Šest osoba traži autora nije samo drama već i ogledalo ljudske potrage za smislom i identitetom. Pirandellova igra otvara vrata u svijet gdje se granica između stvarnosti i fikcije neprestano preispituje. Publika se suočava s pitanjima o vlastitoj ulozi u životu i društvu.
Šest osoba traži autora kratki sadržaj: Šest neobičnih likova prekida probu kazališne predstave tražeći autora koji bi ispričao njihovu nedovršenu priču. Njihova potraga otkriva duboke sukobe, neostvarene želje i tragične sudbine, dok granice između života i kazališta nestaju.
Ova drama ne nudi laka rješenja već poziva na razmišljanje o tome tko zapravo piše naše priče i što znači biti stvaran.
Uvod u lektiru i autora
Ruku na srce—je li itko tko je prošao kroz srednjoškolsku klupu uspio izbjeći “Šest osoba traži autora”? Teško. Ova drama ne nestaje s popisa lektire, baš kao ni crvena kemijska s učiteljskog stola. I svaki put kad krene tema o toj knjizi… ljudi ili kolutaju očima ili znatiželjno šapuću: “Tko je zapravo taj Pirandello?”
Autor
Luigi Pirandello. E sada, njegovo ime možda zvuči strogo, ali čovjek… e, čovjek je znao pomesti kazalište iz temelja. Rođen sredinom 19. stoljeća u Siciliji, Pirandello je bio sve samo ne dosadan profesor—više nalik na onog učitelja koji ponekad izgovori nešto toliko briljantno da se svi pogledaju i šokirano utihnu.
Njegovo djetinjstvo? Malo tmurno. Sicilija, financijski problemi, obiteljski konflikti—nije baš Disneyjeva bajka. Kasnije je lutao Rimom i pisanju, a život mu je često bio pravi roller-coaster: od grube obiteljske tragedije do Nobela za književnost (1934.). Dobar ulov, zar ne? Za razliku od većine, Pirandello nije volio jednostavne odgovore. I da, obožavao je “izluđivati” publiku pitanjima poput—što je stvarnost, a što samo gluma? Njegovi likovi često ne znaju ni gdje su ni tko su, što, priznajmo, zvuči prilično poznato onima koji su ikada zaboravili PIN na bankomatu pred redom nervoznih ljudi.
Kad netko kaže “Pirandello”, ne pomisli se odmah na glamur i spektakl, ali čovjek je zakotrljao revoluciju na sceni. Njegove drame—baš kao “Šest osoba traži autora”—donose ono čudno, neizvjesno, gotovo filozofsko podizanje obrva, zbog kojeg se pitamo koliko poznajemo i sebe, a ne samo te likove što jure vlastitog autora. Čitatelji i gledatelji… pripremite se na više pitanja nego odgovora.
Žanr i književna vrsta
Ajmo sad na onaj “Što pišeš pod žanr?”. Nikad nije klasična bajka, ni obična tragedija, a ni komedija koja golica rebra.
Pirandellova “Šest osoba traži autora” igru vodi pod oznakom drama, ali!—tu stvari postaju malo “meta”. Službeno, riječ je o drami unutar drame. Što to znači za prosječnog čitatelja ili gledatelja? Zamislite situaciju u kazalištu gdje se predstava… zapravo igra o predstavi. Dakle, glumci—koji igraju glumce—odjednom dobiju neželjene goste, i to one šest famoznih “osoba” (pričajmo o uljezu na tulumu!).
Ovaj komad pripada žanru tzv. “teatra apsurda” i ekspresionizma, što je u teoriji jako “intelektualno”, ali u praksi znači—sve je naopačke, publika često ne zna gdje gledati, a granica između stvarnog i zamišljenog nestaje kao kad probaš objasniti bakama Instagram. Uz to, Pirandello koristi elemente avangarde i modernizma pa na sceni imamo pravi koktel: realne životne poteškoće, filozofska propitivanja identiteta, scenske igre ogledala i neizvjesnost do posljednjeg trena.
