Neki pisci ostave trag koji se ne briše lako, a Tin Ujević svakako je jedan od njih. Njegova zbirka “Nepoznati Ujević” otkriva manje poznatu stranu ovog velikana, nudeći nova čitanja i svježe perspektive na njegove misli i osjećaje.
Kratki sadržaj “Nepoznati Ujević” donosi izbor Ujevićevih tekstova koji nisu široko poznati, a kroz njih se otkriva intimnija, često neistražena dimenzija pjesnika i njegova razmišljanja o životu, umjetnosti i društvu.
Svaka stranica pruža priliku da se upozna dublja slojevitost Ujevićeve osobnosti i stila, što čitatelja potiče na razmišljanje o vlastitom odnosu prema književnosti i životu.
Uvod u lektiru i autora
Ne možeš pročitati “Nepoznati Ujević” a da ti barem jednom ne zatreperi obrva na neku čudnu misao Tina Ujevića—ili da ga ne zamisliš kako sjedi u zadimljenoj zagrebačkoj kavani, zapisuje stihove i naručuje drugu kavu jer mu je i prva bila previše svakodnevna. Ova zbirka ne spada u lektiru koju čitaš na autopilotu, nego u onu koja ti uporno gura prst između rebara i šapće: “E, vidi, ima još jedna strana priče.”
Autor
Ako postoji pjesnik kojeg bi hrvatski boemi najradije vodili na pintu (ili dvije) vina, to je Tino Ujević. Svojom bradom, oštrim jezikom i pomalo osamljenim stilom, ovaj tip iz Vrgorca bio je sve samo ne predvidljiv. Zamislite neuredan stan, police pretrpane knjigama, i nekoliko neplaćenih računa pod staklenkom od meda—sve to je Tino, s bonusom da mu je poezija nekad zvučala kao jazz improvizacija na hrvatskom jeziku.
Ono što ga odvaja od klišejastih pjesničkih drama? Ujević je volio istraživati vlastitu slabost, baš kao što bi netko “slučajno” uvijek zagubio ključ od vlastite sobe. U “Nepoznatom Ujeviću” progovara onaj njegov fragment koji nije upakiran za školske udžbenike—iskreni, samokritični, nerijetko sarkastični komentari o svakodnevici i osjećaju izopćenosti.
Tko je barem jednom posjetio zagrebački Gornji grad i zatekao se pred uličnim pjesnicima, sigurno je osjetio onaj neuhvatljivi ujevićevski duh: romantiku isprepletenu s nelagodom, i puno više pitanja nego odgovora. Citirati Ujevića često znači upustiti se u filozofsko čačkanje vlastite duše (ne preporučuje se prije spavanja, vjerujte mi).
Žanr i književna vrsta
Ako tražiš čistu, bistru klasifikaciju ovog djela… E, pa sretno. “Nepoznati Ujević” razbacuje granice—pomalo zbirka eseja, ponešto osobnih zapisa, a povremeno zvuči kao improvizirani dnevnik. Znači, nije roman, ni čista pjesnička zbirka, ni doslovno autobiografija. Najbliže bi bilo reći: ovo je fragmentirani, esejski mozaik, u kojem Ujević čeprka po vlastitoj svakodnevici, ali nikad s klasičnom narativnom linijom—uvijek s trunkom inata i duhovitosti.
Ponekad se zaplete u filozofiju, tek toliko da ti zbuni misli oko ponoći, pa se onda vrati na poetski zapis koji podsjeća na gradsku šetnju iza ponoći (znate onaj osjećaj kad vam tramvaj pobjegne pred nosom?). Uz tekstove se provlači specialni, nefiltrirani duh epohe između dva svjetska rata—osjećaj dok čitaš kao da sjediš u malom, prašnjavom kontinentalnom lokalu, usred magle, s bilježnicom uz šalicu jače kave.
Ova književna vrsta nema luksuz etikete—nema ni jasnih pravila, ali ima onaj posebni ujevićevski okus: originalnost na rubu i vječni trag one nevidljive strane čovjeka kojeg službeni životopisi guraju pod tepih.
Kratki sadržaj
Ako ste ikad pokušali čitati Tina Ujevića, sigurno znate—nije to štivo koje se “guta” na prvu. “Nepoznati Ujević” otvara vrata u skriveni dnevnik jednog od najnepristupačnijih, a opet najživljih hrvatskih pjesnika. Piše on bez filtera, bez straha od tuđeg pogleda. Dakle, spremite se na jedinstvenu vožnju kroz misli, sumnje i male pobune velikog Tina.
