Malo koje djelo moderne drame izaziva toliko pitanja kao “U očekivanju Godota”. Samuel Beckett kroz jednostavnu radnju i neobične dijaloge otvara prostor za duboko promišljanje o ljudskoj egzistenciji i smislu čekanja.
U očekivanju Godota prati Vladimira i Estragona koji na pustom mjestu čekaju misterioznog Godota, nadajući se da će im njegov dolazak dati smisao ili rješenje, no on nikad ne dolazi, ostavljajući ih u beskrajnom iščekivanju.
Oni koji traže sažet, ali jasan prikaz ovog djela ovdje će pronaći pouzdane odgovore i putokaz kroz slojeve apsurda koji i danas intrigiraju čitatelje i gledatelje.
Uvod u lektiru i autora
U redu — priznajte, kad vam netko spomene “U očekivanju Godota”, vjerojatno se najprije sjetite osjećaja zbunjenosti ili one neizbježne šale na račun čekanja. Ali iza te fasade stoji povijest puna inata, eksperimenta i jednog osebujnog autora koji, da prođe ulicom, nitko ga ne bi povezao s kulturnom bombom koju je bacio na svijet kazališta.
Autor
Samuel Beckett — irski dramatičar, prozni pisac i pjesnik — bio je, blago rečeno, osebujan tip. Rođen 1906. pokraj Dublina, odrastao pod kapama irskih oblaka, susretao se sa sumnjama, ratovima i – gle ironije – dugim čekanjima na priznanja (nije odmah osvojio srca književne elite).
Prije Beckettta nije bilo drame koja se tako drsko poigravala s pojamom radnje i vremena. Beckett je bio antijunak književnosti: filozof u tenisicama, asketa po izboru, čovjek opsjednut besmislom koliko i punim džepovima apsurdnog humora (istinit trač: radio je kao tajnik kod Jamesa Joycea i uživao u dugačkim šetnjama Parizom ispod kišobrana). U Parizu je proveo većinu života, osjećajući se više Francuzom nego Ircom — čak piše djela na francuskom i kasnije ih prevodi na engleski. Nije bio tipičan laureat — kad je osvojio Nobelovu nagradu, umjesto slavodobitnog govora, ironizirao je sam sebe i svoj posao, kao da mu nije jasno što to publika zapravo vidi u njegovim tekstovima.
Beckett nije patio za svjetlima pozornice. Štoviše, bio je poznat po tome što je pažljivo birao komu daje prava za izvođenje svojih drama, s nevjerojatnim okom za detalje i još većim strpljenjem za tišinu. Likovi u njegovim djelima? Mogli su biti kolege s autobusne stanice ili filozofi na kauču — toliko su svakodnevni i toliko pomaknuti.
Žanr i književna vrsta
A sad – tu nastaje pravi cirkus oko “žanra”. “U očekivanju Godota” ne može se lako smjestiti ni u jednu kutiju; književne etikete se pod njegovom težinom jednostavno izližu. Ajde, možemo reći: drama. Ali – nije to ona drama gdje svi viču, prolijeće s bodežima i gubi živce. Beckett je odabrao minimalizam — toliko ogoljen, toliko škrt na riječima i radnji, da vas uhvati malčice neugode. Mnogi pametni kritičari svrstavaju ga u “teatar apsurda”, pravac koji je (tek naknadno!) definirao Martin Esslin 1961. godine.
Dramski okvir? Dva čovjeka, ponekad tri (zavisno naleti li Pozzo i Lucky), stoje, sjede, šute, komentiraju blata i svoj svrbež. Nikakva radnja. Na pozornici štap, kamen, možda ono jadno drvo. Publika prvo koluta očima, ali već nakon 15 minuta shvaća poruku – i nije baš bez pokrića.