Ako vas netko ulovi i pita: “Ali je li to tragedija?”, s osmijehom mirno recite—više je tragikomedija nego što itko voli priznati. Tuga, humor, ironija i filozofske svađe—sve je tu. Drama za razmišljanje, da, ali i drama zbog koje je mnogima nakon čitanja ostala zbunjenost. I to je, zapravo… sasvim u Pirandellovu stilu.
Kratki sadržaj
Priča ove nesvakidašnje drame ne dolazi s uputama ni s etiketom “sve će vam biti jasno odmah”. “Šest osoba traži autora” uvijek postavlja na stol temu identiteta, ali i granica između stvarnosti i fikcije. Nema šanse da itko izađe iz gledališta ravnodušan—bilo zato što mu nije jasno tko pije, a tko plaća ili baš zato što ga je zaintrigirala svaka rečenica. Ako tražite klasičnu fabulu koja se posloži sama od sebe, možda ste na pogrešnoj adresi. Ovdje su rubovi znatno mutniji, a pitanja brojnija od odgovora.
Uvod
Zamislite scenu na praznoj pozornici, dok kazališna ekipa, od redatelja do glumaca, muku muči s probom nove predstave. Nema ni trunke grandioznosti niti patetike, samo obična, radna atmosfera u kojoj su svi više ili manje izgubljeni u tekstu koji vjerojatno ne valja. Odjednom, u tom kaosu, ulijeće povorka potpuno nepozvanih likova. Šestero njih, svaki očito izmučen vlastitim bremenom—doslovno prekidaju probe i unose nevjerojatan nemir. To nisu obični gosti: oni su fiktivni, nedovršeni, napola izmaštani, no uporni kao da im o tome ovisi goli život.
Redatelj i ostatak ansambla zbunjeno pokušavaju shvatiti o čemu se radi, no ubrzo postaje jasno da ova šestorica traže isključivo jedno: autora. Trebaju nekoga tko može dovršiti njihovu priču i dati smisao fragmentima njihovih života koji godinama vuku po nekoj kolektivnoj podsvijesti. Ulazak tih osoba ruši četvrti zid kazališta, zarezuje publiku pitanjem – tko je ovdje stvaran, a tko glumi da je stvaran?
Zaplet
Zbunjeni, glumci i redatelj uopće ne shvaćaju što ti ljudi žele. Svaki pokušaj da ih vrate “nazad” rezultira još većim kaosom. Scena se puni isječcima njihovih sjećanja, poput starih crno-bijelih fotografija: prvi susreti, drame, pobune, šutnje. Najstariji, onaj koji traži najviše odgovora, vodi sve i uporno inzistira na rekonstruiranju vlastite tragedije—iako bi najsretniji bio da može samo zaboraviti.
Zanimljivo je gledati kako Pirandello ne dopušta lako čitanje. Svaka osoba iz te misteriozne šestorke vuče vlastiti kofer problema: otac, majka, kći, dječak, djevojčica i pastorak… svaki sa svojim istinama i tajnama koje usput eksplodiraju pred očima publike. U jednom trenutku žale se na vlastitog izmišljenog autora—onoga koji ih je ostavio “nedovršene”—a u drugom se svađaju s ansamblom oko toga tko će ih prikazati na sceni.
Za ilustraciju: u pokušaju da prenesu vlastite osjećaje, nastaje kratak sukob između “stvarne” kćeri i glumice koja bi je trebala utjeloviti, što publiku baca u dvostruku zbilju. Suze koje klize s jednog lica, nervoza koja titra u drugome—više nitko ne zna kamo vodi ova predstava života.
Rasplet
Zvukovi iza pozornice, pokoji pokliči nervoze—redatelj pokušava uhvatiti konce, ali šest osoba nikako ne pušta taj komad niti svoju bol. Fragmenti prošlosti izlaze na površinu, a gledatelji ne mogu ostati ravnodušni na dramatične ispovijesti likova. Ovdje više ni publika nije sigurna nalazi li se u kazalištu ili nekakvom snu.
