Rijetko koje djelo izaziva toliko znatiželje i divljenja kao Proustova “U potrazi za izgubljenim vremenom”. Ova monumentalna knjiga često djeluje zastrašujuće zbog svoje opsežnosti pa mnogi traže sažetak koji će im približiti njezinu suštinu.
“U potrazi za izgubljenim vremenom” prati sjećanja glavnog lika kroz složene odnose, introspekciju i prolaznost vremena, istražujući kako prošlost oblikuje naš identitet i doživljaj stvarnosti.
Svaka stranica otkriva nove slojeve ljudske psihe i podsjeća nas da je potraga za smislom često skrivena u svakodnevnim trenucima. Tko god želi razumjeti dubinu ovog remek-djela, ovdje će pronaći jasnoću i inspiraciju.
Uvod u lektiru i autora
Znaš ono kad listanje stranica postane mala avantura? E pa, s “U potrazi za izgubljenim vremenom” svaki put ispadne novi bljesak… ili mali labirint. Nema šale – tu Proust nije išao na sigurno.
Autor
Kad netko spomene Marcela Prousta, mnogima prvo padne na pamet tanka mustaća i šalice kave pokušavaju se skuhati baš u toj epohi. Čovjek je, zapravo, bio puno kompleksniji nego što se priča. Njegovo djetinjstvo proteklo je u Parizu, razmaženoj sredini gdje su se finese svaki dan pile na žličicu — ali nije mu bilo lako. Astma ga je godinama prikovala uz krevet, pa je tu, na jastuku i uz miris te famozne madeleine, okušao prvu introspektivnu ekspediciju.
Nije lagao kad je tvrdio da su svakodnevne sitnice ključne za razumijevanje sebe. Proustovi prijatelji pričali su da ponekad nije izlazio danima, samo da bi zabilježio razne nijanse tišine — ili, ajmo reći, unutarnje buke. Godine 1913. objavio je “Du côté de chez Swann”, prvi krug svog epskog ciklusa. Neki su ga zvali perfekcionistom, neki samo čudakom, ali nitko nije ostao ravnodušan kad je jednom uronio u njegove tekstove. Francuska kritika, zloglasno “oštra”, u početku ga nije mazila… Danas je, međutim, Proust standard, klasik – i povremeno bauk za školarce.
Žanr i književna vrsta
Čovjek stvori roman, a ispadne ti — sedmodijelna saga za povijest. “U potrazi za izgubljenim vremenom” teško je strpati u kutiju. Formalno, pričamo o romanu, ali ne onakvom kakvog bi stavio na noćni ormarić uz krimić ili chick-lit iz kioska. Ovde je u pitanju psihološki roman, obiteljska saga, društvena freska, a zapravo… pun pogodak za sve koji vole duboko “kopanje” po uspomenama i motivima.
Proustov stil često zbuni — rečenice koje bez daha mogu razviti cijelu stranicu, detalji o mirisu cvijeća ili zvuku koraka po parketu, to nikad nije samo ukras. Taj roman, za razliku od šest knjiga iz biblioteke “lagane ljetne literature”, tjera te da razmišljaš, vrtiš se, sumnjaš i ponekad, iskreno, poželiš skočiti do kraja jer — kud svi, tu i ti. Za francusku književnost, ovaj roman bio je kao meteor, odjek se i danas čuje kad netko spomene introspekciju, modernizam ili melodiju svakodnevice. Nigdje žanr ne pleše ovako neuhvatljivo između memoara, romana toka svijesti i društvene kronike.
Takva književna vrsta traži strpljenje, ali i daje osjećaj kao da stojiš iza kulisa vremena — vidiš, čuješ, osjećaš… pa nekad i požališ što dan traje samo 24 sata, a glava nije enciklopedija.
Kratki sadržaj
Kaj god da ste čuli o “U potrazi za izgubljenim vremenom”, vjerojatno nitko nije napomenuo kako je osjećaj kad uđeš u taj roman — potpuno zbunjen i barem malo fasciniran. Idemo razbiti tu Proustovu kulu od riječi na dijelove koji dišu i mirišu na stvarni život, bez pretvaranja.