Zašto toliko tuge i smijeha? Beckett kombinira grotesku i komediju, filozofiju i puko čekanje – sve dok granica između tragičnog i urnebesnog gotovo nestaje. Dati ovo djelo nekome tko voli klasična djela s jasnim krajem… pa, mogli bi gledati sat vremena tišine i osjećati se kao da su usred odličnog memea — onog s vječno praznim bufferom.
Bitno: “U očekivanju Godota” mijenja pravila igre. To nije samo tekst, to je iskustvo — spektakl praznine tijekom kojeg i publika mora, barem na sat ili dva, stati i razmisliti hoće li Godot stvarno doći. Kazalište, ali malo naopačke — i po tome ga prepoznaje i srednjoškolac u Splitu i profesorica teatrologije u Zagrebu.
Kratki sadržaj
Evo ga – “U očekivanju Godota” vas ne baca odmah u vatru, ali ni ne štedI živce. Svi su već čuli za ta dva čudna tipa koji stalno nešto čekaju, ali što se tu zapravo događa? I zašto svi, od profesora hrvatskog do stand-up komičara, uvijek imaju neki komentar na Beckettovu famoznu prazninu?
Uvod
Priča počinje jednostavno – Vladimir i Estragon, dva lika kojima dosada očito nije strana, nalaze se ispod blijedog drva negdje na rubu stvarnosti (barem tako to djeluje na pozornici). Večer je. Oni čekaju Godota. Evo ti inspiracije kad nemaš signala na mobitelu.
U tom prostoru između dana, mraka i besmisla, njih dvoje vode razgovore o svakodnevnim stvarima, starim cipelama, bolnim nogama, ili idućoj večeri kad će možda barem znati nešto više o misterioznom Godotu. Iako su ozbiljni trenuci svuda oko njih, publiku bacaju na smijeh baš onim… hm, suhim komentarima. Tako to biva kad imaš previše vremena – zapitaš se postoji li uopće Godot ili te samo netko dobro zeza.
Zaplet
Nitko neće trgovati napetosti kao Beckett ovdje – dok Vladimir i Estragon pričaju, dolaze Pozzo i Lucky (ne, nije u pitanju stand-up duo iz lokalnog bara, nego gazda i njegov odan sluga). Pozzo je glasan, gotovo karikatura, natrpa Luckyja poslom i filozofiranjem, natjerat će svakog da se zamisli tko je zapravo “sluga” u ovom svijetu apsurda.
I dok šale padaju, razgovori lutaju od ljubavi do smrti, naiđe i dječak – eto ti novi misterij. Kaže da Godot ipak danas neće doći. Zar netko nije već to predosjetio? A Estragon već razmišlja ima li uopće smisla čekati dalje… Vladimir, s druge strane, drži se svoje misije. Netko mora biti optimist, zar ne? Cijeli zaplet igra se upravo na tom tankoj žici – između nade i umora, smijeha i dosade. Jesi li ikada čekao nešto toliko dugo da ti izgleda kao da je vrijeme stalo?
Rasplet
Da stvar bude zabavnija, likovi idu istim koracima već iduće večeri – ista scena, ista nada, iste sumnje. Pozzo i Lucky opet navrate, ali sad su još “razdraganiji” – Pozzo je slijep, Lucky više ne priča. Sve djeluje kao déjà vu, samo s više boli i manje smijeha.
Dijalozi postaju još isprekidaniji, napetost raste jer, iskreno, ni publika više nije sigurna gdje je sve ovo krenulo. Vladimir tone dublje u vlastite brige. Estragon si ni cipele ne može skinuti bez problema. I kad dječak opet dođe i kaže da Godot danas (ipak) ne dolazi… eh, tada je sve jasno – ništa se nije promijenilo, a promijenilo se sve. Atmosfera se steže kao da netko polako gasi svjetlo na kraju predstave.
Kraj
Pa što se na kraju dogodi? Spektakl ravno kulminaciji “najuspješnijih” sastanaka na Zoomu – Vladimir i Estragon odluče otići. Ili barem kažu da će otići… pa ostanu stajati. Zavjesa pada, publika ostaje – pa, u očekivanju odgovora.