Rasplet vrvi neočekivanim obratima: priče se isprepliću, granice između istine i fikcije nestaju, a tenzije se smjenjuju sa šapatima sjećanja. Majka otkriva traume, otac pokušava opravdati slabosti, a kći… Kći bježi i optužuje, oštra kao istina koju nitko ne želi čuti. Tragedija se nagoviješta, ne eksplodira – ona tiho prožima zrak. Sukobi postaju toliko intenzivni da publika u jednom trenutku ne zna suosjeća li s glumcima ili fikcijom.
Primjer koji si mnogi dugo pamte: kad djevojčica i dječak nestaju iz prostora poput priviđenja, nitko u publici ne ostaje ravnodušan. Netko sa strane šapuće: “Pa gdje je ovome kraj?”
Kraj
Završnica nije grandiozna, nema ovacija ni klasičnog “kraj”. Likovi ostaju nedovršeni, redatelj povlači nevidljivu crtu, a publika se osjeća kao da je prisustvovala nečemu što nije moguće ponoviti. Šest osoba ne nalazi smirenje, autor ne silazi s neba i ne “spašava” nikog od njih. Baš tu, u toj praznini, leži najveća snaga predstave.
Zadnja scena često izaziva nevjericu. I kad se svjetla upale, razgovor između stvarnog i izmišljenog nastavlja se u publici. Pogledi letimično bježe prema pozornici, možda u potrazi za još jednim odgovorom. Neki u publici požale što nisu otišli na “lakšu” predstavu, drugi osjećaju da su dobili nešto dragocjeno i teško objašnjivo. Ostavlja se dojam, ali i prazninu, koju nije lako ispuniti.
Uvijek ostaje zabilježeno—ova drama nema konačno rješenje. Njeni junaci lebde u prostoru između kazališta i života, a gledatelji, htjeli-ne htjeli, uvijek ponesu komadić tog nemira sa sobom kroz noć.
Mjesto i vrijeme radnje
Zamislite scenu—pozornica je goli prostor, bez ukrasa, baš kao neka stara školska dvorana kad svi zaborave rekvizite. Točno tu, usred kazališta u nekome europskom gradu, redatelj sa svojom družinom razmišlja o rutinskoj probi, u rano popodne koje vuče na tmurno. Sve miriše na prastari parkić ispred kazališta: kaputi prebačeni preko stolica, tišina iz podrumskih garderoba i zvuk tipičnog šuškanja scenskih tekstova. Da, ovdje radnja drame “Šest osoba traži autora” pušta prve korijene—usred stvarnog kazališnog prostora.
Nema raskošnih ulica ni oronulih dvoraca — sve što publika dobiva je minimalizam kazališne scene i dojam da bi se sve to moglo odvijati sviđi li im se, u bilo kojem kazalištu Europe, pogotovo negdje u ranom 20. stoljeću. Sigurno ste primijetili: vrijeme radnje tu šara između vječnosti i običnog ponedjeljka, a sve djeluje kao da je zaustavljeno u trenu kad se stvarnost i fikcija zagrle na silu. Ono što Pirandello radi jest pomicanje kazališne probe iz svakodnevnog konteksta—pa gledatelj na kraju nije siguran je li u publici ili dio predstave.
Nije tajna, povremeno se scena stapa sa stvarnošću. Istu večer kada su premijerne izvedbe u Rimu 1921. godine bile na programu, sjedili su ljudi u kaputima s mirisom dima i galamili da im je dosta eksperimenta. Danas, kad netko izvede ovu dramu u Zagrebu ili Splitu, osjećaj je sličan: nema konkretnog vremena, nema preciznosti povijesnih detalja, osim onoga što nose glumci ili “šest osoba” — njihovi pokisli kaputi, mokre cipele pa čak i treptaj nervoze dok traže svoga autora.
Svjetla reflektora lagano režu maglu sumraka, a osjećaj iščekivanja visi u zraku — mjesto je kazalište, vrijeme je upravo sada ili možda baš neki sivi dan kad ste čekali tramvaj na starom Savskom mostu. Sve je moguće, osim sigurnosti. To je ono što čini taj prostor i trenutak neponovljivima, uvijek otvorenima za novu publiku i još jednog autora — ako ga ikad pronađu.
