Molièreova komedija Tartuffe već stoljećima intrigira publiku svojom duhovitošću i dubokom kritikom licemjerja. Djelo nudi pogled u svijet pun zamki, gdje se istina i obmana neprestano isprepliću, a granice između dobra i zla postaju zamagljene.
Tartuffe je komedija u kojoj lažni pobožnjak Tartuffe pokušava prevariti bogatog Orgona i preuzeti njegovu imovinu, dok Orgonova obitelj nastoji razotkriti prevaranta i spasiti dom od propasti.
Svaki lik u ovom djelu nosi vlastitu lekciju, a njihove odluke pokreću radnju prema neizvjesnom raspletu koji ostavlja snažan dojam na čitatelja.
Uvod u lektiru i autora
Jesi li kada naletio na lik koji je toliko dobro odglumio svetost da bi čak i papa podigao obrvu? Tartuffe je upravo takva priča. Nije čudo što se o ovoj komediji toliko bruji u školskim klupama—ne samo da te natjera da sumnjaš u svaku propovijed o poštenju, nego usput protrese cijelu francusku građansku svakodnevicu. Pa tko je uopće tip iza svih tih spletki?
Autor
Ime Jean-Baptiste Poquelin možda ti na prvu ne znači ništa, ali kad čuješ Molière—odmah bljesne školski podsjetnik, zar ne? Čovjek je bio glumac, redatelj… prava kazališna faca tog svog 17. stoljeća. U Parizu je skupljao aplauze dok je satirao uglađene dame i gospodu, ponekad čak pod crnim okom cenzure. Inače, nije mu bio stran ni koji skandal. Neki su ga zvali vragom jer je ismijavao vjersko licemjerje, drugi su se grohotom smijali njegovim predstavama. Njegove komedije su kao neka svakodnevna terapija—malo te prodrmaju, puno više nasmiju.
Molière nije samo pisao da zadovolji publiku; često ju je izazivao. Kad je izveo Tartuffea, dobar dio publike je urlikao od smijeha, ali ni svećenici mu nisu ostali dužni—zabrane su padale kao ljetni pljuskovi. No, evo ga dan-danas među najizvođenijima u povijesti. Neki bi rekli, pravi majstor maske i demaskiranja.
Žanr i književna vrsta
Ako je Hamlet banalan, Tartuffe te dočeka kao svježa stanica klimatizacije. Čista komedija, ali ne ona s vicevima koje znaš još iz osnovne—više ona koja te natjera da se smiješ i onda kad primiš šalicu kave na poslu, jer se prepoznaš među likovima.
Žanrovski, to ti je komedija karaktera (da, oni što vole grčke klasike reći će „komedia dell’arte“). Likovi nisu čisti stereotipi—više djeluju kao tvoja šira rodbina za obiteljskim stolom. Tartuffe je lažni svetac, Orgon je lako povodljiv tata…. Svatko se u nekoj sceni bar jednom pronađe.
Što se književne vrste tiče, čisti dramski tekst. Sve leti po sceni, dijalozi su nabrijani, a nema razvlačenja—ono što trebaš znati, iskoči ti pred nosom. Komad u stihu, pa usput dobiš i zvučne igre, kao kad čuješ omiljeni refren na radiju. Molière je to pisao kao svojevrsno zrcalo društvu, ali i kao opomenu… i, ruku na srce, tko od nas nije bar jednom upao u tu zamku varljive “svetosti”?
Što si više uronjen u Tartuffea, to lakše skužiš—ova predstava je uvijek bila pred nosom, samo su glumci u stvarnom životu bez kostima.
Kratki sadržaj
Jeste li ikad poželjeli čuti trač iz 17. stoljeća? E pa, ako vam treba drama, lažno lice i dobra doza obiteljskog kaosa — “Tartuffe” ima baš sve. Idemo redom zaviriti u srž priče, bez imalo dosade.
Uvod
U Parizu sve pršti od uzbuđenja — ali ne zbog modne revije, već zbog jednog nepozvanog gosta. Orgon, ugledni glava kuće, potpuno gubi kompas pod utjecajem Tartuffea, samozvanog sveca i majstora manipulacije. Njegova obitelj samo promatra i čeka da on napokon progleda. Da, taj osjećaj kad imate rođaka kojeg je teže izbaciti iz kuće nego mrlju od crnog vina s novog trosjeda. Tartuffe mu zavlači pod kožu pod izlikom pobožnosti, a njegov utjecaj se širi poput loše glasine na kavici.