Beckett ovdje ne daje poantu na pladnju, a ni publiku ne vodi za ruku. Likovi ostaju zbunjeni i zarobljeni, a ovaj “ne-kraj” tjera te da se zapitaš: kad ćemo mi dočekati svojeg Godota, što god to bilo?
Jednom mi je prijatelj iz kazališta rekao da je najveća fora bila kad su na probama svi imali osjećaj da je kraj – ali nitko nije siguran, kao ni likovi na sceni. I tako… publika izlazi iz dvorane s pitanjem više nego odgovorom, noseći sa sobom onaj čudan osjećaj da je čekanje, baš kao i predstava, možda važnije od bilo kakvog dolaska.
Mjesto i vrijeme radnje
Prizor priče? Jedan jedini, pomalo bizaran – prazna cesta, pored nje ogoljela vrba. Nema tu kavane, nema ugla ni ulične svjetiljke. Osjetiš skoro kako vjetar fijuče kroz prazninu, kao da ni parkiranje bicikla ne bi imalo smisla, koliko je sve pusto i beživotno. Vladimir i Estragon kad razgovaraju, osjećaj je kao da su zaboravljeni na rubu svijeta – a ponavljanje svake večeri pojačava nelagodu. Nema ni dana ni noći u pravom smislu, više kao da su vrijeme i prostor sklopili ruke… i odlučili stajati na mjestu.
A vrijeme? Ne rađa se ni umire. Sve je neodređeno, zbrkano, kao sat koji zaboravi otkucavati. Da, u tekstu se spomene dan (“večeras”), ali stvaran tok sati… nestaje. Treba li publika gledati kazaljku ili jednostavno pustiti misli, nije sigurno. Beckett je baš tu bio lukav – stvorio je osjećaj da, ma koliko bilo beznađe veliko, uvijek ima još sutra… pa nastaviš čekati, bez kraja, kao što godinama čekamo da zagrebačka kiša jednom padne kad je stvarno najave.
Nekome je ova praznina kulisa za filozofiju o smislu života, drugome jezivi podsjetnik na najdosadnije sate čekanja u ambulanti. Kako god okreneš, atmosfera “Godota” tjera gledatelja da u praznini potraži nešto svoje – trenutak kad se zapitaš ima li stvarno “mjesta” bilo gdje ili smo svi s vremena na vrijeme naslonjeni na tu vrbu, zureći u prazno, tražeći smisao dok sat škripi i odbija raditi svoje.
Tema i ideja djela
Zamislite scenu – dva lika na pustoj cesti, satima vrte iste razgovore, punktiraju tišinu dosjetkama i čekaju nekoga tko, iskreno, možda ni ne postoji. Eto, Beckett je s “U očekivanju Godota” odigrao pravu partiju šaha s publikom, gdje nitko nije siguran tko vodi koju figuru. Tema? Apsurd – ali ne samo kao “evo vam filozofija za knjigu iz etike”, već kao osjećaj koji se uvuče pod kožu kad pokušavate pronaći smisao u svakodnevici koja je ponekad nesmiljeno besmislena.
Neki gledatelj može reći: “Pa čekaju i to je sve?” No čekanje je ovdje metafora za cijeli život. Ljudska svakodnevica, baš poput Vladimirove i Estragonove, često postane igra čekanja – na ljubav, posao, bolji osjećaj, ponekad čak i na samog sebe. Godot? On nije samo osoba – lako postane simbol za sve ono za čim tragamo, i za što smo spremni žrtvovati sate i dane.