Tema i ideja djela
Ako ste ikad sjedili na probi u starom kazalištu i gledali kako netko traži izgubljeni scenarij ili vlastiti identitet—znate kako djeluje Pirandellov “Šest osoba traži autora”. Djelo ne staje samo na klasičnoj kritici stvarnosti—ono dere kulise, baca reflektor na prašinu u kutu scene i pita: Tko ovdje uopće vodi priču?
Glavna ideja? Likovi eruptiraju na scenu kao neugodni gosti na obiteljskom ručku—noseći ne samo svoje sudbine, već i vječnu glad za smislom. I ne traže samo autora, traže bilo kakav način da ispričaju vlastitu istinu, baš kao što ljudi traže prijatelja kojem se mogu ispovjediti nakon lošeg dana.
Pirandello tjera publiku da sumnja u to što gleda i čuje—gdje počinje, a gdje završava priča? Redatelj na sceni postaje zbunjen isto kao publika; tanka crta između stvarnog i izmišljenog pretvara se u pravi labirint. Kao da netko stalno premješta vrata kad mislite da ste pronašli izlaz.
Jedan lik, “Otac”, tvrdoglavo insistira na vjerodostojnosti svoje priče, dok Muškarac i Žena, stalno nesigurni i sumnjičavi, dovode u pitanje bilo čiju verziju istine. Svaka osoba donosi svoju traumu i vlastiti pogled, pa djelo postaje svojevrsni “kaos identiteta”. Zamislite situaciju gdje svatko ima svoju realnost—i svi su u pravu, ali nitko zapravo nije sretan.
Ruku na srce—ova drama ne želi podijeliti gotove odgovore, ali tjera gledatelja da se zapita: što čini naš identitet i tko doista zapisuje našu verziju života? Ovdje nije bitno završiti priču, već podijeliti je. Djelo udara ravno, nekad i s malo ironije, u samu srž ljudske potrebe za pripadanjem i potvrdom.
Neobična, ponekad nemilosrdno iskrena, Pirandellova vizija otvara vrata razgovoru koji još uvijek nije gotov. Ako nakon predstave odete kući s pitanjima umjesto mirne glave—pogađate, to je upravo ono što je autor zamislio.
Analiza likova
Naravno, nema šanse da se “Šest osoba traži autora” išta može gledati sa distance poput laboratorijskog uzorka. Čitava drama se raspetlja kroz likove toliko žive i prgave da vjerojatno ne bi izdržali dan u modernom open-space uredu. Neki od njih bi, iskreno, vrisnuli na printer.
Glavni likovi
E sada—zaboravite klasičnu podjelu na junake i negativce. Pirandellovi likovi? Svaki od njih (a ima ih šest, nije spoiler, piše u naslovu) ima baš svoj svijet, a zajedno su opasno kaotični kad se pojave pred nesretnim Redateljem.
Otac je onaj filozofski tip kojeg bi čovjek pokupio na kavi za raspravu o smislu života… no, uskoro požalite što ste ga pitali. U stalnoj je borbi s vlastitim izborima, neprestano pokušavajući opravdati svoje postupke. Majka? Ona je tišina, ali ona guta sve emocije, tugu, sram, ogorčenost. Bolesno suprotna Ocu, nosi teret prošlosti i stalno izbjegava sukobe.
Pastorka odmah zauzima scenu… glasna, emotivna, bez filtera. Bivša patnja ju je otvrdnula, nije joj problem izbaciti istinu i kad je najneugodnija. Sin je nešto sasvim drugo. Povukao bi se iz drame da može, ali eto, nije mu dano. Hladan, rezerviran, cijelo vrijeme prati iz prikrajka. Djeca, Daisy i Dječak, lutaju među starijima, tiha, često u sjeni i nevino nesvjesna dubine problema (barem na površini).
I, naravno, Redatelj… on je naizgled glas zdravog razuma. No, dok pokušava upravljati ovom nesvakidašnjom ekipom, nezgodno shvaća da kontrola curi kroz prste brže nego gotovina kod ulaska u zagrebačke tramvaje ljeti bez klime.