Uvod
Prve stranice? Svatko tko je ikad pokušao preskočiti uvod kod Prousta — odmah se izgubio. Upoznajemo naratora, klinca osjetljivog na svaki pogled, pokret, miris, zvuk. On ne izlazi van s ekipom, nego umjesto toga leži budan u krevetu i pokušava zapamtiti kako miriše čajanka tete Leonie. Nostalgične scene iz Combraya, sela u provinciji, kao moment kad jede onu famoznu madeleine — tko bi rekao da će se obični kolačić pojaviti kao najcitiraniji desert u povijesti književnosti? Sve se vrti oko osjećaja, asocijacija i sjećanja, a već tu Proust pokazuje da će ova knjiga biti putovanje iznutra. Da, Parent je negdje u pozadini — ali odnos s majkom, san o poljupcu na laku noć, to je srce priče na početku.
Zaplet
Kad se priča zakotrlja… Dogodi se društveni vrtlog — uvod u živahnu, ponekad nemilosrdnu francusku buržoaziju i plemstvo. Narator, sada mladić, kruži Parizom i ljetovalištima; sve te dame u elegantnim haljinama (npr. gospođa de Guermantes), umjetnici, prijatelji, ispunjavaju stranice svojim pričama. Ljubav? Ima je na bacanje, ali ništa nije jednostavno. Sjećate se one djevojke na obali, Gilberte? Prva, neshvaćena opsesija… Prijatelji postaju suparnici, a obična zaljubljenost mijenja oblik tisuću puta. Ima tu i ironije prema društvenim navikama, snobizma, mrvicu trača, i jako puno analize — toliko da ponekad stvarno želite uzeti marker i podcrtati nešto, kao što ste radili u školi, kad niste znali je li vam zabavno ili zamorno.
Rasplet
Taman kad misliš da si pohvatao konce… Netko od glavnih igrača nestane, netko drugi preuzme pozornicu (Gdje je nestao Swann? Što fali Albertu? Kakvi su sad odnosi s Gilberte?!). Gledamo naratorovu transformaciju — od djeteta opsjednutog majčinim poljupcem do odrasle osobe koja više ne može razlikovati svoja sjećanja od sadašnjosti. Ljubavne priče pucaju, prijateljstva blijede, a oni beskrajni salonski razgovori napokon gube svoj sjaj — život ide dalje, sjećanja blijede, ali i ostaju zaleđena poput stare razglednice. Izgubljeno vrijeme dobiva novo lice: nije otišlo zauvijek, samo je promijenilo adresu u našoj glavi. Mnogi pokušavaju otkriti tko je tko, gdje je tko pogriješio, ali Proust ne daje gotove odgovore. Ako vas zbune imena, dobrodošli na zabavu.
Kraj
E sad, finale… Zaboravite vatromet, veliki plot twist ili filmsku završnicu. Sve vodi natrag na početak — sjećanja i vrijeme, ono što je bilo, ono što više ne može biti. Narator, zreliji, više promatra nego osjeća. U krugu je, ali s novom perspektivom. Komadići života sakupljeni su, ali smisao — on se ne servira na pladnju. Prisjetimo se: povratak djetinjstvu, pomirenje sa svojim manama i slabostima, prihvaćanje što je prošlo… To je to. Tko želi konkretan kraj neće ga ovdje naći, ali tko voli kad mu knjiga ostavi pitanja koja razvaljuju svakodnevicu — dobit će baš to.
Proust ne ispisuje kraj — pomiruje se s vremenom, licima, čežnjama… i pušta čitatelja da se sam pronađe u dubokom, tihom ehu izgubljenog, ali ne potpuno nestalog vremena.
