.
I dok su se dječji trčkaranja, zvukovi mobitela i miris svježe pečenih fritula stapali s ljetnom večeri, Split je disao svojim poznatim tempom — ali ovaj put pod budnim okom jedne, doista luksuzne gošće iz Amerike.
Tema i ideja djela
U redu, tko nije barem jednom zastao na rivi kad prođe nešto veće od lokalnog broda za Brač? Kad se američka jahta — i to takva da pomisliš da će uskoro netko iz Hollywooda sići s palube — pojavila pred Dioklecijanovom palačom, gradski žamor zapelo je baš za taj prizor. Priča ovdje ne počinje ni s milijunima ni sa slavnim gostima. Počinje tamo gdje Split diše najjače — u svakodnevici.
Dinko Šimunović, ako ga već poznaješ kao pisca, voli povući crtu između spektakla i sitnih, ljudskih priča. Tema teksta nije luksuz; nije ni zavist niti nacionalni ponos. Glavna nit drži običnu splitsku radoznalost i onu blagu skepsu što se pojavi kad se nešto veće od života (ili barem veće od Jadrolinijinog trajekta) usidri pred gradom. Ideja djela? Razotkriti Split na suncu — onako kako priča, nagađa, šali se i diže obrve kad svi pogledi krenu prema strancima i njihovim jahtama.
Taj susret Splita i američke jahte, kao što već znaš, odjednom pretvara rivu u pozornicu: već su tu prodavači leda i sladoleda, ljudi sa šeširom, djeca što gledaju zjenicama većima od kuglice sladoleda. Nešto u toj sceni govori više o gradu nego o imenu vlasnika jahte. Autor vadi šalu iz svakodnevnog dijaloga — nema tu patetike, samo realan prikaz trenutka koji postane važan zato što svi gledaju i svatko ima svoju verziju istine.
Pa što ostaje kad jahta nestane s horizonta? Samo još jedna splitska priča koja podigne obrvu kad osjeti da svijet sa svojim luksuzom kuca na gradska vrata. Biti Splićanin znači pratiti nove goste, ali s dozom povjerenja — i onom ironijom koju samo stari kapetani razumiju. Ovo djelo stoga nije o bogatstvu; radi se o tome kako grad živi, gricka vijesti i pri tom se zabavlja, sve uz šum mora i zvukove ljeta pod dlanovima starih palmi.
Analiza likova
Tko su zapravo glavni i sporedni akteri ove ljetne priče sa splitske rive? Nema poznatih kapitena iz filmova—ali ima ljudi, fora i puno karaktera koji zavlade ovakvim spontanostima u vrelom podneblju. Ajmo vidjeti tko je sve tu zauzeo poziciju pod palmom, a tko je samo prošao i ostavio komentar za anale.
Glavni likovi
Kad bi čovjek morao birat glavnu facu ove splitske priče, ne bi odmah uperio prst u vlasnika jahte. Nema šanse. Pravi glavni lik tu je splitska svakodnevica… baš onaj šušur na rivi kojeg svi poznaju, a nitko zapravo ne imenuje.
E sad, po imenu i prezimenu? Nema ih, ali evo što se ističe:
- Šimunovićev narator: Čovjek sa stavom, pogledom i pletenicom od iskustava. Prvi kojem “amerikanska jahta” nije senzacija iz holivudske produkcije, već nova povod za vječne razgovore. On je onaj što praktički komentira svaku promjenu na rivi, i to uvijek s trunkom ironije. Njegovi komentari? Nekad suštinski, nekad tek da začini atmosferu.
- Prolaznici/radnici splitske rive: Tu su i oni—grupa originalnih likova koja svakodnevno daoza ritam rivi. To su oni što prodaju sladoled, prenose jučerašnje vijesti, šale se i zbijaju originalne fore. Svaki ima barem jednu teoriju tko je na jahti—od “to je milijarder”, do “možda su mafijaši”. Njihovi komentari često postanu viralni (barem među lokalcima).