Sporedni likovi
Koliko god svjetla reflektori bacali na centralnu šestorku, bez ostatka postave nema predstave—pa ni ovdje.
Kazališna družina, s Glumcem, Glumicom i ostalom “ekipom s dasaka”, unosi stvarni svijet u Pirandellovu zbrku: stalno su u šoku, zbunjeni, posprdno reagiraju, prave se važni… tko se nikad nije nasmijao kazališnim probama, neka prvi baci skriptu! Inspicijentka i ostali tehničari vole cinična zadirkivanja i hvataju slamke profesionalnog smisla u cijelom tom kaosu (“To je posao, netko to mora odraditi!”).
Ako ste barem jednom doživjeli kulturnu priredbu kod lokalnog doma kulture, prepoznat ćete te poznate face: onog vječnog pesimista, srčanu mladu asistenticu, frustriranog tonca koji bi najradije iščupao mikrofone. Dakle, nisu samo šesterci “problem” – kaos poprima kazališno-pandemijske razmjere kad svi krenu po svoje u isto vrijeme.
Odnosi između likova
Evo gdje postaje napeto. Odnosi? To je labirint, a izlaz… tko ga je pronašao, neka javi.
Otac i Pastorka često ulaze u sukobe, odlazeći na rub, dok Majka pokušava spojiti raskomadanu obitelj držeći u sebi šutnju koja pršti. Pastorka svoj gnjev i povrijeđenost istresa na Oca, ali i stalno žulja Redatelja, ne bi li njezina priča dobila pravu težinu. Sin? Zadržava distancu, teško dopušta emocijama da se razliju, ostavlja dojam vječnog promatrača.
Redatelj pokušava ostati neutralan, no nemoguće je—na kraju krajeva, izvlači ga svakodnevna borba između “realnih” glumaca iz družine (koji željno čekaju svojih pet minuta slave) i Pirandellovih likova, koji su previše stvarni da bi ostali samo likovi. Kad se ta dva svijeta sudare, gledatelj ne zna tko se zapravo bori za svoje mjesto pod suncem: živi ili izmišljeni.
U današnje doba, tko nije osjetio sličnu zbrku na poslu ili kod kuće? Svaki konflikt vuče dublje uzroke, a “šest osoba” to demonstrira bez trunke suptilnosti. Nije slučajnost što publika izlazi s predstavne dvorane s glavom punom pitanja i osjećajem da je upravo bila na rođendanskoj zabavi za odrasle gdje nitko ne zna tko koga zapravo slavi.
Eto, odnosi u “Šest osoba traži autora” nisu dramatični samo za pozornicu. Ako ste ikad bili uvučeni u raspadnute obiteljske ručkove, burne poslovne sastanke ili ste pokušali objasniti vlastiti identitet u društvu gdje svi “glume”, već znate – dramu pišemo svi, samo ime autora je (još uvijek) prazno.
Stil i jezik djela
Ajmo sad ozbiljno, tko prvi put naiđe na “Šest osoba traži autora” mogao bi pomisliti da je sve to samo velika filozofska zbrka u kazalištu… i — pogodili biste — ne bi bio daleko od istine! Pirandello baš voli povući tepih pod nogama publici. Ta drama jednostavno ne dopušta lako opuštanje i “scrollanje” do kraja.
Stil? Čisti “kazališni backstage”— dijalozi izviru poput ping-ponga, nema puno praznog hoda ni poezije koja usporava radnju. Likovi pričaju “na živo”. Nema lažnog uzdisanja, nema dugih monologa gdje misli lutaju kilometrima. Jednostavno: kaos, nervoza, a svaki lik baca pogled istine iz svog kuta. Jezik? Moderno (iz perspektive ranog 20. stoljeća), bez starih fraza u stilu “osobo moja draga” koju bi očekivali u Shakespeareovoj drami. Pirandello nema vremena za jezične finese, njega zanima kako ljudi govore kad su stjerani u kut. I to nije slučajno — publika lako prepoznaje vlastite probleme iza slogova na pozornici. “Zvuče kao mi!” reći će netko u trećem redu.