Mjesto i vrijeme radnje
Tko se nije jednom pitao gdje zapravo žive Proustovi likovi―je li to stvarna Francuska, ili neka zamagljena verzija iz nečije podsvijesti? “U potrazi za izgubljenim vremenom” ne izvodi klasičnu francusku šetnju kroz gradske avenije i seoske staze… ali stani, svejedno ćete se naći u vrtlogu lokacija od Combraya do Pariza ― bez karte i busole, samo sjećanjem kao vodičem.
Zamisli Combray. Ovo malo provincijsko mjesto ima miris tek pečenih madeleinea (ako ste probali, znate), okruženo vrtovima koji vječno cvjetaju u naratorovoj glavi. Tek što prizovete tu tišinu, već ste u Parizu, gdje socijalne igre plešu brže nego što večernje haljine proklizavaju salonom Verdurinovih. Ljudi spominju aristokratsku adresu Faubourg Saint-Germain kao da je riječ o raju ili kazni, ovisno iz kojeg sloja društva dolazite.
No vrijeme… ah, vrijeme kod Prousta nikad ne ostaje na miru. Skužio sam koliko može biti zbunjujuće kad roman nije vezan uz klasičan kalendar. Jedan trenutak glavni lik doživljava djetinjstvo koje se čini kao jučer, a u idućoj rečenici već je odrasla osoba, s puno sumnji i još više želja. Godine (ne)prolaze kao kroz mutnu vodu; ni Proust nije bio siguran gdje završava sadašnjost i počinje nostalgija.
Atmosfera? Sve se skuha na niskoj vatri: jednog trenutka ste na nenametljivoj obiteljskoj večeri u Combrayu (mama dolazi poljubiti za laku noć, no to na jednom koraku bez daha traje gotovo cijelo poglavlje), a idućeg promatrate koketne poglede na mondenskim okupljanjima u Parizu. Osjeti se ritam života na selu i težinu gradskih predrasuda―kao pri kovanju novih prijateljstava koja već nose izdaju u sjeni dvorskih zavjesa.
I baš kad pomisliš da si pohvatao sve niti, Proust te prevesla: vrijeme i prostor postaju plastelin, rastegnuti i iskrivljeni, ali svaki miris, slika ili pogled iz prozora vuče sa sobom sve starije uspomene i emocije. Svi gradovi i sela funkcioniraju kao mostovi prema prošlim životima, a tik-tak satova zamjenjuju drhtavi otkucaji srca dok traže izgubljeno, možda ne baš vrijeme, ali svakako dio sebe.
Ako nekome ovo zvuči kao zagonetka bez rješenja, nije daleko od istine. Ali nije li upravo to čar čitanja Prousta? U jednoj godini ste u Combrayu, u drugoj u Parizu, trećoj možda u svom sjećanju na djetinjstvo, sve u istoj rečenici. Saznajte na kojoj ste stanici―Proust će vas već negdje dovesti, s nostalgijom za društvo.
Tema i ideja djela
Zamislite scenu: kišno popodne, šalica kave, a na stolu “U potrazi za izgubljenim vremenom”. U tom trenutku, lako je shvatiti zašto su Proust i vrijeme nerazdvojni pojmovi. Svi koji su ikad osjetili kako ih miris svježe pečenih madeleina vraća godinama unatrag, već su na Proustovu teritoriju. No, nije svaki čitatelj odmah zaljubljen u tu vrstu putovanja… pogotovo kad otvori roman. Tu vladaju sjećanja – ne kao lagani povjetarac, već kao uragani i zatišja, skupljena u svakodnevnim, ponekad i smiješno banalnim trenucima.
Srce djela? Potraga za identitetom kroz mozaik prošlih iskustava. Proust ne nudi linearnu naraciju — u ovoj knjizi sve teče ciklično, baš kao što ljeto svake godine iznova započne, ali nikad na isti način. Sjećanja preplavljuju glavnog lika, baš kad se najmanje nada, pa je tu sve: tuga, radost, zavist, gorčina i iznenadni naleti inspiracije. Što roman zapravo propituje? Vrijeme. Kako ga osjećamo, zašto ga gubimo, gdje ga ponekad (ne)očekivano pronađemo.