Nisam zaboravio glavni artefakt—američku jahtu. Da, ona nema osobu, ali… čim stigne, postaje poput filmske zvijezde na crvenom tepihu—čak i Dioklecijanova palača privremeno pada u drugi plan.
Sporedni likovi
Ako se glavni likovi vrte oko središta pažnje, sporedni se šuljaju po rubu scene i, usput, upadaju s komentarima koji ponekad zasjene sami događaj.
- Turisti: Pojavljuju se sa selfie štapovima, mobitelima, šarenim šeširima—oči širom otvorene, ali rijetko razumiju lokalnu zafrkanciju ili aluzije o bogatašima. Stranci koji tek pokušavaju dokučiti što im zapravo prolazi pred nosom.
- Mediji: U tu igru uvijek ulijeću novinari s blok-notesima i kamerama (“av-av, ekskluziva!”). Pitanja lete u prazno, izjave se love na brzaka. Glasine o “milijunskoj jahti” šalju viralno po medijima, ali tko je zapravo unutra—ostaje misterij.
- Kapetan i posada: Jedva primjetni, u pravilnim bijelim uniformama, ponašaju se kao da je usidrit jahtu dužu od prosječne ulice nešto što se radi svaka tri dana. Samo ih lokalci s vrha palube ponekad ulove pogledom, pokušavajući dokučiti komande i tko daje zapovijedi.
- Dječja ekipa i ribari: Pored svih modernih gostiju, ni djeca ni ribari nisu odustali od svojih rituala—djeca maštaju o “blagu” na jahti, ribari smišljaju priče za šank. Nikad, ali nikad ne propuštaju upalit novu rundu tračeva.
Odnosi između likova
Sad zamislite splitsku rivu kao kazališnu scenu. Svatko ima svoju rolu—ali svi igraju za isti (neslužbeni) tim: “Hajdemo skupa riješit misterij tko je na toj jahti”.
Između glavnih i sporednih likova—stvara se dinamična, katkad burna, a često šaljiva interakcija:
- Lokalci odlično prepoznaju turiste. I, naravno, koristi se ta prilika za poneki “split pride” trenutak—pokažu gdje se kupuje najbolji sladoled, usput prepričaju svježu teoriju o vlasniku jahte.
- Mediji hvataju prolaznike za izjavom, ali često ih nadglasaju komentari iz pozadine. Veći je uspjeh snimiti “babu s rive” Ili “dida iz Dioklecijanove” s originalnom opaskom, nego dobiti ime vlasnika broda.
- Posada? Svi bi rado uspostavili kontakt, ali proći sigurnosnu zonu je nemoguća misija. Poneki mahne odozgo, a dolje se odgovori mahanjem ili, češće, sarkastičnim dovikivanjem: “Aj’, zovi gazdu, dajte turu po brodu!”
- A kad se sve primiri, ribari i djeca ostaju zadnji čuvari rive. Oni prvi zaborave tračeve (ili ih okrenu u svoju korist); drugi smišljaju nove priče za sutra.
Baš zato, ova scena ne treba holivudske zvijezde. Ima ona svoje male ljude, njihove svakodnevne brige, male pobjede i puno smijeha na zadimljenoj rivi, kad padne sunce a jahta nestane s horizonta.
Stil i jezik djela
Evo male tajne – nitko ne može bolje prepoznati splitski duh od nekoga tko je proveo brojne sparne ljeta na rivi, ma ni Dinko Šimunović. Što ga čini posebnim? Njegov stil…ali ne onaj šminkerski koji ćete vidjeti na Milu u subotu navečer, nego bajkovito direktan, sarkastičan i, oprostit ćete mu, ponekad blago zajedljiv. Govorimo o jeziku prepunom lokalnih doskočica – onih sočnih komentara što ih prolaznici dobacuju k’o balote, ali uvijek s mjerom. Nema tu prenemaganja kao u TV sapunicama, sve zvuči kao pravi razgovor, nitko ne skriva ni oduševljenje ni inat kad mega jahta zaljulja cijelu luku. Tko nije bar jednom pitao: “A čiji su ovi Ameri? Di troše tolike dolare?”