I baš kad pomisliš da je sve jasno, Beckett ubacuje Plot Twista. Ne drži predavanja o religiji, politici ili znanosti, no aludira na sve što nam je ikad bilo važno – ili što smo si umislili da jest. Ono što je genijalno… Likovi i publika ostaju zarobljeni u istoj klopci nedorečenosti. Nema čarobnog rješenja, nema Boga iz stroja, nema konačnog odgovora. Sitnice – šešir, komad užeta, ogoljena vrba – s vremenom postaju neizdrživo važne, kao da će baš u njima izroniti neko rješenje.
Netko u publici vidi egzistencijalni kaos, netko tragediju života ispunjenog rutinom, a treći možda smisao pronalazi u smijehu usred svega toga. I upravo tu leži Beckettova ideja – život katkad postane pjesma bez rime, priča bez kraja. Nosiš se s njom kako znaš… ili (poput Vladimira i Estragona) probaš još jednom opet ispočetka dok čekaš “svog Godota”.
Analiza likova
Pripremite se ‒ nema tople bine, nema reflektora na zvijezde. Kroz Beckettove likove kao kroz prozor skače egzistencijalna neuroza. A ako ste promatrali njihovo čekanje kao lijepu malu metaforu za život… Dobro došli u klub.
Glavni likovi
Vladimir i Estragon – legendarni duo kojeg je gotovo nemoguće zamisliti jednog bez drugog. Kao da ih je Beckett stvorio iz iste dosadne nedjelje. Vladimir je taj koji češće filozofira, vrti pitanja i – vjerojatno bi opsesivno prao ruke da ga ne muče puno veći problemi. Razmišlja o smislu, sumnja na suptilne tragove ljudskosti i nikad ne odustaje od ideje da „možda Godot stvarno postoji.”
Estragon, s druge strane – čovjek s vječitim problemom obuće i apetita, umorniji, prizemljeniji i praktično hladniji. Zatvara oči kad svijet zadavi previše buke, a ponekad mu ni batina nije mrska. Nije rijetkost čuti kako „on zapravo zaboravlja što su čekali”, pa sve izgleda kao stalni deja vu.
Nema ovdje heroja ni prosvjetljenih – Beckett ne dopušta. Iako dijalog između njih ponekad podsjeti na bračnu prepirku, kroz sve progovara ogoljena potreba za blizinom i panika pred prazninom. I znate što? Svaki susret s publikom čini ih za nijansu drugačijima – u jednoj adaptaciji glume ih glumci s kravatama, u drugoj doslovce podere obje nogavice.
Sporedni likovi
A sad… Pozzo i Lucky: kad oni dođu, energija na sceni mijenja brzinu poput tramvaja kad iz šeste prebacite u rikverc. Prvi – Pozzo – umije ušetati kao lokalni gospodar svijeta, sretno uvjereni šef nad Luckyjem, psujući i dijeleći zapovijedi. On voli dobar obrok, vina na hektolitre, ali uz sve to – muči ga osjećaj praznine koji se ne može nadmašiti ni najbljeđim sunčanim danom.
Lucky, taj tihi mučenik, nosi svaki komad Pozzove imovine – čak i vlastitu iscrpljenost poput teške torbe iz dm-a. Tiče ga se malo toga osim Pozzovih naredbi, no kad zagrmi onaj njegov monolog… Ni publika ne zna je li u pitanju genij ili kraj živčanih vlakana.
Dječak? On nosi Godotov glas, stiže s vijestima koje ne rješavaju baš ništa, ali unose tračak nade – i tek toliko da nas Beckett podsjeti koliko blizu može biti nada, a opet tako beskrajno daleko.
Odnosi između likova
Ako ste ikad gledali staru prijateljsku prepirku u kafiću, ovo je dvostruko čudnije. Veza Vladimira i Estragona više nalikuje na naviku nego prijateljstvo – strah od usamljenosti jači je od svake svađe ili bacanja kamenčića u čizmu. Također, nerijetko se u njihovom ponašanju prepoznaje obrazac roditelj–dijete, gdje Vladimir tješi, podsjeća, vodi, dok Estragon prigovara i šutke pati.