Uvod
Otvorenje? Ništa nalik onoj školskoj “danas pišemo o…” rutini. Ujević vas ne vodi za ruku, nego se odmah baca u srž vlastitih unutarnjih oluja. Jedan dan propituje smisao umjetnosti, drugi dan čovjekovo mjesto u svijetu, dok u pozadini bruji klavir s beogradskog ili pariškog trotoara (hej, tko kaže da pjesnici ne vole malo cestovne buke?). Tekstovi nisu umiveni ni uredni—više podsjećaju na nabacane bilješke iz kafića gdje on, između dva dima, zapisuje ono što drugi nikad ne bi izrekli naglas. Tu nema poziranja, samo sirova iskrenost i povremeni humor, baš kao da piše prijatelju kojeg dugo nije vidio.
Zaplet
Iskreno? Ako očekujete radnju tipa “junak pronađe blago i svi slave s kolačima”, pripremite se na nešto drugačije. Ujević se prepliće sa svojim mislima, čas diže zidove, čas ih ruši pred čitateljem. Prijateljstvo, samoća, glad, ljubav… svaka emocija izlazi van kao gost na maloj seoskoj fešti—glasno, neposredno i bez scenarija. Čitatelj upija djeliće svakodnevice: čaj od metvice, cigarete, stare knjige na polici, zabrinutost kad stigne račun. Ovdje napetost ne dolazi od vanjskih događaja, nego od unutarnjeg previranja—kao da publika u kazalištu napeto prati samo jedan lik, ali mu kroz rečenice čita baš svaki titraj lica i duše.
Rasplet
Nema klasične kulminacije, ali ima onih gafova što te zaskoče kad najmanje očekuješ—kao kad se poštar pojavi baš dok spavaš do podneva. Rasplet “Nepoznatog Ujevića” razotkriva pjesnikov pogled na slobodu: ljubav je za njega neuhvatljiva, umjetnost nužna kao kruh, a društvena pravila samo pozadinska buka. Kad pomisli da je pronašao mir, u tekst se provuče sarkazam, sitna ironija—podsjećajući nas da život nije ravna crta, nego krivudava staza s više pitanja nego odgovora. Čitatelj je poslan, ni manje ni više, na cestu na kojoj ni sam Ujević ne zna gdje završava.
Kraj
Na kraju, “Nepoznati Ujević” ne diže zavjesu uz fanfare. Umjesto toga, ostavlja tragove tuge i bliskosti, kao stari šal ili izgubljena bilješka zaboravljena u džepu kaputa. Ujevićev kraj nije presuda, nego poziv na razmišljanje—gdje je granica između umjetnosti i života, što nam preostaje kad strgnemo sve maske? Sve ostaje otvoreno, baš kako to često u životu biva. Da, ima taj osjećaj “nismo stigli do točke”, ali možda je upravo to ono što Ujevića čini tako poznato nepoznatim… tko zna, možda će čitatelj pronaći završetak tek kad sâm napiše vlastitu misao na marginu ove knjige.
Mjesto i vrijeme radnje
Nema smisla okolišati — tko god traži “mjesto radnje” kod “Nepoznatog Ujevića” mora prihvatiti malu dozu zbunjenosti. Ovo nije roman s preciznom adresom i jasno određenom godinom. Umjesto pločnika ili kavane, pravo mjesto događanja skriva se u naoko razbacanim crtama, među zaboravljenim tramvajima stare Zagrebačke žile kucavice ili doksudima Splita, možda i u sjenama nekog vlažnog stana u Parizu. Sve varira i mijenja se, baš kao i Ujevićevo raspoloženje (i vjerojatno njegova frizura, kad se zagleda slikama).
Vrijeme? Neki bi napamet lupili “između dva rata” i – bili bi djelomično u pravu. No, pjesnik nije pazio na sat, ni na kalendar. Povremeno iskače iz uobičajenih datuma, tjera čitatelja da zaboravi kad i gdje je, pa je moguće – dok čitate – svjedočiti raspravi o sitnicama svakodnevice jednako kao i filozofskome lamentiranju iz dubokog mraka tridesetih. Dovoljno je znati da “Nepoznati Ujević” balansira između stare Europe, mirisa kišnih ulica i opskurnih terasa, svega što podsjeća na nostalgiju jednog izgubljenog vremena.