I sad zamislite – u svakom retku, Šimunović radi mali splitski stand-up. Atmosfera nije suha poput promašene bureka, već puna zvukova, šušura, pa i tipičnih mirisa mora i cigareta na rivi. Razgovori pršte komičnošću! Jedna gospođa u bijelom šeširu (klasična vizura, ako znate Splitsku rivu poslijepodne) cupka do susjede i šapće – “Garant su filmske zvijezde! Došli snimat nastavak titanika, ajme meni.” Pritom nema patetike ni lažne drame: rečenice su kratke, žive, bez velikih riječi. Prava mudrost je deset riječi zamijeniti za tri, pa proanalizirati cijeli svijet u jednoj rundi kave.
U Šimunovićevom tekstu nema dosadne naracije – on svemu pristupa kao prava stara ekipa na zidiću: pomalo radoznalo, uvijek kritično, ali puni topline za obične ljude (a ne samo za skupa plovila na privremenoj adresi). Čak i kada se upušta u opis broda, koristi svakodnevni jezik i slike: “Plovi, a ni trunke soli mu ne fali, vjerojatno više košta nego sav Split skupa.”
Pouka? Čitatelju se čini kao da je došao u lokalni kafić i sjeo na kavu s kvartovskom ekipom, svi komentiraju sve, uvijek s trunkom sarkazma ali bez zlobnosti – po splitski, sve u četiri oka i uvijek na račun aktualne stvari. I, ruku na srce, nije li to najljepši stil za jednu ljetnu priču iz Splita?
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ako je netko mislio da dolazak američke jahte u Split može proći bez komentara – taj očito nikad nije šetao rivom u kolovozu. Proći pokraj te metalne zvijeri i ne zapitati se: “Di’ bi ja s tim?”… prava umjetnost! A baš o tome, između redaka, piše Šimunović. Njegov Split nije razglednica za turiste nego živi teatar pun šušura, ironije i, ono najvažnije, malih ljudi i njihove znatiželje.
Autor baš vješto hvata onaj osjećaj kad se svi ponašaju kao da ih tuđa raskoš ne zanima, a zapravo svi bacaju pogled preko ramena – iz fore, naravno. Nije ovdje priča o bogatim gostima… Radi se o Splitu, onome pravome, di susid viče kroz prozor, di se komentira svaka “milijunska jahta” kao da je svatko osobno poslan da pohvali ili pokudi. Najjače je što se baš nitko ne trudi biti suzdržan – iz svakog Šimunovićevog retka iskoči pokoji šareni, sočni komentar “u petom brzini”.
S obzirom na to, tekst nije ni zamišljen da impresionira glamur ljubitelje ni one koji sanjaju o životu na palubi… Prava privlačnost ovog minijature je autentičan splitski duh. Kad pročitaju dijalog ribara i slučajnog turista, ni onaj najtvrdokorniji Dubrovčanin neće ostati ravnodušan (ne zamjerite, većina Splita voli natjecateljski duh).
Onaj osjećaj zajedništva u gradu, gdje svi nešto znaju i svaki ima svoju verziju priče, staje u jedan Šimunovićev opis sunčane rive. Sve pršti od smijeha, ciničnih opaski i sitnih “podbadanja” koje se kuže samo domaći. I tu je možda najveća vrijednost ovog djela – ni jedno ime s jahte neće ostati upamćeno, ali svi će se sjećati komentara ispod bora, zvuka klapeta i mirisa mora.
Možda to nije holivudska epika. Možda čak netko poželi više akcije, tračanja ili “insajderskih” informacija. Ali tko god voli Split i njegove priče, ovdje će zateći ono što vrijedi: osjećaj da i najveće jahte, barem na trenutak, postanu samo kulisa za dalmatinsku svakodnevicu — nepobjedivu, šarmantnu i uporno svoju.