Pozzo i Lucky su pak suha studija za odnose moći. Ovdje autor nije ostavio ni trunku sumnje – gospodar i sluga, iako granice vrište da su nehumane. Kad Pozzo oslabi i padne, njihova veza više nalikuje vezi očaja nego stvarnoj pripadnosti. Lucky tada pokazuje gotovo patološku lojalnost, isprepletenu iscrpljenošću i indiferentnošću.
Kad se njihove linije na sceni isprepletu, u zraku visi ono što nitko neće reći naglas – svi su zapravo izgubljeni, svatko u svom krugu. Čekaju Godota, ostaju zajedno iz straha od samoće, a Beckett s lakoćom ruši iluziju da će baš netko drugi donijeti smisao.
I na kraju? Nitko zapravo nije nadmudrio prazninu – ni publika, ni netko tko prvi put čita tekst. Sve se vrtjelo oko pokušaja, oko detalja koji se svaki put doimaju malo smješnijima ili tužnijima. Niti jedan odnos nije statičan: kao što kažu… ponekad je dovoljno pogledati čiji šešir ostaje na kraju na podu i sve će vam biti jasno.
Stil i jezik djela
Ako ste ikada sjeli u kazalište na početku “U očekivanju Godota”, možda ste se i sami pitali – je li ovo uopće dramski tekst ili je Beckett napravio neki performans-šalu za intelektualce? Priznajte, i vas je uhvatila ona prva nelagoda kad shvatite da nitko baš ne vodi konvencionalan razgovor. Nema ni monologa “u očima publike”, nema proklamacija ili upadljivih prikaza osjećaja. Beckett se nije šalio kad je odlučio do dna ogoliti svijet likova i jezika: tu nema filtera, nema “velikih riječi” — samo surova jednostavnost i tišina koja “priča”.
Beckettov stil ovdje postaje poseban lik. Rečenice su kratke, ponekad razlomljene kao misli netom prije sna, baš kad počne zujanje u glavi. Dijaloge su kao ping-pong loptice – brzi, treperavi, često bez pravog ishoda ili smisla. Ako vam je do pametovanja, reći ćete: minimalizam na djelu! No zapravo, to je paćenička iskrenost — njegova sintaksa i vokabular skroz su lišeni suvišnog. Vladimira i Estragona nitko ne bi mogao zamijeniti s Hamletom ili Antigonom — govor im je svakodnevan, ponavljaju ono što su već rekli, mijenjaju temu kao kad u podne čekate kavu, ali ni to vam ne ide od ruke.
Ima tu i bizarnosti! Na primjer, dok čekaju, razgovaraju o cipelama, jajašcima, i potrebi za pišanjem — sve to koristi autentičan jezik ulice, pun ponavljanja, zastoja i nesporazuma. Čak i kad citiraju Bibliju ili filozofiraju, odmah se vrate na tlo, kao onaj trenutak kad se sjetiš da ti je ključ ostao u autu baš kad si mislio otkriti smisao života. Poigravanje jezikom funkcionira kao beskonačni refren: jedno pitanje se vrti, nikad nema odgovora, a između dvije šale provuče se potpuna tjeskoba.
Što se tiče ritma, Beckett miješa brze rečenice s mukom i stankama. Tišina je kod njega stvarna kao i riječi. Gledatelj počinje obraćati više pozornosti na praznine, na ono što nije rečeno. Upravo u tim malim pauzama, dok Vladimir i Estragon zure jedno u drugo ili prčkaju po zemlji, osjetiš taj specifičan, polusmiješni, polutužni ugođaj sadašnjeg trenutka kad ništa i sve ima smisla. Jeste li i vi ikad pokušali odglumiti takav dijalog kod kuće? Nema šanse da izdržiš duže od minute bez da se ili nasmiješ ili zapitaš zašto uopće čekaš bilo što.