Stil? Nije za nestrpljive — Proust spušta tempo da bi čitatelj proživio svaku sekundu. Ponekad se čini da jedna rečenica traje cijelo popodne, ali zato svaka riječ ima težinu. Prava vrijednost leži u onim sitnim detaljima: šum tkanine, šapat proljeća, dodir kiše kroz prozor u Parizu. U svakom se kutku romana skriva pitanje: tko smo mi nakon što prođu sve protekle godine, i što ostane kad zatvorimo korice?
Možda najviše začudi koliko je svakodnevica kod Prousta – nešto što često ne primjećujemo – opsesivno važna. Izgled doručka, razmjena pogleda u salonu, miris starih posjeda u Combrayu… svuda su tragovi velike teme – kako prošlost nije prošla, nego stalno živi u nama. Prava ideja krije se upravo u spoznaji da čak i dosada skriva neotkrivene blagodati, a svaka naizgled obična epizoda može biti ključ do novih spoznaja o sebi.
Zato nije čudo kad ljudi romanu prilaze s dozom nesigurnosti – ali baš u toj nesigurnosti leži njegova snaga. Tko jednom dopusti tim stranicama da ga odvuku – rijetko izlazi isti iz tog putovanja.
Analiza likova
Ako ste mislili da vas francuska književnost ne može iznenaditi, upoznajte ekipu iz “U potrazi za izgubljenim vremenom” — ovdje svaka šalica čaja ili pogled kroz prozor može pokrenuti lavinu emocija i sjećanja. Pripremite se… likovi kod Prousta ne ostaju na razini tipičnih književnih šablona. Svaki od njih ima nešto izokrenuto, nešto što će vam ući pod kožu… ili barem pod jastuk kad pokušate prespavati nad pričom.
Glavni likovi
Narator, čije ime (Marcel) autori kritika spominju gotovo sramežljivo, zapravo je profesionalni radoznalac vlastite duše. Ne iznenađuje što se često ponaša kao promatrač vlastitih misli, pa ga ni sam Proust ne gura prečesto iz sjene u prvi plan. Ali kad se pojavi — onda zaista zabljesne analizama, sumnjama i nostalgičnim flešbekovima.
Marcelova majka (evo jednog lika koji bi mogao držati tečajeve suosjećanja čak i modernim psihoterapeutima), posvećena je, ali nenametljiva. Njena topla prisutnost prolazi romanom poput nečujnog domaćeg kolača iz djetinjstva.
Dame i gospodo, evo i Swanna. Charles Swann, džentlmen zaljubljen u pogrešne osobe i ispravno vrijeme. Njegova opsesija Odette jednako je zabavna koliko i mučna za čitatelja — barem do trenutka kad shvatimo da su i naše ljubavi bile slična sapunica.
Gilberte, Swannova kći, nezaobilazna je figura Marcelovih mladenačkih dilema. Prva simpatija, pa prva gorčina, pa još malo zbunjenosti. Nije ni ona bez karaktera — njezina dvosmislenost i distanciranost fine su kritike na zatomljene osjećaje visokog društva.
Ako netko u ovom društvu drži tenziju i zagonetku, onda je to barun Charlus, čudnovati aristokrat zavidnih replika, a nekad i još čudnijih navika. Ne pristaje ni pravima ni očekivanjima, sam sebi je najviše enigma.
Svaki glavni lik nosi svoju atmosferu, miris, čak i zvuk vremena (ili tišine) koji ga prati kroz roman. Kao da su svi uhvaćeni u zamci sjećanja — ali svaki od njih s vlastitim ključem za izlaz.
Sporedni likovi
Da Proust voli detalje više nego prosječan kolekcionar markica, jasno je već na prvoj stranici… pa tako ni sporedni likovi ne izlaze iz sjene tek tako. Njihove male navike, tikovi i opsesije ispletu mrežu koja često ukrade scenu glavnim likovima.