A sad malo insajderski: redatelji u hrvatskim kazalištima često su se igrali s prijevodima, pa scenarij zna zvučati malo grublje, ponegdje prostački—posebno kad Pastorka “siječe” kroz atmosferu. Ovisi i o glumcu… Neki baš “razvale” izmotanciju, drugi ostave suptilnost “na kazališnim daskama”.
Jedan zanimljiv trenutak iz “Gavelle”: Redatelj (taj fiktivni, ne pravi!) često koristi profesionalni žargon, pa publika dobije osjećaj da špijunira pravu probu predstave, a ne gleda fikciju. Taj stil povuče gledatelja, pa se lako zaboravi kad i gdje si—za čas si u sredini scene, gotovo među tim izgubljenim likovima.
Zanimljivo, iako je drama pisana na talijanskom, prevoditelji su, kroz desetljeća (posebno na HRT-u u 90-ima), hvatali duh tog jazza—kratak jezik, britke replike, nema muljanja. I samo da znate, Pirandellova rečenica nije dugačka niti pet redova. Kratko, precizno i često s upitnikom na kraju.
Dakle, nema mistike—što se vidi, to se čuje, a likovi se služe jezikom koji rastura granicu između glume i stvarnog života. Tko voli komplicirane metafore ili stare riječi, ovdje ih neće naći. Istina izlazi na vidjelo… skoro pa naga.
Osobno mišljenje i dojmovi o djelu
Nema šanse da ostaneš ravnodušan nakon što pročitaš “Šest osoba traži autora”. Pirandellova drama tjera svakoga da se počeše po glavi… i zapita se: Tko zapravo piše moj scenarij? Kad god netko spomene tu predstavu, prva asocijacija je – neizvjesnost. Sve djeluje kao da je netko zamijenio redoslijed kadrova na filmu pa sjediš u kazalištu i pokušavaš uloviti smisao između redaka.
Okej, priznajmo si: Povremeno djeluje kao intelektualna zavrzlama, ali nije li to i poanta? Drama ide ravno pod kožu. Likovi doslovno zavuku ruke u naše svakodnevice, donoseći vlastite strahove, osjećaje srama i krivnje, sve ono što inače skrivate iza osmijeha i poslovne garderobe. Nije rijetkost da usred neke scene shvatiš – hej, pa ova Pastorka ima istu traumu kao moj najbolji prijatelj iz srednje. Ili da Redatelj proživljava baš ono što tebe muči dok pokušavaš opravdati vlastite odluke pred “publikom”. Da, zvuči apstraktno, ali svaki susret s dramom otvara neki detalj koji do tada prolazio ispod radara.
Zanimljivo je promatrati reakcije ljudi nakon predstave. Netko komentira scenografiju minimalistički kao stan na Airbnbu… Netko važe riječi Redatelja, a druga osoba još uvijek pokušava razlučiti gdje završava fikcija i gdje počinje dokumentarac. Često se čuje: “Nisam ništa shvatio, ali osjećam se nekako pogođeno.” I, ozbiljno, ima nešto u toj konfuziji.
Nije da drama daje gotove recepte. Dapače, tjera na baš onu tjeskobnu mizanscenu – sve što si mislio da znaš o formi, identitetu i smislu prestaje vrijediti kad jedan lik kaže: “Mi smo likovi, tražimo autora.” (Ako netko kaže da nije osjetio trnce – laže).
Primjeri s domaće scene svjedoče o različitim viđenjima – Gavella igra na oštru ironiju, riječko kazalište naglašava očaj, a Studentsko kazalište iz Splita ide na teatralnu konfuziju. Sve verzije imaju jedno zajedničko: publika izlazi zamišljena, nerijetko u šutnji, osjeća neku prazninu, kao da su joj ostali nedovršeni fragmenti rasuti po džepovima.
Pirandello tu nije štedeo nikoga. Publika, likovi, redatelji – svi izlaze iz dvorane s više pitanja nego odgovora. Ako ti je potrebno nešto gdje ćeš podcrtati rečenice na marginama i kasnije o njima raspravljati s prijateljem, evo ti savršenog materijala. Samo pazi, nije isključeno da kasnije vidiš vlastitu dilemu na pozornici.