Zaplet
Uskoro kuća postaje – a kako drukčije – poprište malih ratova i sočnih prepirki. Orgonuva kćer Marijana trebala bi se udati za svoga izabranika Valèrea, ali gle iznenađenja – Orgon ju daje Tartuffeu! Svi imaju svoj plan. Elmira, mudra Orgonova supruga, kreće u ofenzivu. Prijatelji iz prikrajka (ovdje ulazi sarkastična Dorina, najbolja sluškinja svih vremena) pokušavaju spasiti stvar, dok Tartuffe sve vješto maskira osmijehom s reklame za zubnu pastu.
Orgonovi bližnji — sin Damis, snažna baka Pernelle i ostali ukućani — vode bitku argumentima, podmetanjima i povremenim ispadima. Osjećate li tračak Domaćeg iz Francuske? Taj kaos kulminira kad Damis konačno isprovocira Tartuffea pa nastaje trenutak: “znao sam da mu nešto smrdi, ali nisam bio siguran što”.
Rasplet
Sad tempo skroz poludi. Elmira poziva Tartuffea na “privatni razgovor” — prava sapunica uz čaj i zavjese. Orgon je sakriven ispod stola, napet kao kišobran u srpnju, i sluša svaku riječ. Tartuffe skida masku: pokazuje lice pohotnika, ne sveca. Kad Orgon konačno čuje istinu, šok je jednak onome kad izgubite ključ od auta na parkingu šoping centra. Orgon želi izbaciti Tartuffea, ali gle ironije — darovao mu je dokumente od kuće. Tartuffe, naravno, uzima sve što može, uz sočnu prijetnju policijom.
Nervozni ukućani prebiru scenarije padanja na niže grane, dok Tartuffe, sad samouvjeren kao influencer s deset tisuća followera, uživa u svojoj “pobjedi”. Čini se da je obitelj pred provalijom… ali čekajte — gdje je francuska kraljevska pravda kad nastradaju fini ljudi?
Kraj
Neočekivani obrat (priznajte, ovo ste čekali). Tartuffe u zadnji tren pada u zamku — ne iz domaćeg džema, već pravne. Policija (da, baš ona iz onih crtića kad uvijek stiže taman na vrijeme) hapsi Tartuffea zbog njegovih prevara. Orgonu se vraća kuća, obitelj konačno može odahnuti. Svi po starom francuskom običaju slave uz slavnu rečenicu: “Kad pravda zakasni, uvijek donese najbolju priču.”
Nitko ne mari za lice Tartuffea, ali sigurno bi danas završio kao meme na društvenim mrežama. I dok se dim razvija s francuskog pečenog kruha, svi su naučili lekciju — barem dok ne dođe novi Tartuffe.
Mjesto i vrijeme radnje
Tko zamišlja Tartuffea kako hoda po uskim uličicama Pariza, neće promašiti—nježan vonj cigli, šum konjskih kola i galama s tržnice, sve to živi u glavama gledatelja čim Molière krene zamahivati perom. Radnja? E, ona diše na jednom mjestu—Orgonova kuća. Nema preskakanja s ulice na uličicu, nema spektakla ni lutanja po dvorcima. Sve zgusnuto pod jednim krovom, u mirisima tadašnjeg burgundskog namještaja, grmljavini brbljanja i povremenoj tišini kad napetost u zraku guši riječi. Zbunjuje li vas što nema razgledavanja Pariza? Ne brinite, i takva stiješnjena pozornica ima svoje čari.
Vrijeme? Nema putovanja kroz stoljeća, što je škola za likove, ali i za gledatelje. Sredina 17. stoljeća, točnije 1660-e, kad je Ludovik XIV možda ležao pod maskom ili davao novi zakon, a buržoazija postajala glasnija. Molière ovo nije smjestio bez razloga baš tada—vrijeme religijskog zanosnog pokreta, moralnih panika i javnih rasprava o poštenju. Bez digitalnih memova, ali s puno komentara iz publike, Tartuffeove laži zvonile su jakše nego danas kad netko ostavi pasivno-agresivni GIF ispod objave. Zamislite, ljudi su gledali iz loža, tražili sebe ili susjeda među likovima.