Zanimljivo je što sama zbirka uopće ne robuje fikciji prostora – Ujević piše kako diše; njegova mjesta su trenuci: gdje ima svjetla, cuga, dima, ili osjećaja tjeskobe – tu je radnja. Ne postoji konkretan kafić, ulica ili točka na mapi. Sve što nam ostaje je atmosfera: tišina rane zore, umorna lica na tramvajskoj stanici… i neodređen broj olovaka koje završavaju na dnu džepa.
Pa kad te idući put netko pita — “Gdje se radnja događa?” — samo reci: ondje gdje je Ujević bivao sam sa svojim mislima. I gdje ga se najmanje očekuje — baš tamo gdje ti, s knjigom u ruci, nakratko zaboraviš na svoje stvarno vrijeme i prostor.
Tema i ideja djela
Ako ste ikad naletjeli na “Nepoznati Ujević” i odmah pomislili “Što je ovdje zapravo, osim nasumičnih zapisa i neurednih rečenica?” — opušteno, niste jedini. Ovdje tema ne skače na stol, ali da, skriva se među rečenicama i mrmljanjima. Ujević piše o onome što svi šapućemo kad mislimo da nitko ne sluša. Samoća, traganje za smislom, mala svakodnevna razočaranja — sve one nevidljive, ali naporne borbe koje se ne dijele glasno po kafićima.
Na prvu, njegovi eseji i zapisi djeluju razbacano. Zašto? Jer nitko stvarno ne živi ili misli po uputama; ni Ujević. Prava tema ovdje? Iskrenost, gotovo do bola. Kad on piše o tuđim cipelama, zapravo misli svoja stopala i žuljeve koje nosi svatko tko pokušava proživjeti dan bez pogrešnog skretanja. Taj osjećaj tuđinaca u vlastitom gradu, to je zapravo okosnica – ulazak u misli čovjeka koji se ne boji priznati: “Ponekad nemam pojma zašto smo ovdje.”
Ideja djela? Pa, recimo da ova zbirka ne maše s velikom tezom iznad glave. Umjetnost, kaže Ujević (i nekako znamo da je ozbiljan čak kad zvuči sarkastično), nije luksuz nego potreba. Zapravo, u ovim crtama nameće pitanje: “Što stvarno pomaže kad sve ostalo zataji?” On piše da bi preživio, ne zato što misli da netko očekuje knjigu. Šapće o slobodi, ali uvijek s dozom ironije — kao da kaže: “Eh, tko je ikada upoznao pravu slobodu osim možda vjetra?”
Sloboda kod Ujevića nije prazna fraza. Više izgleda kao loše oprana šalica iz koje je pio jučer, podsjetnik na prošle greške i malu nadu da će sutra biti bolje. Nigdje praznog hoda, nigdje lažnog sjaja — samo ožiljci i pokoji tračak humora kad popuštanje nije opcija.
Zapravo, kad bismo morali birati ključnu riječ, vjerojatno bi bila “potraga”. Potraga za biti čovjek u svijetu koji rijetko daje odgovore. Zapisi su mu poput neispeglanih košulja — nose tragove dana, mirise svojih vlasnika, i svaku boru s ponosom.
Neki pritom prepoznaju vlastite misli, netko drugi možda doživi olakšanje kad vidi da ni najveći pjesnici ne uspijevaju uvijek “posložiti život u stih”. Ako vas zanima ima li smisla u kaosu svakodnevice — tu bi se tema i ideja Ujevića mogle naći, stisnute između šaljivog doskočice i ozbiljne ispovijesti. Drugi pisci možda kuju teorije, on servira život onakav kakav je.
Analiza likova
Kad se uhvatiš “Nepoznatog Ujevića”, prvo što te opali nije likova nikad previše — ali zato su upečatljivi. Nema ovdje superjunaka, ni običnih prolaznika, već… oni najrjeđi: ljudi. Zagrizimo u njihove osobnosti, bez preskakanja detalja (ili barem ne namjerno).
Glavni likovi
Jasno kao dan — Tino Ujević ovdje nije samo potpis na koricama. On je narator, boem, hodajući skup paradoksa, ali i glas kroz koji ti cijela knjiga dolazi u glavu.
Zamislite ga kao nekog tko je pola vremena filozof na kavici pod modrim nebom, a pola vremena tip koji pije zadnju čašu vina u mračnom kutku birtije — tih, zajedljiv, ironičan, drzak i sam sebi najveći kritičar.
Ono po čemu Ujević stvarno iskače iz mase? Nema filtra. Kad piše o samoći, osjetiš je kao kišu koja te uhvati bez kišobrana. Kad se šali, šamara ironijom kao da nateže stari džemper kroz krivi rukav.