Odette de Crécy, ljubavnica pa zatim Swannova supruga, ima stil. Zvuči kao lice s naslovnice francuskog Voguea, ali sve vrijeme nosi i masku – njezina razmaženost i manipulacija često su lektira iz životnog pragmatizma. Sjećam se prve scene gdje doslovno ne zna želi li ljubav ili samo pažnju… i tu me kupila.
Francuski salon nije bez svojih kraljica — tu je i Madame Verdurin, maestra svakog okupljanja. Ima oko za društvene kombinacije koje bi posramile i najbolje producente reality showova. Njezin “mali klik” ljudi… pa, ako ste ikad bili van društvenih krugova, znate kakav je osjećaj.
Saint-Loup, rođak Gilberte i prijatelj naratora, svojom opuštenošću i lojalnošću unosi svježinu u prilično zagušenu atmosferu. Recimo, da je “dobar dečko” iz svakog razreda, ali s room-servicom i aristokratskim prezimenom.
Baš kao i pravi život — ni ovdje nema sporednih likova bez utjecaja na radnju, pa čak ni služavka Françoise ne prolazi tek tako. Njezina prisutnost nudi toplinu doma, ali i pokoju lekciju o snalažljivosti kad ponestane kolača.
Odnosi između likova
Zamislite najzamršeniju grupnu poruku koju ste ikad imali. E, pa odnosi kod Prousta su još složeniji. Od neugodnih nesporazuma do suptilnih zavisti, ima svega — samo što se sukobi obično prelamaju kroz pogled, tišinu… ili šutnju uz čaj.
Swann i Odette — dajte, tko od nas nije proživio sličnu “vožnju smrti” kroz ljubavni ringišpil? Njihova priča s vremenom prerasta u bračnu rutinu punu neizrečenih frustracija — ali Proust to piše bolje od bilo koje sapunice.
Marcel i Gilberte? Tu je više neodlučnosti nego u večernjem meniju prosječnog restorana. Njihovi pokušaji približavanja prepuni su očekivanja, ali i frustracija. I svaki put kad pomislite da će Novi Dan donijeti jasnoću… ne, sve je još zapetljanije.
Charlus se pak pojavljuje kao izazov za sve ucifrane društvene norme — njegovi odnosi, osobito s mladim Morelom, često su nabijeni napetosću i tajnama za koje nitko ne zna kad će eksplodirati. To stvara atmosferu stalnog iščekivanja.
Ako postoji “centralni nervni sustav” romana, to je onda ova mreža odnosa, u kojoj svaki susret ima posljedice. Malo koja knjiga tako vješto otkriva zašto se veliki trenuci prijateljstva i ljubavi često zbivaju — ne pred publikom, nego u prolazu, usput, u sitnim gestama i pogledima. Ajde, tko nije bar jednom prepoznao vlastiti život u tom malom trenu nesporazuma?
Stil i jezik djela
Zamislite rečenicu koja traje cijelu stranicu. Kod Prousta to nije rijetkost — njegov stil nije štedljiv na riječima, ali svaka ima svoje mjesto. On piše kao netko tko svoje misli baca direktno na papir, često bez obzira na to što će čitatelj uzdahnuti prije kraja odlomka. Ipak, taj „maraton“ rečenica ima svoju svrhu. Proustov jezik nije samo sredstvo za priču — to je glavni lik. Slojevi detalja, mirisi, boje, sitne geste; sve to stvara osjećaj kao da ste ugazili ravno u dnevni boravak Pariza s prijelaza stoljeća. Već nakon tri poglavlja, lako je primijetiti koliko se Proust igra s vremenom. U jednoj rečenici putuje iz djetinjstva u odraslu dob, u drugoj vas vraća na doručak s bakom (ako ste preskočili, možda ste se upravo izgubili).