A ako ste tražili kišne scene ili akciju pod zvjezdanim nebom, zaboravite na to—ova drama ne izlazi iz Orgonove rezidencije. Sve puca od tajni, intriga i izbačenih koraka po starim drvenim podovima. Ne treba backdrop Eiffelovog tornja; Tartuffe je u svojoj lažnoj skromnosti ionako dovoljno teatralan da napuni sve zidove. Eto ga, tih nekoliko soba—prozorčić u društvo koje se zrcali i danas, barem kad se otvore vijesti pa gledamo moderne Tartuffee kako se šepure ekranima.
Tema i ideja djela
Nitko tko je ikad gledao „Tartuffea“ na premijeri (ili, realnije, na dosadne lektire u školi) nije ostao ravnodušan – i ne, nije zato što su profesori uvijek birali najdužu verziju predstave. Najveći adut ovog komada? Vječna tema licemjerja. Molière tu igra na kartu svakodnevnog života: likovi, njihove sitne i ne baš tako sitne laži… Pa tko u obitelji nije barem jednom glumio da im se sviđa poklon koji bi najradije vratili u trgovinu?
Središnja ideja vrti se oko toga koliko su ljudi spremni žmiriti na istinu kad se to uklapa u njihove strahe ili interese. Orgon, veliki obožavatelj Tartuffea, odbija vjerovati čak i kad mu svi (od bake do psa, vjerojatno) kažu da je upao u zamku prevaranta. Pitanje povjerenja, odnosa prema autoritetima i onog trenutka kad nas “istina opali po nosu” – to je, zapravo, glavno žarište priče.
Teško je ne nasmijati se (ili stresirati, ovisi o iskustvu s lažnim prijateljima) kad vidiš kako se Tartuffe, profesionalni svetac-amater, provlači između granica vjere i pohlepe. Djelo propituje kako površnost i pretvaranje lako mogu zavesti čak i one najpametnije među nama. Evo, ako ste ikad googlali “najbolji trikovi za prepoznati muljatore” — ovaj komad vas stavlja u pravi laboratorij ljudskih slabosti.
Zanimljivo je što motiv licemjerstva, kao poklon koji se prenosi s koljena na koljeno, ovdje dobiva novo ruho. Molière ismijava tadašnje društvo (i sve nas danas, što ti ga dođe na isto) bez imalo suzdržanosti. Tko voli “pročitati između redova”, uhvatit će i kako se komad poigrava s pitanjem slobode govora, izrugivanja vlasti, pa i religije (francuski cenzori nisu slučajno digli paniku). Djelo ne servira jednostavna rješenja ni konačne odgovore. Poštenje, vjera, obitelj? Sve pod povećalom – i sve ranjivo, na neki način, baš poput ormara iz kojeg uskoro ispada neki novi Tartuffe.
Jednog dana, možda će netko izgurati lik Tartuffea u viralni meme trend, ali bit priče ne stari: kad se ljudi boje istine, najlakše je vjerovati onome tko ju najglasnije glumi. Nekoliko stoljeća kasnije, ako zamijenite molitvenik s Instagram profilom i kućnu kapelu s WhatsApp grupom, tema ostaje zabrinjavajuće poznata. Ali hej, tko bi rekao da je Molière predvidio influencere prije nego što je “selfie” postao riječ?
Analiza likova
Krenimo redom—tko zapravo kroji kaos u Tartuffeu? Ovdje stvari postaju osobne jer svatko u ovoj priči ima svoje mjesto, skrivene motive i mane koje bi u svakoj prosječnoj zagrebačkoj zgradi izazvale barem tri ogovaranja na stubištu. Neki likovi su toliko životni da biste ih možda prepoznali na nekoj obiteljskoj večeri (uz onaj poznati uzdah: “joj, evo ga opet!”).
Glavni likovi
Orgon je tipičan čovjek koji vjeruje u pogrešne stvari u krivo vrijeme—da, baš onaj koji bi kupio svaku “preporučenu investiciju” na Facebooku. Njegova naivnost nije samo simpatična, nego i itekako opasna, jer ga Tartuffe, profesionalni glumac među svetima, voza kako poželi. On nije zlonamjeran, nije neinteligentan, samo — previše vjeruje.