Djelomično, sam se tumači kroz fragmente, bilješke i nemarne rečenice. Publika, čitatelji, povremeno ga zamišljaju kao splitskog spletkaroša ili zagrebačkog mudraca s bijelim šalom — ali svaki redak donosi nešto novo.
On nije heroj koji spašava dan. On je glas koji ponekad i frustrira — jer mu vjeruješ da piše iskreno, makar ide na živce kad šeće oko teme.
(Na stranu sve — ima i momenata kad pomisliš: “Je li on stvarno ovo mislio ili mu se samo nije dalo uređivati rukopis?”)
Sporedni likovi
E sad — ako tražiš klasične sporedne likove a la književni blockbuster, ovdje ćeš ostati kratkih rukava.
Ali (uvijek postoji ali), u ulozi tih mističnih statistika javljaju se likovi iz sjenke: prijatelji, izgubljene ljubavi, konobari, gradovi, prolaznici. Nitko od njih nema ime — i upravo to je čar!
Ponekad je sporedni lik stari tramvaj (da, dobro si pročitao). Ponekad je to anonimna žena iz riječi, neka nesuđena ljubav ili samo osjećaj prolaznosti.
Zagreb ili Pariz, svaka lokacija, zapravo, nosi osobnost, gotovo kao pravi sugovornik. Gradovi dobivaju titulu doprinositelja emocionalnog tona, mirišu na kavu i duhan, zvuče kao škripanje podnog parketa, i onda nestanu, kao i svi sporedni likovi koji se pojave tek toliko da Ujevićevu usamljenost naprave još izraženijom.
Na trenutke, prijatelji shvaćeni kao “publika” – pa i sam čitatelj postaje jedan od likova u ovom komadu.
Ako pitaš tko je pravi sidekick — možda je to “nutarnji glas”, razapet između samoće i želje za društvom. On je tihi rival, suputnik na marginama svake priče.
Odnosi između likova
E ovo je pravi rog za početnike, bez šale. Ujević u ovoj knjizi ne gradi odnose u klasičnom smislu. Nema dijaloga, nema pravih svađa ili zagrljaja na zadnjoj stranici. Odnosi su fluidni, povremeni, više osjećaj nego scena.
Ponekad mu sporedni lik služi samo kao zrcalo — da vidi gdje je stao ili kamo (ne)ide sa sobom. Drugi put, odnos s gradom traje duže od bilo koje ljubavi.
Kad razmišlja o prijateljstvu, to više zvuči kao da piše pismo nekome tko neće pročitati odgovor, nego kao razgovor s poznanikom.
Ironija? Najdublja veza vodi unutra, prema vlastitoj samoći. Svaki pokušaj zbližavanja završava provalijom još veće distance, baš kad te na tren ponese toplina sjećanja ili želja za razumijevanjem.
Ujević je, zapravo, stalno u polusvađi sa svijetom i samim sobom. Voli ideal prijatelja, ali šamara svakodnevicu sarkazmom, pa ostanemo nesigurni tko je tko u toj predstavi — ne znamo jesmo li svi mi sporedni likovi njegove samoće.
U konačnici, odnosi se više osjećaju nego što se opisuju. To je ono zbog čega se mnogi u njegovim rečenicama prepoznaju, a neki se možda i naljute jer — nije lako prepoznati vlastitu sjenu kad ti je netko drugi ovako ogoli.
(Na kraju, tko zna — možda je knjiga samo Ujevićev razgovor s vlastitim alter-egom. Ili još bolje, s tobom, koji ovo čitaš i tražiš sebe u nepoznatim rečenicama jednog dobro poznatog Tineta).
Stil i jezik djela
Zaboravite školske lekcije o “ispravnom pisanju”… Ujević vam iz prve stranice baci rukavicu u lice. Sve ono što ste mislili da znate o skladnim rečenicama i jasnoj gramatici—bacite kroz prozor. Ovdje su rečenice nekad kratke, nekad se vuku poput starih cipele (da, one koje nikako baciti), a interpunkcija je više ideja nego pravilo. Ne tražite ovdje strog red; Ujević “vozi” kroz tekst kao da je za šankom u nekom tihom birtiji—možda baš kod Kavkaza?—i ispija misli grgljajući kavu iz nepodmazane džezve.