Možda će netko reći „predugo, teško, zamorno“. Istina, roman se čita polako, ali dok listate, hvata vas ritam njegovih isprepletenih misli. Sintaksa puni prostor oko vas — usporava vas, tjera da zastanete. Jezik je bogat, ali ni trunke patetike. Pronađe se tu i poneki očiti francuski izričaj, usidrava atmosferu epohe. I bez velikih riječi, već običnim svakodnevnim opisima, Proust stvara dojam da je svaka sitnica isprva nevažna, a onda iznenada ključ svega.
Tko jednom pročita kako opisuje miris madeleine kolačića umočenih u čaj, više neće na isti način gledati ni vlastitu šalicu kave. Proust nije volio prečace — njegovi opisi ne preskaču nijednu stepenicu. Čak i kad godinama ne pišete, lako se vratiti u taj svijet — potrebno je samo uhvatiti ritam njegovih riječi. Još jedna fora: humor se javlja diskretno, skriven u pokojem komentaru ili nenadanom zaokretu, pa ova književna mastodont nije uvijek tako ozbiljna kako se na prvu čini.
Najveće iznenađenje? Jezik djeluje arhaično, ali misli su začuđujuće aktualne. Usred uštogljenih razgovora društvene elite, često ćete pronaći rečenicu koja bi danas mogla osvanuti na Twitteru ili pri nekoj kavici s prijateljima. Svatko tko iole voli proučavati jezik, ovdje će pronaći nepresušan izvor zanimljivih izraza. Ukratko: stil je gust, jezik bogat, ali jednom kad ga osjetite pod prstima, teško ga je pustiti iz ruku.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Zaboravite klasične školske eseje—tko je god pročitao U potrazi za izgubljenim vremenom, zna koliko je teško ostati ravnodušan. Ova knjiga… pa, stvara svojevrsnu opsesiju, a prva asocijacija često ima okus madeleine kolača. Nisu rijetke situacije u kojima čitatelj, nakon sat vremena iščitavanja rečenice dugačke skoro dvije stranice, ostane zbunjen, ali i iznenađen razinom introspekcije na koju je Proust natjerao svakodnevne doživljaje. Postoji nešto posebno u tom osjećaju: kao da netko dugo gubi vrijeme (paradoks? apsolutno), ali u toj potrazi pronalazi vlastite rituale i male pobjede.
Neki će reći da je ovaj roman pisan za vrlo strpljive. Istina, ali i za znatiželjne, za one koji znaju uživati u tragovima mirisa, okusa i boja—ili za one koji su spremni osjetiti sitnice koje svakodnevno ignoriraju. Već nakon treće ili četvrte stranice, isplivaju uspomene iz vlastitog djetinjstva. Jesi li ikada pomirisao parfem i odmah se sjetio točnog trena iz prošlosti? Proust taj skok svjesno izaziva, kao dobro izveden magijski trik.
S vremenom se čitatelj nalazi u središtu tuđih briga, ljubavi i prijateljstava, uz osjećaj da je sve to zapravo samo preslika nečeg vlastitog. Ponekad roman djeluje kao ogledalo, dovoljno beskompromisno da postavi neugodna pitanja o navikama, srcu ili načinu promatranja drugih ljudi. I tu dolazi taj čuveni Proustov humor—diskrivno skriven u lika, u ironičnim komentarima, u poznatoj sceni s čajem ili dugačkim društvenim večerama.
Naravno, nije sve uvijek savršeno. Ponekad zaplet upadne u zamku vlastite opširnosti. Ipak, kad Proust piše o boli, ljubomori ili prolaznosti, čovjek često zastane i pita se zašto nitko prije nije opisao slične osjećaje toliko točno. Ovdje likovi ne ostaju jednostavni crno-bijeli likovi iz romana: svaki ima neku nijansu više, svaki govori ponešto o nama.
I evo one misli koja se provuče svakom čitatelju—dok god traje knjiga, trajat će i malo od vlastitog izgubljenog vremena, ali nekako… baš to vrijeme ostane najvrednije.