A Tartuffe? Zamislite kombinaciju najboljeg prodavača osiguranja i najvjernijeg “vjerskog” gurua s Instagrama. On uvijek ima odgovor, uvijek je pobožan kad je Orgon blizu, ali čim sklizne iz kadra, otopit će svu “svetost” kao sladoled na suncu.
Elmira, Orgonova žena, drugačija je priča—ona ne pušta da joj prašina padne na pamet, lukava je i brzo shvaća što ne štima. Njena je borba suptilna, ali uporna; spašava situaciju s više duhovitosti nego što je većina nas pokazala na božićnoj večeri.
Damis, Orgonov sin, vječito bijesan mladić kojem je ego brži od razuma. Umjesto diplomacije, bira urlanje — tko nije upoznao sličnog “junaka”? Marijana je nježna, često povučena, ali kad treba reći ne, pronađe glas; možda kao kada skupiš hrabrosti i vratiš šalicu kave jer je hladna.
Sporedni likovi
Dorina je apsolutni MVP “obiteljskih sitcomova” iz 17. stoljeća. Sluškinja koja pametnije barata istinom nego većina članova obitelji. Ima komentar na sve, nije joj problem reći što misli, a njeni duhoviti upadi često spašavaju stvar. Nije tipična sporedna glumica; više baca sjenu od glavnih likova kad treba.
Kleant je Orgonov šogor, glas razuma kad svi oko njega kolutaju očima. Djeluje kao da je zalutao iz nekog filozofskog kluba—smiren, racionalan, spreman objasniti zašto Tartuffeu ne treba vjerovati, iako ga nitko ne pita. Tu je i Valère, mladić iz susjedstva, zaljubljen u Marijanu, ali život mu ne daje scenarij iz sapunice. Zakomplicirano, ali iskreno voli. I da, Molière mu nije dodijelio više mjesta, ali kad se pojavi, zna zakotrljati situaciju.
Pa ne zaboravimo Madame Pernelle, Orgonovu majku koja uvijek ponavlja iste monologe o “boljim vremenima” i obiteljskoj disciplini. Ako imate baku koja svake nedjelje ponavlja da je prije bilo bolje—eto nje.
Odnosi između likova
Najveće ludilo nije ni u Tartuffeovoj manipulaciji, nego u stalnoj borbi za istinu: tko vjeruje kome i kad? Orgon slijepe vjere otvara vrata Tartuffeu kao što bi netko ostavio ulazne šifre tableta svom podmuklom susjedu.
Elmira i Dorina imaju onu tiho-glasnu žensku solidarnost, neviđenu među stereotipima tog doba. Dorina gradi strategiju, Elmira izvršava. Dvostruki whammy za Tartuffea… da je znao da će naletjeti na takav duo, možda bi na vrijeme digao sidro.
Damis ima najbolje namjere, ali često krene glavom kroz zid. Njegov odnos s ocem ide iz krajnosti u krajnost, dok s Marijanom djeluje zaštitnički, ponekad i previše. Marijana i Valère hvataju one treptaje tajne simpatije—dovoljno toplo da osjetiš iskrenost, dovoljno komplicirano da ni Netflixova ljubavna drama ne bi bolje smislila.
Pa onda Kleant; uvijek kao “onaj pametni u društvu” kojeg nitko ne sluša dok ne “pukne grom”. Njegove rasprave sa svim članovima obitelji često zvuče kao modne rasprave oko stila, samo s ulozima koji uključuju nasljedstvo i budućnost.
Sve te veze, pogledi ispod oka i teatralni postupci—baš je poput prosječne obiteljske večere nedjeljom. Nitko nije siguran na čijoj je strani, ali svi igraju za spas onoga što je važno. Tko zna, da su likovi imali WhatsApp grupu, možda bi sve išlo brže… ali gdje bi onda bila drama?
Stil i jezik djela
Molière s “Tartuffeom” nije baš bio skroman što se jezika tiče—oh, ne. Ovdje svaki stih pleše svoj poseban valcer, kao da tiho podsmjehuje Orgonu iza leđa. Francuski original diše rimom, ritmom, a rječnik? Kombinacija „dvorskog finjaka“ i opake ulične dosjetke. Teatarski kruh i maslac.
Zamislite scenu: salon prepun nabusitih replika, prepirki od kojih vas bude sram i za vlastite rođake. Dorina, sluškinja, ne štedi na pametnim provokacijama; njezine rečenice pršte ironijom. S druge strane, Orgon progovara kao tipičan povodljiv domaćin—riječi mu se lijeno vuku, kao da ih je pokupio s podnog tepiha.