Odabrani žargon, ulični izrazi, pa čak i sirove psovke pršte kao kad tržnica subotom ujutro zamiriše na netom ulovljenu ribu—ovo je materijal koji stalno nekaj kuha pod površinom. I baš kad pomislite da ste ga “uhvatili”, Ujević se naglo otkotrlja, dobaci poneku riječ iz straha ili veselja, a vi ne znate jeste li na kraju balade ili tek na uvodu. Sjetite se: čovjek si dozvoljava dijaloge s vlastitom sjenom i debatira sa stolicom na koju je sjeo, bez da je pitao njezino mišljenje.
E sad, o jeziku… Ako ste očekivali “standard”, pripremite se na gubitak tlo pod nogama. Neobičnosti skakuću između arhaizama i žargonizama—jedan tren vas zaskoče riječi što zvuče “starinski”, drugi tren vas pogode moderne (za njegovu generaciju) poštapalice. Na kraju balade, osjećaj ostaje kao nakon cijelog popodneva provedenog slušajući najzanimljivijeg čudaka u tramvaju. Pitate se—šta sam točno čuo? I zašto imam potrebu da ovo pročitam opet, tražeći detalje koje sam prošli put propustio?
Ton… A-ha, tu dolazimo do začina! Sarkazam je stalni gost, ironija pleše po rubu, autoironija se uplete kao šećer na vrelom čaju—tek toliko da zateže “špagu” između ozbiljnog promišljanja o umjetnosti i klasičnog “nije to ništa, čitatelju, nego život sam.” Kad Ujević upadne u filozofski modus, riječ mu postane i zgodna misaona igračka, ali i šifra za preživljavanje. Nekad ga nosi umor (i pokoja kava viška?), pa piše kratko i rezolutno, a nekad se razvuče u poetskoj magli kao stupe u ožujku, ni sam ne znajući kako je došao do kraja rečenice.
Možda nije najlakši za čitanje, ali čitatelja nekako navuče da ostane na koncu s osjećajem da je dopisivao poruke sa starim prijateljem… onim kojeg stalno iznova želi iznenaditi. Ovo nije tekst za one koji vole stvari “po špagu”—više je za one spremne na jezičnu pustolovinu, gdje je svaki odabir stila mali bunt protiv dosade.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
E sad, zamisli — netko ti donese “Nepoznati Ujević” i kaže: “Pročitaj, pa reci što osjećaš.” Nije to baš tipična lektira uz kavu, a ni nešto što ćeš pročitati usput dok kuhaš ručak (iako, tko zna, možda baš tad najbolje sjedne). Ono što prvo upada u oči — ironija i samokritičnost iz svake rečenice, kao da Ujević s Tobom vodi polemiku, pa si istovremeno zabavljen i pomalo zbunjen.
Zabavna stvar s Ujevićem? Nikad ga ne možeš uhvatiti za rukav. Baš kad pomisliš da je sarkazam njegov glavni alat, ispali neku toplu, iskrenu opasku o samoći ili prijateljstvu — i baci te natrag u stolac (kao kad neočekivano naletiš na dobar punchline, ali u klasičnoj književnosti). Da, ima tih trenutaka kad misliš: “A-ha, ovo je onaj čuveni boem iz školske lektire”, ali onda ti izmakne kroz neku polu-filozofsku rečenicu i ostavi te da prežvakavaš, kao kad čitaš stare statuse na Facebooku i iznenadiš samog sebe nostalgijom.
Neki dijelovi stvarno potiču raspravu (ili barem tiše mrmljanje pred ogledalom) — primjerice njegovo razmišljanje o umjetnosti, o pisanju bez filtera, o tome ima li smisla kopati po svakodnevici kad je ionako sve prolazno. Javi se onaj osjećaj: “Pa dobro, tko drugi danas ovako piše?” (Spoiler: gotovo nitko).
Posebno fascinira fluidnost vremena i prostora — i to nije poetsko pretjerivanje. Čitatelj se često osjeća kao turista bez mape: jedan trenutak si u Zagrebu, drugi u Parizu, ali zapravo si stalno negdje u njegovoj glavi. I ajde, recimo iskreno: ima nešto utješno u toj zbrci. Kao da daje dopuštenje da i ti možeš biti neuredan, barem na papiru, a svijet se ipak neće raspasti.
Na kraju, dojam? “Nepoznati Ujević” nije knjiga u kojoj tražiš zaplet i junake. To je više zbirka pametnih, pomalo ciničnih bilješki za one dane kad ti treba doza sirove iskrenosti. Netko će prepoznati u Ujeviću boema iz birtije, netko filozofa s trga bana Jelačića, netko će se možda potpuno izgubiti. Baš u tome je čar: svaki čitatelj pronađe svog Ujevića — ili se bar iznenadi vlastitim odrazom u njegovoj ironiji.