Zanimljivo, kad netko postavi pitanje što Beckettov jezik zapravo radi — teško je dati definiciju. Neki tvrde da jezik postaje pozornica, a šutnja glavna zvijezda. Drugi ga smatraju “filozofskim gegom” – kao kad pročitaš naslovnicu lokalnog lista, ali nema vijesti. Bit Beckettove igre? Ogoliti čovjekovu tjeskobu, ogoliti jezik, ostaviti likove i gledatelja da se ogledaju u praznini koja (na neki bizaran način) progovara najviše.
Ali, nije sve tako sivo. U jeziku ima i nježnosti, pa čak i humorističkih blicova — Estragon i Vladimir imaju svoje interne fore, Lucky briljira frenetičnim monologom, Pozzo ima “predavanja” prepuna pretencioznosti. Kroz cijeli tekst, jezik izmiče logici — i ta igra s očekivanjima najviše fascinira i dan-danas. Nema tu mjesta patosu ili velikim životnim istinama iz udžbenika. Tu su rutine, smiješni detalji, nenadani šaptaji — i beskrajna priča o čekanju koja je, kad sve zbrojite, priča o svima nama na nekoj praznoj cesti.
I za kraj ovog odlomka — Beckettov jezik ostavlja vas ili zbunjenima ili zadivljenima, a najčešće i oboje u istom trenutku. Ako sumnjate, samo pročitajte naglas scenu s cipelama.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Ako netko kaže da je “U očekivanju Godota” laka predstava — vjerojatno ju nisu gledali iz prvih redova ili nisu pročitali onaj legendarni Beckettov intervju gdje odgovara na skoro svako pitanje… šutnjom. Iako nema spektakularnih preokreta ni dramaturških vatrometa (ne, neće se Vladimir i Estragon odjednom sjetiti PIN-a svoje egzistencije), upravo u toj tišini i kruženju nalazi se nevjerojatna snaga predstave.
Zanimljivo je kako ljudi reagiraju drugačije — netko u publici duboko zijevne baš kada Godot opet ne dolazi, dok drugi uhvati sebe kako ispituje svoje čekanje života (“Dođe li meni moj Godot? Je li to poziv iz banke ili samo drugi paket s Amazona?”). Neki će reći da su im oba čina ista — a u tome se krije zapravo poanta: svakodnevica ponekad izgleda baš tako, kao neprekidno ponovno pokretanje.
Likovi nisu tu da nam postanu simpatični (Estragon baš i nije čovjek kojeg želite zvati na karaoka večer). Možda je baš u toj njihovoj iscrpljenosti i povremeno djetinjastom ponašanju, publika prepoznala blisku ljudsku nesigurnost i anksioznost. Nitko toliko ne filozofira o smislima, a istovremeno ne pita “što ćemo sad?” kao Beckettovi protagonisti. Svi ti “besmisleni” dijalozi zapravo su vjerni odraz unutarnjeg monologa koji često guramo pod tepih dok čekamo promjenu, bolju priliku, možda i neki fiktivni spas.
Za nekoga tko je prvi put došao na takvu predstavu — osjećaj zbunjenosti je opravdan. No, jednom kad se prepustiš ritmu tih kratkih rečenica i (čujmo se) komičnih trenutaka apsurda, pronađeš želju da preispitaš i vlastiti život. Čak i ogoljena scena, s tom savršeno nesavršenom vrbom, nosi više simbolike nego što bi tri brda literarnih opisa ikad mogle donijeti. I kad publika izlazi iz dvorane (obično bez želje da ikad više čuje za Godota) često shvati da im je ova dramska enigma jedna od onih koje se vraćaju na pamet netom prije sna — ili u redu ispred šaltera.
Konačno, iako Beckett nudi tek mrvice sigurnosti, nakon predstave često dolazi nekakav čudan mir. Pa makar privremeno prestaneš čekati, postane jasno: nije cilj stigao ili nije stigao Godot, nego kako smo čekali — i s kim.