Ne zaboravimo Tartuffea. Njegova lažna skromnost nije slučajna. Jezik mu je umotan u slatkorječive fraze, prepune „Bog je rekao“ i sličnih štosova. Čak i kad laže, radi to s uvjerenjem vrhunskog manipulatora—pa i publika na trenutak poželi povjerovati.
Molière ne troši vrijeme na dosadne opise. Svaka replika pogađa direktno u srž. Prepoznat ćete tu dinamiku i danas, sto godina kasnije, kad susjedka „prodaje pamet“, a netko drugi koristi velike riječi da sakrije sitne planove. Ma, univerzalni tips & tricks.
Jezik, iako iz druge polovice 17. stoljeća, šarmira čak i modernu publiku. Prevoditelji često muku muče: kako sačuvati ritam, duhovitost, ali i one začkoljice što vise između redova? Novije hrvatske izvedbe obično bacaju lukavu igru riječi, pa se Orgon „izgubi u prijevodu“ baš kad treba reći nešto pametno.
Ako vas zanima kako to zvuči uživo, najbolja usporedba—publika često reagira glasnim smijehom baš na dijaloge. Jer kad Tartuffe kaže „Samo Bog zna istinu“ dok skriva hrpu lažnih dokumenata u džepu, svaki gledatelj, i staro i mlado, u dvorani koluta očima.
Što zaključiti? Likovi govore kao ljudi iz susjedstva, i kad su najviše zaljubljeni u svoju glupost. Tko voli dobru jezičnu pikanteriju, ovdje će doći na svoje—svaka rečenica nekome podmeće nogu. A tko se nije nasmijao na račun licemjerja? Nema takvih, barem ne kod Molièrea.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nema tog dosadnog školskog lektirnog popisa koji nije malo živnuo čim se pojavi “Tartuffe”. Neki se kunu u Dostojevskog, ali Molière—eh, to je ono kad publika odjednom diše na škrge, a profesori se naslanjaju na katedru kao da broje dane do odmora. Tko je jednom gledao Tartuffea uživo, dobro zna onaj osjećaj kad se humor i neugoda izmjenjuju brže nego vijesti na TikToku. Da, u 17. stoljeću nije bilo memeova, ali zamislite: Tartuffe je bio viralan prije interneta!
Još se danas čuje kako učenici komentiraju: “Pa ovo je totalno moj stric, samo bez perike i ogrtača!” I stvarno, te ljigave, preslatke fraze lažne pobožnosti—kao da čitamo thread na Facebooku nakon svake veće afere. Nostalgična nota? Možda malo. Pravi šok dođe kad i oni koji najviše mrze rimu počnu navijati za Elmiru i smijulje se Dorininim doskočicama. Ni Netflix ne bi izdržao ovakve obrate unutar jedne kuće.
Jedan bivši suvlasnik kazališnog restorana često je prepričavao pustolovine s predstavama Tartuffea. Prvi red, napete ruke, pa pokoji uzdah kad Tartuffe jednom nogom zakorači bliže Elmiri. Povukli bi priču za šankom, znaš ono, “jesi vidio kad je Orgon gotovo sve izgubio pa ga je ipaki spasio zakon?”…Uvijek netko doda, “da nije bilo Elmirine hladne glave, prošli bi gore od prosječnih influencera kad im padne algoritam.”
A sad ti reci, tko nije barem jednom među poznanicima prepoznao barem dašak Orgonove lakovjernosti? Prošlo je par stoljeća, a ljudska narav još uvijek pada na stare fore. Čak se i komentari u školskim grupama svako malo vrte oko iste poente: licemjerje prodaje brže od domaćeg paradajza na placu.
Možda najveći dojam ostavlja snaga riječi. Molière je od humora napravio “oružje za misao” koje ni danas ne ostavlja publiku ravnodušnom. Neki (oni s ozbiljnim naočalama) vele da igra riječima gradi most od Orgonove prašnjave sobe do naše svakodnevne borbe s vječno istim tipovima Tartuffea. Najbolji pokazatelj? Kad završi predstava i publika poseže za mobitelima—ne da tipkaju, nego da još malo šapću o tome tko je, zapravo, pravi Tartuffe u njihovom životu.